Roditeljski par doveo mi je svoga sina Ericha s jednom psi­hičkom manom: mucao je.

U klasičnom slučaju većinom je u pitanju previše snaž­na figura oca. Ona će pod određenim okolnostima kod muš­koga djeteta izazvati mucanje.

Kod Ericha pak vjerojatnije je bilo da je uzrok te govor­ne smetnje u jakoj svezi s majkom.

Majčin nestrpljiv način govora puno je objasnio. Preki­dala je svoga razgovornog partnera baš u svakoj riječi, ako je nešto imala reći, a uvijek je to imala.

Erich mi je poslije povjerio da ga majka još nikad u životu nije saslušala do kraja.

Mucanje je počelo od početka školovanja, a sa šesnaest godina nije mogao nijednu rečenicu glatko iznijeti preko usa­na.

Sjećao se dobro prvih školskih godina, kad su učenici skakali na učiteljevo pitanje, da pokažu tko je najbrži s odgo­vorom. Erich tu uglavnom nije sudjelovao. Ako bi ipak sko­čio, prvenstvo bi mu preoteo netko drugi, jer bi Erichu riječi ostale u grlu.

Bio je pametan i željan znanja, pisao je divne zadaće. Ali, ako je trebalo reći nešto brzo i precizno, jezik bi mu otkazao. Izostanak govornoga formuliranja ponekad na­staje zbog nekog šoka izvana, a i zbog stresa, na primjer kad netko brže misli nego što može izgovoriti.

Kod Ericha je očito bila krivnja na majci, koja je svojom goropadnošću izazvala onakvo Erichovo govorno ponašanje. Pomoći je utoliko teže u ovakvim slučajevima ukoliko je po­četak mucanja vremenski udaljeniji.

Dugogodišnje trajanje nekoga defektnog ponašanja uglačava mehanizme toga ponašanja kao što biva s nekim pokretom iz navike, koji postaje duboko ukorijenjena refleksna radnja.

Za vrijeme terapije doveli smo najprije Ericha u stanje duhovnoga mira, a taj je svoj unutarnji mir našao u skladu sa svojim tijelom bez smetnji i bez vremenskoga ograničenja.

Poslije dulje obrade dodali smo sugestivnim rečenicama duhovnu sliku, koju je Erichu trebalo u dubokoj hipnozi po mogućnosti realistički predočiti.

Erich je u hipnozi vidio i osjetio kako stoji pred razredom i drži referat. Sa strane je stajao učitelj, a Erich je vidio da je zadovoljan odmjerenim i točnim sklopom njegova izlaganja.

Vidio je sebe, čuo svoj glas i pri tome znao: Potpuno sam siguran u sebe i govorim slobodno i jasno kao spiker.«

Erich je bio kod nas petnaest puta po dva sata. Tada je imaginacija postala stvarnošću. Erich više nije zamucao, pa ni u nazočnosti roditelja ili učitelja.

Obrada govornih smetnji ne protječe uvijek uspješno u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju. Mnogi roditelji oklijevaju uložiti potrebno vrijeme i novac. Pa ipak, tih šest ili  osam tjedana što su potrebni za ovaj problem, koji je inače rezistentan prema svim drugim terapeutskim postupcima, ne bi smjelo igrati ulogu, kad o njima za jedno ljudsko biće tako puno ovisi.

Erich je imao roditelje koji su bili dovoljno uviđavni da sinu omoguće ozdravljenje od anomalije koju su oni sami bili prouzročili.

nastavlja se...