Pokoravam se spoznatoj stvarnosti

Fenomenološka psihoterapija

Promatranje bez namjere

Vi kažete da je vaša psihoterapija fenomenološka. Kojoj tradi-iji pripadate?

Fenomenologija je filozofska metoda.  Za mene ona

znači sljedeće: Opažam neki viši poredak, ali bez želje da ga razumijem, bez namjere da mu pomažem, bez namjere da nešto dokažem, ali i bez bojazni od toga što može izaći na vidjelo. Isto tako, ne bojim se ni kada vidim nešto straš- no. Suočim se sa svime, točno onakvim kakvim jest.

U konstelaciji gledam sve, kao i one koji su odsutni. Sve ih imam pred sobom. I onda mi se munjevito javlja uvid u nešto što leži iza fenomena.

Na primjer, za vrijeme rada iznenada spoznam: tu je

ubijeno dijete. To se ne može vidjeti, već leži iza fenome- na. Tu se iskristalizira nešto što je jako bitno za osobe u toj obitelji. Za njihovo ponašanje i međusobni odnos. To je nešto suštinsko. To se ne vidi, ali promatranjem feno- mena tijekom konstelacije to iznenada izađe na vidjelo. To je fenomenološki postupak.

Ovaj postupak nije vezan ni za jednu školu, niti se na temelju njega može osnovati određen teorijski smjer ili škola zato što se ništa ne preuzima od nekog drugog. Učenje se temelji na sposobnosti promatranja fenomena

 

bez određenog cilja i bez straha. Tada, ljudi mogu otkri- ti taj iznenadan bljesak na temelju vlastitog iskustva.

Ovaj način gledanja i spoznaje podrazumijeva određen okvir bez kojega to nije moguće?

Tako je. Postoji određena granica. Ja npr. promatram obitelj ili promatram sve fenomene koji imaju veze sa savješću ili krivicom. Dakle, pozornost je usmjerena na te specifične fenomene. Ne može se odjednom gledati na sve. To jednostavno nije moguće. Svemu se mora dati određeni  okvir.

Ljubav

Kako ste došli do svojih spoznaja? Kako ste razumjeli što se događa?

Sva objašnjenja su, po pravilu, naknadna, prvo dola- zi iskustvo. Dat ću vam jedan primjer radi boljeg razu- mijevanja  značenja  fenomenologije.

Ranije sam na svojim tečajevima radio vježbe u gru- pama od šest ljudi. Pet sudionika je sjedilo u polukrugu, a jedan je sjedio licem u lice ispred njih petoro. Zadatak je bio da njih petero promatranjem spoznaju šestog, s pozornošću koja omogućava gledanje u daljinu i da ga promatraju s ljubavlju, takvog kakav jest. I tako, sve dok im ne sine neka ideja o njemu. Iznenada svatko od njih shvati nešto suštinsko o njemu. I to su mu onda i rekli. Tijekom ovog procesa također se moglo uočiti da se pro- matrana osoba vidljivo promijenila kao rezultat proma- tranja. To znači da opažanje nije samo receptivno, nego da stvara energiju koja ima vidljiv utjecaj na okolinu. Su- dionici su bili prilično začuđeni.

Zahvaljujući ovoj vježbi možemo spoznati nekoliko fenomenoloških zakonitosti:

 

Prva je - istinsko viđenje drugih zahtijeva ljubav. Prihvaćanje onakvima kakvi jesu, s njihovom sudbinom, obitelji i problemima koje imaju.

Druga je - mora postojati određena distanca. Ako se požrtvovno bacite na pomaganje drugima ne možete imati ovu moć opažanja. Intenzivna intimnost, koja se ovom vrstom opažanja stvara, moguća je samo s određene udal- jenosti, ne u bliskom kontaktu. Terapeut nikada ne smije biti preblizu. On djeluje bez posebne namjere, u prostoru u kome vrijedi samo ono što jest i što djeluje. I ništa više.

Cjelovitost

Bez namjere, to znači bez projekcija i bez osjećaja koji se jav- ljaju kod promatrača?

Kao prvo, moramo se osloboditi bilo kakve namjere za pomaganjem. To je prvo pročišćavanje. Drugo bi bilo biti bez straha od onoga što će se pokazati, makar bilo i opasno po mene. Često za mene može biti opasno ako vidim nešto na određen način pa to onda i kažem, jer se izlažem reakcijama i optužbama drugih.

Moj prvi impuls je kada  se tako promatra,  s  ljubavlju, ali bez namjere, da onda na svjetlost dana izlazi samo dobro.

Nije baš tako. Evo i primjera. Nedavno je na semi- naru bio jedan mladić. Moja slika je bila: on neće još dugo živjeti. Gledao je u jednom smjeru i tada mi je od- jednom bilo jasno: to što on gleda je smrt. Rekao sam mu da nastavi gledati tamo i kaže: Daj mi još malo vremena. Na ovaj način dobio je određenu duboku snagu. Ali ka- da to tako ispričam, netko će reći: Hellinger ga tjera u smrt. To je, naravno, vrlo loše kada se tako nešto čuje ili pročita i shvaća na tako površan način. Ali s takvim stvarima se treba suočiti bez straha.

 

Kada kažete da ljudi u vježbi trebaju gledati s ljubavlju: to ipak ne može svatko. Netko osjeća agresiju, netko projekcije, itd...

Kad radim s nekim, koga inače ne poznajem, prven-

stveno ga promatram s ljubavlju. Ljubav ne znači da ja želim nešto od njega, već samo da ga prihvaćam onak- vog kakav jest. Bez osude. Jedan primjer: Tko drveće opaža na ovaj način, smatra da je svako drvo lijepo, ma kako se drvo razvilo. Drugačije jednostavno nije mogu- će. Tako je i s ljudima. To je ljubav: priznanje da je sve što postoji lijepo i dobro upravo takvo kakvo jest.

Učinak

U tom smo trenutku u dodiru s drukčijom vrstom svjes- nosti i u vezi sa sasvim drugim snagama opažaja, sa sna- gama koje nešto prouzrokuju, kao što su na primjer sna- ge rasta i sazrijevanja. Kada ovakvim načinom opažanja spoznam rješenje za klijente, onda to ima neposredni učinak na njih.  Vidi se kako njihova  lica blistaju.

Ponekad ne znam točno je li moje opažanje ispravno. Onda testiram. Ako na licu nema nikakve promjene, on- da je sve što sam rekao, ma koliko to razumno i pamet- no bilo, uzaludno. Onog trenutka, međutim, kada se lice ozari sjajem, znam da sam pogodio. Nešto se pokrenulo. Bio sam u skladu s energijom koja u njemu pozitivno djeluje. Kad je osoba jednom u dodiru s tom energijom, moj posao je završen.

Suprotnosti

Zašto je  to  tako?  To  već ima  nekakav  magijski prizvuk.

Reći ću vam što je Jackob Steiner1 jednom napisao. Re- kao je da mi znamo nešto samo u odnosu prema nečem

1          Jacob Steiner Rilkes Duineser Elegien. Francke Verlag 2. izdanje 1969., str 78

 

drugom. Naša svijest je dijalektična. U dijalektici, kao i po Hegelu, svaka antiteza bar dijelom pobija tezu, tako što otkriva njen nedostatak. U dijalektički strukturira- nom mišljenju postoji uvijek opasnost da je sve već unaprijed izloženo sumnji, jer već sljedeća misao može razotkriti relativnost prethodne, jer tu se misli shemat- ski. Već sama mogućnost ideje da bi nešto suprotno moglo postojati, značila bi ograničavanje ispravnosti va- liditeta teze. Ako ljubav shvaćam kao suprotnost mržnje i ako joj dam istu težinu u svojoj slici svijeta, onda se ljubav relativizira mržnjom. Da bismo jedno mogli vid- jeti jasno, uvijek smo ga prisiljeni odvojiti od drugog.

Kod fenomenologije to je drugačije. Tu dijalektičko mišljenje ne vrijedi. Suprotnosti spoznajem kao dijelove cjeline, npr. dobro i loše, ili politički suprotne stavove i pokrete. Onome što se pokaže iz tog odnosa ne može se proturječiti. Kad na primjer, nešto kažem, neki komenti- raju: To ipak može biti i drugačije. To je antiteza i ona ruši tezu. Ali prava antiteza bi bila jedna nova spoznaja. Ako sam npr. otkrio nešto o poretku i netko drugi pronađe još neki drugi poredak, i o njemu mi nešto kaže, onda on nešto pridodaje mojoj spoznaji. Njegova  spoznaja  nije antiteza, on time ne opovrgava moju tezu, već se oba vi- đenja povezuju u jednu sintezu, a da ne postoji nekakva antiteza. Ono što je destruktivno kod antiteze je način na koji ona često nastaje - kao rezultat teoretskog suprot- stavljanja, a ne kao nešto uobličeno kroz novo iskustvo temeljeno na opažanju.

Što nas  privlači antitezi?

Antiteza se temelji na iluziji da je u mojoj moći misli- ti ono što želim. Ja mogu svaki put, kad mi netko nešto kaže, postaviti antitezu za to, a da pritom ne budem vezan

 

za stvarnost. To mi daje osjećaj slobode. I putem svoje anti- teze mogu dovesti u pitanje nešto drugo, mogu ga uništiti, a da sam ne učinim ništa konstruktivno.

Međutim, kada pristupam fenomenološki i kada stvar- nost prihvatim onakvom kakvom se ona prikazuje, onda se odričem slobode da mislim ili želim drugačije od onoga što ona jest. Tada se pokoravam spoznatoj stvarnosti, a postupkom pokoravanja, dobivam slobodu djelovanja. Tko samovoljno postavi antitezu ima, doduše, slobodu za- misliti nešto drugačije od onoga što jest. I što s tim?

Sloboda

To je vrlo uznemirujuće.  Vaš pojam slobode je načelno dru- gačiji od pojma slobode prosvijećenog racionalizma, vi kazete da čovjek nije slobodan, već...

Naša sloboda je ograničena. Ja, doduše, mogu birati različite putove, ali ne i mjesto kojem oni vode, to je una- prijed dano. Ja se npr. mogu ogriješiti o osnovni  po- redak, ali onda više nemam nikakvu moć nad posljedi- cama. One su unaprijed dane. Sloboda ovdje znači priz- nati da ja ne mogu izbjeći  posljedice  svog  ponašanja. Ako to učinim, onda sam sposoban za djelovanje.

Mogu misliti puno toga, ali kada mišljenjem ispro- bam sve mogućnosti, koliko mi još energije ostaje za dje- lovanje? Ako, međutim, postupam fenomenološki i uvi- dim što je bitno, imam energije i prostor za djelovanje. Slobodan sam  unutar tog prostora.

Postoji također široko rasprostranjena predodžba da ako dovoljno dugo patim zbog nečega, onda to nikako ne može biti pogrešno. Tako se samo opravdava patnja, radije nego da se prizna da je krajnje vrijeme da se proba nešto drugo.

 

Vjera u ljudskost

Neki kritičari kažu: Hellinger je i dalje katolik, koji Bibliju prenosi u terapiju. Prije ste pripadali jednom katoličkom misio- narskom redu. Što je prouzrokovalo Vaše istupanje iz njega?

Ja sam to jednostavno prerastao. I otišao sam, bez svađe. Ni na koga nisam bio ljut, nikome nisam imao što predbaciti. To je za mene prošlost. Isto tako je i s vjerom. U tome sam odrastao i to pripada mojoj prošlosti. Dije- lovi te prošlosti i dalje djeluju pozitivno na mene. Ali ja više tome ne pripadam. Imam prijateljski odnos s ov- dašnjim svećenikom. Poštujem to što radi. Mislim da bi bio nečuven gubitak ako više ne bi bilo župnog rada. Mislim da je to nešto dobro, ali to više nije moje polje djelovanja. Ja ga  potpomažem tako što ga poštujem.

]e li rastankom od misionarskog reda i okretanjem psihote- rapiji došlo do promjena u vašem sustavu vrijednosti i gleda- nju na svijet?

Da. U psihoterapiji sam vidio puno toga što me je jako dirnulo. Događa se da terapeut ponekad zaplače kada netko priča nešto loše iz svog života. Bio sam impresioni- ran činjenicom da terapeut može dopustiti sebi da bude toliko ganuće i suosjećanje bez potrebe postavljanja odre- đenih uvjeta.

U Južnoj Africi sam studirao na jednom državnom sveučilištu, još uvijek se sjećam kako sam bio začuđen da ljudi, koji nisu bili pobornici nikakve vjere, mogu biti tako dobri ljudi. Prije toga sam imao predodžbu da  čovjek može biti dobar samo ako ima neku vjeru. Ona ga održava i čini moralnim. Ali to nije točno. Naprotiv, često sam doživljavao ljude  bez vjere ili  vjeroispovijesti koji  su bili puno suosjećajniji. Tu sam otkrio što znači pravo ljudsko poštovanje i čast, i da se do njih ne dolazi samo zato što je negdje zapisano da se mora voljeti i poštivati druge.