Drugo poglavlje

PONOVNO NA POČETKU

Osamnaesti rođendan obilježio sam počevši učiti strukturirani oblik meditacije poznat kao transcendentalna meditacija ili TM. Bio sam gladan bilo čega što bi mi omogućilo da po volji ulazim u više razine svijesti. Pokazalo se da će tečaj transcendentalne meditacije biti dobar put.

Brzo sam shvatio da je bez svojih ceremonijalnih ukrasa transcendentalna meditacija jednostavna metoda. Sastoji se od sjedenja i ponavljanja misaone mantre ih zvuka kako bi se transcendiralo svjesno, linearno razmišljanje i prešlo u neograničenu svjesnost.

Sjedio sam kraj svog učitelja i započeli smo postupak. Ono što je uslijedilo njemu je možda bilo neobično, međutim meni se činilo normalno.

Ušao sam u potpunu transcendentalnu svijest — puni samadhi. I tako sam se još jednom našao tamo — u stanju kozmičke svijesti.

Bilo je predivno. Tehnika je kod mene funkcionirala tako lako zato što je uslijed iskustva na rubu smrti od prethodnog ožujka kanal već bio otvoren.

Učitelj me je naknadno pogledao i rekao: »Ušao si tamo, zar ne?«

Odgovorio sam: »Da.« Odvratio mi je: »Odmah, prvi put?«, na što sam pojasnio: »Pa, nisam baš siguran da mi je to bio prvi put, ali svakako je bio prvi put uz vas!«

Nakon toga počeo sam usavršavati vještinu doživljavanja kozmičke svijesti po volji. Tako mi se otvorio još čudesniji pogled na svijet i na samog sebe. Sada sam se opet mogao povezati s uzvišenim, čistim stanjem Zemlje, prirode i božanstva koje egzistira neokaljano ljudskom iskvarenošću. Ponovno sam otkrivao Čistoću i nevinost svjesnosti koju sam imao kao dječak, samo što sam je sada potpunije razumijevao,

Sljedećeg sam se ljeta upisao na Apalachian State Universitv u Boonu u Sjevernoj Karolini.

To sveučilište sam odabrao isključivo zbog divljine u kojoj se nalazilo, u mojim voljenim Blue Ridge planinama prema kojima osjećam duboku naklonost. Vjerujem da je ta naklonost izraz genetske povezanosti zbog mojeg Cherokee podrijetla.

Svaki slobodni trenutak, bez obzira na vremenske prilike, želio sam provesti u tim planinama i biti potpuno sjedinjen s prirodom. Bio sam nestrpljiv da usavršim svoje novostečene meditacijske vještine i nastavim doživljavati iskustva povezanosti s božanskim.

 I tako sam, na pragu zrelosti, od odrastanja u domu bez molitve — nisam čak ni znao za nju ili za iskustvo sjedinjenja s Bogom — došao do iskustva kozmičke svijesti. I sve to vlastitim snagama.

Odsutnost vjerskog odgoja u stvari je bio prerušeni blagoslov. Naime, smatram daje, uz rijetke izuzetke, prisutan inverzan odnos religioznosti i duhovnosti. Kako sam bio pošteđen religioznosti jednostavno sam tražio istinu, bez prtljage u obliku kićenih dogmi.

Te mi se jeseni dogodilo izuzetno proširenje iskustva na rubu smrti koje sam bio iskusio šest mjeseciprije. Bio sam na Richovoj planini, oko tisuću i petsto metara iznad grada Boona.

Na vrhu planine, na kraju šljunčanog puta nalazio se vatrogasni toranj koji je u podnožju bi zatvoren.

Jednog kristalnovedrog jutra odlučio sam otići na vrh te planine i promatrati zalazak sunca. Stigao sam do vrha na vrijeme i u suton sjeo u položaj za meditaciju.

Prije nego što sam započeo s meditacijom, pogledao sam na jugozapad i spazio izvanzemaljsku letjelicu. Bila je prilično udaljena, no izgledala je poput one koju sam vidio kad mi je bilo devet godina.

Iz nekog razloga, moja reakcija u tom trenutku jednostavno je bila:

»Opet oni«, i više uopće nisam razmišljao o tome, samo sam prihvatio činjenicu da su tu. Potom je brod u trenu nestao, baš poput onog kojeg sam vidio prije mnogo godina.

Zatim sam počeo meditirati i imao sam divno, duboko iskustvo bezgraničnog Uma. Kada sam nakon meditacije otvorio oči bio je mrkli mrak, a na nebu su se mogle vidjeti sve zvijezde. Zamislite da ste na toj visini, na kristalno Čistom, suhom zraku i gledate Mliječni put.

Dok sam tako stajao na tom mjestu iznenadami je na pamet pala misao: »Gle kako je divan svemir Bog stvorio.

Izrekavši te riječi, ušao sam u točno isto stanje svijesti u kojem sam bio kada sam umro, one Božje svijesti u kojoj sam potpun svjestan, sjedinjen sa svime što postoji, a opet prisutan stojeći na planini.

Bilo je veličanstveno.

Kada sam se počeo spuštati, primijetio sam odsjaj s ruba planine  i osjetio da je netko ondje. Iznenada se, s moje desne strane, pojavio jedan izvanzemaljski biološki životni oblik i dotaknuo mi rame tako čvrsto da sam to osjetio kao da me dodiruje snažno uprt prst.

Spustio sam pogled i na svojoj jakni ugledao malo uleknuće: digla mi se sve do jedna vlas na glavi!

Pomalo djetinjasto, prvo što sam pomislio bilo je: »Što ovo stvorenje želi od mene?« Spustio sam se do tla (mrzim to priznati!) u fetalni položaj i gledao prema gore, a on mije uzvraćao pogled. Bio je muškog spola. Izgledao je prilično staloženo i bezopasno, divnih, srnećih očiju.

Zatim sam se iznenada našao transportiran u letjelicu. Sjedili smo i netom smo bili ušli u svemir. Sjećam se da je letjelica postala potpuno prozirna. Bilo je to kao da smo potpuno slobodni, da oko nas nije bilo ničega, lebdjeli smo u svemiru, kao da je cijela letjelica bila izrađena od optičkih vlakana, pa su njezina oplata i kostur nestali.

Posvuda uokolo vidio sam svemir.

Tako sam se našao tamo s tim izvanzemaljcima koji su bili visoki tri do četiri stope i svi su imali te prekrasne oči. Činilo se kao da smo tu s nekom posebnom svrhom; meditirali smo zajedno.

 Bio sam im zanimljiv jer su željeli vezu s ljudskim bićem koje ima iskustvo kozmičke svijesti, koje s njima dijeli to iskustvo. Tada sam ih poučio kako to stanje izgleda za nas. Zajedno smo ušli u nj: bio je to nevjerojatan susret, posve različit od priča o kontaktima s izvanzemaljcima kakve obično kolaju.

Bilo je to vrlo nelokalno iskustvo u kojem su vrijeme, prostor i njihovi međuodnosi bili različiti od onoga kakvima se nama čine.

U tom stanju svijesti nije važno radi li se o sekundama, satima ili godinama jer su vrijeme i prostortranscendirani. Ta bezgranična vječnost je prava priroda uma, svjesnog jastva koje se nalazi u svima nama.

Dok sam bio s tim bićima zajedno smo stvorili šifru pomoću koje će ljudi s njima komunicirati. To je, u stvari, bilo rođenje inicijative CE-5 — bliskih susreta pete vrste (eng. Close Encounters of the Fifth Kind; op. prev.). Kako bismo komunicirali s izvanzemaljskim bićima i njihovim elektroničkim uređajima upotrebljavali smo ne samo zvukove i svjetlost nego i nelokalnu svijest te usmjerene, koherentne misli. To je bilo u listopadu 1973. godine, u vrijeme Jornkipurskog rata.

Bilo mi je jasno da izvanzemaljci žele da ljudi nadiđu opasnost od »obostrano zajamčenog uništenja« (fraza koja vuče korijene iz Hladnog rata, eng. mutually assured destruction ili MAD) i stvore miroljubivu civilizaciju koja će moći skladno koegzistirati sa svemirom.

Zemlja je trebala pronaći ljude koji će biti veleposlanici na ostvarivanju tog cilja. I tako sam se ja ponudio da to učinim, kao i da druge ljude podučim istom tom. Ništa više od toga.

Tada sam se posve iznenada vratio u »redovito« stanje svjesnosti i ponovno se našao na šljunčanom putu blizu vatrogasnog tornja, nešto niže od svog prijašnjeg položaja, ali i dalje na vrhu hrpta.

 Pomislio sam: »O Bože, kako divno!« Iskustvo sjedinjenja s njima nosilo je ključnu poruku: svjesni um koji omogućuje da smo budni u ovom trenutku isti je onaj um od Božanskog bića i svih drugih bića.

Erwin Schrodinger bio je apsolutno u pravu kada je rekao da ukupni zbroj umova u svemiru iznosi jedan. Postoji samo jedan svjesni um, i mi smo On. Dakle, postoje samo jedni ljudi u svemiru, i mi smo oni. Nema »aliena1« i ljudi; samo cjeloviti, savršeni, beskrajni svjesni život u svemiru, a svi mi smo njegov dio.

Pada mi na pamet izreka iz sufističke tradicije: »Smatraš li se sićušnim kada je u tebi sadržan čitav svemir?« To je retoričko pitanje.

Mi nismo samo taj sićušni oblik. U nama je sadržana ukupnost svemira. I to je bilo ono što sam iskusio s izvanzemaljcima.

Oni znaju da je jedina šansa za mir na Zemlji —da ne spominjemo svemir — da ljudi shvate kako među nama nema zbiljske razlike. Nije važno kao izgledamo; pomislite samo na raznolikost fizičkih oblika prisutnu na samoj Zemlji! Ono što je istinski važno je da u nama živi jedno te isto, jedinstveno svjetlo svijesti, bezgranične, vječne i uvijek prisutne, bez obzira na to jesmo li u nekom trenutku u vremenu otvoreni za nju ili nismo.

Ono je temelj naših međusobnih odnosa kao i odnosa sa cjelokupnim svemirom. Ono je trajno i vječno — i to je ono Što smo iskusili u njezino apsolutnom, najčiščem obliku.

Divota joj se ne da opisati. I nije bilo apsolutno ničeg zastrašujućeg kod nje.

Nije bilo važno što sam imao samo osamnaest godina. Nisu marili za stvari kao što su dob, rasa, obiteljsko podrijetlo ili bogatstvo. Bilo im je važno to što imam dovoljno čisto srce da jasno vidim istinu i što nisam vezan za materijalni aspekt ovog svijeta. Bio sam u mogućnosti prepoznati univerzalni aspekt učenja različitih kultura koje su ljudi usvajali tijekom povijesti, budući da je istina na bilo kojem jeziku jedna te ista.

Ono što smo tog dana zajednički stvorili dokazuje da ljudi, svatko od nas, mogu biti povezani jedni s drugima i s bezgraničnom svjesnošću svemira, ali i s drugim civilizacijama, spoznamo li jednostavnu činjenicu da smo svjesni.

 Ako ste svjesni dok u ovom trenutku čitate ili slušate ove riječi, svjesnost pomoću koje ih slušate je jedinstvena posebnost. I nije podijeljena. Mi je dijelimo u naša vlastita ega i intelekt, ali u stvarnosti, jednako svjetlo svjesnosti je u svakom biću i u svakoj zvijezdi.

Čitav svemir je prožet tim istim svjetlom Bivanja. Postoji veliko sunce svjetlosti koje se prelama u svima, no ipak je jedinstveno. Dakle, ako se vratite tome i ako ga iskusite, nijedan od tih izvanzemaljskih životnih oblika neće vam se činiti dalek, ili neobičan, ili stran - jer oni doista to nisu.

Dakle, tom je prilikom rođen CSETI-ev koncept »jedan svemir, jedni Ljudi«. U svemiru, u stvari, postoje samo jedni Ljudi, a to smo mi.

U svima nama sja jedno jedino svjesno biće. Bez obzira na to koliko pokušavali, ne može ga se razdijeliti. Možda želimo razdijeliti, no ono je uvijek jedno. Uvijek je jedinstveno, uvijek savršeno.

Izvanzemaljska bića koja su ovdje to razumiju. Naime, ne bi mogli putovati međuzvjezdanim svemirom da ne razumiju nelokalnost. A razumijevanje nelokalnosti zahtijeva visoku razinu znanja i prosvjetljenja.

Stoga se srž suosjećanja i temelj mira u pravom smislu pronalaze u činjenici da smo svi jedno. Bez tog iskustva sve što nam ostaje je intelektualizam, a on je uvijek kratkog vijeka.

Dakle, prilično mlad sam spoznao da su svjetski problemi u svojoj biti duhovni te da stoga i njihova rješenja moraju biti duhovna, što se pokazalo točnim.

Našao sam se ponovno na planini ispod prekrasnog, zvjezdanog neba tek da bih doživio još jedan neobičan fenomen. Nalazio sam se možda pedeset metara dalje niz šljunčani put. Kada sam se počeo spuštati niz planinu, otkrio sam da sam pri svakom koraku bio u stanju blizu bestežinskom, kao da sam hodao po Mjesecu!

Moji su koraci u stvari bili skokovi od pet do deset metara! To je više nalikovalo lebdjenju nego hodanju. Oko mene je bio prisutan neobičan, magnetski, antigravitacijski učinak koji me je činio lakšim. Nije se radilo o proizvodu moje mašte: moje fizičko tijelo bilo je lagano.

Bio sam sretan kao malo dijete! Netom po povratku iz posjeta izvanzemaljskoj letjelici našao sam se kako odskakujem niz planinu kao na federima, svakim korakom prelazeći nemoguće udaljenosti. Bio je to nevjerojatno blažen osjećaj. Kako sam se približavao gradu fenomen je postupno oslabio i moja se težina vratila u normalu.

Kada sam došao u gradić Boone izgledao mi je tako prazan da sam pomislio da je došlo do nuklearnog rata! Mislim da je bilo oko devet ili deset sati navečer — sve je trebalo biti otvoreno. Naime, riječ je o malom studentskom gradu u planinama Sjeverne Karoline.

Pomislio sam; »Što se, zaboga, događa? Zar je jomkipurski rat izmakao kontroli i eskalirao u termonuklearni, a ja sam posljednji koji to saznaje?

« Provjerivši točno vrijeme, shvatio sam da je bilo gotovo jedan ujutro! Moje kozmičko iskustvo potrajalo je tri ili četiri sata!

Nakon te zapanjujuće večeri odlučio sam prakticirati sve što sam naučio i doživio s izvanzemaljcima. Svake večeri prije spavanja legao bih i doveo se u meditativno stanje. Ušao bih u bezgraničnu Svjesnost i zatim širio osjećaj svjesnog uma oko sebe, ispunjavajući prostoriju, znajući daje sveprisutan.

Na krilima tog sveprisutnog osjećaja Svjesnosti proširio bih se prema gore u svemir, promatrajući zvijezde i svemir, ispunjen osjećajem daje svjestan. I bio sam jedno s tom svjesnošću koja me dovela tamo, u svemir.

Zatim bih izvanzemaljskim bićima poslao misao koja je služila kao znak, kako bih obznanio svoju prisutnost. Na pomalo djetinjast način, rekao bih: »Ne znam sjećate li me se, moje ime je Steve. Evo me, dajte mi da vam pokažem gdje sam.« I tako bih provodio protokol koji smo razvili za inicijativu CE-5.

U tom visokom stanju svijesti obrnuo bih postupak, te sam umjesto da gledam prema van, u golemost svemira, gledao prema natrag i pokazivao izvanzemaljcima svoju lokaciju na Zemlji.

Pokazao bih im galaksiju Mliječnog puta i odatle zumirao na naš Sunčev sustav, sa Suncem i Zemljom. Zatim bih zumirao na Zemlju i Sjevernu Ameriku, a zatim dalje na istočne Sjedinjene Države i na ApalaČko gorje. Tada bih dodatno zumirao da im pokažem svoju lokaciju u Boonu u Sjevernoj Karolini, i naposljetku na svoj precizni položaj u toj zgradi. Nakon toga bih zaspao.

Mjesecima su trajala moja doista izuzetna iskustva. Od listopada 1973. godine pa na dalje došlo je od nezapamćenog vala viđenja NLO-a u tim planinama. Radio sam to kao neku vrstu preliminarnog testiranja sustava, da provjerim da li ono što smo zajednički proizveli i oko čega smo se dogovorili na brodu uistinu funkcionira.

Dakle, funkcioniralo je. U novinama su se mogli čitati izvještaji o šumarima koji su viđali te goleme brodove kako lebde iznad planina, kod prirodnogrezervata Shining Rock Wilderness na jugu, iznad područja Linville Gorge... posvuda!

nastavlja se..