POSTOJI U mnoštvo korisnih načina na koje možemo davati? Jeste li kada razmišljali o tome da je doprinose životu i ljudima koji nas okružuju moguće davati kroz tri razine našega postojanja — duhovnu, mentalnu i fizičku? Na duhovnoj razini možemo davati kroz molitve ili duh ljubavi prema drugima. Na mentalnoj razini, možemo pružati

Nosite bremena jedan drugoga, te ćete
tako ispuniti zakon Kristov! — Calaćanima 6:2

Pomaganje drugome dio je čovjekove biti. — Jinizam

Svi su odgovorni i zadruge. — Talmud

Bez nesebičnog služenja ne ispunjava
se nijedan cilj; najčišće je djelovanje
upravo u služenju. — Adi Granth, Maru

misli, zamisli, mudrost i poticaje. Na fizičkoj razini, možemo davati vrijeme, nazočnost, trud, novac i materijalna dobra. Za primjer slijedimo
osmijeh koji se pojavljuje s triju razina našega bića. Kada ga dajemo iz srca, osmijeh nosi i duhovni blagoslov. Kada se smiješimo iz uma i kada je u skladu s duhovnim načelom, osmijeh prenosi misli neograničene
ljubavi, koja se prenosi u fizički izraz suosjećanjabrižnosti!

Jedan od najčišćih oblika služenja sastoji se od pomaganja drugima i nastojanja da dođu do dobrobiti, bez očekivanja nagrade za trud. U Bhagavad Giti, kao i dijelovima Tao Te Chinga, nesebično se služenje opisuje kao »temeljno načelo kojim Bog stvara i održava svijet.
Kad god netko djeluje nesebično i tako služi drugima, taj čin proistječe
iz Boga«.

Kada nastojimo donositi sreću, uviđamo da postoje nebrojeni načini na koje možemo usrećiti mnoge. Dobivene darove možemo upotrijebiti za pomaganje i podupiranje. Možemo s drugima podijeliti sve što znamo. Kada je prikladno, u nadvladavanju teških situacija možemo ponuditi i svoje iskustvo. Možemo se nuditi u služenju kojim ćemo usrećiti bolesnu osobu. Gotovo na svim područjima čovjekova iskustva nude se prilike za usrećivanje drugih. I to je istina. Svaki takav čin koji od nas ide prema drugima može se množiti kada oni koji primaju spoznaju da i oni mogu početi davati. I mi također doživljavamo radost davanja! Služenje je nužno za naš razvoj. Riječ je o univerzalnome zakonu: kada pomažemo drugima, i sami primamo više pomoći.

Joe Griffith na jednome mjestu iznosi priču o Albertu Schweitzeru:

Albert Schweitzer pravo je oličenje služenja. Prekinuo je uglednu liječničku karijeru i otišao u Afriku kako bi pomogao u izgradnji bolnica za siromašno mjesno stanovništvo. Mnogi njegovi prijatelji, koji su imali dojam da uludo troši nadarenost i znanje, poslali su u Afriku svoje predstavnike kako bi ga pokušali nagovoriti da se vrati u domovinu. Pitali su ga: »Zašto tako nadaren čovjek odustaje od toliko toga kako bi radio medu afričkim domorocima?«

Schweitzer je odgovorio: »Ne spominjite žrtvu. Uopće nije važno gdje je čovjek ako ondje gdje se nalazi može činiti dobro. Koliko god cijenio vaše ljubazne riječi, čvrsto sam odlučio ostati ovdje i brinuti se za svoje prijatelje Afrikance«. U Africi je ostao sve do smrti, 1965. godine. U to vrijeme bilo mu je 90 godina! Radio je do samog konca života, održavajući gorljivost prema životu.

Ne nastoj raditi samo u svoju korist,
nego misli i na druge ljude. — Dio eskimske inicijacije

Za još jednu prelijepu priču o toj temi pobrinula se medicinska sestra Carol, koja je radila u jednoj velikoj sveučilišnoj bolnici. Carol je zanimalo kako sestre koje se iskreno brinu za pacijente uspijevaju ostati zdrave unatoč tako bliskome odnosu s pacijentima kojima pomažu. Znala je da su ih tako učili i da funkcioniraju na temelju postavke o tome da se trebaju iskreno brinuti za pacijente, ali se emocionalno ne pretjerano vezivati, jer bi to vrlo lako moglo dovesti do potpunog izgaranja.

Čovjek besprijekornih vrlina, koji se želi dokazati, nastoji i drugima pomoći u dokazivanju; koji se želi proširiti i uvećati, u tome pomaže i drugima. — Konfucije

Dok je razgovarala s onim kolegicama koje su bile na glasu kao iskusni stručnjaci na području njege i brige, Carol je utvrdila da te žene ne čine ništa osobito. Duboku vezu između medicinske sestre i pacijenta uspostavljao je iskren osjećaj nazočnosti i postojanja, a ne neko konkretno djelovanje. Omogućujući takve interakcije, sestre su uvidjele da ih takvi odnosi uzdižu, te da im silno koristi proširena mogućnost da dopru do energije, ljubavi i mudrosti. Nijedna od njih nije smatrala da je ta duboka i iskrena brižnost, te blizak odnos s pacijentima, iscrpljuju ili dovode na rub izdržljivosti.

Možda upravo sada treba malo zastati i zahvaliti se na nebrojenim razlozima za sreću i činjenicu da i mi sami možemo donositi sreću! Postavite ideal u duhovnome smislu i budite svjesni činjenice da onaj tko među ljudima želi biti najveći, mora služiti svima.