Moderna fizika, kako je predstavlja poznati njemački fizičar Burkhard Heim, ne polazi, kako smo navikli, od univerzuma s četiri dimenzije - dužinom, širinom, visinom, vremenom - nego je njegova slika svijeta šestodimenzionalna.

U našem uobičajenom četverodimenzionalnom predo­čavanju svijeta, paranormalne pojave kao telepatija, vidovnjaštvo, život nakon života, odnosno postojanje koje ne ovisi o tjelesnome, ali u kojemu ipak imamo sposobnost osjećanja, djelovanja i svjesnoga bitka, nisu sadržane. Baš zato što, kako kaže Burkhard Heim, nedostaju daljnje dimenzije koje su potrebne za objašnjenje navedenih pojava. 

U njegovim do­datnim dvjema dimenzijama - pokušajte ih shvatiti kao kate­gorije s područja vremena - nalazi se mogućnost objašnjenja onih procesa koji su izvan naše današnje znanstvene slike svijeta.

Tako je, na primjer, za neupućenu osobu sigurno teško pojmljiva hipoteza prema kojoj su misli potpuno neovisne o našoj tjelesnosti. Misli su energetski potencijali ili, jedno­stavnije rečeno, stvaralačke snage koje nam dolaze u svezi sa »stavom« koji smo zauzeli, dakle, primamo ih, u sukladnosti sa svojim stavom, iz prije opisanih morfogenetskih polja.

Dakle, mi nismo mislioci nego smo primatelji već smiš­ljenog. Možda se sjećate izreke: Odgovor je već dan, prije nego je pitanje postavljeno.

Teza da naš mozak tek malim dijelom mi­sli, a da velikim dijelom samo prima već smišljeno, u ezoteričkim je krugovima odavno prihvaćena.

Napredovanjem evolucije čovječanstva taj će se proces promijeniti u korist sposobnosti »samostalnog mišljenja«. Preko utičnice zvane mozak, čovjek ima stalnu vezu s onim što C. G. Jung opisuje kao »kolektivni fond nesvjesnog« svega čovječanstva.

Predo­čite sebi to kolektivno nesvjesno kao sjedinjeno skladište po­put skladišta podataka u kompjutoru: vi ste s tim skladištem »nesvjesnog« u stalnoj komunikaciji, koja je potpuno neo­visna o vašoj svijesti.

Cjelokupno iskustvo čovječanstva, od početka do kraja, na dohvatu vam je preko toga skladišta već sad. Svojim neprestanim spoznajama i iskustvima vi trajno dodajete nešto novo u taj kolektivni fond nesvjesnog, a isto­dobno participirate u iskustvima koja su stekli drugi ili koja će oni tek steći.

Tko preko stvaralačkoga mišljenja zadobije prije nego itko drugi neku ideju (iznašašće), on tu informaciju potpuno automatski i nesvjesno unosi u zajedničko jedinstveno skladište. Teoretski može sada netko drugi tko je dovoljno senzitivan, tu novu ideju primiti preko kanala intuicije i sam je dati u promet.

To objašnjava činjenicu da do novih izuma manje-više uvijek dolazi gotovo istodobno u nekoliko raznih mjesta u svijetu.

Tko stvari gleda površinski, pripisuje to takozvanome duhu vremena. A što je duh vremena? Jamačno filozofska parafraza nekoga sadržaja koji nije jasno shvaćen.

Sve što se bilo kada smisli ili što se nekada mislilo, ima stvar­nu egzistenciju i može se dozvati. Biblijska izreka: »Svi su odgovori već dani prije nego je postavljeno pitanje«, može se tako objasniti. Negdje je u nama »osunčani« prostor gdje je sve poznato do vječnosti.

Kolektivni fond nesvjesnog nema materijalni bitak, nego je s onu stranu prostora i vremena.

Izraz »s onu stranu prostora i vremena« uvijek dobro zvuči. Ali je doista teško razumjeti što znači da je nešto »s onu stranu prostora«, na drugoj strani prostora, dakle ne u neko­me drugom prostoru, nego neprostorno. Nedostupno je, dakle, prostornome mjerenju.

Nije stoga lako razumjeti, jer gotovo sve u našemu svijetu ima kategoriju prostornosti, mjerljivo je. Za nas je jednako težak pojam »s onu stranu vremena«. Jer mi mislimo da znamo kako će sve »s vremenom umrijeti« - ogra­ničenje kojemu je sve podvrgnuto za nas je vremenske vrste.

Kolektivno nesvjesno ili pak morfogenetska polja (obje teorije su u temeljnim obilježjima slične) jesu fenomen na koji faktor vrijeme i faktor prostor ne utječu, dakle njima na­dređena pojava.

Svakako treba uložiti ponešto duhovnoga truda da bi nam bit neprostornog i izvanvremenskog postala jasnom. Što se prije prihvatimo te zadaće, utoliko bolje za nas, jer smo mi sami isto tako s onu stranu prostornih i vremen­skih dimenzija.

Točnije rečeno, mi smo simbioza prostora (po tijelu) i vremena (po ograničenosti života) s neograničenošću.

Iz toga nastaje glavni problem za većinu ljudi, naime: kako razumjeti sebe i druge. Po naravi tog spoja konačnoga s beskonačnim doista dolazi do proturječja ako stvar promatramo iz jednostrane perspektive, koja je ograničena vremenski. Nikad nam neće biti moguće mjeriti bezgranično mjerilom "ograničenog«.

Spoznati sebe bilo kada, točnije: »steći iskustvo« o sebi, uvjetovano je potrebom da prije ili kasnije uronimo u beskraj.

To »uranjanje u beskraj« u prenesenome smislu znači isto što i »prevladavanje vremenskoga«. Što nije istoznačno s tjele­snom smrću.

Po mišljenju svih mudraca za to je najbolji put uranjanje u meditaciju. Meditacija je napuštanje prostorno-vremenske razine i uranjanje u vječnost. Ali baš to i jest problem za većinu, jer takozvani normalni čovjek silno zazire od nepoznatog. Da se ne bi morao izlagati tome riziku, on radije kaže da je meditacija glupost. Ali molim: Vi nemojte oklijevati s meditacijom jer meditacija predstavlja vaša vrata za spoznaju vaše prave naravi.

Na Međunarodnim danima fizičkih znanosti u Baselu imao sam prilike osobno upoznati poznatoga njemačkog fi­zičara svjetskoga glasa, o kojemu sam već govorio. U jednome razgovoru poslije njegova predavanja zamolio sam ga da izne­se neko znanstveno obrazloženje svojega tako golemoga du­hovnog potencijala. Tražio sam da mi, ako je moguće, opiše što je na njemu tako različito u odnosu na takozvanoga nor­malnog čovjeka.

»U biti«, rekao je gospodin Heim, »ja sam i sam posve običan čovjek, samo mi se prije mnogo godina dogodilo da mi je jedna eksplozija korjenito promijenila život. Izgubio sam obje ruke, oslijepio sam, sluh mi je otada veoma oslabio, pa zbog tih tjelesnih oštećenja nisam više bio u stanju istraživati i opisivati vanjski svijet svojim prema okolini upravljenim ćutilima, opipom, sluhom, vidom...

Preostalo mi je da se ubi­jem ili da se okrenem onome što ne pripada izvanjskome svijetu. Preko studija fizike imao sam dobre mogućnosti za to. Počeo sam, dakle, s onim nematerijalnim problemima u fizici koji se po našoj današnjoj četverodimenzionalnoj slici svijeta ne daju objasniti.

Mnogo toga s područja duše, svijesti, zapravo čitav svemir, nose u sebi zagonetke i količinske sa­držaje koji se ne mogu shvatiti. Već to je dovoljno da prihva­timo nužnost nove perspektive u fizici.

Dosadašnja fizika nije u stanju objasniti parapsihološke procese. Izvanćutilni fenomeni ne smiju naći mjesto u službenoj znanosti, jer ne postoji mogućnost za njihovo racionalno, razumsko objašnjenje.

Budući da sam smatrao kako se proble­mi parapsiholoških pojava njihovim ignoriranjem i odbacivanjem ne smanjuju, nije mi na kraju preostalo ništa drugo nego da ih sam proučim, izvidim njihove uzroke i postavim hipotezu o njihovome postojanju.

U modernoj atomskoj fizi­ci«, kazao je Burkhard Heim, »ima obilje dokaza da je naša radna hipoteza, naime, četverodimenzionalna slika svijeta, potpuno nedovoljna.«

Fizičar J. Charon primjerice kaže: »Kad deset znanstvenika u Istraživačkome centru za atomsku fiziku kod Ženeve izvedu neki eksperiment u granicama današnje znanosti, svaki od njih dobije drugačiji rezultat.

Danas smo došli dotle da znamo kako o ishodu eksperimenta od­lučuje istraživačev duhovni stav. Procesi atomske fizike pod­liježu, dakle, utjecaju svijesti nekoga čovjeka. Znanstveno gle­dajući: nemoguće. Ne može biti, ne smije biti! Pa ipak: jest!«

Osobno sam doživio na jednome od svojih seminara kako je osamdeset posto sudionika svijalo žlice kao da su od meke mase za pravljenje kalupa.

Sa znanstvenog stajališta to je nešto nemoguće, i to baš zato što takve stvari znanost ne umije objasniti.

Jedna sudionica, po zanimanju novinarka, napisala je o tome velik članak i ponudila ga nekome ilustri­ranom magazinu. Članak nikad nije izišao. Komentar uredni­ka glasio je: »Ne usuđujemo se našim čitateljima nametati takvu glupost.«

Ali vratimo se Burkhardu Heimu. Zbog nesreće koju je pretrpio, bio mu je put prema vanjskome svijetu odsječen. To ga nije odvratilo od istraživanja. Nošen željom da u znanosti nešto postigne, počeo je graditi duhovnu zgradu za šestodizienzionalni univerzum.

Prošle su duge godine dok ovaj teorijski model nije bio stekao ugled kod znanstvene kritike.

Stručni krugovi smatraju danas radni prinos Burkharda Heima senzacionalnim. Po mojem mišljenju on je njime zaslužio Nobelovu nagradu!

Želja nekoga čovjeka da ostvari veliko djelo udružena s povoljnim »okolnostima« u pravilu su dovoljne da doista dođe do izvanrednih rezultata.

Pogledajte nesreću Burkharda Heima! Ona se sigurno može označiti nečim tragičnim ili strašnim, pa ipak sve u našemu životu ima dvije strane. Ko­liko god je ta eksplozija bila strašna, ona je prouzrokovavši tjelesno oštećenje, značila i izazov pa je pridonijela Heimovu fenomenalnome duhovnom dostignuću.

Rečenica: Problemi su darovi kojima sami sebe obdarujemo, jer u njihovu prevladavanju stječemo spoznaju vrijedi, mislim, za svaki slučaj nesreće ili gomilanja problema.

Što god vam se, štovani čitatelju, dogodi, potražite u tragici pozitivan poticaj, konstruktivnu stranu, jer u njoj ima i toga.

Moj duhovni učitelj dr. Joseph Murphy kaže da između deset tisuća ima samo jedan koji doista samostalno misli, a tu rečenicu treba dovesti u svezu s današnjim vremenom.

Stoji­mo na pragu Vodenjakove ere, razdoblja u kojemu čovjek uči otkrivati svoju izvornost, svoju sposobnost stvaralačkog miš­ljenja. Što ste dosad označavali kao mišljenje, zapravo je konglomerat primljene građe koji je nastao u skladu s vašim životnim stajalište. 

Stekli ste to »stajalište« prema tome kako ste još od djetinjstva bili programirani, a ono vas je navelo na primanje upravo onih sadržaja koje sada imate u svijesti.

To što mislite odgovara vašem stajalištu, a to onda dolazi do izražaja u vašemu životu. Sve što vam se ne sviđa, možete promijeniti promjenom stajališta. Ako ste shvatili ove temeljne odnose, onda ste vi onaj između deset tisuća koji doista misli. Samostalno, stvaralački misli!

Okanite se od danas svojega stajališta, nemojte više stva­rati svoje mišljenje iz novinskih komentara, prema televizij­skim izvještajima ili prema onome što svi govore. Nemojte više zvati svojim »mišljenjem« ono što saznate iz tih izvješta­ja. Vi ste ručni rad dragoga Boga, vi ste original kojemu ne trebaju stare šablone.

Spoznaja koju ste stekli u ovome poglavlju, možda je u početku neugodna, ali će vas dovesti, ako ste kadri izvesti poneki zaključak, do apsolutne duhovne slobode. Do slobode koja će vam omogućiti da u svojemu razvoju napredujete ona­ko kako ste zamišljali u najljepšim snovima.

U vašemu je programu - na kojem mjestu, odlučite sami - zadaća da kad-tad počnete samostalno misliti. Što prije, to bolje. Silan je pothvat izaći iz anonimnoga mnoštva i biti jedan od deset tisuća.

Ja sam se odlučio na to da cijeloga svog života tragam, gdje god je moguće, za takvim duhovno odraslim osobama, jer u njihovoj blizini vladaju toplinski uvjeti koji omogućuju rast.

Kao što se članovi nekoga kluba razaznaju po značkama, tako ćete i vi prepoznati druge »originale« po onome što ih razlikuje od ostalih: po »stvaralačkome mišljenju«!

Kad počne ta nova kvaliteta u vašemu životu, tada će se podići zastori, kao što se dižu za fizičara koji stoji na razmeđu između četverodimenzionalnoga i šestodimenzionalnoga svijeta. Sada će svijet biti proziran za vas. Ušli ste u novu dimen­ziju.

Meditirajte o ovome što je rečeno u netom pročitanom poglavlju. Meditiranje vodi prema intuitivnome shvaćanju kompleksnih odnosa. Meditirati znači osloboditi intuiciju učenjačke prašine.

Prošle sam godine pomogao jednom studentu fizike i mate­matike da položi ispit bez tegoba i napetosti, te da cijelu svoju osobnost postavi na čvrstu osnovicu. Da sam mu prije toga rekao kako ćemo raditi poput voodoo-iscjelitelja u afričkoj džungli, sigurno bi odmah dao petama vjetra.

Radi smirenja živaca odmah je dobio upute za autogeni trening. Poslije nekoliko sati mogli smo preći na sljedeći ko­rak, to jest, potaknuo sam ga da zamisli kako mu profesori čestitaju na položenome ispitu.

Ozaren radošću doživljavao je iz dana u dan tu scenu iz mašte, iza koje je bio osjećaj trijumfa: predočavao je sebi kako ga provjeravaju pitanjima iz svih znanstvenih područja za koja se posebno dobro spremio. Njegovo je samopouzdanje nakon terapije bilo čvrsto kao stijena. Vjerovao je u svoje sposobnosti, bolje reći, znao je da ih ima, a baš je to presudno u životu.

nastavlja se...