Nastavnik Anton A. naišao je u svom pedagoškom radnom stilu na tegobe. Mislio je da će autoritativnim pritiskom na svoje učenike provesti red i stegu, a dobio je samo agresiju i frustraciju. On više nije shvaćao svijet, bio je blizu živčanog sloma. »Tko se mača lati, od mača će i poginuti.«.

U nekom mojem predavanju saznao je za veze između svijesti i podsvijesti. Prvi put je nešto doznao o naravi i djelo­vanju hipnoze. Svojedobni ustroj njegova intelekta prema Palmstromovu geslu »što se ne smije, to se ne može«, učinio ga je teškim slučajem.

U terapiji dugo nije htio odustati od svojeg duhovnog pogleda na svijet, od svojih desetljećima građenih misaonih šablona. Njegov je nazor na svijet bio nedodirljiv. Ipak stalno kapanje buši kamen - polako je postajao tiši, imao je u terapiji i u razgovorima, koji su u međuvremenu vođeni, manje onih svojih »ali« u dokazivanju.

Nakon dvije trećine predviđena vremena za obradu doš­lo je do proboja. Naučio je kako se iz dubine bića stvara ener­gija, postao je mirniji, počeo je blistati.

Dao sam mu sugestivnu rečenicu: »Ljubav Božja ispunja mi dušu«, te je sebi trebao uvijek nanovo predočavati kako je čovjeku koji je ispunjen Božjom ljubavlju.

U meditativnome stanju hipnoze zamišljao je da stoji u razredu i postupa s učenicima kao prijatelj. Doznao je u svojoj nutrini: Samo onaj tko je sam prijatelj, privlači prijatelje.

Naučio je da mu je najviša zadaća pomoći onima koji tek odrastaju da u najplemenitijem smislu riječi postanu ljudi.

Objasnio sam mu da biljka treba sunce da bi postala biljka, a čovjek treba ljubav da bi postao čovjek.

U posljednjem mi je razgovoru rekao: »Postalo mi je jasno da moram samo promijeniti svoj stav prema životu, pa će se sve promijeniti. Ponovno počinjem uviđati da je moj rad nešto lijepo - neću ga više zvati radom nego meditacijom.« Kad mi je na rastanku zahvaljivao, rekao mi je svoje novo životno geslo: »Ne treba odgajati - treba dati primjer živo­tom!«

Posve usput, za vrijeme terapije hipnozom, oslobodio se još dvaju simptoma. Njegove nekoć stalno oznojene ruke bile su sada suhe i normalne. Podrhtavanje srca u trenucima uzbuđenja i bol u lijevoj pazušnoj jami koji je najavljivao in­farkt, nestali su mu.

Moj najvažniji cilj u terapiji jest da pacijenta navede na istraživanje vlastite duboke nutrine. To iskustvo o sebi donosi rješenje svih životnih problema. Jer kad čovjek upozna samoga sebe, nije više u nevolji!

Zlo je moguće samo zbog nepoznavanja dobra. Svi problemi nastaju iz tog nepoznavanja

nastavlja se...