GLAVA X

Pomoć, koju možemo svojim mislima pružiti drugima

Najdragocjenija dobit, koju možemo takovim školovanjem svojeg misaonog, imetka postići, jest ta, da ćemo doći u mogućnost, da priskočimo u pomoć čovjeku, s kojim dolazimo o doticaj; da koristimo slabiću, koji još nije naučio, kako da upotrijebi svoje vlastite sile.

Već i jedna jedincata prijateljska misao može da do izvjesnog stupnja djeluje koristonosno, ali oduševljeni istraživalac htio bi dati više, a ne samo gladnomu dobaciti mrvicu kruha.

Najprije ćemo promatrati čovjeka, koji stoji pod utjecajem neke zle navike, recimo n. pr. čovjeka, koji rado pije. Njemu bi istraživalac htio priteći u pomoć. U tu svrhu trebao bi, ako je moguće, da sazna, u koje doba je intelekt toga pacijenta obično nezaposlen, — u koje doba običaje on ići spavali. Kad dotičnik spava, onda je najprikladnija prilika da se na njega utječe putem misli. Onaj, koji bi htio da to čini, morao bi se u tako zgodno odabrano vrijeme sjesti i pokušati, da sebi predstavi sliku toga čovjeka tako živo, kako mu je to samo moguće, recimo, kao da on sjedi njemu nasuprot tako, da ima pred sobom njegovu sliku u svim njegovim pojedinostima i to tako jasno, kao da gleda tog čovjeka živog pred sobom. (Tako živa predodžba nije baš bezuvjetno potrebna, ali ona olakšava bitno cijeli proces). Zatim mora svu svoju pažnju koncentrirati na tu sliku i za vrijeme takovog najjačeg stanja koncentracije, mora, koliko mu je moguće, slati misli, kojima je htio utjecati na pacijenta i to malo po malo, jednu za drugom. On mu mora te misli predvesti u formi jasnih mentalnih slika, baš onako, kao da bi mu riječima htio predavati argumente. U navedenom slučaju morao bi u živim slikama prikazati, kako ta navika pijanstva ima za posljedicu bolest i nesreću i da uslijed sloma žičanog sistema vodi do neminovnog zloga svršetka. Ako baš u to vrijeme pacijent spava, privući će ga k sebi onaj, koji je tako o njemu mislio, pa će i oživiti onu sliku, koju je ovaj nastojao, da sebi o njemu stvori. Uspjeh je ovisan o stupnju koncentracije i o postojanosti misli, koje su upravljene na pacijenta, a izvršeno

djelovanje, ispasti će već prema razvojnom stupnju misaone moći, koja je pri tom djelovala.

U takovom slučaju mora se osobito paziti na to, da pacijentova volja ostane bezuvjetno neuplivisana; trebalo bi pače svoje nastojanje ograničiti na to, da se u intelektu dotičnoga probude predodžbe, koje će apelirati na njegovu inteligenciju i njegove osjećaje, te ga dovesti dotle, da će sebi stvoriti ispravan sud tako, da će se onda trsiti, da prema tomu i radi. Učini li se pokušaj, da se ga natjera na neko određeno ponašanje, to će se time malo postignuti, pače i u onom slučaju, ako taj pokušaj i uspije. Ne će se naime promijeniti grješno mentalno naginjanje time, da se spriječi uživanje izvjesnog grijeha. Ako se onom nagnuću stane na put u jednom smjeru, ono će izbiti na drugoj strani, a na mjesto staroga grijeha stupiti će novi. Čovjek, kojega se silom goni na umjerenost time, da se zavlada s njegovom voljom, ne će se riješiti svojega grješnog nagona, kao ni onda, ako ga se zatvori. Bez obzira na neuspjeh, koji će nastupiti, nije uopće ispravno nekomu drugomu htjeti narinuti svoja polja, pače ni onda, ako bi ga se time moglo dovesti do ispravnog vladanja. S takovim vanjskim nasiljem ne pospješuje se napredak. Inteligencija mora biti uvjerena o pravu, osjećaj se mora probuditi i pročistiti, inače ono, što iz toga izlazi, nije nikakav pravi dobitak.

Hoće li aspirant, da na koji drugi način svojim mislima koristi drugim ljudima, mora on, da postupa na sličan način. On naime mora sebi stvoriti jasnu sliku svojega prijatelja i isto tako jasno mora sebi predočiti misli, koje mu želi predvesti. Jaka želja za njegovu dobrobit, koju mu je on otposlao kao sveopće obrambeno sredstvo neko će vrijeme, — kako dugo, to ovisi o jakosti misli — lebditi oko njega, kao obrambeni zid protiv neprijateljskih misli, te će ga pače čuvati i od fizičkih opasnosti. Isto će tako i misao mira i utjehe ublažiti onoga, komu je odaslana, te razastrti oko njega atmosferu spokojnosti.

Potporu, koju možemo drugomu pružiti molitvom, u glavnom je iste vrsti, kao i ono, što smo gore spomenuli. Ako se ispostavi, da su molitve često djelovale jače, nego obične dobre želje, to je tomu kriva okolnost, da će onaj, koji je uvjeren o djelovanju svoje molitve, tu molitvu izvršiti sa većom sabranosti i toplijom srdačnosti. Uz isti stupanj koncentracije, postići će se i bez molitve, dakle samim mentalnim djelovanjem isti uspjesi, kao i s molitvom.

Ima još jedna druga vrst djelovanja molitve. To je ona, kada onaj, koji se moli, obraća pozornost neke nadljudske ili više razvite čovječje inteligencije na osobu, za koju se moli, i time se toj osobi pomaže direktno sa strane jedne Snage, koja daleko nadvisuje onu koju se moli.

Moguće, da je ovdje umjesna primjedba, da je nepotrebna bojazan, da bi se eventualno moglo »doći u konflikt s karmom«. Time, ako svom prijatelju priskačemo u pomoć putem misli, kako to najbolje možemo. Mirne duše možemo prepustiti Karmi, da se sama za sebe brine. Isto tako se ne trebamo bojati, da ćemo povrijedili zakon gravitacije. Ako se kojem prijatelju može pomoći, neka se to učini bez bojazni, jer možemo bili potpunu uvjereni, da je ona pomoć, koja se može izvršiti, sigurno sadržana u Karmi dotičnog čovjeka, da je u tom slučaju on sretni izvršilac toga zakona.

Pomoć, koju možemo pružiti tako zvanim mrtvima

Sve, što mi posredovanjem svojih misli mažemo učiniti za žive, dade se isto tako, pače i još mnogo bolje, učiniti za one, koji su prije nas prošli preko praga smrti, jer kod njih ne moramo staviti u titranje tešku fizičku materiju prije, nego što misao može dostići svijest, koja se budi.

Čim je taj prag prekoračen, počinje čovjek da upravlja svoju svijest prema unutra, on se više povlači u svoju unutrašnjost, nego što se brine za vanjski svijet. Sve misaone struje, koje su do sada tekle prema vani, da s pomoću osjećajnih organa istraže vanjski svijet, imaju sada, pošto je nestalo za to potrebitog oruđa, pred sobom jednu prazninu, koja sprečava svaki izlaz. To je isto tako, kao kad čovjek trči do njemu poznatog mosta, pa iznenada nađe, da je dotični ponor nepremošten, jer je most odstranjen.

Nutarnji preokret i novi raspored u astralnom tijelu, što se događa odmah nakon što je odbačeno fizičko tijelo, ima svrhu, da se dođe do ograničenja mentalnih sila, kako bi se spriječio njihov istup prema vani. Astralna materija, koja se ovdje nalazi, sačinjava — pretpostavljajući, da ne nailazi na zapreke sa strane na zemlji ostalih prijatelja „mrtvoga“ — na mjesto plastičnog alata, jednu ograničujuću ljusku. I što je taj dovršeni zemaljski život bio čišći i viši, to jači je oklop  protiv  utisaka  izvana  i  protiv  izbijanja  zraka  iznutra.  Dotični  „mrtvi“,

kojemu je na takav način postavljen bedem protiv njegovih prema vani upravljenih sila, sada je to više osjetljiv za utiske iz mentalnog svijeta, pa se ga uslijed toga može bolje, više i jače poduprijeti, osokoliti i posavjetovati, nego što je to bilo moguće, dok je još živio na zemlji.

U onom svijetu, u koji su otišli oni, koji su se oslobodili fizičkoga tijela, isto se tako može ćutilno shvatiti ljubaznu misao, kao u našem svijetu riječ punu ljubavi ili nježno milovanje. Zato bi trebalo, da se svakomu, koji je onamo otišao, šalju za njim misli, pune ljubavi i nježnosti, kao i najvručije želje, da što brže prođe kroz dolinu smrti i stigne u sjajne poljane drugoga svijeta. Nažalost ostaju mnogi i mnogi „mrtvi“ odviše dugo u tom međustanju, iz jednostavnog razloga, jer im njihova loša Karma ne dozvoljava du imaju takovih prijatelja, koji bi znali, kako im se poslije smrti iz fizičkog svijeta može pomoći. Kad bi oni, koji su ostali u zemaljskom životu, znali, koliku oni sa svojim mislima ljubavi mogu podati veselja, utjehe i blagoslova onima, koji putuju u nebeske poljane, kad bi oni znali, kako utješljiva i krepka snaga se njima time stavlja na raspolaganje, sigurno ne bi nijedan „umrli“ bio ostavljen na cjedilu od onih, kuji su ostali na zemlji. Naši mili

„mrtvi“ imaju puno pravo na našu ljubav i pažnju, a kako je utješljivo za čovjeka, kojemu je oduzeto jedno, milo biće, koje je moguće bilo sunčani sjaj, njegovog života, da može i nadalje služiti tom ljubljenom stvoru, du mu može dati za pratioca na njegovom putu anđela čuvara t. j. svoje misli pune ljubavi.

Okultisti, kao utemeljitelji velikih religija, znali su vrlo dobro cijeniti usluge, koje je »mrtvima« dugovao onoj, koji je ostao. Hindu ima svog Shradhu, s pomoću kojega on kuša da olakša dušama pokojnika prijelaz u Svargu. Rimokatolička crkva imu svoje zadušnice i molitve za „mrtve“. »Daruj im Gospode mir vječni i daj da im svijetli vječno svjetlo!“, tako se moli katolik za svog prijatelja onkraj groba. Samo kod pristaša protestantske crkve izgubio se taj divni običaj zajedno s mnogim drugima, kuji pripadaju višem životu kršćanina. O da bi s proširenjem spoznaje, vratili njima i opet u dio ono, što im je otelo nepoznavanje blagoslovenih običaja!

Misaoni rad izvan tijela

Svoju misaonu djelatnost ne trebamo ograničiti samo na satove, koje provodimo u fizičkom tijelu, mi možemo sa svojim mislima korisno djelovati i onda, kad nam tijelo leži u mirnom snu.

To što se dešava kod »uspavanja« sastoji se jednostavno u tom, da se svijest, koja je odjevena u različita suptilna tjelesa, povlači iz fizičkog svijeta i tako pravi čovjek ode u astralni svijet. Oslobođen od fizičkog tijela, posjeduje on obzirom na djelovanje, koje može svojim mišljenjem izvesti, daleko veću moć, koju on međutim ne upotrjebljuje toliko prema vani, nego više za nutarnje predmete, koji su ga interesirali, dok je bio u budnom slanju. Njihova misaona snaga djeluje i kreće su u običnim granicama i radi na problemima, koja je i njegova budna svijest htjela da riješi.

Ima jedna engleska poslovica, koja glasi: »Noć je najbolji savjetnik«. Taj savjet, da, ako nam predstoji kakova važna odluka, »treba stvar prospavati«, sadržaje jasno izraženo intuitivno priznanje činjenice, da mi i za vrijeme spavanja razvijamo mentalnu djelatnost. Čovjek sakuplja i žanje plodove svoga rada i onda, kad sa svoje strane i ne namjerava, da iskoristi svoju oslobođenu inteligenciju.

Oni pak, koji bi htjeli, da čvrstom rukom upravljaju brodom svoga vlastitog razvoja i ne bi htjeli dozvoliti, da im on bez cilja naokolo luta, trebali bi se poslužiti i većim silama koje im stoje na raspolaganje i onda, kad im ne smeta teški teret fizičkog tijela. Postupak je vrlo jednostavan. Prije spavanja trebali bi oni sebi mirno predvesti problem, koji bi htjeli riješiti. Naravno, da pri tom mora izostati svako mudrovanje, jer bi to smetalo, da se mirno zaspe. Taj problem trebalo bi jednostavno mirno predvesti i odmah zatim ga napustiti. To je dovoljno, da se mislima dade željeni pravac. Mislilac će onda, čim se oslobodi fizičkog tijela, taj predmet prihvatiti i s njim se pozabaviti. Rješenje će doći, čim se probudi, t. j. mislilac ga je utisnuo u mozak. Uslijed toga je uputno, da se pokraj kreveta pripravi papir i olovka tako, da se može odmah, čim se probudimo, zabilježiti rješenje, jer salijećući podražaji vanjskoga svijeta mogu vrlo lako izbrisati ove tim putem postignute misli, a kasnije ih je teško ponovno reproducirati. Mnogu nezgodu, koja nas u životu stigne, moći ćemo na takav način sačekati; mnogi izlaz

može se tako naći iz zamršenih zapletaja. I mnogi problemi intelekta mogu naći svoje rješenje time da ih iznesemo pred inteligenciju, kuja ne nosi teret fizičkog mozga.

Na približno isti način može aspirant za vrijeme prospavanih satova pomoći prijatelju, koji se nalazi na ovom ili na drugom svijetu. On se mora samo potruditi, da sebi svoga prijatelja još prije spavanja koliko je moguće jasnije predstavi, s nakanom, da ga potraži i da mu pomogne. Ta mentalna slika dovesti će ga kad zaspi, do prijatelja tako, da mogu onda u astralnom svijetu zajedno općiti. Ako slvar stoji tako, da je pomisao na prijatelja skopčana sa osjećajnim uzbuđenjem, što se može dogoditi, ako se radi o jednom preminulom prijatelju, — onda mora aspirant nastojati, da svoja čuvstva, još prije spavanja, posve primiri. Jer osjećajni pukreti uzbune astralno tijelo, pa kad se to tijelo nalazi u stanju jakog uzbuđenja, onda ono izolira svijest i ne da titrajima, da se nastavljaju prema vani.

U pojedinim slučajevima takovog saobraćaja u astralnom svijetu, preostaje u uspomeni budnoga stanja sjećanje na »San«, dok u drugim slučajevima takvoga sjećanja nema. Takav san predstavlja često nešto konfuzno i sa stranim stvarima ispremiješanu zabilješku o nekom sastanku, koji se je vantjelesno dogodio, pa treba, da se i kao takav shvati. Moguće je da u mozgu nije preostalo nikakvo sjećanje. Za samu stvar je to posve svejedno, jer djelatnost inteligencije, kad je stavljena u slobodu, ne ovisi o tom, da li mozak, koji pri tom ne učestvuje, poslije toga nešto zna ili ne zna. Korist, koju čovjek može u astralnom svijetu učiniti, ne mjeri se dakle prema sjećanju, koje svijest, kad se natrag vrati, saopćuje mozgu. Ovakvo sjećanje može dapače i posve izostati, pa ipak je rad, koji je obavljen za vrijeme, dok je tijelo spavalo, mogao biti pun blagoslova.

Druga jedna vrst misaonog rada, na koji se obično uzima malo obzira, a koji se može poduzeti isto tako unutar kao i izvan fizičkog tijela, jest podupiranje javnih pokreta, koristonosnih poslova, koji služe sveopćem napretku čovječanstva. Ako se čovjek koncentrira na takove stvari, onda se stavljaju u gibanje struje, koje izlaze iz nutarnjih životnih sfera. O tom ćemo govoriti u slijedećem poglavlju.

Moć ujedinjenog mišljenja

Umnožena snaga, koju se postizava, kad se više ljudi sastane, da se ujedinjenim misaonim radom pomogne nekoj stvari, nije priznata samo od okultista, već po svima, koji su nešto dublje prodrli u znanost o duhu. To je pače tu i tamo i u kršćanstvu postalo običajem, da prije nego što jedna misija pođe u izvjesni kraj sa svrhom da ga evangelizira, da se onda izvrši odulji, neprekidni misaoni rad. Prije nego što misija otputuje u daleki kraj, sakupi se n. pr. malena družba pristaša rimokatoličke crkve i pripravi tlo za misionarski rad tako, da ti ljudi sebi predstave dotičan kraj, prenesu se svojim mislima onamo i meditiraju o nekoj izvjesnoj crkvenoj dogmi. Na takav način stvara se u onom distriktu mentalna sfera, koja je izvanredno povoljna za širenje rimokatoličke nauke i mozgovi koji su za to osjetljivi, biti će pripravljeni, da se u njima probudi želja, da budu u toj nauci, poučeni. Takav misaoni rad bit će još korisniji, ako se pridoda jedna skrušena molitva, što je druga jedna forma misaonog rada, bodrenje religioznim oduševljenjem.

Redovi rimokatoličke crkve, koji provode kontemplacije, vrše na takav način mnogi i koristan rad, isto kao i kod Hindusa ili Budhista njihovi pustinjaci. Bilo to gdje mu drago, kad jedna jaka čista inteligencija sebi poduzme, da svijetu priskoči u pomoć sa širenjem plemenitih i visokih misli, time se čovječanstvu čini izvjesna usluga. Na taj način može jedan samotan mislilac postati dobročiniteljem sveukupnosti. Izvjesni broj ljudi, kojih su misli upravljene na isti cilj, kao n. pr. grupa teozofa, može vrlo mnogo doprinijeti širenju teozofskih ideja, kad se sporazume, da u jedno ustanovljeno vrijeme, svaki dan od prilike 10 minuta, misle na izvjesne teozofske nauke. Nije li bezuvjetno nužno, da se oni u tu svrhu negdje sastaju; dovoljno je, da su duševno zajedno. Uzmimo, da takova grupa odluči, da će kroz četvrt ili pol godine, danomice, u određeno vrijeme, 10 minuta misliti na reinkarnaciju. Jake misaone forme prožele bi u tom slučaju čitavi okrug i misao o reinkarnaciji mogla bi biti privedena velikom broju glava. Tu bi palo mnogo pitanje, tražilo bi se o tom predmetu i knjiga, a predavanje, koje bi se nakon takove pripreme o tim stvarima držalo, moglo bi sigurno računati na auditorij, koji bi već od početka slušalo taj predmet s velikim interesom. Gdje se za takovu mentalnu

propagandu sastanu ozbiljni muževi i žene, tu će se doći do uspjeha, koji će daleko nadmašiti ono, što se može postići čisto fizičkim sredstvima.

Zaključak

Na takav način možemo učiti, kako se mogu upotrijebiti velike sile, koje se nalaze u nama svima i kako se time može postići najveće djelovanje. U razmjeru, koliko ih upotrebljavamo, one će rasti, dok na vlastito iznenađenje i svoju radost ne ćemo otkriti veličinu snage, s pomoću koje ćemo moći biti korisni.

Ne smijemo zaboraviti, da se mi stalno, besvjesno, ali i nepostojano služimo silama i da uslijed toga djelujemo uvijek u dobrom ili lošem smislu na one, koji križaju naše životne putove. Svrha predvedenih izvoda jest to, da čitaocu dade pobuda, da upravo te sile privede svjesnoj, stalnoj i snažnoj upotrebi. Misliti do izvjesnog stupnja moramo i onako uvijek, pa bile misaone struje, koje mi stvaramo, još tako slabe. Time utječemo stalno na one,  s kojima  dolazimo u doticaj, da li to hoćemo ili nećemo. Jedino pitanje, o kojemu moramo odlučiti, jest to, da li to hoćemo izvesti na zdravi ili štetni, na snažni ili mlitavi, na uspješni ili bezuspješni način. Nikako ne možemo spriječiti, da se misli drugih ne dotaknu našeg intelekta, ali zato možemo između njih birati... možemo im dozvoliti da uniđu ili ih možemo odbiti. Mi moramo dakle na druge utjecati, kao što moramo dozvolili i tuđi utjecaj na nas. Na druge pak djelovati možemo ili na njihovu korist ili na njihovu štetu, a isto tako možemo drugima dozvoliti, da na nas djeluju ili u povoljnom ili nepovoljnom smislu. — Taj izbor, koji je za nas, kao i za svijet od tolike važnosti, ostaje posve prepušten nama. Zato:

Biraj dobro, jer Tvoj je izbor kratko odmjeren, a ipak od neizmjernog značenja!

Mir svima stvorovima!

SVRŠETAK