Sedamnaesta izreka...

Isus je rekao:

“Blaženi su samotni i odabrani,

jer vi morate naci kraljevstvo;

zbog toga što ste iz njega potekli,

u njega cete se i vratiti “.

Isus je rekao:

“Ako vas upitaju:

“Odakle ste potekli?”,

odgovorite im:

“Proizišli smo iz svjetlosti,

odande odakle i sama svjetlost izvire”

Ako vas pitaju:

“Koji je znak oca vašega na vama?”

recite im:

“To je pokret i odmor”.

POKRET I ODMOR

Najdublje htjenje svakog covjeka je biti totalno slobodan. Sloboda, Mokša, je cilj, a Isus taj cilj naziva

kraljevstvom Božjim: biti slican kraljevima, i smisao je jasan.., ne osjecati nikakvo opterecenje, granicu,

ogranicenje... živjeti kao utjelovljena beskrajnost, bez sudaranja s drugima - kao da ste potpuno sami.

Sloboda i samoca su dvije strane jedne te iste stvari. Zbog toga je kaivalya bila Mahavirov koncept

slobode. Kaivalya znaci apsolutna samoca - kao da nikoga nema, a kada je situacija zaista - subjektivno -

takva, tko ce vam onda predstavljati teret i ogranicenje? Ako nitko ne postoji, tko ce onda biti taj “drugi'?

Zbog toga, svi oni koji traže slobodu, morati ce pronaci vlastitu samocu. Ti ljudi ce jednostavno biti prisiljeni

naci sredstvo i nacin da dodu do tog samotnog stanja svijesti.

Covjek je roden kao dio svijeta, kao clan društva, kao sastavni dio drugih. Njega nisu odgajali kao

samotnika, vec kao društveno bice. Kultura, obrazovanje, pa i sva ostala uvjetovanja, imaju jedan zajednicki

imenitelj: prilagoditi dijete društvu, uciniti sve kako bi se uklopilo u sredinu. To je ono što psiholozi nazivaju

prilagodivanjem. Kada god je netko odvojen od glavnice, kada je samotan, djeluje neprilagodeno.

Društvo lici na mrežu, obrazac sastavljen od milijun osoba, na gomilu. Tu imate vrlo malo slobode - za

pokušaj vece slobode cijena je visoka. Ako slijedite društvo i njegove prohtjeve, ako ste poslušni zavrtanj

društvenoj mašini, ostati ce vam neshvatljivo malo slobode. Slobodu vam tada daju drugi - zato što ste

postali rob. Ali, sve što vam se pokloni može i vam se uzeti, i cijena je, ponavljam, visoka. Gdje god postoji

prilagodivanje, postoje i ogranicenja.

Unutar društva nitko ne može biti potpuno slobodan: prisustvo drugih uvijek ce stvarati nevolje. Sartr

je na jednom mjestu rekao: “Pakao, to su drugi”. On je donekle u pravu, jer drugi vam zaista mogu stvoriti

napetost - brinete zbog ljudi oko vas. Do sudaranja jednostavno mora doci, jer i okolina je u potrazi za onim

istim stanjem apsolutne slobode - a stvar je u tome što ona može postojati samo za jednoga.

Cak i ti vaši kraljevi nisu apsolutno slobodni. Takvi, zaista, ne mogu biti; mogu izgledati kao slobodni,

ali su i dalje zavisni od drugih, moraju se cuvati, braniti se. Njihova je sloboda samo fasada, no opet zbog

neutažive težnje za ostvarivanjem tog stanja, covjek želi biti slican kraljevima, ljudima na vlasti, carevima.

Zašto? Zato što on drugima zaista stvara lažan utisak: “Ja jesam slobodan”. Takoder ljudi žele da se

obogate po svaku cijenu, jer ispada da su i bogataši slobodniji od “ostalih”. Kako neki siromašak može biti

slobodan covjek? Njegove potrebe uvijek ce mu predstavljati opterecenje - jer njemu je teško da ih zadovolji.

U kom god smjeru da krene, nalijece na zid koji nije u stanju preskociti.

Zbog svega toga, u ljudima se rada želja da se obogate. U najdubljem sloju bica, osnovno htjenje je:

biti slobodan; sve ostale želje su izvedenice te primarne želje. Medutim, ako krenete u pogrešnom smjeru,

necete doci do cilja - a problem je u tome što svi pogriješe smjer. Ako pogriješite u pocetku, poslije je teško

preusmjeriti se.

U hebrejskom jeziku, rijec koja se odnosi na grijeh je predivna. U slobodnom prijevodu, grijeh je “promašiti metu” - nema ni nagovještaja za neki osjecaj krivice i griže savjesti. Grijeh je skrenuti s vlastitog puta, a pod religijom se podrazumijeva vracanje na isti, i ona je neophodna, jer bez nje promašujete svrhu i

cilj. Cilj je apsolutna sloboda, a religija je samo sredstvo da se do toga dode. Zbog toga morate shvatiti da je

religija antidruštvena sila: po samoj svojoj prirodi religija mora takva biti, jer apsolutna sloboda nije moguca

unutar društvenog okvira.

Psihologija je u službi društva. Psihijatri na sve moguce nacine pokušavaju da otudenog covjeka

ponovo prilagode okolini, pa su, samim tim, izvršioci društvenih želja. Politika je, takoder, u službi društva, i

153

ona vam daje tek toliko slobode da se ne osjecate kao rob. Ta sloboda je cisto podmicivanje - mogu vam je

uzeti kada god zažele. Ako mislite da ste zaista slobodni, može vam se dogoditi da uskoro završite u

zatvoru. Psihologija, politika, obrazovanje, kultura, sve to služi establišmentu - samo je religija istinski

buntovna. Ali, društvo i pored toga vas može prevariti, jer ono stvara svoje vlastite religije: Kršcanstvo,

Budizam, Hinduizam, Islam - sve su to samo puki socijalni trikovi. Isus je nešto što sa svim tim stvarima

nema nikakve slicnosti. On nije “religiozni psihijatar”.

Pa, pogledajte Isusa: on nije bio poštovan covjek. Kretao se u društvu ljudi koji su bili protiv društva,

bio je lutalica - i tako mora biti, jer on nece biti poslušni zavrtanj u mašineriji društva. Stvarao je sljedbenike

od onih koji su bili protiv društva. U stvari, svi ašrami svijeta trebali bi da su antisocijalni, ali od stotinu,

možda su samo dva ašrama zaista ašrami. Ostali su prilagodeni društvu. Pravi ašrami su alternative, nešto

nasuprot gomilama, nasuprot ljudima koje je Isus zvao “oni” bezimena masa.

Postojale su škole - kao na primjer, budisticke škole u Biharu koje su pokušavale stvoriti društvo koje

uopce ne lici na društvo. Drugim rijecima, imali su namjeru napraviti povoljne uvjete, i ubrzati oslobodenje:

nema ogranicenja, nema nametnute discipline dopušteno vam je da ste ono što jeste, da osjecate vlastitu

beskrajnost.

Isus je protiv društva, i Buddha takoder, ali ono što je stoprocentno u slavu društva, to su Kršcanstvo i

Budizam. I zaista, društvo je nevjerojatno lukavo i prepredeno; ono je u stanju da i potpuno antisocijalne

stvari promjeni u socijalne. Društvo stvara fasadu i lažne novcice, i vi ste onda sretni - licite na bebe koje

sisaju plasticnu bradavicu, i koje su ubjedene kako im to koristi. Bebe ce svakako biti spokojnije, i vremenom

ce se uspavati gladne.

Kada god je dijete neraspoloženo - kada place ili radi nešto slicno - ovo se mora izvesti: samo mu

dajte lažnu “dudu”. Ono nece moci primijetiti razliku, i sigurno ce da pomisli da mu majka sada obezbjeduje

sve što mu je potrebno. Na kraju ce se uspavati, i više nece praviti probleme. Kršcanstvo, Islam, Budizam,

Dainizam, Judaizam i svi ostali “izmi” su u suštini samo lažne “dude” - smanjuju vam napetost, jer vas

uvjeravaju da je sve u najboljem redu. Doticni “izmi” stvaraju u vama iluziju da ni u cemu ne griješite, i da je

sve baš kako treba. To su najstarije pilule za uspavljivanje na svijetu. Kada ih progutate, pocinju halucinacije:

utjehe, utjehe, utjehe...

Nije samo LSD droga. I Kršcanstvo je droga, takoder, i to mnogo složenija i opasnija droga od LSD-ja,

jer Kršcanstvo proizvodi u vama jedan oblik dugorocnog sljepila: ne vidite što vam se dešava, ne osjecate

kako tracite sopstvene živote, i nije vam jasno koje ste sve bolesti skupili do sada. Sjedite na vulkanu i

govorite kako je sve u najboljem redu: Bog je na nebu, on se brine o svim stvorenjima na planeti Zemlji,

svemocan je, vjecan – problema nema. Svecenici vam, sa svoje strane, prijateljski savjetuju: “Za brigu ili bilo

kakav neprijatan osjecaj nema nikakvog razloga - jer, evo, mi smo tu da vam pomognemo. Pustite nas da

sve vaše poslove mi obavljamo umjesto vas: kako na ovom, tako i na onom svijetu”. Tu bijedu koju osjecate

prouzrokovali ste time što ste vlastiti život povjerili u ruke onima koji još slabije vide od vas.

Društvo vam jednostavno ne može ustupiti slobodu. To je nemoguce, jer društvo zaista nije u stanju

da baš svakoga oslobodi. Pa što onda da se radi? Kako prevazici društvo? - to su pitanja duhovnog covjeka.

To medutim, ne izgleda baš lako: gdje god da odete, društvo ce vas sustici; možete pobjeci iz jednog društva

u drugo, ali to ne pomaže puno. Možete otici na Himalaje, no vi cete i tamo stvoriti odgovarajuce društvo.

Poceti cete razgovarati s drvecem, sa životinjama ili zvijezdama, jer teško je biti sasvim sam. Možda cete za

drugove steci ptice i zvijeri, i prije ili kasnije oni ce vam postati zamjena za porodicu koju ste napustili. Na

kraju cete jedva cekati da ptica - koja ima obicaj da se svakodnevno oglašava - sleti ispred pecine i zapjeva.

Teško vam je primijetiti kako ste opet postali zavisni od drugih. Recimo, ako pticica ne zapjeva, imati

cete osjecaj da vam nešto nedostaje: što se desilo s jadnim stvorenjem? Zašto ne pjeva kao obicno? Zbog

cega se nije pojavila na vrijeme? Ona nekadašnja tjeskoba opet se pojavila, i uopce se ne razlikuje od

tjeskobe koju ste osjecali u vezi racuna u banci, žene, djeteta ili bilo cega drugog. Obrazac je isti: onaj drugi.

Cak i ako odete u neistražene dubine himalajskog gorja, vi cete se vec snaci – stvoriti cete novo društvo.

Ako se malo priberete, ja sam siguran da cete shvatiti jednu jako suptilnu stvar: društvo nije izvana -

društvo je u vama. I sve dok se problem ne riješi tamo gdje se i zacinje, gdje god pobjegli, društvo ce krenuti

za vama. Cak i ako pobjegnete u neku hipi-komunu, rezultat nece biti osjecanje razuslovljenosti. Nešto u

vama ce se opet pokrenuti i obnoviti onaj stari mehanizam.

Sa vama ce društvo uci u ašram. Društvo vas ne prati - vi ga nosite u sebi. Vi ste tvorac vlastitih

okova. U vama je sjeme. Kada se ono pretvori u drvo, vi uocavate plod: društvo. To pokazuje samo jednu

stvar: ako ne preobrazite sebe, nikada necete moci prevazici društvo. Sva su društva u suštini ista. Samo se

oblik razlikuje - inace, obrazac uvijek ostaje kakav je i bio.

Zašto ne možete živjeti bez društva? Pa, to je takav pritisak! Cak cete i na Himalajima cekati nekog:

prolaznika, turistu, lovca, bilo koga. Osjetiti cete neopisivu srecu cim ugledate živo bice. U samoci, biti cete

pritisnuti tugom, i ako neki lovac zaista naide, vi cete mu se odmah obratiti pitanjima: “Što ima novo u

svijetu? Jesi li donio posljednji broj novina? Daj mi neke vijesti, bilo kakve, ali daj, daj!” Zašto? Koren

problema se mora spoznati...

Prva stvar: vama je potrebno da osjecate da ste nekom potrebni. Besmisao vas jednostavno pritisne

kada god vam se ucini da ste suvišni. Tuda naklonost vam vraca smisao i znacaj. Vi cesto govorite: “Moram

se brinuti o ženi i djeci”, kao da vam je to neki nevjerojatan teret - ali griješite, griješite. Stvarate rijecima

154

utisak da se tu radi o jednoj velikoj odgovornosti, o dužnostima koje ispunjavate maltene preko volje.

Griješite, zaista niste u pravu. Zamislite samo... da nema žene da nema djece, što ce onda biti sa vama?

Odjednom ce vam se uciniti da je život potpuno besmislen, jer vama je porodica zaista potrebna. Djeca su

nemocna, cekaju da se vratite s posla... sve to vam daje znacaj, izvjestan smisao. I sada, pomislite samo:

nikoga nema! Vi cete jednostavno išceznuti, jer nikoga za vas nece biti briga – prolaziti ce pored vas kao

pored spomenika. To ce vas dokrajciti u potpunosti.

Cuo sam: nekog bolesnika pregledao je psihijatar koji je bio dosta ekscentrican - baš kao i svi

psihijatri. Nakon gotovo tri godine psihoanaliza, covjek se obratio svom prijatelju: “Psihoanaliticaru je možda

gore nego meni, jer ja pricam vec tolike godine, a on nikada ne kaže ni rijec - za sve ovo vrijeme nikada nije

rekao ni “ne” tu “da” - samo sjedi u svojoj fotelji i klima glavom. Sada sam stvarno zabrinut, jer ne znam što

da radim. Ja pricam i pricam i pricam, psihoanaliticar sluša, i u tome je prošlo tri godine naše suradnje. Ja

više stvarno ne znam što da radim dalje”.

Prijatelj mu rece: “Pa, zašto onda ne prestaneš?” Bolesnik je to zaista i želio, ali, ipak, nije bio u

stanju.

Medutim, poslije izvjesnog vremena, psihoanaliticar je umro. To je bila kap koja je prevršila mjeru.

Zbog toga je covjek opet otišao kod svog prijatelja: “Moji problemi su se sada udvostrucili. Prvo je problem

bio u tome što je psihoanaliticar šutio - nikada nije prozborio ni “ne” ni “da “. Niti me je prihvacao niti me

odbijao, tako da nisam mogao odrediti - jesam li na pravom putu - na putu izljecenja - ili sam i dalje bolestan

kao što sam i bio. Sada, kada je napustio ovaj svijet, problem je još veci: što sada da radim?”

“Nemoj uopce brinuti”, pokušao ga je prijatelj utješiti. “Ti samo nastavi pricati, jer on ti ionako nije

odgovarao - u cemu je razlika?”

“Odgovarao nije”, priznao je covjek, “ali je slušao!”

Citava psihoanaliza i sav taj biznis u vezi psihoanalize pociva na slušanju. Nema u psihoanalizi neceg

narocito dubokog, i gotovo da je sve to jedan suptilniji hokus-pokus. Ali, zbog cega onda toliko traganja?

Zbog toga što vam poklanjaju pozornost - poznati psihoanaliticar, covjek koji je poznat kao uspješan pisac i

naucnik, osoba koja je poznata po tome što je lijecila mnoga poznata imena, usmjerena je sada iskljucivo na

vas. No, ipak, zašto vam je to toliko znacajno? Pa, jednostavno zbog toga što na vas nitko živ ne obraca

pozornost. Cak vas ni rodena žena ne sluša - a o djeci da i ne govorimo. Krecete se kroz svijet kao sjenka,

nitko vas ne primjecuje, i stoga ljudi odlaze kod psihijatra - da osjete kakvu-takvu promjenu. To je pravi

luksuz - ici kod psihoanaliticara - samo bogataši mogu priuštiti sebi tu vrstu zadovoljstva.

Ali zašto ljudi cine to što cine? Oni legnu na kauc i pricaju do besvijesti, a psihoanaliticar sluša - ali on

ZAISTA sluša... to nije mala stvar- on je prvi covjek koji vas sluša! Naravno, vi za takvu pozornost morate

dobro platiti, no nakon toga se zaista sjajno osjecate. Ljepota osjecanja dolazi preko tude pažnje. Kada

izadete iz njegove kancelarije, noge vas ne slušaju, usne pjevaju same od sebe, pucketate prstima. To nece

dugo potrajati – morati cete i sljedeceg tjedna posjetiti psihoanaliticara - ali, kada vas netko sluša, kada

svojim stavom govori: “Vi ste vrijedni, i ja obracam pozornost na vas samo zbog toga”, vi se odlicno osjecate.

Cak i ako psihoanaliticar ne kaže ni jednu jedinu rijec, vi znate kako stvari stoje, i opet vam je dobro.

U vama se skriva duboka potreba da nekom budete potrebni. Netko MORA ceznuti za vašim

prisustvom; ako toga nema, vama se cini da pod nogama nemate nikakvo uporište. Ako se netko svada sa

vama, i to je na neki nacin u redu, jer ipak, mada vas ne voli, taj covjek ipak obraca pozornost. Izgleda da je

bolje sukobljavati se nego biti sam, zbog toga što imate o cemu razmišljati, imate što raditi.

Kada god nekog volite, osmotrite bliže tu vašu potrebu. U stvari, bolje je da gledate ljubavnike, jer ce

vam biti teško biti trezveni kada ste vi sami u takvom odnosu. Kada se zaljubite vi gotovo da niste normalni

niste pri zdravoj pameti, pa vani je zato teško bilo što uociti. Zbog toga, bolje je i pametnije da posmatrate

ljubavnike: oni govore jedno drugome “Volim te”, no u najskrivenijem dijelu sebe, oni ocajnicki ponavljaju

“Voli me, voli me”. Prava je stvar u tome - biti voljen - a ne u tome da se voli. Izgleda da se ljudi vole

medusobno samo da bi ih voljeli - no bilo kako bilo... suštinska stvar je: “Volim da bi me voljeli; želim da bih

se osjetio poželjnim”.

Zbog toga se ljubavnici stalno žale na svoje partnere: “Ne voliš me dovoljno”. Pa tu dovoljnost nitko

nece docekati, jer potreba za ljubavlju nema dna. Takva se vrsta želje ne može ispuniti. Što god da vaš

ljubavnik govori ili radi, nece vam biti dovoljno; nadati cete se, zamišljati neku dublju ljubav, i biti cete

osujeceni samo zbog toga što mislite da vas ne vole koliko bi trebalo. I zaista, svaki ljubavnik misli u sebi: “Ja

volim iz sve snage, ali moj partner mi ne odgovara”. Što je najgore, i taj partner zasigurno osjeca istu stvar -

da je njegov ljubavnik sebican kada je ljubav u pitanju. Ovo moramo razjasniti - u cemu je stvar?

Kahlil Gibran je stvorio predivnu pricu - u stvari, prica je izmišljena - ali ponekad izmišljene stvari

govore više od svega. Jer, ponekad izmišljotina djeluje uvjerljivije od bilo koje cinjenice. U svojoj knjizi “Isus,

Sin Covjecji”, prica se odvija ovako: Marija Magdalena, sa svog prozora, posmatra Isusa koji sjedi u bašti

pod nekim drvetom. Covjek je prelijep, no kao da njegova ljepota ima u sebi nešto nezemaljsko - kao da je

oko njega obavijena nevidljiva aura koja ga štiti od tudih pogleda. Marija Magdalena bila je najcuvenija

prostitutka, pa su i kraljevi uobicavali da, s vremena na vrijeme, zakucaju na njena vrata. Medutim, njen

pogled bio je usmjeren ka Isusu. Ona ga je vidala stalno u nekoj svjetlosti, i premda je bio obucen kao

odrpanac, njoj je izgledao privlacniji od svih drugih.

155

Jednom prilikom, Magdalena je naredila slugama da odu do Isusa i da ga zamole da je posjeti. Sluge

su odmah krenule kako bi izvršile naredenje, ali, za divno cudo, Isus je odbio. Samo im je rekao: “Ja sam

ovdje, i nastaviti cu sjediti pod krošnjom ovog drveta”.

Tako je, na kraju, Marija Magdalena morala osobno otici do njega - jednostavno nije vjerovala da

postoji covjek koji može odbiti njen poziv. Kada mu je prišla, opet ga je pozvala: “Dodi u moju kucu i budi

gost koliko hoceš”.

“Ja sam”, odgovori joj Isus, “odavno ušao u tvoju kucu, odavno sam gost. Sada nema nikakve potrebe

da podem za tobom”.

Magdalena nije mogla razumjeti njegove rijeci, pa mu je rekla: “Moraš doci, i nemoj me više odbijati -

nitko nikada nije odbio moj poziv. Zar mi ne možeš ni toliko uciniti? Prihvati moj poziv, dodi kod mene na

veceru, i ostani ako hoceš, citave noci”.

“Ja sam te prihvatio”, rece joj Isus mirnim glasom, “i zapamti: oni koji kažu da su te prihvatili ne govore

istinu. Svi koji su govorili da te vole, lagali su. I kažem ti: jedino te ja mogu voljeti”. Izgovorivši te reci, Isus se

malo odmorio, i poslije nekoliko trenutaka, otišao je svojim putem - u kucu Marije Magdalene nijednom nije

ušao.

Što joj je Isus rekao? Samo jednu stvar: “Jedino te ja mogu voljeti. Oni koji neprestano ponavljaju da

te vole nisu u stanju voljeti, jer ljubav nije djelo, nego kvaliteta bica, stanje svijesti”.

U svom trenutnom stanju svijesti, vi jednostavno ne možete voljeti, i vaša je ljubav osudena na to da

bude vještacka. Vi samo pokazujete da volite, kako biste izmamili tudu ljubav. Vaš partner cini istu stvar, i

zbog toga su ljubavnici uvijek u grdnim problemima: varaju se, i uvijek za prijevaru optužuju onog drugog.

Nevolja je u tome što oni nikada ne polaze od sebe. I ja vas zbog toga pitam: da li ste ikada ikoga voljeli?

Možete li reci sa dna svoga srca da ste nekada voljeli neko ljudsko bice? Niste! Uzimali ste svoju ljubav

zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva, i problem je bez prestanka bio “onaj drugi”. Zašto? Zato

što nikada niste obratili pozornost na sebe.

Mula Nasrudin je toga dana napunio devedeset i deveti rodendan. Neki reporter iz lokalnog casopisa

došao je da ga intervjuira, zbog toga što je Nasrudin bio ubjedljivo najstariji covjek u selu. Nakon razgovora,

reporter mu je na rastanku rekao: “Nadam se da cu biti u stanju doci i dogodine, kada napunite sto godina”.

Zašto da ne, mladicu moj”, rece mu Nasrudin prijateljski. “Ti mi izgledaš dosta zdravo za svoje

godine”.

Nitko ne obraca pažnju na sebe: oci gledaju druge, uši slušaju druge, ruke druge dodiruju - nitko na

sebe ne obraca pažnju. Ljubav se dešava tek onda kada ostvarite sopstvo, kristaliziranu dušu. Kada je ego

tu, ljubavi nema ni od korova. Ego želi biti voljen zbog toga što su ljubav i pažnja hrana za ego. Volite samo

zbog toga što želite biti osoba koja je poželjna. Radate djecu, ali ne da biste ih voljeli, vec da biste osjetili

kako ste nekom, ipak, prijeko potrebni. Kada sve to sredite - porodica, djeca, odgovornosti - onda pocinjete

oglašavati: “Nemaš pojma koliko obaveza imam, i kakve sve dužnosti ispunjavam svakoga dana”. Ili, krecete

s tim da opterecujete djecu: “Kako si nezahvalan! Pa ja sam ti otac, ja sam ti majka, ja brinem za tebe...” Sve

se to radi kako bi se ego napuhao do neslucenih granica.

Sve dok ne odbacite potrebu biti potrebni bilo kome, necete postati samotnik. Idite gdje god hocete -

na Himalaje, u pecinu, daleko od svijeta - no opet cete, za vrlo kratko vrijeme, stvoriti novo društvo. Ako se ta

potreba odbaci, onda možete biti i na tržnici, u najvecoj gužvi, no i pored toga - biti cete sasvim sami.

Sada pokušajte do kraja shvatiti ovu Isusovu izreku:

“Blaženi su samotni i odabrani, jer vi morate naci kraljevstvo; zbog toga što ste iz njega

potekli, u njega cete se i vratiti”.

Prodrite u smisao svake rijeci: “Blaženi su samotni...” Tko je samotan? Onaj tko je odbacio potrebu

biti potreban drugima, onaj koji više ne želi da ga žele. Samotnik je covjek koji je sasvim zadovoljan u sebi,

onaj koji ne osjeca potrebu da mu drugi govore: “Znaš, ti si vrlo znacajna osoba”. On je unutar sebe doživio

vlastit znacaj, i sada mu nikakve vanjske potvrde nisu neophodne. Smisao njegovog života ne dolazi mu od

izvana - on ne prosjaci za smislom i znacajem - jer znacaj i smisao sjedinjeni su sa suštinom njegovog bica.

Samotnik može živjeti sam za sebe, sam po sebi bez podrške sa strane.

Vi niste u stanju živjeti sa sobom. Kada god ste sami, osjecate nekakvu neizrecivu nelagodnost.

Samoca je u vašoj svijesti povezana s osjecanjem tjeskobe i mrtvila. Što raditi? Gdje ici? Idite u crkvu, u neki

klub, u kazalište- nije važno gdje, nadite nekoga, miješajte se sa gomilama, ili, jednostavno, idite u kupovinu.

Za bogataša je kupovina jedina igra, jedini sport. Ako ste siromašni, i ako niste u stanju baviti se tom vrstom

sporta, onda bar posmatrajte izloge! No bilo kako bilo, idite negdje, što dalje od sebe, što dalje od samoce.

Biti sam, to je veoma teško, neobicno. Odakle ljudima tolika žudnja za drugima? Pa, kako odakle?

Kada god je covjek u samoci, vaš znacaj pocinje da blijedi nevjerojatnom brzinom. Idite u prodavaonicu i

kupite par nepotrebnih stvari; barem ce vam prodavac povratiti onaj izgubljeni osjecaj - da ste nekom nešto.

Kupljena stvar nece vam vratiti poljuljani moral, nego prodavac - zbog toga smo opsjednuti kupovinom

besmislenih stvari. Izadete u prodavaonicu samo da biste uzeli nešto - bilo što, u stvari - prodavac vas

pogleda kao da ste kralj osobno. Svi se prodavaci ponašaju kao da u potpunosti zavise od vas - i vi se

hvatate na to, iako znate da to sa istinom nema neke narocite veze. Kupci se na taj nacin iskorištavaju od

pamtivijeka: prodavac vam uputi osmijeh koji je stavio na lice još prije deset godina. Docekuje vas kao

ministra, s uzvikom dobrodošlice, i vi se stvarno osjecate kao netko tko je znacajan, skoro neophodan. Cini

156

vam se da bi prodavac preminuo da niste pošli u kupovinu. Izgleda da je samo cekao da se pojavite - kako bi

nastavio da diše normalno.

Po citavom svijetu, ljudske se oci krecu i love sve ono što covjeku može povratiti izgubljeni smisao i

znacaj. Kada god vas pogleda neka žena, vama se podigne moral. Sada su i psiholozi otkrili tu tako

jednostavnu cinjenicu: kada god udete u neku prostoriju - na aerodromu, na željeznickoj stanici ili u hotelu - i

ako vas neka žena pogleda dva puta, ona je spremna da joj pridete. No, ako vam uputi jedan jedini pogled,

ne obracajte pažnju, zaboravite. Psiholozi su cak i snimali takve situacije, proucavali su do krajnosti tu

pojavu, i rijec je o cinjenici: kada god žena dva puta nekog pogleda, to je vec dovoljan znak - ona želi da joj

uzvratite pozornost, i da joj pokažete svoju naklonost.

Covjek ulazi u restoran: žena ga osmotri, no ako smatra da nije zanimljiv, nece joj pasti na pamet da

ga još jednom pogleda. I ženo-lovci to jako dobro znaju - to im je znanje vec eonima u genima. Psiholozi su

sve to saznali tek prije nekih desetak ili dvadesetak godina. Ako žena - nakon što je obratila pažnju - uputi

muškarcu joj jedan pogled, to je siguran znak da je zainteresirana. Poslala vam je nedvosmislen poziv, jer je

spremna s vama odigrati igru ljubavi. Ali, ako vas žena ne pogleda i drugi put, onda su vrata zatvorena. Bolje

vam je da zakucate na neka druga vrata - njena su za vas zasigurno zatvorena.

Kada god vas neka žena pogleda, kada god obrati pažnju na vas, vi se osjetite znacajnijim. U tom

trenutku, cini vam se da ste jedinstveni. Zbog toga ljubav ima nešto magijsko u sebi. Ona vam daje toliko

snage, novog poleta, bujnijeg života...

Ali - to je i problem, jer žena koja vas posmatra svakoga dana nece biti od neke vece vajde. Zbog toga

se supružnici brzo zasite jedno drugog - jer kako cete moci da iz istog pogleda, svakoga dana, izvlacite istu

radost... da ste bitni, da ste netko i nešto, da ste neophodni? Ubrzo se naviknete - ona vam je žena, maltene

sestra, i išcezla je svaka draž osvajanja i borbe. Tada se pojavljuje želja: biti Bajron, biti Kazanova, biti Don

Žuan, i ici od žene do žene. To, zapamtite dobro, nije seksualna potreba; ta “šetnja” nema veze ni sa

seksom ni sa ljubavlju, jer ljubav je željeti da se ostvari sve dublji i dublji kontakt s jednom osobom. Ljubav

se, po samoj svojoj prirodi, uvijek pokrece ka dubinama.

Ta potreba da se ide od žene do žene nema veze ni sa seksom ni sa ljubavlju: rijec je o cistoj egopotrebi.

Ako možete svakoga dana osvajati neku drugu ženu, vremenom se pocinjete osjecati kao veliki

osvajac - kao nešto vrlo znacajno i poželjno. I ako ste završili s jednom ženom, a nijedna druga ne obraca na

vas pažnju, pocinjete nestajati. Zbog toga supružnici izgledaju nekako turobno, beživotno. Možete sa velike

razdaljine utvrditi da li je par u braku ili tek na pocetku veze. Ako nisu u zvanicnoj zajednici, primijetiti cete da

su sretni, da pricaju i da se smiju: jednostavno uživaju u prisustvu voljenog bica. Ali, ako su muž i žena,

odmah cete steci utisak da oni na jedvite jade podnose prisustvo onog drugog.