Uvijek iznova ponavljam da se đavla može više raz­bjesniti ispovijedanjem, kada mu se otimaju duše, nego egzorcizmom, pri čemu se njega istjeruje iz tijela. A još se više može đavla razbjesniti propovijedima, jer vjera raste iz riječi Božje. Ima li dakle neki svećenik hrabrosti propovijedati i ispovijedati, tada se uopće ne bi trebao bojati egzorcirati.

Leon Blovje napisao jasne riječi o onim svećenicima koji se ustežu provoditi egzorcizam. Citirat ću ga iz knji­ge Il diavolo, monsinjora Carrada Balduccija (1988. god., str. 233): "Svećenici gotovo nikada ne koriste svoju moć kao egzorcista, jer im manjka vjere i radi sebe se boje da će razljutiti đavla." To je tako. Mnogi se boje neprilika i zaboravljaju da nam đavao ionako čini svako zlo što ga dopusti Bog, jer s njim nema primirja! Zatim autor na­stavlja: "Ako su svećenici izgubili vjeru, da naime više ne vjeruju u svoju sposobnost kao egzorcista, te se njome više ne služe, tada je to strašna nesreća, užasan propust. Posljedica je toga da se navodni histerici -kojima su pre­trpane klinike- nepovratno prepuštaju svojim najgorim neprijateljima."

To su grube riječi, ali one su istinite. To je prva izdaja Kristove zapovijedi. Time se vraćam na te­lefonski razgovor s onim biskupom. Otvoreno sam mu rekao da je obvezan sam preuzeti službu egzorcista ne bude li našao nekog svećenika koji će se prihvatiti tog za­datka. On mi je na to odgovorio naivnom nedužnošću: "Ja? Ja ne bih znao gdje bih trebao početi." Tada sam mu rekao ono što je meni rekao pater Candido kad sam tre­bao započeti tu službu: "Najprije pročitajte objašnjenja Obrednika, a zatim izgovarajte molitve nad onim koji se želi osloboditi đavolskog utjecaja. "

To je polazna točka. Obrednik egzorcizama počinje s 21 pravilom. Egzorcist ih mora sve poštivati. Pritom ne igra ulogu što ta pravila potječu iz 1614. godine; to su veoma mudra uputstva koja bi se još mogla dopuniti, ali koja imaju svoju valjanost jednako kao i do sada. Zatim se egzorcist upozorava da ne smije lakoumno uzeti na­zočnost đavla u dotičnoj osobi. Potom dobiva niz uputstava kako može prepoznati slučaj prave opsjednutosti i kako se mora vladati kao egzorcist.

Ali biskupova je nesigurnost ("ne znam gdje bih tre­bao početi") opravdana. Kao egzorcist se ne smije impro­vizirati. Prenijeti taj zadatak običnom svećeniku bilo bi kao da bi se nekom dalo priručnik o kirurgiji i tada očeki­valo da obavlja operacije. Mnoge stvari, štoviše većina njih, ne uče se iz knjiga već samo praksom. Unatoč tome odlučio sam zabilježiti svoja iskustva, iako znam da mi to neće u potpunosti uspjeti, jer jedna je stvar čitati o neče­mu u knjizi, a nešto posve drugo sam to vidjeti. Ali ba­rem pišem stvari koje se ne mogu naći ni u jednoj drugoj knjizi.

U stvarnosti je polazna točka druga. Kad se netko predstavi ili ga predstave rođaci ili prijatelji, kako bi bio egzorciran, tada se započne s ispitivanjem, da bi se usta­novilo postoje li opravdani motivi za provođenje egzor­cizma po kojima se može postaviti dijagnoza ili takvi motivi ne postoje. Tek se potom počnu promatrati simp­tomi koje navodi sama osoba ili njezini bližnji, da bi se zatim promislilo o mogućim uzrocima.

Počinje se s tjelesnim tegobama. Dva najviše pogo­đena mjesta u slučaju đavolskog utjecaja jesu glava i že­ludac. Osim jakih glavobolja koje ne reagiraju na lijeko­ve, može doći i do slabosti ili gubitka pamćenja, tako da mladi koji nisu u školi imali nikakvih teškoća, odjednom više ne mogu učiti i čak moraju prekinuti svoj studij. Obrednik navodi kao sumnjive znakove slijedeće vanjske pojave: tečno govoriti nepoznate jezike ili ih razumjeti ako ih drugi govore; biti upućen u daleke i skrivene stvari; pokazivati nadljudsku mišićnu snagu. Takve sam znakove, kao što sam već rekao, opažao samo tijekom blagoslova (tako mi nazivamo egzorcizme), nikada prije. Često se spominje neobično i nasilno ponašanje. Tipičan je znak odbijanja svega svetog; dotične osobe prestanu moliti, iako su to prije činile; ti ljudi više ne idu u crkvu, u najboljem slučaju preko volje; oni proklinju i uništava­ju svete slike. Gotovo uvijek dolazi do asocijalnog i agre­sivnog vladanja prema bližnjima ili okolini u kojoj oni žive. Susreću se poremećaji svake vrste.

Prije odlaska egzorcistu bili su gotovo uvijek obavlje­ni svi mogući liječnički pregledi. Odstupanja od toga pra­vila su veoma rijetka. Tako može egzorcist bez teškoća o provedenom liječenju i rezultatima.

Drugo je najviše pogođeno mjesto grlić želuca, od­mah ispod prsne kosti. I tu mogu nastupiti probadajuće boli koje ne reagiraju na liječenje. Tipično je za đavolski utjecaj premještanje znakova bolesti: jednom je njima po­gođen želudac, zatim crijevo, potom bubrezi ili jajnici, dok liječnici ne mogu otkriti uzrok, a ni lijekovi ne po­mažu.

Jedan je od kriterija za utvrđivanje đavolske opsjed­nutosti neučinkovitost lijekova -gdje egzorcizmi veoma dobro djeluju! Egzorcirao sam dječaka po imenu Marko koji je bio opterećen teškom opsjednutošću. Bio je dugo vrijeme liječen u bolnici psihijatrijskim metodama, prije svega mučen elektrošokovima, a da nije pokazao ni naj­manju reakciju. Kad mu je bila propisana kura spavanja, dobivao je tjedan dana sredstva za spavanje koja bi uspavala i slona; ali Marko nije nikada spavao, ni danju ni noću. Umjesto toga hodao je klinikom razrogačenih očiju i poput pijanca. Naposljetku je bio odveden egzor­cistu- i odmah pozitivno reagirao.

I neobična tjelesna snaga može biti znak demonske opsjednutosti. Pomahnitali duševni bolesnik može se obuzdati luđačkom košuljom, ali opsjednut čovjek ne. On sve rastrga, raskida i lance, kao što Evanđelje izvješćuje o opsjednutom iz Gerase. Pater Candido mi je ispričao slučaj mršave i očito slabašne djevojke. Tijekom egzor­cizma jedva su je mogla držati četvorica muškaraca. Ras­trgala je sve lance, pa i široke kožne remene kojima su je pokušali vezati. Jednom je bila debelim užetima prive­zana za željezni krevet, ali je iskrivila šipke i slomila že­ljezo.

Pacijent (ili i drugi ako je pod đavolskim utjecajem cijela obitelj) često čuje neobične zvukove, korake u hod­niku, vrata koja se otvaruju i opet zatvaraju, predmete koji nestaju, a tada se opet pajavljuju na najnevjerojatnijim mjestima, kucanje na zidovima i namještaju. Da bih otkrio uzrok, pitam uvijek od kada postoje smetnje, jesu li povezane s konkretnim događajima, je li opsjed­nuti posjećivao spiritističke seanse, vračare iz karata ili magičare i -u pozitivnom slučaju- kako su protekli ti po­sjeti.

Već se događalo da je po savjetu nekog znanca bio otvoren jastuk ili mardac i tamo nađeni najneobičniji predmeti: konci raznih boja, pramenovi kose, strugotine drva ili željeza, vjenčići ili ispletene vrpce, male lutke, životinjske figurice, sušena krv, kamenje itd. To su sigur­ni znakovi za urok.

Javi li se na temelju ispitivanja sumnja da postoji utjecaj zla duha, počinje se s egzorcizmom.

Sada ću iznijeti nekoliko slučajeva pri kojima sam da­kako promijenio imena i neke pojedinosti po kojima bi se možda mogle prepoznati osobe o kojima se radi. Neka žena imenom Marta došla je nekoliko puta k meni u prat­nji svog supruga, kako bi primila "blagoslove". Dolazila je izdaleka, što ju je stajalo ponešto truda, vremena i nov­ca.

Martu je mnogo godina liječio neurolog, ali bez ika­kva uspjeha. Poslije nekoliko njezinih dolazaka primije­tio sam da mogu nastaviti egzorcizam, iako su nju već egzorcirali drugi, ali bezuspješno. Na početku je pala na pod i činilo se da je bez svijesti. Kad sam nastavio s uvodnim molitvama, ona se uvijek iznova žalila: "Želim pravi egzorcizam, ne takve stvari." Odmah pri prvom eg­zorcizmu koji počinje riječima "Exorcizóte", bila je za­dovoljna i umirila se. Te su joj riječi bile poznate još od prijašnjih egzorcizama. Zatim se žalila na boli u očima, što se zapravo ne događa u opsjednutih. Kad je došla slje­deći put, nije mogla jasno reći da li joj je moj egzorcizam pomogao ili nije. Prije nego što sam je želio definitivno otpustiti, otišao sam s njom - kako bi bio siguran- i patru Candidu koji je na nju položio ruku i odmah rekao kako u nju nije ušao davao, stoga je to slučaj za psihijatra, a ne za egzorcista.

Pierluigi, star 14 godina, bio je za svoju dob visok i debeo. Nije mogao učiti, a učitelji i suučenici su bili očaj­ni, jer se nije ni s kim mogao družiti, a da ne bude nasi­lan. Jedna je od njegovih osobitosti bila sjesti na pod prekriženih nogu (kada je govorio da glumi "Indijanca"). Tada ga nitko nije mogao podići, jer se činio teškim po­put olova. Poput mnogih bezuspješnih liječenja bio je do­veden patru Candidu koji je ustanovio pravu opsjednu­tost. Neobično je bilo i to da nije doduše bio svadljiv, ali su ljudi u njegovoj okolini postajali nervozni, vikali i gu­bili živce. Jednoga je dana tako prekriženih nogu sjedio ispred svoga stana na trećem katu kuće, tako da drugi sta­nari gotovo nisu mogli proći mimo njega. Gurali su ga, ali on se nije micao. Odjednom su se svi stanari okupili na stubištu, vikali na njega i ljutito ga grdili. Netko je po­zvao policiju, dok su Pierluigijevi roditelji pozvali patra Candida koji je stigao gotovo istodobno s policijom i po­kušavao dječaka nagovoriti da uđe u stan. Ali policajci (trojica snažnih muškaraca) su mu rekli: "Nestanite, vele­časni, ovo je nešto za nas". No kada su pokušali pokre­nuti dječaka, nisu ga uspjeli pomaknuti ni milimetar. Za­čuđeni i oznojeni nisu više znali što činiti. Tada im je pater Candido rekao: "Pobrinite se da svi odu u svoje stano­ve". I odmah je postalo posve tiho i mirno. On je zatim nastavio: "Vi ćete sada sići jedan podest niže i tamo sta­jati radi sigurnosti". Policajci su ga poslušali, a pater Candido je tada rekao Pierluigiju: "Bio si odličan! Ništa nisi rekao, a sve si ih držao u šahu. A sada uđi sa mnom u stan". Primio ga je za ruku i dječak je posve mirno i za­dovoljno pustio da ga odvede roditeljima koji su ga čeka­li. Egzorcizmi su Pierluigiju donijeli znatno poboljšanje, iako još ne potpuno oslobođenje od opsjednutosti.

Jedan je od najtežih slučajeva kojih se sjećam slučaj dosta poznata muškarca u ono vrijeme koga je godinama egzorcirao pater Candido. I ja sam odlazio u njegovu ku­ću koju nije mogao napustiti, kako bih ga blagoslivljao. Kad sam obavljao egzorcizam, on nije ništa govorio (imao je nijema demona) i nije pokazivao ni najmanju reakciju. Snažna se reakcija javila tek kad bih otišao. Tako je bilo svaki put. On je već bio prilično star i taman još pravodobno oslobođen da posljednje tjedne svoga života provede u miru.

Jedna je majka bila posve slomljena zbog neobična vladanja svoga sina. On je povremeno počeo bjesnjeti i pritom vikao i psovao kao lud, a zatim, nakon što se umi­rio, nije se više sjećao svoga ponašanja. Mladić nije mo­lio i nikada ne bi dopustio da ga svećenik blagoslivlje. Jednoga dana kad je kao obično išao na posao u svom mehaničarskom radnom odijelu, dala je majka drugo odi­jelo blagosloviti odgovarajućim molitvama obrednika. Kad se on vratio kući, svukao je prljavo odijelo i obukao ono drugo, ništa ne sluteći. Ali već poslije nekoliko se­kundi bjesno je svukao tu odjeću, formalno je strgnuo s tijela i bez riječi opet obukao radno odijelo. Ništa ga nije moglo ponukati da ponovno obuče blagoslovljenu odjeću koju je po svoj prilici mogao razlikovati od svojih osta­lih, ne baš brojnih, odjevnih predmeta koji nisu bili bla­goslovljeni. Ta je činjenica jasno dokazala potrebitost eg­zorcizma u toga mladića.

Dvojica mlade braće željela su da ih blagoslivljam, jer se zdravstveno nisu dobro osjećali, a osim toga su čuli u kući neobične šumove koji su ih povremeno uznemiravali tijekom noći. Ja sam ih egzorcirao protiv tih lakih smetnji i savjetovao im da redovito primaju sakramente, da upotrebljabaju egzorciranu vodu, ulje i sol i da usrdno mole. Naposljetku sam ih pozvao da opet dođu. Ispitiva­nje je pokazalo da su smetnje počele kad su roditelji po­zvali u kuću djeda koji je dotada živio sam. On je bio čovjek koji je neprestano psovao, sve i svakoga grdio i proklinjao. Katkad je dovoljna u kući jedna osoba koja psuje da bi đavolskom nazočnošću naškodila cijeloj obi­telji. Taj je slučaj bio dokaz za to.

Isti zao duh može biti nazočan u više osoba. Tako smo jednom imali slučaj djevojke Pine. Zao duh je dao na znanje da će slijedeće noći otići. Pater Candido je za­molio za pomoć više egzorcista, pa i jednog liječnika, jer je znao da zli duhovi u takvim slučajevima gotovo uvijek lažu. Opsjednutu su djevojku položili na dugi stol, s koga je ona uvijek iznova padala na pod kad se micala, ali či­nilo se da je pri padu drži neka nevidljiva ruka, jer se nikada nije povrijedila. Nakon što su je egzorcisti izmu­čili čitavu večer i pola noći, odlučili su odustati. Slijede­ćeg je jutra pater Candido egzorcirao dječaka od 6-7 go­dina, Zao duh u tom djetetu rugao se patru: "Ove ste noći mnogo radili, ali niste ništa postigli. To je naša zasluga; i ja sam u tome sudjelovao". Kad je pater Candido jednom egzorcirao neku djevojčicu, pitao je zla duha za njegovo ime. Odgovor je bio: "Zabulon". Na kraju egzorcizma poslao je djevojčicu da moli pred tabernakulom. Tada je došla na red druga djevojčica, a pater je i opet pitao zlog duha kako mu je ime. Odgovor je opet glasio: "Zabulon". Pater Candido je zatim rekao: "Jesi li ti isti onaj koji je bio u drugoj djevojčici? Zahtijevam neki znak. Zapovije­dam ti u ime Božje da se vratiš onoj koja je prije bila tu". Dijete je plakalo i urlikalo, a tada je odjednom zašutjelo i umirilo se. Umjesto toga čuli su nazočni kako plače i ur­liče dijete pred tabernakulom. Potom je pater Candido naložio: "Vrati se ovamo!". Tada je nazočna djevojčica opet počela s urlanjem, dok je ona druga opet molila. Takvi događaji jasno dokazuju opsjednutost.

Opsjednutost se dakle dokazuje i posve određenim odgovorima, prije svega ako oni dolaze od djece. Pater Candido je želio nekom jedanaestogodišnjem dječaku po­staviti teška pitanja kad je prepoznao nazočnost đavla u njemu. Pitao ga je: "Na zemlji postoje veliki znanstve­nici, najviše inteligencije, koji poriču postojanje Boga, kao i vaše postojanje. Što kažeš na to?" Dijete je odmah odgovorilo: Što to znači najviša inteligencija? To je naj­veća glupost!" A pater Candido je aludirajući na zle du­hove dodao: "Drugi svjesno poriču Boga čitavom svojom voljom. Tko su oni?" Opsjednuti je dječak ljutito posko­čio: "Pazi! Misli na to da smo mi željeli dobiti natrag svoju slobodu, pa i od njega. Stoga smo mu zauvijek re­kli ne". Tada je egzorcist nastavio: "Objasni mi kada ima smisla osloboditi se Boga kad bez njega nisi ništa. To je kao kad bi se ništica u broju 10 željela odvojiti od jedi­nice. Kakav bi bio učinak toga? Kakva bi bila korist od toga? Zapovijedam ti u ime Boga: Kaži mi što si pozi­tivno postigao? Hajde, govori!" Dječak se tada sav iskri­vio pun mržnje i straha, počeo pljuvati, strašno urlati ­nezamislivo za dijete od jedanaest godina! - i rekao: "Ne ispituj me toliko! Ne ispituj me toliko!"

Mnogi se pitaju može li se biti siguran da tu govori đavao. U opisanom slučaju bez sumnje. A evo još jednog slučaja.

Pater Candido je jednoga dana egzorcirao sedamna­estogodišnju seosku djevojku koja je bila naviknuta go­voriti narječjem i stoga loše poznavala književni jezik. Bila su nazočna još dvojica svećenika koji su neumorno postavljali pitanja kad su opazili nazočnost đavla. Dok je pater Candido nastavio izgovarati latinske formule, izme­đu toga je na grčkom govorio: "Šuti, prestani!" Djevojka ga je odmah upitala: "Zašto mi zapovjedaš da šutim? Re­ci to radije onoj djevojci koja me neprestano ispituje!"

Pater Candido je često preslušavao đavla u osobama svake dobi. Ali on rado izvješćuje o ispitivanjima djece, jer kad ona daju odgovore koji očito ne odgovara njiho­voj dobi, tada je jasno da je u njima đavao. Jednoga je dana pitao trinaestogodišnju djevojčicu: "Dvojica nepri­jatelja koji su se za života nepomirljivo mrzili, ponovno se sretnu u paklu. Kako se oni slažu, jer sada moraju ci­jelu vječnost biti zajedno?" odgovor je glasio: "Kako si ti glup! Tamo dolje živi svaki prignut nad samim sobom i mučen grizodušjem. Ne postoje međusobne veze. Svatko se nalazi u potpunoj samoći, kako bi žalio zbog zla što ga je počinio. Tamo je kao na groblju".