Tko se boji smrti, boji se života.

Jednoj starijoj dami, koja je očito veći dio dana provodila tako da je razmišljala o strahu od smrti, mogao sam pomoći tako što sam je naveo da više puta točno doživi taj prijelaz iz jedne dimenzije u drugu.

U slučaju te žene pomoć je bila posebno važna, jer je bolovala od raka. Liječnici su odustali od borbe, a i ona sama je odustala. Strah od onoga što ima doći, zagospodario je nje­nim mislima od trenutka ustanovljivanja dijagnoze. Poslije nekoliko sati terapije s vježbama opuštanja dama se svjesno približila trenutku svojega prelaska iz materijalne u duhovnu dimenziju.

U dobroj seansi hipnoze prilično je lako razbiti strah, tako da se gospođa B. mogla zbližiti s trenutkom svoje tjelesne smrti.

Baš kao što opisuje Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi, pacijentica je osjetila neko blago kliznuće na onu stranu. U trenutku smrti za nju je vrijeme prestalo postojati, sve se odvijalo mirno i krajnje polagano. Gospođa B. proživjela je još jednom najvažnije postaje svoga života. Oca, majku, djetinjstvo, školu, neku tešku prometnu nesreću, dan svadbe, rođenje prvoga djeteta, smrt roditelja, smrt supruga. Bilo joj je kao da je pri svemu tome samo promatrač.

Iznenada je vidjela sebe kao devetogodišnju djevojčicu. Igrala se na travi, smijala i trčala, ne gledajući na ulicu. Sada je fascinirano gledala kako auto prelazi preko njezina tijela.

Polako je postala mirnija, odvajala se sve više od svega što je radila u životu. Oko nje se smračilo kao da klizi u tunel.

Poslije dvije-tri minute ugledala je svjetlo u daljini, svoje tijelo nije više osjećala. Sada je počela opisivati osjećaj u kojemu ćemo vjerojatno tek vrlo uvjetno moći sudjelovati:

»Obuzima me beskrajno blaženstvo, lijepo je, vrlo lije­po, pravo je slavlje, sve zlatno, odnekud glazba, vidim likove kao u magli, eno mi majke! Smije se i dolazi k meni, daje mi obje ruke. Čujem (vjerojatno) njezin glas u sebi: 'Još nije vrijeme za tebe, otac i ja bit ćemo tu kad ti dođeš. Ne boj se, to je kao da se ponovno rodiš, u prvo vrijeme se bojiš, zatim je sve novo, kliznut ćeš u ruke koje te vole. Bog te voli! A sad se vrati!'«

Još dok je bila u hipnozi, morali smo je mi terapeuti dobro »nagovarati« (nije baš htjela) da se vrati u nasmrt bo­lesno tijelo.

Kad je opet bila posve tu, vidljivo se promijenila, crte lica su joj bile glađe, boja se ponovno javila u njezinu licu. Smiješila se sretno, dala nam je svima obje ruke, da bi nam se ganuto zahvalila.

»Vrlo sam sretna da sam došla ovamo i mogla sve to proživjeti.« Suze su joj bile u očima.

»Odsad neću ništa čvrsto držati, sada znam da je smisao u tome da se 'događajima dopusti tijek'. Život mi je dosad bio grč, neka ne bude po mojoj nego po njegovoj volji. Danas sam saznala, doduše prekasno za ovaj život, da ono najdublje u čovjekovoj nutrini ne može ni starjeti ni trpjeti.« Još je dodala u šali: »Preostalo ću vrijeme ovdje pristojno odsjediti.«

Poslije četiri tjedna dobili smo od njezine kćeri vijest o smrti. »Majka je zaspala u miru i spokoju«, rekla je kći.

Među njezinim posljednjim riječima bili su i pozdravi koje je upu­tila svima. A meni je po kćerci poručila: »Do skorog viđenja.«

»Tko ne umre prije nego umre, taj sve pokvari kad umre.«