Pokućar

Grbavi stari pokućar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu,
naš gradić i svoje dječaštvo, bijaše zagonetan čovjek o čijoj su
starosti i prošlosti kolala tek mutna nagađanja. Kako već desecima
godina nije imao ni građanskoga imena, već naši očevi ne nazivahu ga
nikada drukčije doli mitskim imenom Brenta Brenta Periprah.
Premda je naša kuća bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je
samo desetak koraka od jednoga mračnoga zakutka u koji su se
slijevale neke od najjadnijih siromaških uličica. Kada bi izbio
tifus, to se uvijek tamo događalo; kad bi se usred noći prolomila
pijana graja i kletva, a gradski policajci, polako i bojažljivo,
stizali u paru, to je opet bilo tamo. Ako se dogodilo ubojstvo ili
kakva druga strahota, i tada je to bilo tamo. A Sokolska ulica,
najuža i najmračnija od sviju, posebno me očaravala i snažno
privlačila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami
neprijatelji. U njoj su stanovali čak i neki najstrašniji među njima.
Valja znati da su u Gerbesauu od pamtivijeka vladali razdor i krvava
zavada između učenika klasične i pučke škole, a ja, naravno, bijah
klasičar. U onoj mračnoj uličici često su me gađali kamenjem, a
nerijetko sam znao zaraditi i gadan udarac u glavu i leđa, ali ga i
zadati i time se ponositi. Osobito sam postolarovu sinčiću i dvama
mesarovim dugonjama malo češće pokazivao zube, a oni su bili
protivnici od imena i značaja.

Tom, dakle, zlohudom uličicom kretao se Brenta Brenta kad god bi sa
svojim malim limenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo često.
Brenta je zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo
iskrivljenih udova i priglupo lukavih očiju, odjeven otrcano, a opet
s nekom ironičnom uljudnošću. Od vječnoga guranja kolica leđa mu se
pogrbiše, a hod postade trapav i težak. Nikada se nije znalo ima li
bradu ili ne, jer uvijek je izgledao kao prije tjedan dana obrijan.
Onom se zloćudnom uličicom kretao tako sigurno kao da je u njoj
rođen, a možda je i bio, premda smo ga oduvijek smatrali strancem.
Zalazio je u one visoke mračne kuće s niskim vratima, pojavljivao na
nekom od visokih prozora, zatim nestajao u vlažnim, crnim, knvudavim hodnicima te dovikivao, pričao i dobacivao psovke u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa svim onim ostarjelim, lijenim, prljavim muškarcima, udvarao se prostim, raščupanim, zapuštenim ženetinama i poimence poznavao hrpu drske, bučne, plavokose dječice.

Penjao se i spuštao, ulazio i izlazio, a u odjeći, kretnjama i govoru
imao jak lokalni vonj mračnoga polusvijeta koji me ugodnom jezom
privlačio, ali mi usprkos bliskom susjedstvu ipak ostajao neobično
stran i nedokučiv.

Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, čekali da se pokućar
pojavi i svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari
borbeni poklič: Brenta Brenta Periprah! Najčešće bi mirno produžio
prijezirno nam se cereći; no katkada bi osluškujući zastao, nezgrapnu
glavu okrenuo prema nama opako nas gledajući te, suzdržavajući bijes,
lagano zavukao ruku u duboki džep svoga kaputa čineći tako vrlo
podmuklu i prijeteću gestu.

Taj pogled i ta kretnja široke smeđe ruke bili su krivi što sam više
puta usnio Brentu Brentu. Snovi su, pak, bili krivi što sam na
staroga pokućara često mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki
čudan, tajanstven odnos o kojem on, dakako, ništa nije znao. Naime,
ti su snovi uvijek imali nešto uzbudljivo jezovito i tištali me poput
more. Čas sam vidio Brentu Brentu kako poseže u svoj duboki džep i
vadi duge oštre noževe, a ja, kao prikovan, ne mičem se s mjesta dok
mi se u smrtnome strahu ježi kosa na glavi. Čas bih ga vidio gdje
odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje prijatelje,
dok bih ja, ukočen od straha, čekao kada će i mene ščepati.

A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te strašne
i uzbudljive stvari. No, unatoč svemu stajao sam s ostalima na uglu
ulice, dobacivao mu nadimke i smijao mu se dok je posezao u džep i
svoje neobrijano, bezbojno lice razvlačio u grimasu. Pritom me
potajice morila nečista savjest i ne bih se, dokle god je bio u
blizini, nipošto usudio sam proći Sokolskom ulicom, pa ni usred
bijela dana.

Vraćajući se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom župnom
dvoru, hodao sam dubokom, lijepom jelovom šumom grabeći krupnim
koracima, jer već se spuštala večer, a pred sobom sam imao još dobrih
sat i pol hoda. Na cestu je već padao mrak, a ionako tamna šuma sve
se više i neugodnije zgušnjavala dok su se gore, na visokim jelama
još žarile kose zrake rumenoga sutona. Često sam pogledavao uvis, čas
da bih uživao u mekoj svjetlosti ugodnih boja, čas tražeći utjehu,
jer u tihoj, dubokoj šumi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao moje
srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to
tada nitko nekažnjeno ne bi smio reći. Ovdje, međutim, nije bilo
neprijatelja ni vidljive opasnosti - tek sumrak i čudan plavičast
koloplet sjena u dubini šume. Nedaleko od ovoga mjesta, nizdol prema
Ernstmiihlu, nekoć se zbilo ubojstvo.

Ptice se vraćahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti,
osim mene, ne bijaše žive duše. Trudio sam se, tko bi ga znao zašto,
hodati što tiše i svaki puta bih se uplašio udarivši u kakav korijen
i stvorivši buku. Tako mije hod bivao sve sporiji umjesto brži, a
misli postupno posve odlutale u svijet bajki. Mislio sam na Ribecala'
i na "Tri šumska patuljka" i na onoga stoje poginuo na pješačkome
putu za Ernstmiihl.

U tom trenutku začu se tiho zujanje. Zastadoh osluškujući -ponovno se
začu zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Ništa se nije
vidjelo, jer se u međuvremenu skoro potpuno smračilo. To su kola,
pomislim, te ih odlučim pričekati. Jer, povest će me. Pokušavao sam
se prisjetiti čiji bi konji u ovo doba mogli tuda prolaziti. Ali ne,
nije se čuo topot konja, već su, sudeći po zvuku, to morala biti
ručna kolica, a upravo su se tako sporo približavala. Doista, ručna
kolica! Čekao sam. Vjerojatno su to bila mljekarska kolica, možda s
litzingerškoga imanja. U svakom slučaju morala su se kretati prema
Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga mjesta. Čekao
sam.

Tad ugledam kolica, malenu uvis izgrađenu kutiju na dva kotača, a iza
nje u hodu pogrbljena čovjeka. Zašto se uopće tako užasno duboko
saginjao? Mora da su kolica teška.

I napokon, evo ga. "Dobra večer", doviknem. Ljepljiv glas
kašljucajući odzdravi. Čovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje,
pa zastane kraj mene.

Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa
upita: "Za Gerbesau?" zatim produži, ja uz njega. I tako pola sata -
nas dvojica jedan do drugoga kroz gluhu noć. Nije progovorio ni
riječ, već bi se svako malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado.
I svaki put, taj me pakosni, suludi smijeh prožimao do srži. Htio sam
nešto reći, ubrzati hod. No nisam mogao. Na posljetku s mukom
protisnuh par riječi.

"Što je u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to
vrlo uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se
stotinama puta na ulici rugao. Pokućar zastane, opet se nasmije,
protrlja ruke, naceri mi se pa široku desnicu polako zavuče u džep
kaputa. Bila je to ona zlobna i ružna kretnja koju sam toliko puta
vidio a značenje joj poznavao iz snova - vađenje dugih noževa!
Poput očajnika dadoh se u takav bijeg da je mračna šuma ječala i ne
prestadoh trčati prije negoli uplašen i zadihan ne cimnuh zvonce na
očevoj kući.

Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od dječaka sam
postao muškarac, gradić nam se također razvio, ali ne i pro-ljepšao,
a čak se i u Sokolskoj ulici štošta promijenilo. No, stari pokućar
još uvijek dolazi, zaviruje u podrumske prozore, zalazi u vlažne
hodnike, udvara se zapuštenim ženama i po imenu pozna svu onu silnu
musavu plavokosu dječicu. Izgledom se postarao, ali se nije mnogo
promijenio, a meni je neobična pomisao da će ga jednom, možda, i moja
vlastita djeca sačekivati na uglu Sokolske ulice dovikujući mu
njegove stare nadimke.
(1904.)