Treba reći da dijete zahtijeva ljubav cijelo vrijeme, 24-sata na dan. Kada bi dijete i dobilo zrelu ljubav, manje bi zahtijevalo nestvarnu i bezgraničnu ljubav. No, sposobnost za zrelu i istinsku ljubav je vrlo rijetka. Ta neispunjena potreba za ljubavlju u djetinjstvu ostaje i u zreloj dobi i dok se ona ne prepozna i ne proživi, osoba će biti nesposobna za zrelu ljubav. Dok se ne prepoznaju sadašnje teškoće i ne povežu sa tom neispunjenom potrebom iz djetinjstva nećemo moći mijenjati naš život.

Sve dok roditelj nije savršeno zreo, dijete će patiti od nedostatka ljubavi čak i kod roditelja koji je sposobniji da voli. Češći je slučaj da su roditelji nedovoljno zreli i da ne pružaju ljubav u dovoljnim količinama. Ta potreba je rijetko svjesna u vrijeme djetinjstva, jer dijete nema mogućnosti usporediti situaciju u svojoj obitelji s drugim obiteljima. Dijete ne zna da bi nešto drugo moglo postojati i nije svjesno da je nesretno. U iznimnim slučajevima, u nefunkcionalnim obiteljima kao što su to, primjerice, alkoholičarske, dijete vjeruje da se to događa samo u njegovoj obitelji. U oba ta slučaja osjećaji nisu svjesni pa se ne osjećaju stvarne potrebe.

Možemo razlikovati dva tipa roditeljstva, a to su autoritaran roditelj i pretjerano popustljiv roditelj. Autoritaran, prestrogi roditelj ne dopušta djetetu da se razvija. Kod takvih roditelja dijete će otvorenije pokazivati ogorčenost i bunt. Kod popustljivih roditelja, onih koji kupuju dječju ljubav, bunt će biti jednako snažan, ali prikriven i teže uočljiv. Oba tipa roditelja ne uspijevaju kao roditelji, i njihovi pogrešni stavovi koje dijete upija stvaraju povredu kod djeteta. Dijete, na nesvjesnom nivou osjeća razliku između zrele i nezrele ljubavi i jako je ljuto kad ne dobije zrelu ljubav. Da bi odraslo u zrelu osobu, dijete treba roditelje koji će ga sigurno voditi i usmjeravati sa zdravim autoritetom.

U odraslom dobu su te potrebe za ljubavlju nesvjesne i dok se one ne prožive, iako na svjesnom nivou volimo svoje roditelje, na nesvjesnom smo još uvijek povrijeđeni i ne možemo im oprostiti zbog povreda i bola. Jedino možemo oprostiti i voljeti kad se te zamjerke i povrede prepoznaju i prožive. To je način da se emocionalno odraste i shvati da su roditelji samo ljudska bića koja su činila najbolje što su znala i mogla.

Tako dugo dok nismo svjesni sukoba u sebi između potrebe za savršenom roditeljskom ljubavi i naše ljutnje na njih, neprestano ćemo pokušavati nadvladati taj konflikt tako da stvaramo iste situacije iz djetinjstva da bismo ih riješili, da ovog puta ne bismo bili poraženi. Problem je da je cijeli taj proces duboko nesvjestan.

U pokušaju da ponovno stvorimo situacije iz djetinjstva mi neprestano stvaramo odnose po istom obrascu kao i u djetinjstvu - neprestano pokušavamo postići da nas drugi ljudi vole - zahtijevamo da budemo voljeni kao dijete, jer nismo svjesni nezrelog dijela naše ličnosti. Što je odnos bliskiji, to je ta potreba jače izražena, a najjača je u ljubavnom odnosu.

Većina nas smatra da je imala sretno djetinjstvo i to je točno. No, nismo svjesni da je moguće biti i sretan i nesretan. Sjećamo se sretnih značajki djetinjstva, a bolnih se ne sjećamo jer ono što boli i što se jako željelo, čak i ako nismo znali što je to, to se potiskuje. Budući da dijete nema razvijen mentalni dio ličnost, bol je izuzetno snažan u djetinjstvu i u odraslom dobu mora biti ponovno proživljen da bismo riješili trenutne probleme. Kako možemo ponovno proživjeti povrede koje su se zbile tako davno u djetinjstvu? Uzmite sadašnji problem. Vidimo kako reagiramo na njega. Površna, vanjska reakcija je racionalizacija, “dokazivanje” da su krivi drugi ili situacija i potpuno negiranje našeg udjela u onome što se događa. Slijedeći sloj može biti ljutnja, ogorčenje, tjeskoba ili frustracija. Iza svih tih reakcija naći ćete bol što niste bili voljeni u djetinjstvu kako ste trebali biti. Kada proživite bol koji je povezan s vašim sadašnjim problemom vidjet ćete da opet patite što niste voljeni. Proživljavajući sadašnju bol vratite se u sjećanju u djetinjstvo i vidite što ste dobili od roditelja, a što vam je nedostajalo i što ste osjećali prema roditeljima. Postat ćete svjesni da vam je više nedostajalo nego što ste toga bili svjesni u djetinjstvu i da vas je to povređivalo, ali ste to bili potisnuli. Ali, to niste zaboravili jer je bol sadašnjeg problema onaj isti iz djetinjstva. Bez obzira koliko je istinit i razuman vaš sadašnji bol, to je ipak samo onaj isti iz djetinjstva. Slijedeći korak bit će puno lakši. Tad ćete početi uočavati isti obrazac ili imidž koji se ponavlja u vašim poteškoćama. Naučit ćete raspoznavati sličnosti u odnosima između vaših roditelja i ljudi koji vam sada zadaju bol.

Problem je da mnogi ljudi nisu svjesni nikakvog bola, niti prošlog, niti sadašnjeg. Neprestano ga potiskuju. Njihovi problemi se ne javljaju kao bol. Nisu svjesni da neograničeno više boli nakupljeni, potisnuti bol. To je opet dječji način negiranja problema - ako ga ne vidimo, tada niti ne postoji. Oni ne znaju da jaki bol koji se proživljava, da se on u jednom trenutku pretvara u zdravi bol koji nas oslobađa gorčine, napetosti, tjeskobe i frustracije.

Ima ljudi koji proživljavaju bol, ali cijelo vrijeme očekuju da će netko drugi smanjiti njihovu patnju. Njima će biti lakše razumjeti da je taj bol posljedica dječjih očekivanja da će nas drugi voljeti kao da smo još uvijek djeca.

Morate si dozvoliti da osjetite bol određenih trenutnih neispunjenja i usporediti ga s bolom iz djetinjstva da biste shvatili da je jedan te isti. Tada ćete shvatiti da ponovno stvarate odnose po istom obrascu pokušavajući sada prisiliti druge da vam budu idealni roditelji; kako sada pokušavate popraviti situaciju iz djetinjstva da biste “pobijedili”. Najznačajnija sličnost sa roditeljima je podjednaka vrsta nezrelosti i nesposobnosti za ljubav. Tako stvaramo iste uvjete iz djetinjstva da bismo ih ispravili. Naš strah, samokažnjavanje, frustracija, ljutnja, neprijateljstvo, ne davanje ljubavi i pažnje - sve te značajke ranjenog djeteta ili negativnosti u nama - izazivaju ono najgore u drugoj osobi. Zrelija osoba će naprotiv izazvati ono dobro u drugoj osobi, jer u svakoj osobi postoji zreli dio.

Steći ćemo drugačiji pogled na svoj vlastiti bol i tako osloboditi odgovornosti druge za njega. Tada ćemo objektivno sagledavati druge, jer ćemo pronaći iste reakcije u sebi i drugima. Koliko poznajemo sebe, toliko poznajemo i druge. Smanjivat će se osjećaj odbačenosti i osjećaj krivnje koji se javljaju kad druge optužujemo, jer se osjećamo pretjerano od njih povrijeđeni. A isto tako odbijamo biti svjesni o tome da smo povrijeđeni. I tako neprestano utječemo jedni na druge i nismo toga svjesni.

Polako ćemo uvidjeti ponavljanje obrasca i uzaludnost takve strategije. Promotrit ćemo sve svoje reakcije s novim uvidom i razumijevanjem. Prihvatit ćemo sebe onakvima kakvi smo upravo sada i nećemo više trebati biti voljeni kao što smo to trebali kad smo bili djeca. Uvjet za to je da shvatimo da to još uvijek želimo, pa više nećemo tražiti takvu vrstu ljubavi. Budući da nismo više djeca, tražit ćemo ljubav na drugačiji način, dajući je, umjesto očekujući. Naš život će se ubrzo početi mijenjati, jer ćemo dozvoljavati drugima da budu ono što jesu, što je najveći znak zrelosti i ljubavi.