5.          POLOŽAJ KRŠĆANA

Italija je zemlja u kojoj je kršćanstvo najzastupljenije. To nije zato jer su kršćani Italije bolji ili se višu zalažu, nego samo stoga što ona zemljopisno okružuje Državu Vatikan i to je uvjetuje već najmanje tisućupetsto godina. Papina prisutnost uvjetuje sveukupan društveni život. Zakoni, školsko gradivo, etika, ponašanje sve se podređuje pravilima koje postavlja Rimska Crkva.

Crkva pred deset godina nije ni pomišljala da će se Sai Babina stvarnost tako proširiti katoličkim područjima, niti je posumnjala da će Sai Babino učenje nadići ono Rimsko. Kada je to spoznala Sai Baba je već kroz milijune sljedbenika prodro duboko u zemlju.

Vjerujem da danas u Italiji postoji oko šezdesetak Centara a drugi već kucaju na vrata želeći se pridružiti. Službeno upisanih članova još nema tako mnogo, jer je najveći dio sljedbenika još uvijek izvan organizacije. Ponetko je neodlučan u izboru javnog djelovanja, netko se boji pritisaka Crkve i zabrinut je zbog onoga što o Pokretu Sai širi ta institucija. Crkva smatra da se radi o sekti i pokreće protiv nje kampanju.

U katoličkom tisku uvijek prednjači Sai Babina fotografija kada se radi o sektama. Svećenici koji podržavaju božansku stvarnost Sai Babe bivaju ekskomunicirani; župnik sa propovjedaonice baca svoje prokletstvo na one koji su se dali „zavesti” indijskim učiteljem, a svi katolici koji su Babini sljedbenici se smatraju, i trebaju biti smatrani, isključenima. Tako su se izjasnili neki biskupi.

Je li Sai organizacija uistinu neka sekta? Sai pokret se predstavlja kao udruženje solidarnosti i duhovnog traganja i ni pod koju cijenu ne želi biti zamijenjen za neku religiju ili crkvu. Sai Pokret nema ništa zajedničkog ni sa religijom ni sa crkvama. Po njegovom stajalištu sve su religije dostojne poštovanja i na svoj način korisne, ali ga ne zanima ni njihovo postojanje, ni prisutnost na svijetu ili opstojnost.

Sai Baba najavljuje stapanje svih religija svijeta u jednu jedinu religiju, onu Ljubavi sa velikim Lj. Religija Ljubavi je jedina dostojna opstanka na ovom svijetu. Ujediniti religije znači ne pridavati veću pažnju ovoj ili onoj. Bog, kaže Sai Baba, je jedan za sve ljude i religija ljudi treba biti samo jedna: ona Ljubavi. Ne mogu postojati mnoge religije koje služe samo dijeljenju ljudi umjesto njihovom ujedinjavanju u traženju njihovog praiskonskog dostojanstva koje je božansko dostojanstvo.  Sve religije mogu  biti korisne, no  ni jedna nije neophodna: „Dobro je biti rođen unutar neke religije” kaže Sai Baba „no isto je tako dobro ne umrijeti u njoj”. Jedino je ljubav ono potrebno što čovjeku dozvoljava da u miru živi na ovoj zemlji i uživa dobrobiti koje mu pripadaju. Sve je ostalo samo demagogija.

Čini se da je Sai Pokret u Italiji ozbiljnije počeo od dana emitiranja dokumentarca u kojem se o Sai Babi ozbiljno i objektivno govorilo. Čovjek-čudesnik je pobudio znatiželju mnogih talijana. No do eksplozije Pokreta je došlo osamdesetih kada je neki hrabri izdavač objavio knjige koje su osobu osvjetljavale sa raznih strana. Te su knjige dignule Crkvu na uzbunu. Reakcija je bila trenutačna i od tog su trenutka katolički pisci počeli pisati protiv Sai Babe, dok novinari katoličkih dnevnika i tjednika nisu propuštali priliku da se ne nabace blatom na njegovu vjerodostojnost. Prekasno!

 

Ljudi se, gladni istine i pravde, nisu dali zaplašiti. Za zrakoplovne je kompanije koje su letjele na linijama za Indiju nastalo zlatno doba jer su bile popunjene tijekom čitave godine, a i danas se dogodi da je u određeno doba godine teško naći mjesto za Mumbai ako se nije rezerviralo koji mjesec ranije. Sai Baba u svojim govorima često kaže: „Kada je čovjek žedan on će lako naći izvor”. I bijedno se selo Puttaparthi mijenjalo. Hoteli niču poput gljiva, broj trgovina se umnogostručuje, stižu ljudi iz obližnjih područja u potrazi za poslom a muslimanski se trgovci spuštaju iz dalekog Kašmira. Gradnja doživljava bum nikad viđen u nekom indijskom selu. Indijska vlada se pravi da ne opaža ništa dok nije prisiljena sagraditi cestu kojom može proći auto, pa je onda proširiti i konačno asfaltirati. Taksisti u Bangaloreu se udružuju u prave zadruge. Prostor pred zračnom lukom Bangalore vrvi taksijima iz i za Puttaparthi od tri u jutro do osam navečer.

Čini se da se u najsiromašnijem selu svijeta počinje nazirati malo onog  svjetla koje je do  sada bilo isključivo pravo onih velikih, tako dalekih i nedostižnih, gradova. Stiže i telefon i televizija. Sai Baba daje sagraditi vodovod koji osigurava cjelogodišnji dotok vode stanovnicima i hodočasnicima. Među brežuljcima se stidljivo pomoli mala bolnica koja kasnije postaje mali brat velike poliklinike, visoko specijalizirane, u kojoj se mogu besplatno liječiti svi stanovnici cijele zemaljske kugle. Stanovnici obližnjih himalajskih država, saznavši za postojanje te bolnice u kojoj se godišnje obavlja tisuću operacija na otvorenom srcu, počinju silaziti u Puttaparthi kako bi se predbilježili za zahvat, i liste čekanja postaju sve duže. Ma koliko Sai Babini kardiokirurzi neumorno radili liste su svakim danom sve duže.

Sai Babe ne promiče društvena djela koja je potaknuo, ali novine oblijeću svijet i Crkva se nalazi u neugodnom položaju: taj je mali čovjek iz Indije uspio više učiniti u par godina nego Crkva u dvije tisuće.

U drugim se zemljama rivalstvo između Crkve i Sai Pokreta ne osjeća tako jako kao u Španjolskoj, Južnoj Americi, Italiji i Njemačkoj, a naročito tamo gdje je, kao  u Francuskoj, vlada izvan vjerska i ne podržava eklezijastičke strukture. Možda u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se najveći dio sljedbenika sastaje po privatnim kućama, religijske institucije ne osjećaju toliku ugroženost organizacije. Talijani su, naprotiv, osjećali potrebu da se organiziraju u Sai Pokret u skladu sa društvenim i kulturalnim običajima kako bi se uspješnije uklopili u društvo usko uvjetovano crkvom. Da se nisu organizirali ubrzo bi ih ugušila kampanja katoličke crkve. Ponetko je nanjušio opasnost i sakrio se u zaklon.

Najsmješnije je da se, iako Sai Pokret ne želi imati baš ništa sa crkvom i religijom, ipak sve crkve svijeta osjećaju ugroženima njegovom prisutnošću. Sai Pokret se ne izjašnjava kao religija ni kao crkva, no eklezijastičke su institucije nanjušile opasnost: ljudi napuštaju religiju u korist duhovnosti. Svaki bi dobronamjernik odahnuo pri tom novom usmjerenju čovječanstva: svi osim onoga kome je u interesu sačuvati moć nad ljudima i igrati ulogu posrednika između zemaljskog i nadzemaljskog. U svijetlu je nevjerojatnog širenja Sai Pokreta razumno pomisliti da se budućnost čovječanstva ne temelji više na religiji nego na duhovnosti, to jest prelazi se sa izvanjskog besplodnog traženja na unutarnje plodonosno istraživanje.

Što će se, dakle, promijeniti u životu čovjeka trećeg tisućljeća? Koja je razlika između religioznosti i duhovnosti? Jesu li Sai Centri, ovakvi još nezreli i nedovoljno organizirani, uzor koji čovjek budućeg tisućljeća treba slijediti?

Rijetki na zapadu poznaju dobrovoljni rad koji članovi Sai Babinih Centara obavljaju u potpunoj tišini i daleko od očiju javnosti. Ne služe se promidžbom; ne traže novac ili pomoć. Svaki se član samo izdržava u troškovima koje iziskuje ono što se zove seva. Seva nije drugo do služenje potrebitima, ma tko da je, bilo kojoj rasi, religiji, vjeri ili društvenom sloju pripadao.

Sva udruženja svijeta preživljavaju zahvaljujući pomoći koju daju oni koji sjede udobno u svojim kućama gledajući televiziju i uvuku ruku u novčanik samo onda kada ih najavljivač pozove da prilože za ovu ili onu svrhu, ovo ili ono udruženje. Sai članovi zavlače ruku u novčanik svaki puta kada to služenje koje obavljaju osobno to zahtijeva, oduzimajući samima sebi i odustajući zbog toga često od odmora ili nekog ne baš neophodnog izdatka. I to sve samo kako bi priskočili u pomoć nekom ranjivijem i manje sretnom. Njihov je učitelj Sai Baba kazao: „Otkriti ćete Boga tek onda kada u svakom budete vidjeli same sebe”. Ta vizija jedinstva je ona snaga koja Sai Centrima daje snage da se suoče sa olujnim morem neprijateljstava.

Tko podmeće klipove Sai Babinoj organizaciji? Samo eklezijastičke institucije. One poduzimaju obimne poduhvate kako bi ocrnile ime i stvarnost Sai Babe i mentalnu uravnoteženost članova njegove organizacije. Katolička Crkva Sai Organizaciju obilježava kao sektu i poziva narod da joj pruži otpor, da Sai Babu izjednači sa Sotonom ili Antikristom, da članove organizacije smatra jadnim alkoholičarima, bijednicima, fanaticima i tupavcima koji su dozvolili da ih istok zavede. No je li baš tako?

***„Da bi se pristupilo Sai Organizaciji” kaže ni jedan talijan „potrebno je dokazati da se želi raditi za druge. Raditi za druge ne znači samo nahraniti starca u bolnici ili staračkom domu, ne znači platiti račun za plin nekoj siromašnoj obitelji, ili odnijeti hranu nekome tko iako je krajnje siromašan (a takvih ima i u zapadnom svijetu) ipak ima još toliko dostojanstva da ne prosi ulicama. To znači mnogo više i može se otkriti tek radeći predano u organizaciji”.

Kakav je kodeks i pravila koje moraju poštovati oni koji se pridružuju Sai Organizaciji?

 

PRAVILA PONAŠANJA

1.     Dnevno meditirati i moliti

2.     Najmanje jednom tjedno moliti ili pjevati sa obitelji

3.     Sudjelovati u duhovnim i obrazovnim programima Centra

4.     Najmanje jednom mjesečno sudjelovati u poklonstvenom pjevanju

5.     Sudjelovati u programima služenja bližnjima

6.     Redovito proučavati SAI literaturu

7.     Izbjegavati govoriti loše o drugima, naročito u njihovoj odsutnosti

8.     Biti ljubazan i blag sa svima

9.     Postaviti „strop nad željama” i tako ušteđeno upotrijebiti za pomoć bližnjem

DESET NAČELA

1.    Smatraj svetom zemlju u kojoj si rođen. Ne kritiziraj i ne ponižavaj druge nacije. Čak ni mišlju ne smiješ nanijeti zlo svojoj zemlji.

2.     Poštuj jednako sve religije.

3.     Prepoznaj bratstvo svih ljudi. Odnosi se prema svima kao prema braći. Voli sve.

4.     Drži čistom kuću i okolicu, iz higijenskih razloga i zbog zaštite zdravlja.

5.    Budi milosrdan, ali nemoj ohrabrivati prosjake dajući im novac. Pomogni im hranom i odjećom i prebivalištem, liječi ih ako su bolesni, ali ne podupirite novcem njihovu lijenost.

6.     Ne podmićuj i ne daj se podmititi.

7.     Obuzdaj zavist i ljubomoru. Odnosi se prema svima jednako.

8.     Radi sam najviše što možeš, pa i ako imaš poslugu. Društvu se mora služiti osobno.

9.     Ljubi Boga i mrzi i izbjegavaj grijeh.

10. Ne ogriješi o zakone zemlje, slijedi ih savjesno i s razumijevanjem. Budi uzoran građanin.

Neka su pravila, kao ono broj četiri koje se odnosi na higijenu, postavljena zbog indijskog naroda, pa se dakle moraju prilagoditi društveno-kulturnim uvjetima u kojima se primjenjuju. Iz ovih je pravila moguće izvući točno određeni moralni kodeks.

Odstranjujući iz vlastitog ponašanja zavist i ljubomoru, i postavljajući krov nad željama, ujedno se isključuje mogućnost korumpiranja i nasilja. Kroz poštivanje zakona vlastite zemlje se dolazi do poštivanja osoba. Sudjelovanjem u svim djelatnostima se služi bližnjega i čini dobro vlastitoj naciji.

Ako u drugima gledamo braću naše ponašanje ne može biti do srdačno. Obaveza dnevnog meditiranja neizbježno vodi do velikog poštivanja svih koje proističe iz vizije jedinstva. Nakon nekog vremena članu Sai Organizacije više neće biti potrebna pravila i zakoni, jer će se i sam uvjeriti u potrebu određene samodiscipline. Meditativno razmišljanje se ne treba shvatiti kao zauzimanje određenog položaja u tišini neke sobe. To se razmišljanje može primijeniti na bilo kojem mjestu u i u svakom trenutku. Vlastito je srce, kaže Sai Baba, hram Božji; zbog toga se meditirati može bilo gdje i bilo kada. Duhovni će tragatelj naučiti biti u meditaciji 24 sata od 24, ma koji posao obavljao. Meditacija, kroz usvajanje novog pogleda na život i svijet, poništava sebičnost i uči boljem nadziranju uma. Ako se to ne postigne kroz nekoliko godina potrebno je razmotriti primjenjivane duhovne vježbe.

Organizacija ili duhovni pokret se ocjenjuje prema ponašanju njegovih članova. To vrijedi za svaku situaciju i svaku religiju. Povijest religija i crkava neizbježno opredijeljuje one koji im pristupaju.

Velika opasnost institucijama koje nisu slijedile zakon morala koji mora upravljati čovječanstvom danas se više ne zove komunizam, marksizam, ateizam. Zove se Sai Baba. Sai Babine se postavke ne temelje na zajedništvu dobara, nego na ljubavi, koja je nešto sasvim drugo; na odmaku od stvari i djelovanja koje nama ništa zajedničkog sa kršćanskim milosrđem; na nesebičnom služenju koje nema ništa zajedničkog sa muslimanskom gostoljubivošću; na izvršavanju dužnosti kao takvih, postavka koja nadilazi društvena pravila.

Opasnost po sve institucije koje se održavaju na laži ne može biti do istina. Procvat istine je uzrok uništenja laži i svih onih koji su je podržavali i njome se koristili. Neprijatelj nemorala je procvat moralnih vrijednosti. Kada se sunce pomoli na obzoru noć bježi.

Crkve cijelog svijeta su postale svjesne te opasnosti i pokušavaju spriječiti invaziju moralnih Sai principa pomoću starog oprobanog načina koji se uvijek do sada pokazao djelotvornim: klevetama. Tko je zlonamjeran taj  pokazuje  zavist  i  ljubomoru;  tko  kleveće  i  ocrnjuje  uvijek  pokazuje  svoju  pokvarenu  i  zlu  prirodu.

 

Fundamentalisti će opet jednom kroz tu pokvarenu politiku iskazati svoju vlastitu prirodu. No iskrene se i poštene osobe neće dati skrenuti.

Jedno je izvjesno. Crkve su prekasno spoznale Sai Babinu prisutnost na svijetu ili je Sai Baba uistinu ono što kaže da jeste, i tada će se sve ono što je predvidio ostvariti u kratko vrijeme. Do danas se uistinu potvrdilo ono što je u mladosti predvidio.

„Puttaparthi će” najavio je Sai Baba prije pola stoljeća „postati Vatikan trećeg tisućljeća”, a pretpostavke da se to ostvari su dobre.

„Milijuni će osoba dolaziti u ovo selo samo da bi me vidjele” i ovo se proročanstvo točno potvrdilo.

„Nećete imati atomski rat kao što je bilo zapisano u sudbini čovječanstva. Ja sam došao da to spriječim” i čini se da je ta opasnost uistinu spriječena.

„Biti će još manjih ratnih žarišta jer ono što je zlo mora biti pometeno, no svijet više neće biti upleten u neki svjetski rat”, i ova najava danas nalazi svoju onu potvrdu.

„Istina će isplivati na površinu u cijelom svijetu prije2015 a lažovi će biti raskrinkani” a zastor nad pozornicom laži se posvuda diže.

„Oko 2000 će moji sljedbenici vidjeti kako se događaju mnoga iznenađenja. U par će godina ime Sai zasjati od jednog do drugog kraja svijeta” a to ćemo moći provjeriti idućih godina.

Ukratko, kao da se sve ono što je Sai Baba pred mnogo godina najavio sada i ostvaruje. Indijski je Učitelj predvidio i druge lijepe stvari za čovječanstvo. No neki će se narodi, prije nego stigne ono što Sai Baba naziva Zlatno Doba, morati suočiti sa raznim patnjama.

Ako želiš učiniti plodnim neko polje, moraš ga prvo preorati pa onda ostaviti da bi se korov osušio na suncu. Tek potom možeš sijati, siguran da će pšenica bujno rasti.