Jednog mi je dana došao astmatičar Walter Sch., a onda je kroz tri tjedna danomice ležao na mome kauču radi hipnoze. Na­kon toga je bio svjež i slobodan od teškoća. Kazao je: »Od mene ste napravili novog čovjeka.« Što se, zapravo, dogodilo? Bolesnik je pobjegao od fizikalnog i farmaceutskoga liječenja. Odustao je od redovitog godišnjeg boravka u sanatoriju, gdje je olakšanje bilo uvijek samo kratkotrajno. Pouzdao se u du­hovnu pomoć koja je otklonila uzrok njegove psihosomatske bolesti.

Uz taj, mogu navesti tisuću drugih slučajeva kao dokaz da duhovni zakoni, koje pacijent preuzima u hipnozi, na nje­govu po život opasnu bolest mogu bolje i djelotvornije utjeca­ti nego lijekovi, a učinkovitiji su od drugih psihoterapeutskih postupaka.

Što se dogodilo s tim astmatičnim pacijentom? U dubini duše bio je spreman napustiti svoju zgrčenu predodžbu o životu. Odvela ga je, što se zdravlja tiče, u slijepu ulicu.

Pozi­tivne sugestije o zdravlju i skladu dovele su već nakon neko­liko sati do prvih reakcija. Gospodin Sch. prvi put je nakon više godina doživio to da je u jednoj situaciji koja je dotad za njega bila uvijek pokretač grčeva, ostao bez tegoba.

Umio je sebi duhovno, slikovito i emocionalno predočiti kako je u trenucima stresa ostao miran i opušten iznutra i izvana.

Pre­poruku da se podvrgne upravo ovakvoj terapiji osjećao je is­pravnom - zašto, to još nije znao. Ali, Bogu hvala, bio je znatiželjan. Usisavao je u sebe znanje o duhovnim zakonima kao suha spužva vodu. Shvatio je da njegova podsvijest svaku izjavu koju on smatra točnom, također prima kao istinu i prenosi je na tjelesno područje.

Poslije nekoliko sati Walter Sch. shvatio je kako je tijekom mnogo godina stekao svoju bolest. Unutar njegove brojne rodbine bio je neki ujak kojega je kao dijete posjećivao s majkom tri do četiri puta na godinu.

Taj je ujak bolovao od teškoga bronhitisa, praćenog povremenim napadajima astme. Walterov odnos prema tome ujaku bio je iznimno dobar. Ujak je sjajno umio pričati izvrsne priče, igrao se s njim, bio je široke ruke s džeparcem, ukratko bio je ujak kakvoga dijete samo poželjeti može.

Taj je ujak s vremena na vrijeme imao napadaje gušenja. Walter je to gledao sav prestravljen. Bio bi - tako je rekao pod hipnozom - kao gromom ošinut kad bi mili ujak bio sav plav u licu i borio se da dođe do daha, a ponekad bi tako ležao na podu.

Walter bi se tada skamenio i tek bi onda počeo ponovno disati kad bi ujakov napadaj prošao.

Psihologija odavno znade nešto što se u školskoj medicini, kako mi se čini, ne uči: energija koja teče između dvaju bića koja su jedno drugome simpatična ili se čak vole (identifikacija), povezuje ih tako da može doći do razmjene individualnih obilježja, uključivši i bolest.

Tako, na primjer, ne smatrati šalom kad se kaže da pas i njegov gospodar pokazuju iznenađujuću sličnost. Pas kao kućno biće u osjećajnom smislu čovjeku postaje bliskim, često poprima karakterna obilježja svoga gospodara i obratno.

Itekako je poznato da bračni drugovi koji duge godine i godine vode sretan brak, često sliče kao jaje jajetu. Tu geni ne mogu biti uzrokom, jer partneri, općenito uzevši, nisu jedan s drugim u rodu.

Ta snaga identifikacije razvila je kod Waltera Sch., rečeno stručnim jezikom, dispoziciju prema jednakom ponašanju u trenucima koji proizvode stres.

Materijalistički nastrojeni ljudi nastojat će naravno pronaći za sve moguće slučajeve neko objašnjenje koje odgovara njihovoj slici svijeta.

Vlastitim intelektom ograničeni promatrač pokušat će tu dovući gene, nauk o naslijeđu. Gen je sigurno jedan izvanredno kompliciran proizvod prirode, koji sadrži bezbrojna svojstva za razvoj određenog čovjeka. Ali zbilja naslijeđene bolesti razmjerno su rijetke.

Priroda nema potrebu za materijom u tolikoj mjeri kako bi to htio materijalist. Izvanmaterijalne energije koje se oslobađaju kod čina ljubavi, odgovorne su u kudikamo jačoj mjeri nego materija za nastanak individualnih obilježja, dakle i za tjelesno oblikovanje.

U područje iskustva svakoga čovjeka spada, na primjer, činjenica da na navedeni način u partnerskoj vezi dolazi do razmjene izvanredno velikog broja raznih oblika ponašanja.

Jedan moj prijatelj internist došao je dotle da je u čekao­nici objesio ploču s tekstom u kojemu se mole pacijenti da ne pričaju jedan drugome o simptomima svojih bolesti.

Razmotrite jednom u krugu svojih znanaca gdje se mo­gu naći znaci neke osobine koja je prenesena identifikacijom. To će vas promatranje dovesti do proširenja svijesti.

Jedan indijski učitelj o tome kaže: »Svaka rijeka traži more. Naći će ga. Prije kratkog vremena rijeka je bila tek mnoštvo kapi, a one su znale da ih njihova individualnost odvaja od jedinstva, koje je njihova prava priroda. Kad kap shvati da je s morem jedno, postaje rijekom koja vezu s morem već ima.

Svaka kap vode mora pri analizi dati isti rezultat kao cijelo more. Kap se osjeća odvojenom, samom. More ne, ono pozna sve u jednome. Ono se odreklo individualnosti u korist cjeline.

Evolucija kapi je svršila. Želi li kap dalje rasti, mora dakle sebe i svoju individualnost ostaviti iza sebe.«

Dolaze mi skupine športaša koji bi htjeli postići više, možda ući u saveznu ligu ili slično. Oni su često i ne znajući, osjetili da pojedinačni trening ne može dalje od svoje granice, pa više ne utječe na vrijednost grupe.

Sljedeći bi korak za takvu gru­pu trebao biti prevladavanje svoga ja, individualnosti pojedinca, kako bi se došlo do nečega novog. Do duha koji obuhvaća čitav tim. Duh tima sastoji se od pojedinaca, bivših individualaca, koji su prevladali svoj »ego« u korist višega cilja. Pojedinac je jak, grupa je jača. Kad grupa više nije skup pojedinaca, nastalo je nešto novo. Novo živo biće. Bar za neko vrijeme.

To novo će i na području učinka imati novu dimenziju. Značit će potencijalno više nego zbroj pojedinih igrača. Dok je trener u stanju održati taj duh na životu, njegov će klub biti vrhunski. Ako pripadate, štovani čitatelju, nekome športskom klubu gdje se postiže zajedništvo, osjetit ćete da je klub nepobjediv kad pojedinac prigne glavu i svoje umijeće stavi na raspolaganje cjelini.

Usporedite to sa svjetlošću. Svjetlost je beskonačno moć­nija i jača od tame. Koliko god je tama velika, najmanja je svijeća ruši.

Svjetlo je gotovo beskonačni broj raznih titrajućih elemenata. Znamo da je svjetlost na fizikalnoj razini darovatelj života.

Svjetlost omogućuje prosvjetljenje, u našoj simbolici ona ima izvanredno puno značenja. Naša je moder­na fizika nesvjesno otkrila duhovni princip po kojemu poku­šavamo staviti na isti nazivnik razine titranja, koje su gotovo beskrajno različite.

Tehnički je moguće tako urediti prolaz kroz zraku svjetlosti da dođe do pojave nalik na usov snijega koji se obrušava s planine. Svjetlost u tome usovu iste je faze, iste frekvencije i istoga smjera.

Ukupna energija koja je prije htjela teći u svim pravcima, sada kada je »vezana«, može dati neizmjerno veći učinak. Tako je nastao laser.

Energija kakvu je nekad značio stanovit nogometni klub, nije po individualnosti pojedinih igrača mogla dobiti pravo usmjerenje. Sada je došlo do prave koncepcije, usmjerenja i cilja jer je usmjerenje postojećeg potencijala ujednačeno.

Dajte da vaš klub postane zraka lasera. Laser ne zna za otpor pobjeđuje sve.

On je poput jednako usmjerenih misli, iza kojih dolaze prikladne riječi i odgovarajuća djela.

nastavlja se...