Zamislite cvijet koji svakog mjeseca pravi plan svojih potreba. Točno određuje broj sati sunčana vremena koji mu pripadaju, obračunava količinu kiše koja po njemu treba pasti, određuje količinu i vrstu hranidbenih tvari koje mu tlo ima dati, te pažljivo bira pčele koje će smjeti uzeti njegov pelud. Bedasto? I ja tako mislim, ali zašto nama ljudima nije bedasto kad se sami tako ponašamo.

Prečesto inzistiramo na stanovitom redu koji je isplani­rao naš um. Zahtijevamo te i te uvjete koji moraju biti ispu­njeni da bismo mogli biti sretni (a kad se ti uvjeti ispune, postavljamo nove).

Mislimo da nam život duguje stanovite ljude i zbivanja, a ako ih ne dobijemo, uvrijeđeni smo - kadšto čak do samoubojstva.

A život ima druge zakonitosti, a ne ove koje mi želimo silom dobiti. Život je slobodna igra raznih sila, igra koja da­kako ima svoju logiku, ali ne »uskogrudnu« logiku našega uma.

Život je spontanost. Zar ne volimo kod male djece baš tu spontanost, koja naprosto izražava životnost, a ne slijedi neke određene naume?

Spontanost, dakako, ne možemo za­htijevati, to bi bilo proturječje po sebi. Ali ja bih vas htio potaknuti da je naprosto dopustite.

Ako imate povjerenja u svoje tijelo, u svoje osjećaje, u svoju intuiciju, u svoja osjetila, spontanost će nastati sama od sebe.

Biti spontan znači živjeti u sadašnjosti, pustiti da život dođe na svoje, reagirati trenu­tačno, bez posebna domišljanja.

Grčevita potraga za nekim posebnim namještenjem može vas učiniti slijepim za puno bolje životne prilike.

Tvrdoglavo inzistiranje na jednom određenom ljubavnom partneru sprečava vas da uočite neku mnogo prikladniju osobu - a napetost i grč opet će nas natje­rati da obolimo.

Povjerujte da je u ovome životu sve najbolje za vas. Privući ćete sami k sebi financije, ideje, okolnosti i sve drugo što je nužno za ostvarenje vaših želja. Dakako: ako se prepus­tite spontanome poretku života. I zdravo tijelo spada u pri­rodni poredak života. To je tako jednostavno.

nastavlja se...