AUTOROV POGOVOR

Ako ste dovde pročitali, dao sam vam bogme dosta posla. Ko­liko ste vremena utrošili? Nadam se da vam čitanje nije išlo prebrzo. Jer, ako smo se dobro razumjeli, ovo nije knjiga samo za »čitanje«. Vjerojatno je bilo dana kada niste mogli »svlada­ti« više od dvije ili tri stranice. Jer pravi smisao moje knjige nije »čitanje«, nego misli koje na temelju knjige stvarate.

Sasvim sam siguran da sam vas nastojao navesti na dru­gačiji način mišljenja. O razlozima zašto tako mora biti mi smo na prethodnim stranicama uvijek nanovo jedan s drugim razgovarali.

Mislim posve doslovno: »jedan s drugim«. Jer ako ste kadri osjetiti moje misli, tada je između vas i mene doista nastao duhovni dodir. I možda bih vam u razumijeva­nju mogao čak i nesvjesno pomoći.

Taj drugi način mišljenja dade se svesti na sljedeći za­jednički nazivnik: Pokušao sam vam dati nazor na svijet što ga doista svatko može shvatiti i dopunjavati vlastitim misli­ma i osjećajima.

Ima nebrojeno mnogo nazora na svijet, filozofskih i prirodnoznanstvenih sustava, a da i ne govorimo o religijama. Svaki od njih je kompliciran i za većinu ljudi »nedomisliv«.

Time nismo dosta rekli: Mnogi od tih sustava ionako su među sobom više manje u protuslovlju. U osnovi je to bespomoćna zbrka.

I ne začuđuje me što mnogi ljudi za to ne mare i radije niušto ne vjeruju. Jer tko im kaže što trebaju vjerovati, što je ono pravo? Uvijek predstavnici ovog ili onog sustava. To mi ne izgleda puno dostojnije od borbe dviju konkurentskih tvrtki opskrbljenih dobrim fondom za pro­midžbu... Često se kaže: istina je negdje u sredini. Možda dublja istina doista leži u sredini između svih tih »konkurent­skih« sistema. Ali tko ima vremena i dosta umne snage da tu istinu nađe?

A ja vjerujem, da je pred svakoga od nas stavljen zadatak da sam za sebe nađe istinu. Dakle, ona ne može biti toliko pretjerano komplicirana.

Drugačije rečeno: Taj zadatak svo­jim opsegom i utroškom energije mora biti tako postavljen da ga svaki pojedinac može svladati.

Pritom mislim već odavno: To će ići samo ako naučimo drugačije misliti. Ako naučimo kako se odbacuje čitav taj nečuveni balast što nam ga gomilaju ti bezbrojni i raznorazni sustavi.

I ako onda naučimo uložiti snagu koju je znanost dosad uglavnom držala izvan uporabe, a koja nam jedina i može omogućiti ispunjenje zadatka: snagu našega osjećanja (mjesto mišljenja) i snagu koja, zapravo, na­ma upravlja: podsvijest!

Ili ako se smijem još jednom izraziti naslovom svoje prve knjige: energetsku centralu »Podsvijest«.

Što nije uspjelo razumu, intelektu - dati ljudima uvjer­ljiv nazor na svijet - to ne može biti stvar razuma, ne može ni biti stvar čistoga uma. To bi bilo, ako ovo razmišljanje dalje razvijemo, čak i protuprirodno.

Uvjeren sam, nama ljudima do toga uvjerljiva nazora na svijet, zapravo, nije ni stalo, jer ga tražimo neprikladnim sred­stvima.

Čisti intelekt uvijek zahtijeva dokaze, u još strožem smislu: znanstveno održive dokaze. Što ako se ti dokazi ne daju naći? Trebamo li se tada ponašati kao da tih dokaza uopće i nema - i sve odbaciti?

Već se i u znanosti zna dogoditi da se ponekad dokazi ne mogu pronaći zato što problem nije ispravno postavljen. Tada znanstvenici bježe i gube se u sve većem broju pojedinih sitnih problema - u nadi da će jednoga dana od toga nastati sinteza. Ali dosad je to dosta često izostalo.

Pomislimo samo na zamršene pojedinačne probleme koji se sve snažnije postav­ljaju u medicini. Pri tome se sinteza gubi - primjer rak. Pa onda moraju doći »posve drugi« medicinski istraživači, koji to stanje smatraju bezizlaznim i koji kažu: Moramo opet mi­sliti na cjelinu, tako ćemo možda pronaći rješenje.

Takozvana holistička, na cijeli organizam usmjerena medicina, ipak je i nerazmjerno manjim sredstvima pronašla znatno bolja rješenja - primjerice kod raka. A zašto? Zato jer je počela do­sljedno drugačije razmišljati!

Ako, dakle, naš intelekt dosad nije bio u stanju da nam pomogne, moramo se u okviru središnjih pitanja naše egzis­tencije osvrnuti i potražiti neko drugo sredstvo. To sredstvo nije novo.

Naprotiv, nova je, zapravo, činjenica da smo se služili razumom kao jedinim sredstvom. Razlog za duboki otklon vjere u našoj sadašnjici nije uopće teško pronaći.

Lju­dima koji su živjeli prije »prosvjetiteljstva« po mjeri razuma bilo je ipak kudikamo lakše biti načisto sa sobom i sa svije­tom. Jer nisu tražili »dokaze«.

Umjesto dvojbenih »znanstve­nih« dokaza služili su se sposobnošću osjećajnoga mišljenja. Tu je sposobnost većina od nas u najvećoj mjeri izgubila. Ne događa se slučajno da se i kod nas sve više ljudi priklanja sasvim drugačijoj vrsti mišljenja, orijentalnome načinu mi­šljenja: razum gurnuti u stranu da bi se misaoni sadržaj mo­gao doživjeti snagom osjećaja.

Tu sposobnost može naučiti i čovjek Zapada. Zove se meditacija. I meditacija je mišljenje. Ali nije mišljenje po mjeri čistoga razuma.

U meditaciji se mišljenje diže na razinu osjećanja. A osjećanje je više od razuma - baš kao što su sile osjećanja jače od sila razuma.

Meditacija ne znači da je razum posve isključen. Ali njime više ne upravlja žudnja za dokazi­ma, on više ne nastoji sve druge poticaje potisnuti, nego je spreman svemu se otvoriti.

Moglo bi se reći i ovako: Razum osjećanju više nije suparnik.

Stoga sam maločas kazao: Mogu zamisliti da ste pone­kad uspjeli svladati tek dvije ili tri stranice na dan. Tekst koji se čita brzo, prima se razumom i ocjenjuje se kao dobar ili se otklanja.

Ali lektira, čist proces čitanja i prihvaćanja, treba uvijek biti samo početak. Zatim biste trebali o pročitanome razmišljati, trebali biste pustiti da to što ste pročitali, na vas djeluje.

To je postupak koji izmiče vremenskome kvantificiranju. Biti nečim ispunjen - što je cilj svake meditacije - u idealnome je slučaju čak permanentno stanje.

Sklad za kojim svi čeznemo, rezultat je toga stanja. Moram priznati da mi sada, na kraju knjige, rastanak s vama nipošto ne pada lako.

Razgovarao sam s vama kao s dobrim prijateljem. A prijatelje bismo najradije uvijek imali uza se. Ali, ako ćemo pravo, mi se uopće nismo ni rastali. Ako ste ovim putem dosad išli sa mnom, možemo biti sigurni da imamo više onoga što nas spaja nego onoga što nas razdvaja. A to je divan osjećaj.

Što ima više radosti, utoliko je svijet skladniji. I to je cilj koji bismo trebali uvijek imati pred sobom.

Želim vam na vašem daljnjem životnom putu svako dobro, puno uspjeha, ljubavi i zdravlja.

VAŠ ERHARD F. FREITAG