2.          POLUDJELI TAKSI

Po dolasku u Delhi otkrivam da, kako bih stigao do Sai Babe, moram najprije u Bombaj, pa u Bangalore, te tamo tražiti neki način da se prevezem do sela Puttaparthi. Kažu mi da je Puttaparthi seoce koje nije ni označeno na zemljopisnim kartama jer nema za zemlju ni ekonomskog ni kulturnog značaja. Ne bez zaprepaštenja otkrivam da do nedavno nije bilo ni ceste koja bi selo povezivala s glavnim gradom savezne države u kojoj se nalazi (Anantapur). Radi se o pretpovijesnom središtu u kojem su ljudi nastojali opstati sami, ne čekajući ničiju pomoć. Tako je bilo tisućama godina i mjesno je stanovništvo još od davnih generacija naslijedilo tu samostalnost i pomirenost sa sudbinom.

Ako je Sai Baba uistinu ono što kaže da jeste, zašto ne živi u nekom lakše dostupnom gradu? Mnogo bi više ljudi moglo uživati u dobrobiti njegovog postojanja i prisutnosti na zemlji. No svi mistici koji drže do sebe žive na mjestima koja su skoro nedostupna običnom čovjeku. Potrebno je, kako bi se do njih stiglo, poduzimati duga, teška i opasna putovanja. Poneki žive u pećinama Himalaja i njihovo je boravište poznato samo malobrojnima. Skrivaju se od svijeta i svjetovnosti i čini se da ih ljudi uopće ne zanimaju. Na zapadu se, čim netko postigne i najmanju spoznaju, vijest odmah oglašava. Na Istoku je mudrost osobna stvar, tajna, koju nije lako prenijeti. Mudrost bi trebala biti zajedničko dobro čovječanstva i mudrac bi svoju spoznaju trebali staviti na raspolaganje čovjeku. Zašto mistici tako ne postupaju i najčešće su potpuno nedostupni? Postavljam si ta pitanja pomalo iznerviran činjenicom da netko, tko je dostigao određene više spoznaje, to ne dijeli s čovječanstvom. Vrlo ću brzo dobiti odgovore na ta pitanja i dijeliti odluku mudraca i mistika da svoje znanje ne stavljaju svakom na raspolaganje.

Iz Bangalorea me u Puttaparthi vozi rasklimani taksi cestom koja je, čini se, sasvim dobro održavana, dok u jednom trenutku asfalt ne nestane da bi mjesta dao rupama, tjesnacima i prašini.

Putovanje do Puttaparthija je više akrobatika nego putovanje, i kada taksist staje da bi se osvježio odbijam izaći iz vozila. Stol s bocom Coca Cole je prljaviji od skladišta naših starih ugljenokopa i čini se da su sve muhe svijeta dogovorile sastanak na tom „odmorištu”. Jedno se dijete prekrasnih velikih očiju i balavog nosa igra na klupi dok majka, sjedeći na zemlji, peče neku vrst pogače između jednog i drugog brisanja nosa rukom. Barista, kao nadopuna slici, ima prsluk koji je pred nekoliko godina sasvim sigurno bio bijel. Svi sasvim ravnodušno jedu i piju, kao da je prljavština sastavni dio njihovog života i same njihove suštine. Dijete me znatiželjno gleda. Nasmiješim se; dijete odgovori osmijehom i oči mu zasvijetle. Osjetim veliku nježnost. Što uopće mogu za njega učiniti? Što jedan čovjek sam uopće može učiniti za bližnjega? Kažem sam sebi da je dovoljno početi nešto raditi, no ta misao neko vrijeme ostaje u pozadini mog uma.

Taksi ponovno kreće. Motor očigledno jako grije unutrašnjost vozila i vozač ostavlja sve prozore otvorene i male leptir prozorčiće okrenute tako da zrak struji prema prednjem sjedištu. Sjedeći na neudobnom zadnjem sjedištu osjećam topli zrak koji dolazi od motora i pokušavam zamisliti patnje vozača koji mora, uz vanjskih 34 stupnja, podnositi i toplinu dizel motora koji će, čini se, na svakoj uzbrdici stati. Taksisti, možda zbog štednje goriva, rijetko prebacuju u nižu brzinu na pola uspona. Puštaju da motor pati sve do agonije i tek se tada hvataju mjenjača. No moram priznati da su pravi majstori. Uspijevaju iznenađujućom vještinom mimoići kozice, magarce, bivole i djecu koja se najednom stvore nasred ceste; pretječu autobuse i kamione na način kao da su plaćeni za uzajamno struganje boje. Nikada u trenutku susreta s nekim kamionom ili autobusom prepunim putnika ne znaš hoće li ih uspjeti prijeći ili će tvoj život završiti u ovoj pustopoljini. Plašljiviji vozač u posljednji trenutak propušta onog drugog, skretanjem uz krajnji rub ceste, prisiljavajući te da se držiš kako znaš (u indijskim taksijima nema rukohvata). Noge te, po dolasku na odredište, bole od zamišljenog kočenja kojim si nastojao izbjeći neki sudar koji se ne događa nikad… ili skoro nikad. Čini se da se mladi vozač taksija dosađuje: tko zna koliko puta tjedno prelazi taj put! U kratkim trenucima opuštanja uspijevam primijetiti ispred njega okvirić u kojem je s jedne strane Sai Babina slika, a s druge Kur’an.

„Ti si musliman?”.

„Da, pripadam islamu”.

„Kako to da imaš Babinu sliku?”.

„Sai Baba pripada svim religijama. Slavi kršćanski Božić kao i muslimanske praznike, rođenje Krišne, kao i Buddhino. On kaže da je samo jedan Bog i taj je Bog za sve jednak: muslimane, židove, kršćane, hinduse ili budiste. Važno je voljeti i služiti bližnjemu. To je načelo svih religija. Ono što Sai Baba kaže je u redu. Ne kaže: ti si sluga i moraš ostati sluga. Ne! Baba kaže: Ti si Bog samo to još ne znaš. Svi su ljudi jednaki pred Božjim licem, mada moraju na zemlji  vršiti različite dužnosti. Sai  Baba  je poništio  kaste, transcendira religije, ujedinjuje narode. Kada stigneš u Puttaparthi spoznat ćeš kako se sve religije svijeta ujedinjuju kako bi slavile Boga, Istinu, Ljubav i Pravdu”.

„Ali ti i dalje čitaš Kur’an!”.

„Svaka religija, kaže Sai Baba, u sebi nosi iskricu vječne istine i poziva nas da dosljedno slijedimo svoju vjeru i bolje razumijemo svoje svete knjige”.

Pružam, dok taksist nastavlja pripovijedati o Sai Babinom učenju, ruku i dohvaćam Kur’an. Napisan je arapskim slovima, ali riječi nisu arapske.

„Govoriš arapski?”.

„Ne!”.

„Kako onda čitaš i razumiješ Kur’an koji nosiš sobom?”.

„Ovaj je napisan na urdu”.

„Za taj jezik nikad čuo!”.

„Radi se o mješavini arapskog i hidustanskog. Koristi arapsko pismo, no sastavljen je za indijske muslimane”.

Putovanje je postajalo plodonosno. Već sam naučio nešto što sam potpuno zanemarivao. Arapi su izvezli svoju religiju i svete knjige, ali su se pobrinuli da izađu u susret potrebama određene populacije podešavanjem pisma i jezičnih znakova lokalnoj kulturi.

„Muslimani su vrlo kruti i ne priznaju druge religije izvan svoje ni drugog Boga izvan Alaha. Kako ti tako sveobuhvatno misliš?”.

„Nisu svi fanatici ni licemjerni bogomoljci. Ono što je važno i za vlastito dobro i za dobro drugih je slijediti načela vlastite religije. Činjenica da se smatra da je Muhamed bio savršeni Prorok ne znači da i u drugim religijama nema svetaca”.

„Smatraš da je Sai Baba svetac?”

„Naravno! Čini svima dobro. Osnovao je tisuće besplatnih škola za našu djecu, hinduse i muslimane. Utemeljio je bolnice i to su jedine besplatne bolnice u Indiji. Kod nas bolesnik mora plaćati preglede, lijekove i liječenje. Najsiromašniji plaćaju samo par rupija, no za njih je i to znatna svota. U Sai Babinim bolnicama se ne plaća. U Sai Babinim se školama ne plaća, a naša djeca dobivaju dobro obrazovanje i odgoj. Diploma Sai Babine škole je jamac i za državu i za industriju”.

Neke su katoličke novine Sai Babu predstavile kao Antikrista, personificiranog vraga, varalicu i šarlatana. A taksista mi priča o tisućama besplatnih škola za nadarene, ali siromašne đake. Pripovijeda mi o besplatnim bolnicama, jedinima u cijeloj Indiji i ostatku svijeta. Čini se, na primjer, da je u Francuskoj liječenje besplatno. Ustvari te troškove pokrivaju porezi koje plaćamo. I tako je u cijelom svijetu. Ono što ne uspijeva državi, kažem sam sebi, uspijeva jednom čovjeku. Dakle, ili katoličke novine lažu, ili laže taksista. Uskoro ću saznati. Jedno mi je prilično jasno. Taksista, obzirom da je musliman, nema nikakve koristi od toga da uveličava Sai Babinu svetost.

No katolička crkva koja djeluje u zemljama poput Španjolske, Italije, Njemačke ili Južne Amerike sasvim sigurno ima interesa kritizirati milijune kršćana koji svake godine odlaze u Indiju samo da bi vidjeli tog čovjeka ili mu poljubili noge, što ne čine čak ni svom duhovnom poglavaru, papi. Je li to pravi razlog što njihovi listovi koriste svaku priliku kako bi loše govorili o Babi?

„U taksijima Delija i Mumbaia sam primijetio da mnogi imaju fotografiju Sai Babe iz Shirdija a često i onu Sai Babe iz Puttaparthija. Čudno kako obojica imaju isto ime a razlikuju se samo po mjestu podrijetla!”.

„Vremenom ćeš shvatiti stvari koje su zapadnjacima daleke. Da bi se razumjelo potrebno je potpuno uroniti u filozofiju istoka. Vjeruješ li u reinkarnaciju?”.

„Ne predstavlja mi nikakvu teškoću vjerovati da se naša inteligencija može vratiti u neko drugo tijelo i ponovno stjecati iskustva na zemlji. Bilo bi bezumno vjerovati da naša svijest završava zajedno sa tijelom. Sve se u prirodi ponovno rađa i sve se ponovno vraća. Zašto ne i naša inteligencija ili naša svijest?”.

„Svetac iz Shirdija je umro 1918 najavljujući da će se, kako bi nastavio svoju misiju, ponovno roditi nakon osam godina. Osam se godina kasnije, u isto vrijeme kada je umro Shirdi Baba, rodio sadašnji Sai Baba. On je, još kao dijete, objavio da je reinkarnacija Sveca iz Shirdija. U njegovom selu nitko nikada nije čuo to ime, pa se može isključiti da je dječak znao nešto više od ostalih stanovnika mjesta. Puttaparthi je donedavno bio potpuno odsječen od ostatka svijeta. S druge strane bilo bi neobjašnjivo otkuda bi Sai Baba poznavao pojedinosti života Shirdija i radio stvari koje je radio svetac. Čini i da su neki sljedbenici Sveca iz Shirdija koji su ga za života poznavali, u Sai Babi prepoznali njegovu reinkarnaciju. Mnogi vjeruju da je ta priča istinita. Onome tko vjeruje u reinkarnaciju to ne predstavlja nikakvu teškoću. Često ćeš vidjeti Shirdi Babu uz Sai Babu. Posljednja sljedbenica Shirdi Babe živi u Bangaloreu. Ima 103 godine. Kaže daće se dati zatvoriti u već pripremljenu betonsku grobnicu onog trenutka kada joj svetac bude rekao da je stiglo njeno vrijeme”.

„Hoće li se, kad Sai Baba umre, završiti krug ponovnih utjelovljenja?”.

„Kao što je Shirdi najavio daće se ponovno roditi nakon osam godina, tako je i Sai Baba najavio da će umrijeti sa 96 godina i ponovno se roditi točno osam godina kasnije u Karnataki (savezna Indijska država – op. prev.). Naveo je i ime sela u kojem će se roditi i u kojem će živjeti kad odraste”.

„Pa to je onda beskrajna priča!”. „Ne. Slijedećom će inkarnacijom Sai završiti svoju misiju”.

„A kako će se zvati u slijedećoj inkarnaciji?”.

„Zvati će se Prema Sai. Prema na sanskrtu znači ljubav. Pravo je ime Sai Babino Sathya i znači Istina”.

„Znači li to da sadašnji Sai Baba djeluje tako da unaprjeđuje istinu a Prema Sai će sveobuhvatnu ljubav?”.

„Moguće!”.