Nedavno su mi roditelji doveli svoju jedanaestogodišnju kćerku Ingrid, dijete s ključem stana na uzici oko vrata.

Otac i majka rade da bi ostvarili životni standard. Ingrid je bila nervozna i nestrpljiva. Kolebala se između drskog nastupa i ukočene povučenosti.

U školi je imala loše ocjene, ali i mnoge prijateljice, jer im je imponirala njezina nesuzdržana sloboda ponašanja i jer ih je Ingrid velikodušno častila svojim džeparcem i tako postajala važnom. Roditelji su manjak vremena za kćer nadomještali velikim novčanicama.

Veoma je teško objasniti malom ljudskom biću koje na prirodan način stupa u život zašto s roditeljima može govoriti tek nakratko navečer.

Od potištenosti crte lica su joj ogrubjele, osjećala se odgurnutom i napuštenom.

Uz pomoć pozitivne sugestije uspjeli smo joj probuditi zanimanje i revnost prema školi, pa joj je i ćud postala staloženija.

Toj djevojčici neće biti lako u životu. Nedostatak ljubavi u djetinjstvu onesposobljuje »djecu s ključem stana« da kasnije steknu prirodne, skladne odnose s partnerom.

Mjesecima nakon završetka terapije navraćala je k nama često poslije škole, jer se kod nas ugodno osjećala.

Kadšto bismo zajedno pojeli komad čokolade radovali se pozitivnoj promjeni.

nastavlja se...