Neki tridesetpetogodišnjak došao mi je poslije pokušaja sa­moubojstva i zamolio za savjet. Bio je u potrazi za samim sobom. Njegove su mu životne prilike omogućavale da sve što se s materijalne strane poželjeti može obilato i dobije.

Taj ga je položaj doveo do stajališta da sve što mu se daje, uzima kao nešto po sebi razumljivo. Nadasve je trebao pomoć u upozna­vanju samoga sebe i u stjecanju iskustva sa samim sobom.

Morao je biti usmjeren na to da nutarnji sklad i uravnote­ženost može steći jedino ljubavlju prema sebi i svojoj okolini.

To je zahtijevalo silnu preobrazbu njegova karaktera i životnoga stila. Hoće li je prihvatiti?

Koliko god sam uvjeren u izvanrednu snagu pozitivno­ga mišljenja i beskrajnu moć podsvijesti, znadem ipak da totalno renoviranje stanja duše neke druge osobe može uspjeti samo onda ako ta osoba, i sa svoje strane, u punoj mjeri uloži svoje vlastite snage.

Terapeut je samo usmjeravajući činitelj, tako reći puto­kaz, koji pokazuje put, ali se sam ne pridružuje putovanju. Svatko mora vlastitim snagama doći do cilja.

Imali smo »sreće«, pacijent i ja. Ili točnije: »Sve što smo dosad postigli, isključivo je rezultat našega stava prema stvarima ili situacijama.«

Stav mladoga čovjeka promijenio se terapijom. Počeo je sebe i svijet promatrati iz druge perspek­tive. Stanje u kojemu se nalazio prije pokušaja samoubojstva, svodilo se na okolnost da sebe nije dovoljno poznavao.

Terapija, ako je ikako moguće, mora biti usmjerena na to da pacijent stekne više znanja o svojoj naravi, o pravome sebi. Tko o sebi, o polazišnome načelu svoje naravi, puno znade, taj je, drugim riječima, svjestan sebe. Svijest o sebi je osnova za povjerenje u sebe, a iz povjerenja u sebe proistječe vjera. U nekoga se pouzdati, znači, vjerovati mu.

Vjera je najveća moć i energija u univerzumu. Charles V. E, moj pacijent, ponovno je počeo vjerovati u sebe. Ono što je smatrao čudom, ušlo je u njegov život: zadovoljstvo, sreća, sklad i duboka zahvalnost za sve darove života, koji su mu dotad bili nešto što se razumijeva samo po sebi.

Samoubojstvo gotovo uvijek znači postavljanje uvjeta životu, koji se ne ispunjuju, a onda se to neispunjenje »kažnja­va« odbacivanjem vlastita tijela.

Tko sputa svoju svijest i za svoj život postavi jedan jedini uvjet, bez kojega nije više spre­man dalje sudjelovati, taj je u tome trenutku bez ostatka prepušten svojemu vanjskome »ja«. Iz njegove više svijesti, iz njegova pravoga bića i njegove neiscrpne životne zalihe ne prodire više ništa u njegov uski, ograničeni i dragovoljno odabrani svagdašnji obzor.

Druga perspektiva kod samoubojstva svodi se na htijenje da se problemi i njihovo rješavanje prebace u neko drugo razdoblje - dakako u smislu teorije reinkarnacije. To, zapravo, izgleda u redu. Ne odlažemo li svi mi svakoga dana važne pothvate, poslove, neugodne obveze na sutra ili bolje preko­sutra?

Samoubojstvo poznatoga pisca Arthura Koestlera dovelo je do velikih debata u ezoteričkim krugovima. Koestler je zastupao mišljenje da je pravo svakoga čovjeka dokrajčiti vlastiti život. To je sigurno velika tema koju nije moguće do kraja raspraviti.

Samoubojstvo je u gotovo svim slučajevima ishod nekoga kratkog spoja. Dugotrajni se problemi i brige naizgled pojačavaju, situacija se može označiti kao ulazak u jedno­smjernu ulicu, iz koje nema povratka ni izlaza.

Osjećaji koji su povrijeđeni često igraju odlučujuću ulogu. Pomislite na ljubavne muke. Mogu biti tako snažne da se nastavak života u času čini besmislenim.

U azijskome životnome prostoru takozvano gubljenje obraza može čovjeka dovesti do toga da mu smrt bude jedini izlaz. U tim ili sličnim situacijama čo­vjeku se čini kao da se cijeli svijet protiv njega urotio, pa je samoubojstvo jedini slobodan čin koji je još moguć.

Tu pak leži bitna zabluda. U konfliktnim situacijama bježati u smrt nikad nije čin slobode, nego posljedica prisile i stoga ne može biti promišljen postupak, odnosno, postupak nadahnut višom sviješću.

Arthur Koestler po vlastitoj definiciji nije bio pod pri­silom ili depresijom koje bi mu prijevremenu smrt prikazale kao osmišljenu perspektivu. On je postupao, ako tako nešto postoji, iz nutarnje slobode. Odluka mu nije bila uvjetovana ili iznuđena vanjskim događajima. On je sebi rekao: »Za me­ne je vrhunac mojega života prošao, dakle - idem!«

Glede jela svi znamo pouku da treba prestati kad naj­bolje ide u tek. Možda se možete uživjeti u tu misao, naprosto ustati kad film koji upravo gledate, postane dosadan, ući u koncertnu dvoranu onda kada glavna točka koncerta već pro­đe. Je li takav stav dobar ili ispravan, ja za vas ne mogu prosuditi, baš kao ni za sebe. Tu se ukazuje sloboda da u danim okolnostima moramo s bolom izabrati kome ćemo slu­žiti!

Gotovo svaki čovjek dulje vrijeme pokušava probleme udaljiti od sebe i tako ih »riješiti«. Ponekad to može imati pozitivne aspekte, ali u pravilu se samo umnožavaju odgođeni zadaci.

Doći će vrijeme kada će svatko naučiti da svaki zada­tak u sebi već sadrži rješenje, da je na svako pitanje odgovor već tu, da odlaganje često predstavlja odgodu nečega što je u krajnjem slučaju dobro.

nastavlja se...