DOGAĐA li se često da je poniznost pogrešno shvaćena vrlina?
Ona se može odnositi na služenje drugima, kao kada je Isus rekao:
»Tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik, a tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga« (Matej 20:26, 27). Riječ »poniznost« može se odnositi i na svijest o tome da Bog beskrajno nadmašuje sve što je itko ikada rekao o njemu i daleko nadilazi sposobnost čovjekova shvaćanja.

Je li poniznost osobito korisna kad je u njezinoj biti poniznost u odnosu prema Bogu? Kad i samima sebi možemo priznati da nitko od ljudi nikada nije spoznao više od sićušnog dijela Božjega beskraja i vječnosti, hoćemo li biti spremni pokrenuti svoju želju da tražimo i učimo? Može li ponizan pristup osigurati gorljivost i marljivost u nizu raznoraznih oblika istraživanja nevidljivih stvarnosti koje se smatraju duhovnima?

Čini se da u našem svijetu postoji duboka i prirođena čovjekova potreba za duhovnim odlikama poput moralnih vrijednosti, karakternosti, suosjećanja, neograničene ljubavi i poniznosti.
Razvoj znatiželjnog uma, suosjećajnog srca i osjećaja bliskosti s drugima nije namijenjen samo onima koji vjeruju i sudjeluju u vjerskim
obredima. Nisu li te odlike važne za sve, bez obzira na podrijetlo, vjeru i političke sklonosti? Predstavljaju li te odlike poziv članovima čovjekove zajednice da stvari sagledaju u širim okvirima? Može li poniznost, dakle, ponuditi način istraživanja koji gleda naprijed, a ne unatrag, koji će se razvijati i učiti na vlastitim pogreškama? Snažna građevina mora počivati na stabilnim temeljima. Nije li to korisna usporedba i za duhovni razvoj i rast?

Poniznost uvijek mora djelovati poput
pčele koja u košnici proizvodi
med; bez poniznosti se gubi sve. — Sv. Tereza Avilska

Istinska poniznost nije bijedan, puzav
duh koji samog sebe prezire; to je gotovo
posve točna procjena o nama onakvima
kakvima nas vidi Bog. — Tyron Edwards

Želimo li se duhovno razvijati, koji su nam građevinski blokovi najkorisniji? Želja, poniznost, fleksibilnost i ljubav mogli bi biti
izvrsni kameni-temeljci!

Želja, poput raketnog goriva, tjera nas naprijed. Da bi se kola kretala uzbrdo, treba im živahan i snažan konj! Kada nam prijateljstvo s Bogom postane dovoljno važno, hoćemo li povjerenu energiju i pozornost posvetiti duhovnome životu?

Iz duhovne perspektive poniznost je odraz snage. U knjizi Dosezanje visina: Psihologija duhovnog života Marvin Gawryn piše: »Istinska je poniznost ukorijenjena u samopoštovanju i vjeri.
Duhovno ponizna osoba može iskreno promotriti svoje slabe točke jer vjeruje u svoju sposobnost da ih nadvlada. Poniznost ne znači pasivnost i povlačenje. Znači da sebe trebamo sagledati u jasnome svjetlu kako bismo mogli djelovati. Poniznost je odskočna daska za agresivan razvoj«.

Potrebne su nam čovjekove odlike poput moralnih skrupula, suosjećanja i poniznosti. — Dalai Lama

Bismo li ikako mogli napredovati bez, barem u jednoj fazi puta, oslobađanja od starih navika života i istraživanja novih i nepoznatih
područja? Jeste li kada promatrali mlado stablo koje se povija na vjetru? Pod jakim vjetrom, stječete dojam da će se slomiti.
Ali i nakon vjetra ono se uzdiže ravno i čvrsto. Korijeni i deblo jačaju i stablo nastavlja rasti. Ako se bojimo promjena, možemo li postati nefleksibilni i tako zaustaviti daljnji razvoj? Jedan od aspekata poniznosti jest otvoren um koji spremno prima.
Naš žar u učenju iz životnih iskustava na koja nailazimo može prerasti u silnu snagu.

Dakako, glavna je odlika Božje prirode sveobuhvatna, neograničena ljubav! U mjeri u kojoj dajemo i primamo ljubav, možemo li iskoristiti središnju progresivnu aktivnost duhovnog života? Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku silno se podupiru i potpomažu! Nije li iskustvo voljenja jednako ugodno i korisno kao i iskustvo situacije u kojoj nas vole — možda čak i više?

Može li nam ponizna svijest pomoći da umanjimo prepreke na putu koji nas vodi do »raja na zemlji«? Hoće li ljudi koji su umanjili želje vlastitoga ega lakše i vjerojatnije davati nego primati?
Naš ego može nas navesti na pomisao da smo u središtu — a ne tek jedna mala i privremena vanjska manifestacija

Ne bojte se sebe. U potpunosti proživljavajte
individualnost ali na dobrobit
drugima. -Dag Hammarskjold

Kako doživjeti i izraziti ponizniji pristup životu?

Iziđemo li van za vedre i mračne noći, te podignemo pogled prema nebu, ugledat ćemo tisuće zvijezda. Je li vam kada palo na pamet da mi na Zemlji i ne bismo znali za njih da nema svemirske tame? Bi li nebesko svjetlo u svakome od nas — naša božanska svrha i potencijal — moglo biti još osvjetljenije na nepreglednoj pozadini duše? Je li nevidljiva ljepota koja postoji u svakome od nas potencijal zahvaljujući kojem smo istinski živi?

Jedna pjesma skupine The Band ide ovako: »Kada se probudiš, sjetit ćeš se svega«. Počinje li se čovječanstvo buditi? Otkriva li jutarnje svjetlo da smo djeca božanstva i da nam je dostupan raj na zemlji? Zašto? Nije li ocu najveći užitak kad život dijeli s vlastitom djecom?