Mula Nasrudin je bio u braku dvadeset i pet godina, i baš na dan godišnjice, on se ubrzano spremao

pobjeci iz kuce. Žena je ocekivala da se tog dana nešto promjeni - da makar nešto bude drugacije - ali,

Nasrudin se ponašao kao i ranije... jedva je cekao da zalupi vrata za sobom i ode negdje: u kavanu, kod

prijatelja, bilo gdje.

Žena ga je, zbog takvog njegovog ponašanja, izravno upitala: “Nasrudine, da li ti uopce znaš koji je

danas dan?”

“Znam”. “Pa ucini onda nešto neobicno”, predloži mu žena.

“Važi”, rece Nasrudin. “Što, recimo kažeš za dva minuta tišine?”

Ako osjecate da vam je život nekako zapeo, to samo pokazuje jednu stvar: mislili ste da vam se

dogodila ljubav. Nije to s ljubavlju imalo nikakve veze. Radilo se o pukoj potrebi ljudskog ega - da osvaja, da

svakoga dana ima utisak da je potreban i neophodan. Kada osvojite nekog novog partnera, vaše se stanje

ubrzo mijenja na bolje. To je požuda svakog politicara - on teži da ga citava zemlja želi. Što je Hitler

pokušavao? Imao je potrebu da ubjedi svijet u svoju neophodnost. Želio je da ga planeta Zemlja smatra

najpoželjnijim.

Ta vam potreba nece dopustiti da postanete samotni; politicar ne može biti duhovan - politicari su otišli

u dijametralno suprotnom pravcu. Zbog toga je Isus jednom naglasio: “Lakše je kamili proci kroz iglene uši,

nego bogatašu uci u kraljevstvo nebesko”. Zašto? Zbog toga što je covjek koji je gomilao svoja bogatstva

želio postati znacajan kroz ono što posjeduje. Bogataš želi biti netko i nešto, a svako tko želi takvo

ispunjenje, neka zna: vrata kraljevstva zatvorena su za njega.

Samo onaj koji je nitko i ništa može proci kroz rajske vratnice. Rijeku neznanja može prijeci samo onaj

ciji je camac sasvim prazan. Do kraljevstva nebeskog stici ce samo covjek koji je shvatio: sva ta želja da se

bude željen i poželjan je odraz ljudske neuroticnosti. Te ego potrebe su sasvim beskorisne... i ne samo da

nemaju nikakvu korisnost u sebi - te potrebe su i veoma štetne. One vas izluduju, ali vas, zapamtite, nikada

ne ispunjavaju.

Tko je samotan? Onaj u cijoj je duši nestala potreba biti potreban. Onaj koji je prestao u drugima tražiti smisao vlastitog života. Onaj koji više ne traži potvrdu iz tudih rijeci ili iz tudih pogleda. Ako mu poklonite

svoju ljubav i svoju naklonost, on ce biti prirodno zahvalan, ali ako mu pokažete ravnodušno lice, to nece u

njemu stvoriti ozlojedenost ili neko depresivno stanje. Ako mu ništa ne poklonite, sve je u redu - žaljenje ne

postoji. Ako odlucite da ga posjetite, taj covjek ce svakako biti sretan, ali ako ne dodete - iako ste obecali,

njegovo unutrašnje stanje nece se promijeniti. On ce uživati tiskajuci se u gomili, ali ako živi kao pustinjak,

njegova sreca bice istovjetna.

157

Samotnika ne možete unesreciti, jer on je naucio živjeti u miru sa samim sobom - naucio je biti radost sam po sebi, i sam za sebe. Kao sam, on je samodovoljan. Zbog toga ljudi ne vole kada neki njihov prijatelj

postane duhovan: ako muž pocne dublje uranjati u meditaciju, žena se silno uznemiri. Zašto? Cak ni njoj ne

mora biti jasno zbog cega se toliko zabrinula. Ako žena krene predano moliti ili primjenjuje neku drugu

spiritualnu tehniku, muž nije ravnodušan. Zbog cega?

Nesvjesni strah polako se pocinje osvještavati. Strah je u tome što ona ili on pokušava postati

samodovoljan. Zbog toga, ako se prosjecnoj ženi ponudi izbor: “Što bi više voljela - da ti muž postane

alkoholicar ili meditant?”, ona ce prije izabrati pijanicu. Ako se mužu postavi slicno pitanje: “Da li bi više volio

da ti žena postane sannyasin ili da zgriješi s nekim?”, iako nevoljno, muž ce da izabere ovu drugu

mogucnost. .

Zašto? Zato što sannyasin predstavlja nekog tko je dovoljan samom sebi. Njemu nitko ne treba - nije

zavisan ni u jednom smislu. To stvara strah, jer vi, ako ste u bilo kakvoj vezi s takvim covjekom, pocinjete

osjecati vlastitu ništavnost. Citav vaš život izgraden je oko potrebe da vas on treba, da ste mu neophodni.

Do malocas ste mislili da ta osoba može živjeti samo uz vašu pomoc, ali vaš ego ce biti razbijen u

paramparcad kada saznate da je zavisni cvijet procvjetao i u samoci.

Tko je samotan? A Isus, ne zaboravite, kaže: “Blaženi su samotni...” Blaženi su oni koji mogu živjeti

sami sa sobom, kao da se citavo covjecanstvo nalazi unutar njih. Oni uživaju u sebi kao djeca.

Djeca su zaista u stanju uživati u svom društvu. Frojd je za njih skovao i Poseban pojam: polimorfoza.

Dijete se raduje sebi baš kao što se vi radujete drugima. Ono je autoeroticno, i sisa svoj palac. Bebi je

potrebno samo njeno vlastito tijelo, to je sve. Dojite je, presvlacite - sve su to cisto fizicke potrebe. Beba ne

misli o tome što drugi misle o njoj, i zbog toga je svako dijete zaista predivno - ono ne zavisi ni od cijeg

mišljenja.

Nijedno se dijete ne rada kao ružno, no gotovo sva napuste ovaj svijet kao utjelovljenje ružnoce. Vrlo

je teško pronaci starca koji je predivan. Djeca su lijepa, ali starci postaju ružniji što godine više prolaze. U

cemu je stvar? Kada se covjek rodi, stvarno je divan, a kada odraste, nešto se dogodi - kao da uvene.

Zašto?

Sva su djeca samodovoljna - to je njihova jedina ljepota. Ona žive kao male svjetlosti koje sijaju za

sebe. Starci su beskorisni - oni su odavno shvatili da nikome nisu potrebni. Što ljudi više stare, to im je

dostupnije da uvide - nikom nisu neophodni. Ljudima, kojima su bili nužni, odavno su nestali; djeca su

odrasla i otišla za svojom srecom, bracni partner je preminuo, i tako dalje, i tako dalje. Svijet ih sada ne

treba, nitko im ne svraca u kucu, nitko ne pokazuje ni trunku poštovanja. Cak i ako se zapute u šetnju, cini

im se da ih nitko ne prepoznaje. Možda su bili vrlo utjecajni ljudi: šefovi, vlasnici poduzeca, predsjednici, ali

sada su svi ravnodušni - svi ih mimoilaze, cak ih i ne prepoznaju. Tako nepotrebni, oni se osjecaju ništavnim,

i samo cekaju da umru i napuste ovu bijedu. Cak i kada im se to dogodi, nitko time nece biti pogoden. Cak

ce i smrt biti jedna ružna cinjenica.

Cak i ako umislite da ce na vašoj sahrani biti milijuni placnih ljudi, to ce vas usreciti. Zamislite samo:

na tisuce ljudi prolaze pored vašeg kovcega - i svi su ucviljeni, tužni, blijedi...

U Americi se jednom prilikom dogodila nevjerojatna stvar: neki covjek je želio znati kako ce ljudi

reagirati na njegovu smrt. Doktor mu je rekao da nece živjeti duže od dvanaest sati, i zato je covjek objavio

svoju smrt - preko novina, radija i televizije. Imao je mnogo novaca, vodio je agencije i slicne projekte, tako

da je savršeno znao kako da predstavi stvar. Vijesti o njegovoj smrti pocele su kružiti velikom brzinom,

telefoni su zvonili, stizala su saucešca preko telegrama, a ovaj je u svemu tome iskreno uživao.

Kada umrete, ljudi su uvijek dobri - odjednom postajete andeo od covjeka, jer nitko ne smatra da je

pametno iznositi ružne cinjenice kada netko umre. Dok ste živi, ljudi mogu pricati sve i svašta, ili - da ne

progovore ni rijec. Zapamtite, kada umrete, ljudi ce biti sretni, jer, eto, bar se jedna lijepa stvar dogodila.

Fotografije su izašle u novinama, svako je pokojniku pokazivao dužno poštovanje, a on je jednostavno

sijao od srece. Stvarno se fantasticno zabavljao. Odmah nakon svega toga zaista je umro, ali sasvim

zadovoljan, jer stvari su se odvijale baš kao što je isplanirao.

Vama ne trebaju drugi samo u životu... kao što vidite, i na pogrebu su vam potrebni.

Mislite malo o vlastitoj smrti: dva, tri covjeka idu iza kovcega, sluge i neki pas - nitko više; nema

reportera, novinara, fotografa, nikoga - cak se ni vaši bliski prijatelji nisu pojavili. I svi su, zaista, sretni i

zadovoljni, jer napokon im je spao još jedan teret s vrata. Ako samo ma i pomislite na takav nacin, biti cete

tužni kao nikada do tada.

Potreba da se covjek osjeti potrebnim preživljava do pred sam kraj. Pa, koja je to vrsta života? Samo

su tuda mišljenja znacajna, vi ne? Je li moguce? Zar vaše postojanje ne znaci ama baš ništa?

Kada Isus kaže, “Blaženi su samotni..”, on kaže sljedece: covjek koji može biti apsolutno sretan sam

u sebi može da ostane sam na ovoj planeti, a da se ništa ne promijeni u njegovom raspoloženju. Cak i ako

citavo covjecanstvo nestane u kataklizmi treceg svjetskog rata - a to se može desiti bukvalno svakoga dana -

on se nece promijeniti. A vi? , Ako vi ostanete sami nakon tog kaosa - što ce biti sa vama? Osim trenutne

pomisli na samoubistvo, što drugo? Samotnik bi sjeo ispod nekog drveta i postao Buddha sam po sebi. On

ce biti sretan, i ponašati ce se kao i prije katastrofe - njegovo raspoloženje nece se promijeniti. Vi ne možete

promijeniti raspoloženje jednog samotnika, njegovu unutrašnju atmosferu.

158

Isus je rekao: “Blaženi su samotni i odabrani...” I to su ti odabrani ljudi, jer oni koji žele biti u masi

bice ponovo baceni u gomilu jer to je njihova želja, njihov zahtjev. Bog ispunjava svaku želju, i sve ono što

trenutno jeste samo je ispunjenje vaših nekadašnjih želja. Ne svaljujte krivicu ni na koga - sve ste vi to sami

ucinili. I zapamtite, to je jedna od najopasnijih stvari koja postoji na ovom svijetu: biti ce vam udovoljena

bukvalno svaka želja.

Dobro razmislite prije no što poželite bilo što! Mogucnosti su takve da ce želja, prije ili kasnije, zaista i

biti ispunjena... ali tada ce vas docekati patnja. To je ono što se dešava bogatašu: bio je puki siromah, pa je

želio posjede, i sada mu je sve ispunjeno. I bogataš opet nije sretan, jer na kraju je shvatio: “Uništio sam

vlastiti život skupljajuci tricarije”. No, bilo kako bilo, to mu je i bila želja - biti bogat. Ako priželjkujete znanje,

bice vam i to udovoljeno: poslije nekog vremena, glava ce vam se pretvoriti u veliku biblioteku, prepunu

raznoraznih knjiga. No, na kraju - kada vam se i to ostvari, ispunjeni užasom uvida, shvatiti cete: “Samo rijeci

i rijeci i rijeci - ništa stvarno, ništa vrijedno. Upropastio sam citav svoj život, a da nikakav smisao nisam

okusio”.

Želite, ali sa punom sviješcu, jer svaka želja ce se svakako ostvariti - u to nema nikakve sumnje.

Možda ce do ispunjenja malo potrajati - jer stojite na samom “repu dogadaja”; mnogo je onih koji su željeli

iste stvari prije vas, pa cete morati duže cekati. Možda ce se ova životna želja ispuniti u sljedecem životu, ali

cinjenica je da se svaka želja na kraju i ostvari. Medutim, to nemojte zaboraviti - rijec je o najopasnijem

zakonu. Zbog toga, dobro razmislite prije no što se usudite nešto poželjeti. Prije no što iznesete svoj zahtjev,

razmislite! To ce biti ispunjeno prije ili kasnije, danas ili sutra - i tada ce se javiti bol.

Samotnik postaje odabrani; njega je izabrao sam Bog. Zašto? Zbog toga što samotnik ne želi ništa od

ovoga svijeta. On više nema ni jednu jedinu potrebu jer je naucio sve što se na ovom nivou postojanja uopce

može nauciti. Materijalna škola je završena, prošao je sve ispite. Postao je vrh koji usamljen stremi ka nebu -

postao je Everest, Gaurišankar, samotnik. Buddha, Isus - to su ti vrhovi, i u njima je sva moguca ljepota: oni

su u potpunoj samoci.

Samotnik je odabrani. Ali, zbog cega je baš samotnik izabran? Zato što je on izabrao svoje vlastito

bice, a kada god vam je takav izbor, vi ste izabrali bice citavog Univerzuma. Kada izaberete vlastitu dubinu,

srž sebe samih, izabrali ste Boga, a kada birate Boga, Bog bira vas - postali ste izabrani - zbog pravilnog

izbora.

“Blaženi su samotni i odabrani, jer vi morate naci kraljevstvo; zbog toga što ste iz njega

potekli, u njega cete se i vratiti”.

Samotnik, sannyasin... to je ono što se podrazumijeva pod sannyasinom: samotno bice, apsolutno

ispunjeno vlastitom samocom. Ako je netko s njim, savršeno, ali on nikoga ne ceka, niti se okrece za bilo

kim. On je ucjelovljen u svojoj samoci. Ta “bicevitost” cini krug, te se srecu pocetak i kraj, alfa i omega.

Samotnik nije kao neka crta, ali vi ste takvi - pocetak i kraj se u vama nikada ne dodiruju. Zbog toga Isus

kaže: “ ... zbog toga što ste iz njega potekli, u njega cete se i vratiti”. Postati cete jedno s izvorom,

zaokružena cjelina.

Postoji još jedna Isusova izreka: “Kada se ujedine pocetak i kraj, postao si Bog”. Možda ste vidjeli tu

sliku - to je jedan od najstarijih pecata tajnih društava u Egiptu - zmija koja grize vlastiti rep. To je, u stvari,

susret pocetka i kraja: preporadanje. To je ono, kada Isus kaže: “... postanite kao mala djeca”. Dovršiti

krug... vratiti se praizvoru... doci do mjesta odakle smo poceli.

Isus je rekao: “Ako vas upitaju...”

“Oni”, to znaci društvo, gomila - oni koji još uvijek nisu odabrani, koji su još uvijek zauzeti željom da ih

žele - “oni”. “Ako vas upitaju...” a hoce, svakako da hoce, jer “oni” ne žele da se izdvajate, ne dopuštaju

ljudima da se osame. Zarobiti ce vas, i prisiljavati da se vratite u mase. Oni bi željeli da se vratite u društveni

zatvor - cak nisu u stanju ni povjerovati da ste pobjegli. Ako izdržite sve, i ako postanete samotnik, društvu

ce biti vrlo neugodno. Zašto? Zbog toga što ih vaše prisustvo nagoni da dublje razmišljaju o vlastitim

životima. Otuda potice sva ta njihova nelagodnost.

Kada god Isus prode pokraj vas, nije vam lako, jer ako je taj covjek u pravu onda vi zasigurno griješite,

a on se tako krece da ne postoji nacin da se ubijedite u njegovu neispravnost. Ako je zaista u pravu, što cete

onda vi uciniti za sebe? Cim Isus prošeta kroz društvo, “oni” dožive pravi zemljotres, jer taj covjek izgleda

beskrajno sretan i zadovoljan: nitko mu nije potreban, tako je sam i tako blažen. I kada se usporedite s njim,

shvacate da ste stvarno krajnje neuroticni, bolesni, na samoj ivici ludila.

Nešto sa vama nije u redu, a ne sa tim covjekom. Vi cete, naravno, na sve moguce i nemoguce

nacine pokušati dokazati kako stvari ipak stoje drugacije. Cak postoje i neke knjige u kojima se iznose

“cinjenice” - da je Isus u stvari mentalno zaostao. On je patološki slucaj, i mnogi psiholozi su to željeli

dokazati. A tko piše sve te knjige? Pa “oni” jer samo pod uvjetom da ubjede sebe i druge, laknuti ce im

zauvijek. Tako mora biti, jer ne mogu obje strane griješiti, kao što je nemoguce da obje strane budu u pravu.

Ako Isus ne griješi, onda vi griješite.

Ali u cemu je suština te potrebe? Ako je Isus neurotik, onda je jednostavno neurotik - cemu potreba da

se to dokaže? Zašto lupati glavu u vezi toga? Zašto uopce razmišljati o njemu, o jednom ludaku? Pa, zato

što ih on primorava na sumnju. On vam dokazuje koliko griješite, i zbog toga nikada nismo pokazivali

dobrodošlicu takvim ljudima - nikada! Dok su bili živi, uporno smo ih odbijali, a slavili smo ih tek nakon

njihove smrti, jer tad smo slobodni da ih precrtavamo po svojoj volji.

159

Pa. zagledajte se malo u tog kršcanskog Isusa! To nije cak ni karikatura - njegov lik nije u stanju biti

negativac iz crtanog filma - njegov je lik apsolutno ništavan. Kršcani su oduvijek ubjedivali narod da se Isus

nikada u svom životu nije nasmijao, a ja drugacije ne mogu ni zamisliti Isusa - vidim kako se smije od uha do

uha. Mora da mu je smijeh bio zvonak, pun strasti i ljepote, ali Kršcani su ga predstavili kao depresivca.

Toliko izgleda neuroticno, da je jednostavno neprijatno biti u njegovom društvu. Idite u bilo koju crkvu i

osmotrite malo pobliže Isusov portret. Da li biste voljeli da s tim covjekom provedete noc u nekoj sobi? Reci

cete: “Pa nema nikakve potrebe da budem s njim na duže vrijeme - nedjeljna misa je sasvim dovoljna”.

Sami, citave noci, sa takvim mracnjakom? Covjek bi se poceo tresti od straha ma i na samu pomisao o

takvom iskustvu. On djeluje tako tužno. Vi ste ionako dovoljno bijedni - zašto sada dolijevati ulje na vatru?

Kršcani su izabrali križ kao svoj simbol, i potpuno su promašili citavu stvar. Isus je govorio o križu, cak

je i razapet na njemu, ali znacenje križa nema veze s fizickom dimenzijom. Oni su izabrali zemaljski križ, jer

on govori o patnji, a mi smo se za života toliko napatili da jednostavno ne možemo povjerovati u to da se

Isus nekada smijao. Možemo vjerovati u Krista koji pati - onda nam je on vrlo slican, baš kao i mi: i on pati,

cak i mnogo više. Mi shvacamo patnju, kao što možemo shvatiti i jezik stradanja, jezik tuge i smrti. Jedino što

ne razumijemo, to je život sam po sebi. Zbog toga se oko Isusa odmah stvorila vrlo jaka institucija, ali ne i

oko Krišne.

Hindusi su oduvijek obožavali Krišnu, ali nekako oprezno, škrto, uskogrudno - jer njegova se pojava u

potpunosti razlikuje od vašeg životnog iskustva. Krišna se uvijek smije, igra s djevojkama, svira na fruli,

jednostavno kipti od srece. Ima li to neke veze sa vašom svakodnevnicom? Kako biste mogli shvatiti njegov

ples? Shvacate smrt... možete razumjeti raspece - ali ne i božansku pjesmu.

Kršcanstvo se svijetom proširilo kao požar, a teško da možete naci ijednog istinskog Krišninog

sljedbenika. Oni koji misle da ga slijede daleko su od svake stvarnosti - jer cak i najbliži Krišnin sljedbenici

imaju poteškoce sa svojim Bogom. Morali su ga pravdati na sve moguce nacine: dokazivali su da je

nemoguce da je plesao sa ženama koje su bile u braku s drugim ljudima, da nije imao šesnaest tisuca

djevojaka, i tako dalje i tako dalje. Nemoguce! Mora da se tu skriva nekakav tajanstveni smisao. I tako su

panditi morali tumaciti Krišnu kako su znali i umjeli. Govorili su da se tu ne radi o šesnaest tisuca djevojaka,

vec da je u pitanju covjekov nervni sistem: šesnaest tisuca nerava. A ja vam kažem samo jedno: ne radi se o

nervnom sistemu pa taj se covjek zaista smijao, stvarno je uživao u životu. Bio je utjelovljenje slavlja,

utjelovljenje ekstaze. Isus je bio isti takav. Zbog toga ja i kažem da je velika slicnost izmedu imena “Krista” i

“Krišne”.

Isus je bio slican Krišni, i daleko od toga da je bio depresivan i tužan. Samo, stvar je u tome što vi

niste u stanju razumjeti jezik zvonkog smijeha - ne, još uvijek ne možete. Za božanstvo koje pleše vaša srca

još uvijek nisu spremna, covjecanstvo još uvijek nije otvorilo vrata za Boga koji igra, za Boga koji se može

smijati i da uživati. Krišna izgleda skoro nemoguc, a Isus lici na zakljucak vašeg vlastitog života.

Raspece je postalo simbol, križ takoder, ali za Isusa, znacenje svega toga potpuno se razlikuje od

vaših objašnjenja. Želio bih da vam objasnim što se u suštini podrazumijeva pod “Kristom”.

Križ je sastavljen od dvije linije: jedna je linija horizontalna u odnosu na zemlju - druga je vertikalna.

Horizontalna linija je vrijeme: prošlost, sadašnjost, buducnost, A B i C koji se krecu o crti. Vi živite u toj ravni.

Vertikalna linija je vjecnost: SADA. Ona je oduvijek sadašnjost - nema prošlosti, nema buducnosti. Ta linija

ne ide naprijed nego uvis, stalno uvis - to je beskrajno uzdizanje.

Vrijeme i vjecnost su se sreli tamo gdje je Isus razapet. Ako umrete u tom SADA, vi ste preporodeni;

uskrsavate. Tad za vas nema smrti, jer vrijeme nestaje: postajete vjecni. Križ je simbol susreta vremena i

vjecnosti. Tocka susreta mora biti vaša vlastita smrt. Ona ne može biti nešto drugo, jer kada išceznete iz

vremena ovoga svijeta, pojavljujete se u vjecnoj sadašnjosti. A obje se oblasti ukrštaju - gdje? U ovdje i

sada. Ukrštaju se u ovom trenutku.

Sada je trenutak križa. Ali, vi nastavljate da se krecete horizontalno, jurite u susret buducnosti, i zbog

toga propuštate vjecnost. Ako pocnete da se krecete od ovog trenutka, dakle vertikalno, vi ste na križu.

Umrijeti cete takvi kakvi ste, i preporoditi cete se u potpunosti. Postati cete nešto sasvim novo. Nakon tog

rodenja smrt više ne postoji. Došli ste do “obilja života”. Za Isusa, križ je simbol vremena: ukrštaju se vrijeme

i vjecnost. No, za Kršcanstvo, križ je i dalje jedan tužan i mracan simbol smrti i stradanja.

Da Isus nije otišao Židovima... da je ostao u Indiji i nacrtao svoj križ tada bi križ bio potpuno isti, ali bi

Isus bio potpuno drugaciji. Bio bi slican Krišni: ekstatican, nasmijan, zadovoljan - jer križ je simbol radosti, a

ne smrti. Kada vrijeme nestane, vi umirete za svijet vremena i pojavljujete se u svijetu vjecnosti. U tom

trenutku morate biti ekstaticni. Hindusi za takvo stanje svijesti imaju samo jednu rijec samadhi.

Ali Kršcanstvo je sve tumacilo po svom. Isus kao nešto životno stvarno je nelagodna pojava, koja

podsjeca na crva u srcu. Morate se zaštiti od njegovog ujeda, i da se smirite. Kada Isus nestane, možete ga

prepravljati kako god želite - ali ako to ucinite, Isus nestaje, i pojavljuje se samo predstavnik vašeg neznanja.

“Ako vas upitaju” - a sigurno je da ce upitati - “Odakle ste potekli?”, odgovorite im: “Proizišli smo

iz svjetlosti, odande odakle i sama svjetlost izvire”.

“Dolazimo od Boga, i sinovi smo Božji; dolazimo iz izvora svekolikog postojanja. Nema drugog izvora:

on je samostvoren i samoobnavljajuci, i Bog je otac koji nema oca iznad sebe; Tvorac nema iza sebe Tvorca

- stvaralac je sama sila stvaranja”.

“... Proizišli smo iz svjetlosti, odande odakle i sama svjetlost izvire”.

160

“Ako vas upitaju: “Koji je znak oca vašega na vama?...”

A “oni” ce zasigurno zapitkivati: “Jeste li se prosvijetlili? A koji su znaci tog stanja? Jeste li spoznali

Oca? Ako jeste, dajte nam dokaz! Pokažite neki znak”. Društvo ne može vidjeti neposredno, i zato su stalno

u potrazi za nekakvim znacima. Zašto? Zato što ne mogu neposredno gledati u vas. Cak i ako je, recimo,

Buddha pred vama, vi cete tražiti znake, neke pokazatelje. Kada vam je Isus pred nosom, vi ga molite:

“Pokaži nam nešto, uvjeri nas!” - a Isus vam je izložen od glave do pete. Zar on nije dovoljan mak? Ne,

izgleda da nije, jer ne možete razumjeti. On prevazilazi svaku mogucnost vašeg shvacanja.

Ljudi su uobicavali dolaziti kod Isusa i pitati ga: “Zar si stvarno ti onaj koji nam je obecan? Je li

moguce da si ti onaj Izabrani?” - a pitaju njega! Ako su toliko uporno pitali njega, onda mora da su zaista

dosadivali njegovim ucenicima, jer “oni” su uvijek protiv ucenika. Naravno, u neprijateljstvu su s Majstorom,

ali protiv ucenika su još ogorceniji, jer ucenici su medu “njima”. Zbog toga društvo uvijek postavlja zbunjujuca

pitanja: “Koji je znak Oca tvoga na tebi? Pretvori vodu u vino i mi cemo shvatiti. Probudi nekog mrtvaca, ucini

bilo što što je protiv svih prirodnih zakona”. Izgleda da ce “oni” tek tada moci pojmiti neke stvari.

A što je Isus porucio svojim ucenicima? Nije im savjetovao: “Pa dobro, cinite neka cuda - dajte im te

njihove znake”. Ono što im je Isus predložio zaista zaslužuje svaku pažju. Rekao je:

“... recite im: “To je pokret i odmor”. To je znak Boga u vama ... pokret i odmor”.

Dosta teško - za shvacanje. Što to znaci? Isus kaže: “Pomicemo se, no ipak se odmaramo. Svaka

proturjecnost je išcezla u nama. Mi smo sada sinteza svih proturjecnosti: mi smo u stanju pricati a da ipak

šutimo. Možemo govoriti a da ne narušavamo tišinu. Volimo, pa opet ne volimo, jer je potreba da se bude

voljen nestala u potpunosti. Samotni smo, iako smo sa vama, jer nicije prisustvo više ne može uznemiri našu

unutrašnju samocu. Mi smo u gomili, ali nismo od gomile. Živimo i krecemo se u ovom svijetu, ali mu ne

pripadamo. Možda smo u njemu, ali on svakako nije u nama”.

To je upravo ono što Isus kaže: “To je pokret i odmor... Pogledaj te malo bolje: krecemo se, ali bez

napetosti. Krecemo se, no u središtu bica ne postoji napor, zbog toga što nema težnje da se stigne na netko

odredište - mi smo vec stigli na kraj svog puta. To je znak Oca našega na nama. Pa, zagledajte se malo

bolje! U nama su išcezle sve želje, no mi i pored toga živimo medu vama. Nema motivacija, ali i dalje

dišemo. Svaka krajnost nestala je jednom za svagda. Vi nas vidite u vremenu, ali vrijeme za nas ne postoji.

Hodamo i ne hodamo, živimo i ne živimo - ušli smo u vjecnost, u punocu života”. Ali, baš je to znak

savršenog Majstora. Ako želite prepoznati istinskog ucitelja, onda vam dajem šifru: pokret i odmor.

Za vas ce izgledati sve tako jednostavno ako se Majstor krece i služi ljude, mijenja društveno

uredenje, i stvara velike pokrete, s željom da ostvari neku utopiju. Vama nije problem razumjeti jednog Gandija;

neprestana kretnja, danonocna aktivnost - politicka, društvena, religiozna - i sve to u službi drugih. Biti

ce veoma lako prepoznati mahatmu u Gandiju, jer svud oko njega je pokret, i to pokret za druge, zbog

drugih... to je prava služba: on se ne krece u svoje ime i zbog svojih potreba, vec iskljucivo da bi ispunio tude

želje. Takoder, nije vam teško shvatiti covjeka koji se svega odrekao, nekog sveca koji je napustio svijet i

otišao na Himalaje - ne pomjera se, ne govori, ne cini bukvalno ništa; nema službe, nema društvenih

zalaganja, nema rituala - jednostavno, sjedi sam u svojoj tišini. I njega možete razumjeti, jer on je druga

krajnost pokreta: odmor.

Ali, i Gandi i svetac izabrali su samo jednu u stranu medalje. Oni su možda zaista sjajni ljudi - njih

stvarno ima - ali oni su daleko od svakog savršenstva, jer na njima još uvijek nema znaka “oca živoga”, jer

savršenstvo je taj precesto spominjani znak. Oni bi morali - da su savršeni - biti Isusu slicni: u pokretu, pa

ipak tihi i nepomicni.

Pokret i odmor: živjeti u svijetu, pa ipak, u potpunom odricanju. Gdje se pojavi proturjecnost, dolazi do

ostvarenja onog konacnog. Ako izaberete samo jednu stvar, promašili ste cilj. Ne birajte! To je ono što su od

pamtivijeka ponavljali svi mudraci, od Lao Tzua do Isusa. Izaberite bilo što i pogriješiti cete. Ne birajte - neka

pokret bude prisutan, i odmor takoder, i neka budu povezani, spojeni. Postanite simfonija, a ne jedan jedini

zvuk, jedna jedina nota koja se ponavlja odavde do vjecnosti. Obican zvuk je prost, i s njim nema mnogo

problema.

Mula Nasrudin je imao violinu, i na njoj je uvijek proizvodio samo jedan zvuk. Izabrao je jednu jedinu

notu, i ponavljao je istu stvar tisucu puta na dan. Porodica se silno uznemirila, i susjedstvo takoder, pa kada

više nisu mogli izdržati, došli su do njega pitajuci ga: “Pa dobro, Nasrudine, u cemu je problem? Koja ti je to

muzika? Ako uciš, onda bar uci kako valja. Što stalno sviraš jednu te istu notu? Dosadno je slušati te - svi se

uspavaju vec oko podneva od te tvoje svirke”.

I Nasrudinova žena je ucestvovala u svim tim žalopojkama: “E pa što je mnogo, mnogo je - slušam te

danima, iz tjedna u tjedan; prošlo je, evo, vec nekoliko mjeseci, a ja još nikad nisam cula da postoji takva

vrsta muzicara. Što ti u stvari radiš?”

Nasrudin joj odgovori mrtav hladan: “Znaš kako... Svi pokušavaju naci svoju notu, a ja sam je odavno

našao. Zbog toga svi muzicari mijenjaju note: oni još uvijek traže, još uvijek pokušavaju domoci se svog

vlastitog zvuka. Ja sam svoj zvuk, svoju notu, pronašao još prije šest mjeseci, i sada nema potrebe prebirati

po drugim žicama - ja sam svoj cilj ostvario!”

Jedna nota je tako prosta, i ako je to sve, onda nema mnogo za ucenje - stvar tada zaista nije

zamršena i teška. Ali, covjek zbog jednog zvuka propušta sve ono što je predivno, jer što je složenost veca,

to se i veca ljepota pojavljuje. A Bog je najsloženiji: citav se Univerzum srece u njemu. Pa kakav je onda

161

znak oca na vama? To može biti samo sinteza, to može biti samo simfonija - trenutak kada se svi zvuci

pretvaraju u jedan jedini.

“... pokret i odmor...” Sve je to cista simbolika: “Ako vas upitaju: “Koji je znak oca vašega na

vama?”, recite im: “To je pokret i odmor “.

Pokušajte slijediti te principe, primijenite ili i u sopstvenom životu, u svakodnevnici. Lako je izabrati

jednu krajnost: možete krenuti u aktivnost i izgubiti se u njoj, ili - možete prestati s pokretom i izgubiti se u

opuštanju. Ali, i jedno i drugo biti ce vaš izbor - to ce vas udaljiti od Boga, jer On se nicega ne odrice, On

ništa ne odbija.

On je u svemu, jer Bog jeste sve. Ako i vi takoder postanete sve, a ne odbijete i najsitniju stvar, ne

odreknite se bilo cega, tad, u tom casu potpunog prihvacanja, na vama se pojavljuje znak Boga živoga.

Pazite se krajnosti! To su opasni putovi, jer ljudi lako skrenu sa staze i padnu u provaliju. Pustite...

Neka se obje krajnosti dodirnu u vama, jer tada ce se pojaviti nešto novo - mnogo suptilnije, delikatnije...

složenije, ali i mnogo, mnogo ljepše.