Rast čovjeka, životinje, biljke može se na duhovnoj i materi­jalnoj razini usporediti s postupnim procesom materijalizacije.

Zamislite da je vaše obličje, vaša osebujnost ili sličnost u odnosu na druge, rezultat veze između dvaju paralelnih svjetova, »fizičkoga univerzuma« i »metafizičkoga univerzu­ma«.

U metafizičkom univerzumu, koji podliježe duhovnoj dimenziji, vaše obličje, osebujnost, sličnost, sveza s drugim osobama, na primjer, roditeljima duhovne su naravi.

Iz ljubavi prema roditeljima, iz snage koja se u psihologiji zove identi­fikacija, nastaje neki duhovni oblik, što ga postupno popunja­vate materijalno, to jest, oblik, kojemu vi u materijalnome smislu odgovarate.

Vaše su misli energija koja ima odraz u materijalnoj dimenziji. Misli na ljubav čine da doživite jednu promjenu koja odgovara onome što mi ljudi simbolički osjećamo kao ljubav.

Naše misli stvaraju u duhovnom svijetu onaj oblik koji zatim prihvaćamo u materijalnome svijetu, ispunjavamo ga! Misli čine da mi - prema tome kakve te misli jesu - postane­mo ono što im odgovara.

Misli na bolest i siromaštvo sadrže u sebi prisilu koja će nas učiniti bolesnima i siromašnima.

Siromasi postaju siromašniji, bogati postaju bogatiji, jer po­stoje misli koje se na to odnose. To je tako jednostavno da biste mogli objasniti osmogodišnjem djetetu. Zašto to onda stvara poteškoće vama?

Nitko nije određen naslijeđem. Branitelji genetske teorije žele da sva čovjekova svojstva budu usidrena u njegovu naslijeđu. Tvrde da su »sjećanja« uskladištena u genetskom kodu i da su tu materijalno odslikana iskustva koja su nastala tijekom milijuna godina.

Po tome bi svaki čovjek naslijeđem bio definitivno obli­kovan. U svome razvoju ne bi imao nimalo vlastitoga mane­varskog prostora.

Ali ta je teorija sasvim materijalistički nazor na svijet, koji je, Bogu hvala, posljednjih godina izložen sve jačoj kritici. Znanstvenici malo-pomalo počinju prihvaćati moguć­nost transcendentalnoga pogleda na svijet.

Dokazi po kojima su osjećanja, misli, sluh, okus i svijest mogući i neovisno o tijelu, ne daju se više odbaciti kao obična glupost, kako se to radilo još prije nekoliko desetljeća.

Istra­živači smrti, kao Elisabeth Kubler-Ross, da spomenem samo jednoga od njih, prikupili su dosta činjenica i obrazloženja za teoriju o daljnjem životu nakon tjelesne smrti.

 

nastavlja se...