Danas ću nastojati govoriti o više općenitim stvarima, možda u formi aforističkih razmatranja, a u utorak ću objasniti značaj naše antropozofske duhovne znanosti za sadašnje vrijeme, kao i za evoluciju ljudskog roda. U toj prigodi, također bi želio govoriti o nečemu što je zaista vrijedno razmatranja, što će u jednu ruku biti retrospekcija naših aktivnosti, a u drugu ruku biti će opis određenih stvari koje mogu biti značajne za prosudbu našeg duhovno-znanstvenog pokreta i naše uloge unutar njega.Mislim da je u današnjem trenutku neophodno razmotriti takve stvari pobliže i dati im našu ozbiljnu pažnju.

Početi ću danas sa stvarima koje će nam omogućiti da osjetimo, takoreći, naš položaj u svemiru. Ljudska bića materijalističkog razdoblja osjećaju se, takoreći, napušteno i usamljeno usred svemira. Vidite, ako odrežemo prst, ili ruku, ili amputiramo nogu ljudkog bića, ili ako odvojimo od njega nešto što je povezano s njegovim fizičkim, tjelesnim bićem, on će osjećati da jedan njegov dio pripada cijelom tijelu. U ranijim vremenima ljudske evolucije, ljudska bića su imala različite vrste osjećanja. Nisu samo osjećali da šaka, ruka ili noga, sačinjavaju dio njihova bića, nego su osjećali i da su oni sami dio cjeline. S obzirom na ta ranija vremena, može se govoriti o grupnom egu na potpuno drugačiji način nego to činimo danas; familije i plemena osjećali su, kroz mnoge generacije, da su oni jedinstvo, cjelina. Često smo objašnjavali ove stvari. Ali u ova ranija vremena ljudske evolucije, postojali su i još neki osjećaji u vezi vanjskog fizičkog života: ljudska su bića osjećala, takoreći, da oni stoje unutar cijelog svemira, da su bili formirani iz cijelog svemira. Baš kao što i mi sada osjećamo da su prst ili šaka dijelovi cjeline cijelog organizma, tako su i ljudska bića u dalekoj prošlosti osjećala: sunce je tamo gore, na nebu: putuje svojim kursom; to što čini sunce nije potpuno nevezano s nama; mi smo dio tog prostora kroz koji sunce putuje. I mi smo dio svemira koji mjesec dovodi u određeni ritam.

Ukratko, svemir je doživljavan kao veliki organizam i ljudska bića su se osjećala kao njegov dio, kao što prst sada osjeća da je dio tijela. Činjenica da su ti osjećaji i senzacije više ili manje izgubljeni, povezana je u ogromnoj mjeri sa postupnim jačanjem materijalizma. U sadašnje vrijeme, moderna znanost posebno prezire davanje važnosti činjenici da smo unutar svemira. Znanost gleda na ljudsko biće, kao da ono predstavlja individualnu tjelesnost, istražuje jedan njegov dio anatomski i fiziološki, i opisuje zapažanja koja su tako napravljena. Znanost više nema običaj razmatrati ljudsko biće kao člana organizma svemira, ukoliko može biti promatrano fizički.

Ljudsko promatranje, a također i znanstveno promatranje, mora se vratiti na način kontemplacije koji ponovno ujedinjuje ljudsko biće sa cijelim svemirom, s kozmosom. Ljudsko biće mora ponovno osjećati da stoji unutar cijelog svemira. Više neće biti u stanju to napraviti na isti način kako je to bilo u prošlosti; to mora postići proširujući apstraktnu znanost sadašnjeg vremena i kontemplirajući pojedino ljudsko biće pomoću nekih konačnih ideja i pretpostavki; Naznačiti ću neke od ovih ideja, da bi pokazao smjer u kojem mora ići buduće znanstveno razmišljanje, samo ovo buduće razmišljanje će u isto vrijeme biti humanije nego naša moderna znanstvena misao, i ovaj novi način promišljanja mora se pojaviti ako želimo našu svijest ponovno naći unutar kozmičke cjeline.

Vi znate da takozvana proljetna točka, takoreći, točka gdje sunce izlazi u proljeće, ne može uvijek biti nađena na istom mjestu, nego da napreduje. Napreduje uzduž kruga kojeg označavamo kao Zodijak. Mi znamo da je ova proljetna točka određena. - i bila je uvijek određena na duži period, od kada čovječanstvo može misliti - sa određivanjem mjesta u Zodijaku koje odgovara proljetnoj točki. U 8-om stoljeću prije Misterija na Golgoti, pa do otprilike 15t-og stoljeća nakon Misterija na Golgoti, sunce je moglo biti viđeno kako izlazi u proljeće u znaku Ovna, ali ne uvijek na istom mjestu, jer proljetna točka, točka gdje sunce izlazi, stalno napreduje. Tijekom prije spomenutog razdoblja ono putuje znakom Ovna. Od tog vremena, proljetna točka je napredovala do znaka Riba. Moram naročito napomenuti da moderna astronomija ne radi svoje proračune prema osnovama ovih znakova, tako da kalendar još uvijek pokazuje da je proljetna točka u znaku Ovna, gdje u stvarnosti nije. Astronomija nastavlja prihvaćene ideje iz prethodnog vremenskog perioda i jednostavno dijeli cijeli krug Zodijaka na dvanaest dijelova, potpuno ignorirajući same znakove i jednostavno određujući svaki dvanaesti dio kruga kao znak Zodijaka; ova podjela će biti održavana čak iako proljetna točka napreduje. Naš vlastiti kalendar, umjesto toga, pokazuje kako stvari stvarno stoje. Ali ovo nije toliko važno, za sada. Esencijalna stvar za zapamtiti je ta da proljetna točka napreduje preko cijelog kruga Zodijaka, tako da je točka gdje sunce izlazi uvijek malo pomaknuta. Proljetna točka mora napredovati preko cijelog Zodijaka da bi se ponovno vratila na mjesto polaska. Vrijeme potrebno za ovo biti će oko 25,920 godina. Ovih 25,920 godina su također označavani kao tzv. PLATONOVA GODINA. Dakle, platonova godina je godina velikog trajanja. Ona obuhvaća vrijeme potrebno proljetnoj točki, točki gdje sunce izlazi u proljeće, da proputuje kroz Zodijak. Vrijeme potrebno da se točka izlaska sunca ponovno vrati na točku polaska obuhvaća prema tome 25,920 godina. Točne indikacije variraju prema različitim proračunima, ali za sada točne slike nisu toliko važne; esencijalna stvar koja se treba roditi u umu je ritam koji ove slike sadrže. Moguće je zamisliti da je veliki svjetski ritam sadržan u činjenici da ovo kretanje, zbog razloga koje sam upravo objasnio, uvijek se ponovno vraća na svoju polazišnu točku nakon 25,920 godina.

Prema tome možemo kazati: Ovih 25,920 godina su najznačajnije za život sunca, jer za vrijeme tog perioda sunčeva života, sunce prolazi kroz sjedinjenje, kroz pravo sjedinjenje, kompletnu cjelinu. Slijedećih 25,920 godina su ponavljanje. Prema tome dobivamo ritmičko ponavljanje ovog sjedinjenja, koje traje 25,920 godina.

Nakon što smo razmotrili ovu veliku svjetsku godinu, sada ćemo razmotriti nešto što je prilično maleno i intimno je povezano s našim životom između rođenja i smrti, takoreći, s našim životom, toliko dugo koliko smo ljudska bića fizičkog svijeta. Razmotrimo ovo, za početak. Bez ikakve sumnje, disanje, koje se sastoji od jednog udisaja i jednog izdisaja, je najvažnije za naš život unutar fizičkog tijela; naš fizički život je, na koncu, temeljen na činjenici da je dah uvučen i ponovno poslan vani. Kada bi naš respiratorni proces bio prekinut, mi ne bismo mogli živjeti, fizički. Disanje je zaista nešto vrlo značajno. Naš dah donosi nam zrak, koji nas ispunjava životom, na način kako to može; kroz naš organizam, mi transformiramo ovaj zrak, tako da on postaje mrtav zrak, koji bi nas ubio kada bismo ga udisali ponovno u stanju kakav je neposredno nakon što smo ga izdahnuli.

U prosjeku, ljudsko biće diše 18 puta u minuti. Ovo može, naravno, varirati, jer naše disanje je različito u mladosti, a i u starijoj dobi, ali ako uzmemo prosjek, doći ćemo do normalne slike disanja, 18 disanja u minuti. Dakle mi obnavljamo naš život ritmički 18 puta u minuti. Sada pogledajmo koliko to često radimo u jednom danu. U jednom satu bilo bi jednako 18 x 60 = 1080. U 24 sata: 1080 x 24 = 25,920, odnosno, 25,920 puta.

Vidite, način na koji naš život uzima svoj tijek u jednom danu, ima vrlo naročiti ritam. Ako uzmemo jedno disanje kao sjedinjenje, kao životno-sjedinjenje, ovo je vrlo značajno za nas, jer je naš život održavan sa ritmičkim ponavljanjem disanja. Jedan dan daje nam točno isti broj respiratornih ritmova, kao i broj godina koje su suncu potrebne da vrati svoju proljetnu točku na mjesto polaska.. Možemo reći: ako zamislimo da je jedno disanje jedna godina u minijaturi, mi prođemo kroz platonovu godinu u minijaturi, tako da u jednom danu imamo reprodukciju, mikrokozmičku reprodukciju, jedne platonove godine. Ovo je iznimno važno, jer nam pokazuje da naš respiratorni proces, takoreći, nešto što se događa unutar ljudskog bića, da je podložan istom ritmu - razlikujući se samo vremenski - kao i ritam koji, na velikoj skali, leži kao osnova ritma sunčevog kursa.

Važno je da smjestimo ovakvu činjenicu ispred naše duše. Jer ako pretvorimo u osjećaj ono što ovo objašnjenje daje, taj osjećaj bi bio takav kao da nam kaže: Mi smo reprodukcija makrokozmosa. To nije samo fraza, niti samo prazan govor, ako kažemo da je čovjek slika makrokozmosa, jer ovo može biti detaljno dokazano. Pomoću ovoga također možete osjetiti zvukovni temelj svih zakona koji dolaze iz duhovne znanosti, jer su svi temeljeni na ovom intimnom poznavanju unutarnjih veza, koje postoje u univerzumu, ali nije uvijek moguće jasno uvidjeti svaki detalj.

Kada razmatramo ovakve stvari, trebali bi, naravno, shvatiti, iznad sveg ostalog, da je ljudsko biće djelomično odvojeno od cjeline univerzuma. Gledajući kao cjelinu, ono stoji unutar ritma univerzuma, ali u isto vrijeme ono je, na određeni način, slobodno; ono mijenja određene stvari, dakle nema POTPUNE harmonije, u svakom slučaju. Mogućnost ljudske slobode leži u velikoj činjenici da potpuna harmonija uvijek ne postoji. Međutim, harmonija, koja postoji kao cjelina, sadrži činjenicu da čovjek stoji unutar cijelog kozmosa... Promatranja koja sam upravo napravio, morala su biti napravljena iz posebnog razloga, tako da stvari koje ću vam sada reći ne budu krivo shvaćene. Nakon razmatranja disanja, razmotrimo sada veći životni element, slijedeći veći životni element, to su, izmjenljivi uvjeti BUDNOSTI I SPAVANJA. Na naše disanje možemo gledati kao na najmanji životni element. Ali razmotrimo sada izmjenljiva stanja spavanja i budnosti.. Zaista, na određeni način, možemo razmatrati smjenu spavanja i budnosti kao analogiju procesa disanja.

Znate da sam često opisivao kako uzimamo astralno tijelo i ego kada se budimo, i kako ih puštamo vani kada padnemo u san; često sam ovo opisivao kao disanje, kao dah koji je uzet i poslan ponovo vani za vrijeme trajanja jednog dana i jedne noći. Možemo ovo kontemplirati i u daleko više materijalističkom smislu. Kada dišemo, zrak ulazi unutra i izlazi vani. Zrak je prema tome povučen unutra i izbačen ponovo vani, tako da ovaj proces jednostavno postavlja u oscilaciju materijalnu supstancu: unutra i vani, unutra i vani. Na potpuno sličan način, možemo gledati ritmički proces u izmjeni stanja spavanja i budnosti. Jer kada uzimamo u sebe naš ego i naše astralno tijelo, pri jutarnjem buđenju, naše eteričko tijelo je gurnuto natrag ... gurnuto je natrag iz glave, više u druge dijelove našeg organizma. A kada još jednom zaspemo, i pošaljemo naše astralno tijelo i ego vani izvan našeg tijela, tada možemo primjetiti, na primjer, da se naše eteričko tijelo širi vani u našoj glavi, na isti način kako se širi i svim nižim dijelovima našeg tijela. Dakle imamo neprekidan ritmički proces. Eteričko tijelo je gurnuto dolje - i mi se budimo; ono ostaje dolje dok god smo budni. Kada padnemo u san, ono je još jednom gurnuto gore, u glavu. I tako ono ide gore i dolje, gore i dolje, u tijeku od 24 sata, baš kao i naš dah što ide unutra i vani, unutra i vani. Dakle, imamo eterički pokret, koji se zbiva u tijeku od 24 sata. Naravno, također možemo naći i nepravilnosti kod ljudskog bića, jer njegova sposobnost slobode, njegov stupanj slobode, je temeljen na ovome; međutim, u cjelini, stvari koje sam vam objasnio mogu biti uzete kao valjane.

Sada možemo reći: Nešto, dakle, diše u nama, ipak postoji i druga vrsta disanja, to je nešto što se diže i pada... to diše u nama u ritmu jednog dana, na isti način na koji nešto diše u nama u ritmu 1/18 minute. Nešto diše u nama u ritmu jednog dana. Sada pogledajmo da li to što diše u nama u ritmu jednog dana, da li dizanje i padanje našeg eteričkog tijela, koje dakle diše unutar nas, također prikazuje nešto što nalikuje kružnom kretanju, i vraća se u točku odlaska. U tom slučaju, morali bi istražiti što 25,920 dana zaista jesu. Jer 25,920 ovih disanja, u kojima eteričko raste i pada, trebali bi odgovarati, u svom rastu i padanju, reprodukciji platonove godine. Baš kao što jedan dan odgovara za 25,920 respiracija, tako bi i 25,920 dana trebali odgovarati nečemu u ljudskom životu. Koliko godina ima u 25, 920 dana? Pogledajmo.

Uzmimo da godina ima prosjek od 365.25 dana, napravimo dijeljenje i tada bi morali dobiti kao rezultat dijeljenja

25,920 : 365.25 = oko 71

možemo reći, oko 71 godina, što je prosječno trajanje ljudskog života. Naravno, ljudsko biće ima svoju slobodu i često može doseći mnogo veću starost. Ali znate da je patrijarhalna dob označena kao 70 godina. Dakle imamo trajanje ljudskog života jednako 25,920 dana, 25,920 takvih velikih disanja! Još jednom, dobili smo ciklus koji na divan način mikrokozmički reproducira makrokozmička zbivanja. Dakle možemo reći: Ako živimo jedan dan, reproduciramo platonov svijet-godinu sa naših 25,920 respiracija; ako živimo 71 godinu, opet reproduciramo platonovu godinu sa 25,920 velikih disanja, sa dizanjem i padanjem koji su vezani sa buđenjem i padanjem u san.

Sada možemo ići dalje na nešto što bi nas odvelo predaleko, kada bi danas detaljno objašnjavao; ali dati ću indicije, što se može činiti okultno. Mi smo okruženi zrakom. Zrak daje mogućnosti za naš najbliži životni element, koji zauzima mjesto u ritmu našeg disanja. Mi dakle uzimamo ovaj ritam od zraka, koji postoji na zemlji. Tko nam daje drugi ritam? - Sama zemlja. Pošto je ovaj ritam reguliran činjenicom da se zemlja okreće oko vlastite osi, ako želimo govoriti u modernom astronomskom smislu; okreće se oko vlastite osi za vrijeme promjene dana i noći. Dakle možemo reći: Zrak diše u nama kada naš dah ide unutra i vani. Preko kružnog kretanja oko vlastite osi, preko promjene dana i noći, zemlja diše u nama i uzrokuje da se probudimo i da zaspemo, zemlja diše i pulsira u nama. U odnosu na zemlju, trajanje našeg života može sada biti promatrano kao jedan dan živog bića, koje napravi svoj dah za vrijeme trajanja jedne noći i jednog dana, a ne za vrijeme trajanja 1/18 minute. Za takvo biće, 70 godina bilo bi jednako jednom danu; u 70 godina proživjelo bi jedan od svojih dana. A promjene dana i noći, u uobičajenom smislu, predstavljaju disanje tog bića.

Vidite, ovo nam omogućava da osjetimo da stojimo unutar obuhvatnijeg života, koji jedino ima duže disanje; takoreći, disanje koje ima svoj tijek u ritmu od 24 sata - i duži dan, naime, 70-71 godinu. Možemo dakle osjećati sebe unutar živog bića, čiji puls i ritam disanja su mnogo duži nego naši. To vam pokazuje da je potpuno ispravno govoriti o mikrokozmosu kao o slici makrokozmosa, jer reproduktivost može biti prikazana brojevima. Kada mi dakle kažemo: Zrak diše unutar nas, koristi sebe gore dok istovremeno diše unutar nas, i zemaljski element diše unutar nas, utoliko što mi pripadamo većem životu-Biću, možemo eventualno postaviti pitanje: Možda nismo samo povezani sa zrakom na zemlji, i sa cijelom zemljom i njenim ritmovima dana i noći, već također i sa izlaskom sunca, sa njegovim povratkom na polaznu točku u tijeku jedne platonove godine? Možda smo na neki način povezani i s tim?

Ove stvari su od velikog značaja. Međutim moderna znanost prolazi kraj njih, kao da uopće ne postoje, jer ovakve stvari nisu uzete u razmatranje kod moderne znanosti. Na vrlo opipljiv način, ja sam jednom prešao razliku između moderne znanosti i takve znanosti kakva se mora pojaviti jednog dana. Možda sam vam već rekao da sam u jesen 1889 bio pozvan da učestvujem u Goethe i Schiller Arhivu u Weimar-u, za pripremu Goethe-ovih znanstvenih spisa, koje sam onda izvukao za veće Weimar-sko izdanje Goethe-ovih djela, tzv. "Sophia Edition". Moj zadatak je bio da proučim dokumente ostavljene od Goethe-a - sve povezano sa njegovim anatomskim, fiziološkim, zoološkim, botaničkim, minerološkim, geološkim i također meteorološkim studijama. Goethe je napravio iznimno brojna promatranja vremena, u tijeku jedne godine. Pravio je promatranja vremena posebno u vezi s visinom tlaka zraka, i vrlo je iznenađujuće vidjeti veliki broj grafikona koje je iscrtao u meteorološke svrhe. Mnoge od ovih karata nisu objavljene, neke su reproducirane u mom izdanju, ali vrlo malo od ovog materijala je objavljeno. Baš kao što se toplinske krivulje danas registriraju, tako je Goethe registrirao visine tlaka na određenom mjestu, zapravo, na više mjesta, prema grafikonima, tako da je označavao visinu tlaka za određeni dan. Tada ih je promatrao par sati poslije, pa opet par sati poslije, i dalje tako. To je radio za cijele mjesece, i tako pokušavao otkriti krivulje koje povezuju različite lokacije.

Moderna znanost još nije daleko odmakla u korištenju barometričkih krivulja. Goethe je studirao ove krivulje, jer je vidio u njima gotovo analogiju ritma koji je registriran na temperaturnim grafikonima; takoreći, želio je pronaći vrstu ritma zemlje, stalan regularni ritam, naravno. Na što je Goethe zapravo ciljao? - Želio je dokazati da oscilacije visine tlaka u tijeku jedne godine nisu toliko nepravilne koliko standardna meteorologija pretpostavlja da jesu, već da imaju izvjesnu pravilnost, koju jedino mijenjaju niži vremenski uvjeti. Goethe je želio dokazati da gravitacija zemlje predstavlja njeno disanje, u tijeku jedne godine; želio je ukazati na jednu stvar koja se isto javlja kod ljudskog disanja. To je ono što je želio ponovno otkriti u visinama tlaka. U budućnosti, OVAKVA vrsta znanstvenog promatranja će rasti, jer će mikrokozmički i makrokozmički procesi ponovno biti istraživani. Goethe je nacrtao priličan broj grafikona, da bi studirao ritam zemlje, njeno disanje, dah zemlje koji ide unutra i vani, kao što je sam naznačio.

Također u ovoj vezi, možete prema tome vidjeti kako kod Goethe-a možemo naći težnju za načinom rada kakav će se kod znanosti pojaviti u budućnosti. U isto vrijeme, imamo sliku velike upornosti kod Goethe-a; u cilju da postigne rezultate koje je stvarno i postigao. Kod Goethe-a, nikada ne nalazimo čiste izjave, kako je to često kod drugih. Kada drugi često govore o ritmu zemlje, oni jedino misle na sliku, metaforu, i to za njih nije ništa osim pogleda. Međutim kada Goethe daje izjavu, koju obično rekapitulira u tri ili četiri rečenice ... na primjer, kada on kaže da zemlja diše unutra i vani ... tada on uvijek crta dobar broj tabela i grafikona na kojima temelji svoje izjave, i iza njega uvijek postoji stvarno iskustvo, a budući da većina ljudi kaže: "Stvarno iskustvo! Ovo je samo eho, magla!" Goethe nam posebno može pokazati da je neophodno da imamo nešto iza nas kada god dajemo izjavu.

Također na ovaj način, možemo doći do točke kada prepoznajemo da sama zemlja diše kao da je veliko živo biće.