U novije su doba istraživači parapsihologije izvodili telepatske pokuse uz pomoć tzv. ganzfeld tehnike' (Radin, 1997., str. 69-72). Ta je tehnika proizašla iz pokusa povezanih s telepatskim snovima, koje su izvodili psihijatar Montague Ullman i psiholog Stanley Krippner u Medicinskom centru Maimonides u Brooklynu, New York, u razdoblju od 1966.-1972. Naime, pretpostavilo se da će osoba koja spava moći u svojim snovima vidjeti mentalne slike, koje joj šalje budna osoba. Spavač bi otišao spavati u zatvorenu prostoriju, koja je bila zvučno izolirana i zaštićena od vanjskih elektromagnetskih valova. EEG, koji je pratio moždane valove spavača, signalizirao bi početak REM faze spavanja u kojoj se pojavljuju snovi. Tijekom REM faze, prenositelj, koji se nalazio u izoliranoj prostoriji, pokušao je poslati spavaču sliku, nasumično izabranu među skupinom slika, kojih je u većini slučajeva bilo osam. Prema utvrđenom protokolu pokusa, kontakti između istraživača i prenositelja bili su svedeni na najmanju mjeru. Prenositelj bi jednostavno čuo zvono koje je označavalo početak REM faze spavača, i u tome bi trenutku počeo slati odabranu sliku. Na kraju REM faze, spavač bi se probudio, a istraživač bi ga zatražio da opiše koju je sliku najbolje vidio u snu. U nekim bi slučajevima spavač iznova zaspao i postupak bi se ponovio. Nakon toga su neovisni suci usporedili opise snova s nizom od 8 slika među kojima se nalazila i odabrana. Slike bi svrstali sukladno opisima spavača. Ona koja je najviše odgovarala njegovu opisu svrstana je na prvo mjesto, druga na drugo, itd. Ukoliko bi se ustanovilo da je upravo slika koju je odabrao prenositelj 1 od 4 slike koje najbolje odgovaraju opisu spavača, to bi se protumačilo kao pogodak. Pretpostavimo da opisi snova nisu sadržavali ništa značajno i da suci nisu bili upoznati s odabranom slikom, tada bi se podudarnost osam slika s opisom mogla pripisati slučaju. U tomu bismo slučaju mogli očekivati da će se odabrana slika samo u 50% slučajeva pojaviti u četiri slike iz čitavog niza od osam slika, koje najviše odgovaraju opisu snova. Radin je primijetio (1997., str. 70): "Članci objavljeni u različitim časopisima u razdoblju od 1966. do 1973., izvijestili su o ukupno 45 seansi povezanih s telepatskim snovima ... ukupan omjer pogodaka iznosio je oko 63% ... vjerojatnost da pogodci u 450 pokusa neće slučajno iznositi 63%, kada je slučajnost 50%, a interval uvjerljivosti... mali [4% više ili manje], iznosi 75 milijuna naprama jedan."

Pokusi sa snovima osnivali su se na pretpostavci da će psihički učinci mnogo snažnije djelovati na um primatelja slabljenjem običnih osjetilnih dojmova. Charles Honorton, parapsiholog koji je sudjelovao u pokusima sa snovima koji su se izvodili u centru 'Maimonides', nastojao je razviti metodu kojom bi subjekte doveo u umjetno stanje senzorne deprivacije nalik snu. Istraživači bi uz pomoć takve metode mogli mnogo bolje nadzirati eksperimentalni proces, koji više ne bi ovisio o čekanju da spavač utone u san i uđe u REM fazu. William Braud, psiholog pri Sveučilištu u Houstonu i Adrian Parker, psiholog pri Sveučilištu u Edinburghu, Škotska, pridružili su se Honortonu s kojim su zajedno razvili ono što će se početi nazivati ganzfeld metodom.

Zanimljivo je da se siddhe zapravo smatraju preprekama onima koji se nalaze na putu koji vodi do duhovnog savršenstva, jer je onaj koji stekne te sposobnosti sklon upotrebljavati ih za svoje sebične ciljeve.

U pokusima primjenom ganzfeld tehnike, osoba odabrana za primanje psihičkih dojmova smješta se u udoban naslonjač u izoliranoj sobi. Preko svakog oka lijepe mu se polovice prozirnih bijelih ping-pong loptica, u koje je usmjereno svjetlo, koje proizvodi bezoblično vizualno polje. Na uši mu se stavljaju slušalice preko kojih se pušta zvuk buke. Osim toga, primatelj izvodi i neke vježbe opuštanja za smanjenje unutrašnjih napetosti.

Bern sa Sveučilišta Cornell, izvijestio je 1996. (str. 163-164): "Do sada je izvršeno više od 60 pokusa primjenom ganzfeld tehnike, a metaanaliza 42-je ganzfeld studije iz 1985., izvršene u 10 neovisnih laboratorija, pokazala je da su primatelji u prosjeku u 35% slučajeva uspješno pogađali - koji bi rezultat ishodio slučajem vjerojatnosti manjom od 1 naprama milijardu.

Dopunskim je analizama pokazano da taj ukupni rezultat nije mogao proizaći iz selektivnog izvješćivanja pozitivnih rezultata ili iz proceduralnih pogrešaka, uslijed kojih je primatelj mogao saznati podatak o odabranoj slici uobičajenim senzornim kanalima."

Metaanalizu iz 1985., koju spominje Bern, izvršio je Honorton (1985.).

Drugu studiju istih slučajeva proveo je sumnjičavac Ray Hyman (1985.a, 1985.b). Čak je i Hyman bio primoran zaključiti da takvi rezultati nisu proizašli iz neprikladnog baratanja statističkim podacima, propusnosti senzornih kanala ili prijevare (Radin, 1997., str. 82). On je pretpostavio da je možda bila riječ o neprikladnim metodama odabira, premda je Honorton to pobio. Radin primjećuje (1997., str. 83): "U ovom slučaju, 10 psihologa i statističara prokomentiralo je objavljenu raspravu između Honortona i Hymana ... svi [uključujući Honortona i Hymana] složili su se da rezultati ganzfeld pokusa nisu bili posljedica slučaja, selektivnog izvješćivanja, kao ni propusnosti senzornih kanala. I svi, osim jednog sumnjičavca [Hymana], također su se složili da rezultati vjerojatno nisu posljedica manjkavosti odabira." Unatoč tomu, u službenom izvješću koje je napisao s Hymanom, Honorton je pristao promijeniti protokole ganzfeld pokusa uzimajući u obzir Hymanove prijedloge (Hyman i Honorton, 1986., u: Radin, 1997., str. 84). To je potaknulo Hymana da pismeno iznese svoje uvjete tako da u budućnosti nije mogao olako iznositi neodređene prigovore na rezultate ganzfeld testova.

Uspostavilo se da je Honorton provodio ganzfeld studije, koje su odgovarale Hymanovim strogim uvjetima, još od 1983., kada je proces odabira slika povjeren računalima, a ne ljudima. Čitava procedura bilježenja podataka bila je automatizirana. Poduzete su i mnogo učinkovitije mjere za izolaciju primatelja, a čitav fizički i eksperimentalni protokol nadzirala su dva profesionalna mađioničara, koji su potvrdili da pokusi nisu mogli biti podložni varkama (Radin, 1997., str. 85-86). U razdoblju od 1983. do 1989., 240 je osoba sudjelovalo u 354 automatizirana ganzfeld pokusa (Honorton i Schechter, 1987.; Honorton i dr., 1990.). Omjer pogodaka u tim pokusima iznosio je 37%. Omjer vjerojatnosti slučaja iznosio je 45.000 : 1 (Radin, 1997., str. 86).

Vječni sumnjivac Hyman (1991.) zatražio je neovisno ponavljanje pokusa.

No, nisu svi bili uvjereni. Na predavanju o parapsihologiji održanom u Kraljevskom Institutu 5. veljače 2000., kojemu sam prisustvovao, psiholog Richard Wiseman sa Sveučilišta u Hertfordshireu tvrdio je da je njegova analiza ganzfeld studija nakon 1987., rezultirala ukupnim omjerom pogodaka od 27%, što, prema njemu, ne nadilazi vjerojatnost slučaja. Međutim, priznao je i da je analiza najnovijih studija izvedenih od 1997.-1999., koju je proveo jedan od njegovih suradnika, rezultirala omjerom pogodaka od 37%. U cjelini, čini se da ganzfeld pokusi doista potvrđuju postojanje paranormalnih pojava.