Desetogodišnji Achim došao je iz svoje roditeljske kuće, gdje je bio stalno pozivan na red, od svakoga i u svemu bio kritiziran i stalno pod pritiskom.

Njegova ga je majka opisala u mojoj kancelariji kao nervozno, dekoncentrirano, za učenje nesposobno i strašno djetinjasto dijete. Čak ga je iznenadila pri onaniranju. Usput je neprestano grdila Achima: »Sjedi već jednom mirno, drži ruke mirno, nemoj stalno dirati lice, reci napokon i ti nešto...«

Jadni je dečko izgledao kao da će uz tolike opomene zaboraviti i disati. Majka je razrogačila oči kad sam joj htio objasniti da terapiju treba ona i njezin muž, a da Achim ne može biti drugačiji nego što jest. Da se nisam trudio priopćiti to na krajnje obazriv način, ustala bi i otišla bez pozdrava. Osim toga, kako bi njezin muž, nepokolebljivi, samopouzda­ni pukovnik oružanih snaga, primio takav prigovor?

Kasnije su roditelji ponovno došli, bilo je nekoliko raz­govora. Rezultat je bio da su oni ipak tražili terapeutsku obradu svoga Achima. Suprotstavili su se, dakle, mojoj prosudbi.

U institutu smo otkrili Achimovu nesvjesnu snagu koja je u njemu, kao u svakome od nas, potpuno i neškodljivo drijemala.

Njegova je osobnost postala prozirna. Dječak koji nije nikada u životu nijednu odluku donio sam i nikakvu odgo­vornost preuzeo, samo je napola čovjek.

Pričao sam mu priču Sokrat i tri sita, kako bi mu bilo jasnije što sam mu kanio reći.

Dođe Sokratu neki čovjek i reče:

»Čuj, moram ti nešto važno ispričati o tvome prijatelju.«

»Čekaj malo«, prekine ga mudrac. »Jesi li to što mi imaš reći, prosijao kroz tri sita?«

»Kakva tri sita?«

»Čuj dobro! Prvo je sito istine. Jesi li uvjeren da je sve što ćeš mi reći istina?«

»Nisam, čuo sam od drugih.«

»Onda si to morao prosijati kroz drugo sito? Sito dobro­te.«

Čovjek pocrveni i odgovori: »Moram priznati, nisam.«

»A jesi li mislio na treće sito i upitao se je li korisno to što bi mi ispričao o prijatelju?«

»Je li korisno? - Zapravo nije.«

»Vidiš«, nastavi mudrac, »ako to što mi hoćeš pričati, nije ni istinito, ni dobro, ni korisno, onda ga radije zadrži za sebe.«

Dao sam Achimu sljedeće misli vodilje koje mora kod kuće, prije spavanja, upiti duboko u sebe:

»Ja sam veseo, zdrav i jak. Sve mi uspijeva.

Pun sam pouzdanja u sebe. Snažna sam, pozitivna oso­ba. Sve radim dobro i ispravno.

Škola mi je radost, učenje me veseli. Ja sam koncentri­ran i pažljiv u svemu što radim. Svojim sam roditeljima za­hvalan što su učinili tako puno za moje dobro. Volim svoje roditelje. Radujem se svakom novom danu.«

Zahvaljujući razumijevanju roditelja, koje sam uspio uvjeriti da je njihovu sinu potrebna veća unutrašnja i vanjska sloboda, sljedeće je mjesece Achim doživio kao najljepše ferije.

Ocu sam preporučio svoju knjigu Energetska centrala »Podsvijest«. Pokazao se pametnim teoretičarem, odmah je shvatio osnovnu ideju pozitivnoga mišljenja i primijenio je. U nekoliko razgovo­ra pokazao sam mu da je odgoj pomoć za samopomoć te da se naredbe pa i diskusije trebaju zamijeniti pozitivnim primjerom vlastita života.

Ako počnemo dopuštati da druga mišljenja kao jednako vrijedna ostanu među nama, za nas će početi život s onu stranu granice. Diskutirati, naime, znači prihvatiti granicu. A dopuštati znači biti s onu stranu granice - ne biti sputan dvjema istodobnim oprekama.

 

nastavlja se...