20

PONOVNO   OTKRIVANJE SMISLA

Kakve god iluzije  gajili  njezini  sljedbenici,  popularna  glazba ne može promijeniti, a još manje spasiti svijet. Unatoč najbo­ ljim  nastojanjima  popularne  glazbe,  naša je  stvarnost,  kao posljedica fragmentacije znanja, potpuno raskomadana. I dalje živimo u svijetu u kojemu se proturječne apsolutnosti međusobno bore za premoć, svaka tvrdeći za se, da upravo ona posjeduje odgovore na sva ključna pitanja našega postojanja. U svome beznađu, i dalje žudi­ mo za nekim ujedinjujućim principom, nekim dokazom o unutrašnjoj koherenciji, nekom obrascu koji će našem postojanju dodijeliti smi­ sao, svrhu i cilj.

Makar intelektualno, većina nas će sintezu ipak pretpostaviti analizi, organizam mehanizmu i integraciju fragmentaciji. Međutim, toliko poželjna alternativa u najvećem će se broju slučajeva pokazati nedostižnom, jer se logika koja određuje naše postojanje doimlje pot­ puno autonomnom i nenadvladivom. Kao zarobljenici te logike, sve više padamo u iskušenje da prigrlimo sve što se nudi kao rješenje i izlaz iz njezina jarma i pohrlimo u navodnu sigurnost jednog ili dru­ gog samoprozvanog autoriteta. Prestravljuje nas mogućnost da naši životi budu lišeni svakoga smisla i svrhe. Ako patnja može opravdati naše postojanje i pridati mu smisao i svrhu, tada smo spremni i patiti.

Pa ipak, perspektiva možda i nije tako crna i beznadna. Moramo priznati da se u sve većem broju ljudi polako budi svijest o začara­ nom krugu njihove svakodnevice, zbog čega sve aktivnije počinju tragati za alternativnim rješenjima. Gdje je moguće pronaći takva al­ ternativna rješenja? Kako započeti proces s reintegracije stvarnosti i obnove raskomadanog svijeta? Analogija s individualnom psihologi­ jom možda će nam pomoći da zacrtamo smjernice naših daljnjih nas­ tojanja.

Jedna  od Freudovih  najvećih  pogrešaka  sastojala se  u  pretpos­ tavci   da  se  psihička  neravnoteža   ili   nesklad  može  jednostavno

»odstraniti«.  Držao je  da  se  određene  sklonosti,  poput,  primjerice,

»želje za smrću«, mogu »izliječiti« samom dijagnozom,  prisiljava­ njem pacijenta da se s njima suoči i oslobodi ih se nakon »šoka pre­ poznavanja«. Jung je, naprotiv, uvidio kako  neravnoteža  i  nesklad čine sastavni dio psihe pojedinca koji se ne može eliminirati, već samo neutralizirati, uravnotežiti i svesti na prihvatljivu mjeru, a uko­ liko ih se smjesti u odgovarajući kontekst, mogli bi se pokazati čak i produktivnima. Umjesto odstranjivanja ili preusmjeravanja potenci­ jalno destruktivnih sklonosti, Jung ih je nastojao održati kao protu­ težu nekim drugim tendencijama. Na primjer, umjesto gušenja »želje za smrću«, Jung je u pacijentu nastojao pobuditi drugu, jednako snažnu, ili snažniju, želju za životom. Rezultat je bila nova sveukup­ nost, cjelovitija od one koja je postojala prije. Ovo je, prema Jungu, odgovaralo suštinskom razvitku, koji se mogao promatrati kao pro­ ces nastajanja koncentričnih krugova i njihove tendencije širenja. Svaki novi krug predstavljao je psihički ekvivalent ožiljka, koji nas­ taje nakon zacijeljenja rane. Svaka promjena okolnosti koja izaziva novu neravnotežu ili nesklad zahtijeva stvaranje novih, širih krugova Tako pojedinac nastavlja rasti i razvijati se, postajući sve zreliji. Za razliku od Freuda, Jung nije psihu smatrao statičnom. Naprotiv, dr­ žao je Jung, psiha je aktivna, neprestano prolazeći kroz proces spon­ tane i dinamične evolucije koja vodi ka suštinskoj ravnoteži.

Isti principi primjenjivi su i na kolektivnoj razini. Društvo kao cjelina jednako je sposobno vratiti se u izgubljeni raj kao i pojedinac, i povratiti svoje djevičanstvo i nevinost. Za razliku od naših naivnih prethodnika, naše žudnje nisu usmjerene ka nekom »Zlatnom dobu«. Doista, za razliku od naših prethodnika, mi smo prilično uvjereni kako takvo doba nikada nije ni postojalo. Međutim, društvo se nikada neće odreći svojih dostignuća. Osim ako nas ne pogodi kakva katas­ trofa globalnih razmjera, nikada se nećemo dobrovoljno odreći svo­ jih automobila, zrakoplova, televizora i telekomunikacija, centralno­ ga grijanja, gotove hrane i ostalih proizvoda tehnologije koji su pos­ tali neizostavnim dijelovima naše svakodnevice. Nećemo se dobro­ voljno okrenuti »nižem životnom standardu«, pa čak i pod cijenu ro­ bovanja koje nam osigurava »viši« standard. Ali, moguće je stvoriti širi krug oko tih stvari - krug koji bi im oduzeo autonomiju i tiransku

moć nad našim životima, namećući im moralni okvir u skladu s ljud­ skim vrednotama, nakon čega bi one prestale biti zakonima po sebi. Reintegracijom fragmentiranih sfera ljudskoga znanja i djelovanja, možemo stvoriti novi i jedinstveni obrazac naše kulture i civilizacije, koji bi ljudskom postojanju ponovno otkrio smisao, svrhu i smjer. Taj će proces, bez obzira na to kako ga nazivamo, u svojoj suštini biti hermetički.

Vizija umjetnosti kao cjeline

Umjetnost, a osobito književnost, još jednom je ukazala na smjer ko­ jim trebamo ići kako bismo ponovno uspostavili narušenu kolektivnu ravnotežu i harmoniju. Veliki pjesnici i romanopisci s početka i sre­ dine dvadesetog stoljeća prigrlili su hermetičku misao kao sredstvo reintegracije stvarnosti u kojoj su se četiri stupa naše civilizacije - prostor, vrijeme, uzročnost i ličnost - počela opasno ljuljati. Tijekom šezdesetih godina ovoga stoljeća,  počela je  izranjati  nova  estetika, kao odraz potpuno novoga pogleda na svijet.  Iako je zadobila svoje istomišljenike širom svijeta, ova se estetika danas povezuje ponajpri­ je sa zemljama i književnošću Latinske Amerike. Njezinim  »očevi­ ma« općenito se smatraju pisci rođeni na prijelasku stoljeća, kao što su Jorge Luis Borges, Alejo Carpentier i Miguel Angel Asturias. Nji­ ma su se kasnije priklonili i Gabriel Garcia Marquez, Carlos Fuentes, Jose Donoso, Mario Vargas Llosa, Julio Cortazar i druga imena koja su pridonijela rasplamsavanju i sveopćoj popularnosti latinoamerič­ koga romana.

Ova se popularnost općenito povezuje s nečim što se danas nazi­ va »magijskim realizmom«. Međutim, izraz »magijski realizam« nije dovoljno jasan ni precizan. Trebali bismo se zato bolje upoznati s os­ novnom postavkom suvremene latinoameričke književnosti, kao načelom kojega slijede svi njezini predstavnici. Implicitno ili ekspli- citno, ovo načelo predstavlja umjetničko djelo - a u širemu smislu i samu stvarnost - kao oblik hermetičke fantazmagorije.

Drugim riječima, postoji samo jedna sveukupnost - kao, uosta­ lom, i u tradicionalnom hermetizmu - a granica između različitih »ra­ zina« stvarnosti faktički je izbrisana. Prema Jungu, psihološke ili spi- ritualne »činjenice« jednako su »stvarne« i značajne kao »činjenice« fenomenalnog svijeta. Prema estetici koja leži u korijenu suvremene

latinoameričke književnosti, sve »činjenice«, bile one psihološke ili fenomenalne, upletene su u jedinstveno, sveobuhvatno i sveprožima- juće tkanje. Unutrašnje i vanjske sfere međusobno se prožirniju, sta­ paju i hrane. Tako je i sa snovima ili fantazijama i takozvanim »bu­ đenjima svijesti«. Tako je i s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, mitom, legendom i poviješću. Tako je i s magijom i znanošću, te kre­ ativnom imaginacijom i materijalom kojeg oblikuje. Tako je i s bogo- likim umjetnikom i svjetovima i likovima koje oživljava »čudom stvaranja života iz tinte«.

Sukladno ovim načelima, povijest naroda, država ili kultura, ne sastoji se samo od ratova i sporazuma, određivanja granica, uspos­ tavljanja ili svrgavanja vladara i donošenja zakona. Ona se, držao je Jung, sastoji i od »psiholoških činjenica«, »činjenica« psihičkoga života - snova, težnji, praznovjerja, legendi, bajki, mitske hiperbo- lizacije i čuda u koja su ljudi željeli vjerovati i o kojima su svjedočili. Djela poput Sto godina samoće, Garcie Marqueza i Terra Nostra, Carlosa Fuentesa, predstavljaju karakteristično hermetičku sintezu, koja čitateljima Latinske Amerike omogućava da reintegriraju svoje individualne i kolektivne fantazije, folklor i djetinjstvo - sve one ele­ mente koji leže u korijenu psihološkog i spiritualnog razvitka, ali ko­ je je razvlastio i odbacio zapadni racionalizam i materijalizam. Kroz ponovno uključivanje ovih elemenata, moguć je povratak izgublje­ nog osjećaja cjelovitosti. Čitateljstvo, tako, biva ponukano da krene u potragu za vlastitim podrijetlom i, prema riječima Carlosa Fuentesa,

»pusti  svoje nove korijene«.  Ovdje  leži  istinska magija takozvanog

»magijskog realizma«. Ta je magija u svojoj suštini specifično her- metička.

Utjecaj ove magije po svojim se razmjerima mogao usporediti s onim Joycea, Prousta, Kafke, Eliota i Rilkea, dvadesetih godina ovo­ ga stoljeća. Pisci s različitih krajeva svijeta koji su djelovali u ozračju slične hermetičke fantazmagorije, kao, na primjer, Italo Calvino u Italiji, dobili su novu "legitimnost". Mlađa generacija pisaca iz Istoč­ ne Europe, Južne Afrike i Indije, u hermetičkoj su fantazmagoriji pronašli novi izvor umjetničkog nadahnuća, s pomoću tehnike koju su razvili i usavršili latinoamerički pisci, američki Indijanci, američ­ ki crnci, kao i Azijci i Afrikanci u Velikoj Britaniji i Francuskoj, pronašli su sredstvo reintegracije svoga individualnog i kolektivnog naslijeđa i identiteta.

No, hermetička fantazmagorija latinoameričke književnosti predstavlja mnogo više od puke literarne tehnike i trenda u umjetnos­ ti. Osim svoje čisto estetske primjene, ona nudi nov i obuhvatniji po­ gled na stvarnost, nov i obuhvatniji način gledanja i razumijevanja. Kroz hermetičku fantazmagoriju, zapadna kultura kao cjelina usvaja novo gledište na vlastite mitske procese, vlastiti kolektivni identitet i psihološku povijest. Svi mi prolazimo kroz proces suptilnog - a ponekad i ne tako suptilnog - preusmjeravanja svijesti. Svi mi polako počinjemo uspostavljati vitalne i dinamičke sveze između naših unu­ trašnjih i vanjskih života, koje su prije samo trideset i pet ili četrdeset godina bile nezamislive.

Ovaj proces olakšava činjenica da su i druge umjetnosti počele usklađivati svoj korak s književnošću i usvajati vlastitu hermetičku viziju. Posljednjih se godina, primjerice, sve veća pozornost poklanja hermetičkim slikarima s početka dvadesetoga stoljeća, kao što su bili Vasilij Kandinski, Franz Marc, Nicholas Roerich i Alfred Kubin. Slikarstvo Sidneya Nolana izjednačeno je s vizionarstvom književni­ ka Patricka Whitea. Cecil Collins i njegova umjetnost predstavljaju se kao oblik neo-Blakeovske tradicije. U Sjedinjenim Državama, Ernest Fuchs stekao je ugled kao slikar kabalističke orijentacije. Ovdje treba posebno  spomenuti i Nijemca Josepha Beuysa, koji je 1943. godine, kao pilot Luftwaffea, bio srušen nad Krimom. Spasili su ga pripadnici tatarskoga plemena, otkuda proizlazi njegovo dubo­ ko razumijevanje šamanističke predaje, koju je kasnije stopio s vlas­ titim, izrazito mističnim shvaćanjem kršćanstva.

Beuys je izjednačavao umjetnika s hermetičkim šamanom. »is­ cjeliteljem i mudracem primitivnih plemena«.č Kreativni proces za njega je bio čin ritualne magije, koji uključuje posebno oruđe i postu­ pak koji vodi poboljšanju i produbljenju"unutrašnjega života«. U svi­ jetu kojega »sve više oblikuje znanost«. Beuys je prepoznao »umjet­ nost kao ...jedinu zaista revolucionarnu snagu«. Prema jednom ko­ mentatoru, Beuys je držao da:

samo umjetnost može ponovno pokrenuti sva čovjekova osjetila, suprotstavljajući ih isključivom diktatu racionalnog. Cjelokupno Beuysovo umjetničko djelovanje bilo je usmjereno ka regeneraciji čovjekove kreativnosti, ugušene pod jarmom razuma. Beuys se nadao da čovjek čija je kreativnost na taj način  oživljena...više neće doživljavati sebe kao pojedinca...već kao kreativni element unutar sveprožimajućega organizma ...kao mikrokozmos unutar makrokozmosa.

Mnoga  Beuysova  djela  nose  naslove  poput  Komunikacija  s nadljudskim silama, Ljekovite biljke, Šamanova kuća i Šaman u ek­ stazi. U isto vrijeme, »mnogo je vremena posvećivao proučavanju korijena europske civilizacije«,  a posebice keltske kulture. Stoga ni­ je čudno da je posebnu naklonost gajio prema Jamesu Joyceu. Iako Joycea nikada nije osobno upoznao, često puta bi u Šali govorio kako je »na Joyceov zahtjev«, dodao još dva poglavlja njegovom Uliksu. Nadao se da će u Dublinu izložiti svoje crteže koje je nadahnulo ovo djelo.  Jedan Beuysov suvremenik smatrao ga je umjetnikom najdos­ tojnijim ilustriranja djela Arnoa Smitha, poslijeratnog romanopisca

'  koji je u njemački jezik unio tehničke i lingvističke inovacije kojima je prije njega Joyce obogatio engleski jezik.

Osim hermetizma u poslijeratnom slikarstvu koji počinje hvatati korak s hermetizmom u književnosti, postoji još jedan umjetnički medij koji je prigrlio hermetičku misao. Taj je medij bio film. Njemački ekspresionizam i francuski nadrealizam iznjedrili su figure poput Fritza Langa i Jeana Cocteaua, koji su počeli eksperimentirati s hermetičkom magijom na filmskom platnu. Čak i prije negoli su pis­ ci iz Latinske Amerike predstavili svoju etiku hermetičke fantaz- magorije, redatelji poput Federica Fellinija, Andreja Tarkovskog i Luisa Bunuela, počeli su je prilagođavati filmu. Njihov je utjecaj vid­ ljiv i u redateljskom opusu Nijemca Wernera Herzoga i Australca Petera Weira. Kroz film. umjetničko djelo, kao hermetičko-magijska fantazmagorija, poprimilo je nove dimenzije, privukavši publiku znatno širu od čitateljske. Doista, hermetizam je kroz film, iako sup­ tilno i postupno, počeo transformirati naše poglede na stvarnost. U svome razvodnjenom obliku, poput serije Twin Peaks, počeo se čak infiltrirati i u kruti svijet televizije.

Ako film, više od bilo kojeg drugog medija, vrši svoj utjecaj na psihički život ljudi dvadesetog stoljeća, arhitektura, iako djeluje sub- liminalno,  u  tome je još  učinkovitija.  Koliko  god bili neupućeni u druge umjetnosti, arhitektura je neizbježna i sveprisutna. Arhitektura je  oduvijek  smatrana  najsavršenijom  među  umjetnostima  i  najzna­ čajnijim kanalom hermetičke magije.  Taj je status izgubila nastupa­ njem Doba Razuma. U dvadesetom  stoljeću,  arhitektura je postojala u svoja dva ekstremna oblika. Na jednoj je strani bilo uljepšavanje ra­ di uljepšavanja, inovacija koja je sebi samoj bila svrhom, bez razumi­ jevanja  tradicionalnih  hermetičkih  načela  harmonije  i  proporcije.

Kao druga krajnost stoji brutalni utilitarizam, jednako indiferentan spram harmonije i proporcije. Osobito u godinama nakon Drugog svjetskog rata, arhitektura se odrekla svog, kako humanog, tako i prirodnog konteksta, zanemarivši svoj odnos prema društvu u koje se smještala. Rezultat takve tendencije jesu oni usamljeni  fragmenti, koji samo odražavaju  psihološku i filozofsku zbrku raskomadanog društva. Takva arhitektura, koja nam je svima i suviše dobro poznata, odražava »razvitak tehnologije, proces uništenja prirodnog okoliša i uniformnost urbanog dizajna«. Takozvana »modernistička« orijen­ tacija nije stvorila građevine za ljude koji u njima žive, već za druge arhitekte. Norveški profesor arhitekture, Christian Norberg-Schulz, 1988. godine je napisao:

Posljednjih nekoliko desetljeća, naš okoliš nije trpio samo sus­ tavno onečišćavanje i urbano širenje, već i gubitak onih kvaliteta koji u čovjeku bude osjećaj pripadanja i sudjelovanja. Kao poslje­ dica toga procesa, mnogi ljudi osjećaju da im je život besmislen, zbog čega među njima dolazi do »alijenacije.«

»Alijenacija«  je,  prema  mišljenju  Norberg-Schulza,  posljedica

»gubitka čovjekove identifikacije s prirodom i ručno izrađenim pred­ metima u njegovoj neposrednoj okolini«.  Alijenaciji još  više  dopri­ nose moderne zgrade, koje »stoje »nigdje«... bez ikakve sveze s oko­ lišem  i  skladnom urbanom  cjelinom«.

Postavljanjem pravilne dijagnoze, Norberg-Schulz je ponudio al­ ternativu, koju je nazvao »post-modernizmom«: »Sve tendencije i trendovi koji  obilježavaju  »post-modernu« arhitekturu ujedinjeni  su u svom zahtjevu za smislom.« Na nužnost pridavanja smisla uka­ zao je i britanski akademik, Jonathan Sime:

Važnost očuvanja pejzaža, povijesnih lokacija ili javnih prostora koji određuju identitet ljudi, to su stvari koje arhitektura mora uvi­ jek imati na umu ... Zaokupljenost velikim arhitektonskim projek­ tima može dovesti do zanemarivanja povijesnog života određenog prostora i i životnog iskustva ljudi koji su u njemu živjeli."

Norberg-Schulz dalje objašnjava kako se »čovjek ne može zado­ voljiti samo znanstvenim razumijevanjem. Njemu su potrebni sim­ boli, odnosno, umjetnička djela koja »predstavljaju životne situacije«

...svrha umjetničkog djela je u »čuvanju« i prenošenju smisla.« Ta­ ko je arhitektura, za Norberg-Schulza, u krajnjoj liniji dodatak, ili ob­ lik, pjesništva. »Samo pjesništvo, u svim svojim oblicima ...čini ljud-

sko postojanje smislenim, a smisao je temeljna ljudska potreba.« I:

»Arhitektura pripada pjesništvu, a njezina je svrha pomoći čovjeku da živi.«

Prema Norberg-Schulzu, cilj arhitekture trebao bi biti »istraži­ vanje psihičkih implikacija arhitekture radije negoli njenih praktičnih aspekata«. Sukladno tome, on priziva na hermetičku koncepciju starog grčkog i rimskog svijeta - genius loci ili »duh mjesta« - kon­ cepciju koju je u kulturu dvadesetog stoljeća uveo najprije D. H. Lawrence, a kasnije ju je prihvatio i Lawrence Durell. Genius loci (ili deus loci) neopipljiva je »duhovna« kvaliteta ili svojstvo koje proži­ ma i animira određeno mjesto ili prostor, pridonoseći njegovu jedin­ stvenom identitetu i postavljajući ga na posebno mjesto u općem poretku stvari. Drevni je čovjek, ističe Norberg-Schulz, znao »koliko je važno uspostaviti prijateljski odnos s duhom onoga prostora u ko­ jemu se odvija njegov život«. Za drevnoga čovjeka, »okolina je bila prožeta smislom«. I: »ljudskom je identitetu pretpostavljen identitet mjesta«.

Prema Norberg-Schulzu, cilj arhitekture je »konkretizacija geni­ us loci«. To se postiže, zaključuje on, »građevinama koje objedinjuju svojstva određenog lokaliteta i približavaju ih čovjeku. Temeljna za­ daća arhitekture sastoji se, stoga, u razumijevanju tih svojstava. Tako se mi postavljamo kao zaštitnici zemlje, postajući dijelom sveobuh­ vatnog jedinstva«.

Za Norberg-Schulza, kao i za arhitekte klasičnoga doba i rene­ sanse, građevina predstavlja odraz duhovnog i hermetičkoga procesa

-   čin umjetničkog ili pjesničkog stvaranja, a ne samo znanstvene konstrukcije i sastavljanja. On sam ističe hermetičku postavku o od­ nosu između mikrokozmosa i makrokozmosa: »Da bi mogao živjeti između neba i zemlje, čovjek mora »razumjeti« ova dva elementa, kao i njihovo uzajamno djelovanje«. Pod »razumijevanjem« on ne misli na znanstveni uvid, već na oblik spoznaje koja »proizlazi iz is­ kustva smisla«. Da bi bila smislena, građevina mora stajati u odnosu harmonije i proporcionalnosti, kako sa sobom samom, tako i sa svo­ jim okružjem. »Kada je okružje smisleno, čovjek se osjeća »kod kuće«. Konačno, »smisao je psihička funkcija. On ovisi o identifi­ kaciji i uključuje osjećaj »pripadanja«. Stoga, smisao predstavlja temelj življenja. Recimo još jednom daje čovjekova suštinska potre­ ba ona koja se odnosi na iskustvo smislenog postojanja.«

Norberg-Schulz priznaje kako su njegovi arhitektonski principi svoju najbolju primjenu pronašli u djelu Louisa Kahna (1901-1974), podrijetlom Estonca, koji je emigrirao u Ameriku i postao jednim od najvećih američkih arhitekata poslijeratnog doba. Kahnovu orijen­ taciju odražava i pitanje koje je uvijek postavljao prije negoli se prih­ vatio konstruiranja građevine: »Što građevina želi biti?« Prema jed­ nom  komentatoru:

Kahn je promatrao arhitekturu ponajprije u kontekstu samoga mjesta. »Soba« je za njega predstavljala mjesto koje posjeduje vlastitu osobnost, vlastitu »duhovnu auru«, dok je zgradu smatrao

»društvom soba«. Grad je, tako, bio skup mjesta, pomno uređenih kao odraz smisla određenog načina življenja.

Tako je Kahn formulirao koncepciju genius loci koju je zagova­ rao Norberg-Schulz. Na njega su poseban utjecaj izvršila djela iz pe­ desetih i šezdesetih godina ovoga stoljeća, koja su se bavila rene­ sansnom mišlju, umjetnošću i arhitekturom. Pisci poput Edgara Winda i Frances Yates uvidjeli su u kojoj je mjeri hermetizam prido­ nio razvoju renesansne umjetnosti i kulture, umanjujući ulogu i utje­ caj svjetovnog humanizma. Upravo je iz arhitekture renesansnog hermetizma Kahn crpio svoje nadahnuće. Prema mišljenju jednoga komentatora, »arhitekti renesanse koji su konstruirali cirkularne crkve, u stvari su se vodili idejom uspostavljanja odnosa duhovne simpatije između mikrokozmosa - čovjeka i makrokozmosa - Boga. Znakovito je, stoga, da se Kahn rado prihvaćao konstruiranja sve­ tišta, bilo kršćanskih, bilo židovskih.«

Sve do nedavno, rasprave o modernoj arhitekturi bile su ogra­ ničene na uski krug ljudi, prilično nepristupačan široj javnosti. Činje­ nica da je ova tematika u Velikoj Britaniji u posljednjem desetljeću ovoga stoljeća konačno ušla u domenu javnog zanimanja, posljedica je nastojanja princa od Walesa, nastojanja koja su mediji, u potrazi za nešto zvučnijim senzacijama, često skloni zanemariti. Njegove kri­ tike - poput one koja je novo krilo Nacionalne galerije opisala kao

»divovski čir na prijateljevu licu« ili novu Britansku knjižnicu kao akademiju tajne policije - postale su dijelom popularne svijesti, kao i njegova izjava da su poslijeratni britanski arhitekti naružili London gore nego Luftvaffe-ovi bombarderi. Međutim, manje su poznata njegova pozitivnija stajališta, podastrta u knjizi A Vision of Britain (Vizija Britanije), u kojoj  se priklanja suštinski hermetičkim načelima

Norberg-Schulza i Kahna: »Vjerujem da gubljenjem svoje veze s prošlošću čovjek gubi i svoju dušu. Stoga i nijekanjem njihove prošlosti naše građevine gube svoju dušu.«

Princ drži da je prilikom izgradnje na novoj lokaciji »potrebno iznaći načine oplemenjivanja prirodnoga okoliša«. Artikulirajući vlastitu verziju genius loci, nastavljajući se na  Norberg-Schulza, princ dalje izjavljuje: »Umjesto da se ograničavamo na nacrte budu­ ćih zgrada i ucrtavanje putova na zemljovide, trebali bismo sami os­ jetiti sve nagibe zemljišta i njegove konture i poštivati ih kao tak­ ve.« Princ se priklanja Palladijevoj hermetičkoj arhitekturi, nepres­ tano naglašavajući važnost harmonije i proporcija. U jednom od­ lomku koji kao da je doslovno prepisan iz udžbenika kakvoga rene­ sansnog hermetičara, on izjavljuje: »Čovjek je mjera svih stvari. Zgrade se u prvome redu moraju povoditi za ljudskim proporcijama, a tek onda za građevinama koje ih okružuju.«

Svojim uplitanjem u rasprave o arhitekturi, princ je postigao da šira javnost postane svjesnija i osjetljivija na sve promjene u svome okolišu. Što je još važnije, ohrabrio ju je u nadilaženju apatije i pasiv­ nosti koju je samo jačao osjećaj bespomoćnosti.

Sastavljanje   fragmenata

U jednom od svojih ranih radova, drami u stihu, Sappho, Lawrence Durrell izjavio je da će čovječanstvo dosegnuti zrelost u trenutku ka­ da »razbojnik postane umjetnikom«. Do danas, međutim, taj »razboj­ nik« nije pokazao nikakve znakove takvoga progresivnog razvitka. No, dok »razbojnik« i dalje ostaje nepomičan, sve veći broj »običnih ljudi« upinje se u svojim prvim koracima na području koje je do sada bilo isključivom domenom umjetnika, filozofa, psihologa i mistika. Što je još važnije, na to su ih potaknuli pojedinci na pozicijama vlasti i utjecaja.

Godine 1982., velečasni Michael Mann, tadašnji windsdorski de­ kan, udovoljio je zahtjevu vojvode od Edinburgha da sazove jedan niz konferencija. Iako nisu bile tajne, te konferencije nikada nisu bile medijski popraćene. Nastavivši se i sljedeće tri-četiri godine, okupile su brojne uglednike s područja religije, znanosti, financija i obrazo­ vanja, dok su ulogu tumača i posrednika između brojnih oprečnih in­ teresa imali psiholozi Jungove orijentacije. Poticao se dijalog, gradili

mostovi između pojedinih disciplina i nadahnjivala se razmjena znanja. Filozofskim se pitanjima prilazilo na način koji je sudionike poticao da jedni od drugih uče. Konferencija u Windsoru ostavila je značajan trag u godinama koje su joj uslijedile.

Godine 1986., na dvadeset i petu godišnjicu Zaklade za zaštitu divljine (World Wildlife Fund), vojvoda od Edinburgha sazvao je konferenciju u Assisiju u Italiji, čiji su tijek mediji pratili s iznimnim zanimanjem. Više od bilo koje druge osobe iz povijesti kršćanstva, sveti je Franjo figurirao kao vrhunski primjer mistične hermetičke povezanosti čovjeka s prirodnim svijetom.  Na konferenciji  u Assi­ siju, pod simboličnim patronatom svetoga Franje, predstavnici svih velikih svjetskih religija okupili su se kako bi istražili duhovnu svezu između čovjeka i prirode. Tu i tamo mogao se čuti i pokoji bijesni is­ pad, kao izraz netrpeljivosti i prijezira. Velečasni Tony Higton, an- glikanski klerik, koji je gorio šovinističkim žarom, držao je potpuno neprihvatljivim i nečuvenim nastojanje da se i ostalim vjerama dodi­ jeli status usporediv s onim njegove vlastite dogmatične verzije krš­ ćanstva. Sudeći prema njegovim izjavama za tisak, čini se da se velečasni Higton bojao da Anglikansku crkvu ne zahvati neka vrsta duhovne infekcije. Usprkos izljevima gnijeva velečasnog Higtona, konferencija u Assisiju ukazala je na mogućnost nadilaženja vjerskih različitosti i pokazala koju ulogu religija može imati u dvadeset i pr­ vom stoljeću. Ona je, također, postavila brojne dugoročne ciljeve. Organizacija Umjetnost za prirodu (Arts for Nature), na primjer, pro­ miče kreativno djelovanje u različitim medijima, koji svojoj publici podastiru jednu suštinski panteističku viziju čovječanstva i  njegove veze s prirodnim poretkom, ističući nužnost uspostavljanja har­ moničnog odnosa s prirodnim okolišem. Međunarodna udruga za re­ ligioznu književnost (The International  Sacred  Literature  Trust) potiče objavljivanje  prijevoda  značajnih  tekstova  iz  cijeloga  svijeta, od kojih neki pripadaju  literarnom  korpusu  ustanovljenih  religija, dok se neki bave numinoznim s perspektive neovisne o bilo kojoj organiziranoj  religiji.

Organizacijama koje su isprva nastale u Velikoj Britaniji uskoro je uslijedio čitav niz novih organizacija i ustanova. Naravno, ovdje nije moguće podastrijeti čak ni njihov djelomičan popis. No, vrijedi svratiti pažnju na University of London's Warburg Institute, osno­ vanog tridesetih godina, koji i dalje ostaje jednim od najaktivnijih i

najprestižnijih središta studija hermetičke misli. Spomenimo i Westminster Pastoral Foundation, koja ujedinjuje kršćansko i Jun- govo učenje u programu za obrazovanje psiholoških savjetnika. Navedimo još i »The Scientific and Medical Network«, labavu orga­ nizaciju liječnika, psihologa i znanstvenika koji nastoje uspostaviti sveze između svojih disciplina i moralnih i duhovnih načela religije i filozofije. U Sjedinjenim Državama postoje tijela poput Institute of Noetic Sciences, koje okuplja znanstvenike, filozofe i psihologe u potrazi za obuhvatnijim pristupom znanosti i umjetnosti. I, na kraju, spomenimo i Institute for Integral Studies koji održava uske veze sa Schumacher Collegeom u Devonu.

Takve organizacije, kao i manje, neformalne udruge, omoguća­ vaju brojnim pojedincima da primijene hermetička načela u svome nastojanju i  težnji za integracijom fragmentiranih elemenata stvar­ nosti. Na tom putu njima se ponovno razotkriva smisao, svrha i cilj, kao i ono suštinski sveto. Vrlo često oni dolaze do spoznaje kako or­ ganizirana religija ne uživa nikakvo isključivo pravo na sveto, pa se, u potrazi za njim. okreću umjetnostima, psihologiji, filozofiji, pa čak i znanosti. Otkrivaju da su osobe poput Blakea ili Rilkea doista i bile

»duhovnije od pape« ili bilo kojeg drugog religioznog vođe, te da su posjedovale dublje i snažnije razumijevanje »duhovnosti« o kojoj su mogli govoriti na neposredniji način, mnogo učinkovitiji i obuhvatni- ji obzirom na njezinu važnost i značaj u osobnom životu pojedinca.

Poznato je da funkcije kojima upravlja »muška«, lijeva moždana hemisfera, kao što su, na primjer, logičko razmišljanje, racionalizaci­ ja i racionalna analiza, same po sebi nisu dovoljne, pa čak ni dovoljno pouzdane. Sve veća pozornost poklanja se »ženskoj«, desnoj hemis­ feri, takozvanom »lateralnom mišljenju«, intuiciji, shvaćanju, ne sa­ mo činjenica, već i njihovih neuhvatljivih sveza i odnosa. Iz moguć­ nosti da dvije strane mozga djeluju zajedno i usklađeno, u ravnoteži, kao komplementi koji se međusobno nadopunjuju, izronila je moguć­ nost nove individualne cjelovitosti, nove psihičke harmonije, novoga sklada.

U isto vrijeme, sve veći broj ljudi počeo je učiti novi jezik - jezik simbola i paradoksa, koji rezonira s onim područjima psihe koji se nalaze izvan dosega doslovnog i racionalnog uma. Kroz jezik simbo­ la i paradoksa, pojedinci polako počinju usklađivati proturječja i am- bivalencije unutar sebe samih, svoje vlastite prirode, otkrivajući u

njoj beskrajni izvor kreativne energije. Kroz simbol i paradoks, njima se otvara pristup u unutrašnji svijet neviđena bogatstva i životnosti.

Najvažnija od svega možda je činjenica da sve više ljudi usvaja nove stavove o značaju i ulozi mašte, bez koje presušuju svi unu­ trašnji izvori, što, na kraju, vodi u malodušnost i osrednjost. I bez os­ obnog poznanstva s Coleridgeom, oni počinju praviti razliku između fantazije s jedne strane, i mašte kao kreativne imaginacije. Uviđaju da i fantazija ima svoju vrijednost, te da je ne treba olako odbacivati. Uviđaju i da je kreativna imaginacija možda i najznačajnija od svih čovjekovih mentalnih sposobnosti.

Ona ne treba biti isključivom prerogativom umjetnika. Naprotiv, ona može - a u idealnom smislu i treba - biti sastavni dio svih naših mentalnih aktivnosti, neka vrsta dinama koji osnažuje sve naše funkcije i sposobnosti. Ona treba biti jednako prisutna u ljubavnoj ili poslovnoj vezi, učionici, na poslu, za pregovaračkim stolom, kao i u izvršenju umjetničkog djela. Ona stvara ljepotu, ali i smisao. Mašta, prema Paracelzusovim riječima, predstavlja magijsku svezu sa sve­ tim ili numinoznim. Ona nam može pomoći da, možda po prvi put, sagledamo posljedice svoga djelovanja i uspostavimo moralni okvir svoga postojanja. Upotreba imaginacije predstavlja vrhunski magij­ ski čin, u kojemu uvijek iznova stvaramo svijet. Upotrijebiti imagi­ naciju znači probuditi se.