Još nešto, no uz jednaki oprez te i neki priuzdržaj. U narodnim pjesmama učestala riječ: ''tri srpske vojvode'', ili još tačnije: ''tri bojne vojvode'', S poglavitim odnosom na ona dva druga i na Miloša. Ja bih za tu riječ skoro mislio, da k nama prigje iz velike davnine. Mi znamo, da i u Heladi, barem Argivci, Kastora, ogreznuta u noći te ukopana, veličahu kao Μιξαρχαγετας7. Naše oce bolilo na srcu i na duši jadovanje triju uzornih viteza8, pa viteze često obasuli čarom svoje pjesme.

7  Preller, Griech. Myth., II B., s 99-100.

8  Noćnoga Miloša razlagaće V Dio radnje.

Kad je noć, a nije mjesečina, onda jednaka tamnička nezgoda zateče sva tri nebesna jezdioca. Utamniči ih poznati nam noćni Vuk:

Junake Vuča

''Šenluk čini Vuča dženerale, jer je Vuča šićar zadobio,

tri vojvode srpske uhvatio: Jedno jeste Miloš od Pocerja, drugo jeste Toplica Milane,

a treće je Kosančić Ivane''1.

''bacio na dno u tamnicu, gjeno leži voda do koljena, a junačke kosti do ramena''3.

Kosti u noći i u zimi pomrloga svijeta iznijeće nam, na brzo, pučke priče o okamenjenicima. Dnevnog vida nestalo, pa se, uz tri bojne vojvode, u Vuče osužnjio i ''stari Toplica''3. Naprotiv, kad su pravi dani Vidovi, dugi dani junijski, sijaju tri krasna pobratima, Topličin porod, i junaštvom i slavom neumrlom. Kad se god pregaoci Kastor i Poluks objave u rimskim bitkama, i ono biva svegjer o uštapu, a u tople dane godišnje4, te i rimski svetac njihov pada u ovakovo vrijeme, na 15 julija. Spartanci, ti brižni obožavatelji dvaju braće i noćne im sestre, čekajući mjesečnu užbu za dobre hode, odocniše na polje maratonsko, uprkos očitoj pogibelji Helade. Ove bogove5 Heleni, o ljetnom

suncokretu, primahu u gostove; to im bijaše željno očekivana ϑεοξενια. Glasovitu jednu teokseniju, možda, imamo i mi. Na sudbonosni Vidov dan 1389 g., na 15 junija, gdje se boj bije o sreću našu, tri pregaoca božja ne će da napuste ljudske ubojnike. Vidoviti Kosančić, na Kosovu, uhodi dušmansku vojsku6. Al je potonje vrijeme, te loša sreća na tom kobnom Kosovu.

1 Vuk. pjes., knj. II, 42, v. 5—10.

2 v. 11—3.

3  v. 247. O ovome sužanjstvu pjevala se i pjesma, koju Vuk ne primi u drugu svesku svoje zbirke. Vidi mu opasku, na str. 253.

4  Preller, Röm. Myth., II B., s. 302. 5 Kastora, Polideuka, Apolona i Hermu.

6 Vuk. pjes., knj. II, 50, IV.

U besmrtnoj pjesmi o Kosovci djevojci, tri bojne vojvode polegoše na ono mjesto junačkog razboja, gdje su ''koplja bojna ponajviša a i ponajgušća''7. Toplica Kosovci djevojci, svojoj vjerenici, bijaše darovao vlastito obilježje, ''koprenu od zlata'', i rekao njoj: ''Po tome ćeš mene spomenuti, — po kopreni po imenu mome''8. Ovdje pjesma hoće da nam tumači mitični značaj imena Topličina: ono je zlatna koprena, zlatni topli trakovi. Već čusmo, da Toplica jezdi ''vas u suhu zlatu''9; pa još drugdje, uvijek po misli jednakoj, veli se, da mu je ''barjak od suhoga zlata''1. Razasuto zlato označuje, ovako, božjeg junaka, u svemu pjevanju narodnom. Istoj djevojci bio uručio biljegu svoju i Kosajčić, to ''na ruci burmu pozlaćenu ''2. Zlatni prsten, što se na burmu zavrće i odvrće, tačni je simbol u noć zaprtoga, pa otprtoga Kosajčića Uz to, Toplica i Kosajčić imaju na sebi ''kolaste azdije''3, navadno odličje svijetlih božjih bića u srpskom i hrvatskom epu4 Sa srećom svoga naroda, u polju Kosovu poklekoše i srpski bogovi. Nad povaljenom lazinom kosovskih bogova i junaka prosinuo tužni, no tješeći osmjeh Kosovke djevojke, noćne Zore, koja će ih novim danom, kad Bog da, uskrisiti.

7 Id. ib. 51, v. 121—2.

8 v. 108—10.

9 Na prednjoj str.

1  Petranovića pjes., knj. III, 54, v. 90.

2  Vuk. pjes., knj. II, 50, v. 81.

3 v. 79 i 102.

4  Ništa običnijega, u mitologiji arijskih naroda, od kola i od zlatne jabuke, koje obe embleme izražavaju sjaj božji, poglavito sunčani. Za kolastu hazdiju, ili ruho, već i sam Vuk opaža, da je ono stajaće (rječ., pod Azdija).

U Milanu Toplici iz Toplika i Ivanu Kosajčiću iz Kosajnice, ako i dovle ne utvrdismo, a eto barem nazresmo dva Jakšića. U malo ne do očite spoznaje, da su čita dva Jakšića ona dva pobratima, dolazimo pomoću Vukove pjesme o ženidbi Todora Jakšića5. Todor Jakšić od Biograda isprosio u kraljice i kralja budimskoga ćer, no za dugo odgodio svadbu; odgodio za tri godiae, dok ''nasta i godina četvrta''6. Prikladan je Todor: ''na Todoru čudno odijelo, — vas u srmi i u čistom zlatu''7. U to, bahnu konjik od njega još pristaliji i gizdaviji, Ivan od Zvijezde grada, Ivan Zvijezdić;

pa istu djevojku preprosi u kraljice. Divna li mladića! Što je lijep, to je i odjeven: na njemu

''kolasta azdija,

po azdiji su izpletene guje, povisoko izvedene glave,

u ustima sve drago kamenje,

vidi mu se u noći putovati, u po noći, kako u po dana''.

Jeste ''ljepši Ivan od svake gjevojke !8'' Zvijezdićeva krasota, ako začara kraljicu, opet ne prevjeri kralja budimskog, koji preprosidbu u kraljice mahom dojavi prvome vitezu. Sad o zaručnicu jagme se dva prosioca, jedan od Biograda, a drugi od Zvijezde grada. Biogradski Junak ima, u ovoj pjesmi, do devet braće, no kao da ih nema; svi su na vojsci. Do njega ostao bratac samdrugi, mlad i nejak od dvanaest ljeta.

5  Knj. II, 94.

6 v. 48.

7 v. 5—6.

8 v. 57—63.

Ipak, pomaže bratu svome: ''ode pred kulu Nebojša, - te izbaci dvije puške male''1, i okupio momke. Nego, od Zvijezde izveo Zvijezdić još jaču silu, i posio ''Mezevo ravno'' i ''Trutinu vodu studenu''2. Na mostu te vode razapeo šator, čekajući ljude iz Biograda. Kadno do okršaja dogje, Todorov vranac prenese na drugu stranu vode zaručnicu, leteći ''kako zvijezda preko vedra neba''3; pa Todor glavom, posjedavši drugog konja, dorata, naklopi se na Zvijezdića, posječe ga, te, uz braca nejaka, rastjera i Zvijezdićevu četu. Kroz ravno Mezevo, i preko Goleša planine4, pobjednici vratili se Biogradu svome.

1 v. 129—30.

2 v. 158—9.

3 v. 316.

4 v. 292 - 3 i 376.

I predmetom i govorom pjesma sama od sebe kaže, da joj pričanje izavre iz preduboka tla mitičnog. Pjesma je skroz i skroz gatnja božja, te pripovijeda poznati nam dogagjaj u životu Jakšića,  da brat dnevni, Bogdan ili Todor, siječe drugoga brata. Siječe ga ovdje radi Zore, o koju se oba   otimlju; jer dnevna boginja prianja uz dnevnoga, a noćna uz noćnoga boga. Drugome konjiku, u ovoj pjesmi, noćno biće odaje se time, što je iz Zvijezde grada, dok je prvi iz Biograda. Noćna je i njegova guja s dragim kamenjem, od čijega sjaja ''vidi se u po noći putovati, kako u po dana''; noćni i Budim5. A u mitičnoj noći razvija se cijeli prizor pjesme. Okrš je do tamnog Goleša, do planine adskoga značenja6. Što je Zvijezdić, s početka, silom vojske jači, to je od dana jača noć; ali čim više sviće, linja ona jačina. S istoga razloga, Zvijezdićevu suprosiocu, Bogdanu Jakšića, slabo, iznajprije, pomaže ''bratac od dvanaest ljeta''7; no dijete, uz nazadak noći, sve to većma sili, dok on i navijestio dan, izbacivši, iz Nebojše do Biograda, one ''dvije puške male'', koje mi, u Vidovoj religiji, toliko često sretamo.

Nastrano je u ovoj pjesmi Vukovoj, pa nas donekle i buni, što dnevni Bogdan Jakšić, dok se kosi s noćnim Ivanom iz Zvijezde, udvaja se u mnoštvo dnevne braće: on ima do sebe braca nejakog, pa još do devet druge braće na vojsci8.

5  O guji, i o Budimu mitičnom, povešće se rasprava kod Ognja.

6  Vidi Dio 1, na str. 54 i 60—1.

7  Zar to broj dnevnih sati.

8  U pjesmama Petranovićeve sbirke naći je do petero Jakšića, ili Voinovića. Dva su od njih jaka, a dva nejaka; dakle su dva Jakšića i tu udvojena, Treći, ili dotično peti do njih, Miloš je. Kod Čojkovića, Jakšić Stjepan veli Zmaj-Ognjanomu Vuku; ''Bjesmo jednom trideset Jakšića''. (104, v. 37). Ovo će biti s odnosom na mjesečni slijed trijest dnevnih prvih zraka.

Nego, taman isto mitično postupanje opaziti je kod Latina: njihov dnevni Pollux i on se kašto razilazi, te postaje, u množini, Polluces. U mitologiji ovo znači, da se od jedine dnevne zrake razmnožila, u već jakom danu, čitava rukovet zraka. Noćnome osugjeniku, Ivanu iz Zvijezde, utaman i viteštvo i ljepota, kojom je ''ljepši od svake gjevojke'', kako su god božji nesretnici vitez Baldr, čija ljepota bijaše poslovična kod Germana, i vitez Ivan Kosajčić, kome po ljepoti napija se u srpskom epu.

Ivan iz Zvijezde, jal iz Kosajnice da rečemo, pogibiji nemože da uteče. ''Nasta godina četvrta'', t.j. četvrto doba noćno; pa na razdvoju dana i noći, umakla mu Zora, a i sam zaglavio na vodi Trutini, do mosta. Ova je Trutina, očevidno, adska voda Trusovina1, što ju, pri tamnim zgodama Jakšića, epske pjesme svegjer pominju2. Adski jest i most. Po slavenskoj mitologiji, duše umrlih srebrnim mostom prelaze na drugi svijet. Po našem epu, srebrni most vodi k dvorima age Arap-age.

1  Vidi na str. 204—5.

2  Otkle riječ? Bez sumnje, riječ je starodrevna, ali je postanja dvojbena. Je li ona od korena trŭ, absumere, otkuda i otrov? Ako je to, značila bi: otrovna, jadovna (gledaj Miklošićev Etym. Wört., pod

trŭ,). Nego joj je, možda, drugdje tražiti izvora. Ne bi li Trutina bila ona ista riječ, koja izbija u grčkim

božjim imenima Τριτων, Αμϕιτρητη, Τριτογενεια? Kod riječi ove pradavne, pa glede smisla donekud i zatomljene, Grci uvijek imaše na umu neku tamnu vodu. U prvoj, u začetnoj mitologiji Helena, Triton je zastaralo Sunce, koje leži u noćnoj pučini; Amfitrite je noćna Zora do njega; a Tritogenija Zora. jutrenja, koja izlijeće iz pučine bistra, čista i moćna Palada Za čudo baš i Dioskuri, u gradu Ateni, nazvani su Τριτοπατυρες; privezuju se, dakle, za onu vodu tritonsku. A šta je, tačno, taj grčki   Τριτων, kaže nam vedična mitologija i poredeća filologija. U Vedama dolazi ono ime pod oblikom Trita i Traitana, koje će reći treći (Fick, Vergl. Wört., I B, s 605—6); pa je to treća hipostaza  noćnoga Sunca. Svake večeri, i svake jeseni, Zora ide nevidom, zamire; no, kroz tamno doba, nju oživljuju tri junačka brata, tri lica sunčanoga boga Indre, a krijepe je, da na novo zabijeli, dva Açvina. Od troje braće Trita, najmlagji, jest i najvaljaniji; bori se protiv mrke moći, siječe je i izbavlja Zoru, ali, preko te borbe, umalo da se ne utopi u neizmjernoj vodi pukle noći. Ime svoje, i junaštvo, prenio ovaj bog i megju Erance: u Avesti on je božji vitez Thraêtaona, a u Schaname-u vitez narodni Feridun. Megju Helenima pometnuo junaštvo, a prenio samo ime Τριτων. Kod nas bila bi ostala gola naga riječ Trutina, koja eto pluta na površini naših pjesama, da nas zar opominje na cjeloviti ovi arijski mit.

O tmornoj naravi Toplice i Kosajčića mnogo šta kaza nam ep, ali ne dokaza sve do čistine. Jesu li, zbilja, Toplica i Kosajčić dva viteza u noćnom jadu, a potonji, poimence, noćni okamenjenik? Na ovo pitanje daju jasna odgovora pučke priče, koje o kamenjenju dvoje čudne braće, i o ljubavnoj sestri njihovoj, znadu razgovijetno pripovijedati. Careviću rodila mlada žena, kazuje jekavska priča1, dva  sina zlatnijeh ruka i šćer, sa zlatnom zvijezdom na čelu, od prve ujedno''2.

1  Vuk. prip., dodat. 10.

2  Dvoje zlatne djece spominje se i drugdje po naroda. Vidi sličnu priču bosansku, gdje su djeca zlatnih kosa, mjesto zlatnih ruku (Bos. prip., 2).

U večer, kad se vratio s lova, javiše ocu rogjenje djece; no, mjesto njih, zla baba, očina mati i carica, podmetnula troje mačadi, a djecu zatvorila u sanduk i dala baciti u rijeku. Sanduk, što je plovio, dohvatiše sluge nekoga prebogata čovjeka, koji dječicu pothrani. U toga bogataša dogje jednom car, zadivi se i djeci i sjaju doma, te zavapi: ''Ništa ne manka ogje do samo tri stvari: tica što zbori, drvo što pjeva i voda zelena''. Tri zaželjene stvari namah išao tražiti brat jedan pod oružjem, i došao do   nekakva jezera usred planine. Sjegjaše tu starčina neki. Uputi ga ovaj k traženome mjestu, bacivši  tamo gvozdenu kruglu; no, od silne uke i graje, mladić, preko zapovijedi, obrne se i mahom skameni. Za tim, desi se isto i drugome bratu. Ali brižljiva im sestra sutradan ustane u samu zoru, ohrabri se, i dobavi tri stvari, naime: tica, što zbori doleti joj iz pećine velike na desno rame; po uputi tice, djevojka otkinu grančicu od drveta što pjeva; najposlije, iz jezera zahvati vode zelene. Tom vodom pokvašena, braća oživiše. Kad otac upoznao izmučenu svoju djecu, smače mater, kao što otprije bijaše, zadanim  joj ljutim bolom, umorio i nevinu ženu svoju.

Malne sav govor ove priče proziran je. Dva sina i kći, od prve ujedno rogjeni carskome lovcu, to su dva božja brata i sestra im Zora, prva djeca Vidova. Što je djeci na čelo udaren znamen nebesni, zlatna zvijezda, ono mi smotrismo u Kastora i Poluksa, koji su, na rimskim novcima, taman braća zlatne zvijezde. A taka biljega ne pominje se u cigloj ovoj priči; ista zvijezda, i u drugim pričama, krasi braću3.

3  N.p. u 11 dodat Vukove zbirke.

Ako sa dva brata takogje zlatnih ruku, eno i Kosajčić, u epu, ima na ruci, kao lično obilježje, ''burmu pozlaćenu''. Što će se dva brata okamemti, a sestra u noć zaturiti, za to ragja se, po priči, sve troje njih u večer; a što zlatna božja braća oživljuju zorom, s toga sestra, gdje pregne da ih potraži, ustaje u zoru. I sanduk, i rijeka, i mačad podmetnuta, obični su simboli, kod Arijaca, za nadvladalu noć: sve živo zaklapa noć, te se ova struji, oko vasione, u neizmjernu pučinu; mačka, uz zlokobno oštrice svojih noćno raširenih zenica, jeste kao neka zoomorfoza noći1. U našoj priči, pred kamenjenje biva graja i uka strašna; u Rig-Vedi2, gdje se god javljaju Açvini, svagda ih prati urnebesni topot. Šta znače one tri stvari, kojih nije u domu, i koje valja nabaviti, ja se tome čisto ne dosjećam. Ipak, tri stvari, ili tri želje, to je pomisao mitična, koja spada u općenito blago Arijaca, te se ona ponavlja u pričama skoro sviju naroda indo-europskih. Iznosi je i samo klasično pričanje: Tezej od oca dobiva na dar moć triju želja5. Treća stvar: voda zelena iz jezera, kojom orošena dva brata mahom oživljuju, biti će zelena, neizrazita svjetlost dana u prvi cik od zore. Istom svjetlošću sazda se, kako to već čusmo, i zeleni mač staroga Voina, ili Vida. Ali, što je tica koja zbori, i drvo koje pjeva4? U starčini do jezera, koji k otkriću triju stvari pripomože, možda imademo Vida ostarjelog, Velimira drugih naših priča5.

Kako navlastito jednog od dvoje krasno braće zateče okamenjenje, tako je naravno, da se pučko pričanje ponajviše bavi sa ciglim okamenjenikom. Bile tri sestre, kazuje opet druga jekavska priča6, pa najmlagju vjenča sebi kralj, a ona mu rodi dvoje djece ''sa dvije krune'', muško i žensko.

1  Za mačku, gledaj u Gubernatis-ovoj Myth.-Zool., v. II, p. 43, i dalje.

2  Passim.

3  Preller, Griech. Myth. II B., s. 287—8.

4  U bosanskoj pričl: ''Tri djevojke'', koja je varijacija od ove, braća oživiše uprav u onom trenutku, gdje ''tica frkne pa djevojci stane na rame'' (Vila Beogr., g. 1868, br. 36) Tica zar izražava, isto kao i voda zelena, svjetlost ranog jutra, svjetlost zrake koja juri. Što se tiče drveta koje pjeva, moglo bi to biti himna prirode, pri Zorinu rogjaju. Za tri stvari, uporedi i pjesmu Davidovićeve zbirke, 11.

5  Vidi Dio 1, na str. 46—8.

6  Vila Beogr., g. 1868, br. 28: ''Dvoje kraljeve djece''.

Ali mati kraljeva i druga jedna baba vračarica porodilji podvrgoše dvoje štenadi, a djecu zaključaše u kovčežić i baciše u more. Ženu, bruku svoju, kralj dao prikovati na gradska vrata. Dva čeda s krunama nagjoše, spasiše i odgojiše kalugjeri, u manastiru pokraj mora. Gdje oni odrastoše, odbjegli odovle u planinsku pećinu, pa živili od lova i branio ih jedan stari kalugjer. Po slučaju, vidio njih i zadivio im se krasoti otac kralj, ne znajući ih; a kraljeva majka, i vračarica, gonile djecu svejednako. Po njihovu nagovoru, momče krene, preko tri planine, na neko jezero, gdje iz čeljusti aždaje istrgne sahan od zlata čudotvorni. Drugom, ode, preko pet planina, potražiti mjedeno guvno, gdje je krilat konj u zlatu, koga uhvati i pojaha. Preko devet planina, trećom, zaputi se, sa jabukom od zlata, k opčinjenoj preopasnoj kuli, gdje sjedi djevojka glasita, lijepa kao sunce, kod divne vode, a u krasnoj sobi, trećoj redom. Momak i ovu, i pregjašnje muke, bio preturio uz svjetovanje starca kalugjera; kad eto, pri kraju ove zadnje kušnje, zasjeni ga djevojčina divota, te s uma smetnu, da ne smije progovoriti s jednom starom ženom do nje, pa, gdje izusti riječ, u onaj mah okameni se on i njegov konj! Sestra, prežalosna, išla onda po tragu brata, noseći takogje zlatnu jabuku, izručenu joj od kalugjera. Kad brata nagje, preli čudnom vodom, i njega, i krilaša mu okamenjenog, te odmah oživiše. Odoše tada kraljevu dvoru, gdje sestra pokropi vodom i izmučenu kraljicu, majku svoju, pa i ova  oživi. Na posljetku, kralj saznao sve. Prigrlio djecu i mater im nedužnu; a mater svoju, i njenu drugaricu zlu babu, pribio na vrata gradska.

Ova je priča, po osnovi, jednaka sa pregjašnjom, uz jedinu znatnu razliku, da su ovdje dvije djevojke, a jedan junak. Sestra je Zora noćna, a Zora jutrenja druga djevojka, koju traži te iz kule izvodi vitez na konju. Ona je ''kao sunce lijepa''; ''nema je ljepše na ovomo svietu'', veli priča.

Istu Zoru i istoga junaka nalazimo, pod drugom oblakom, opet u priči jekavskoj1, gdje je o kamenu govor najobilniji.

1 Vuk. prip, dodat. 7.

U nekakva kralja bio jedinak sin, a prispio za ženidbu. Sin valja da traži po svijetu za sebe djevojku, pa, kad je tražio i ne našao, ''izišao na brdo'' i ''popeo se na jedan veliki stanac kamen'', da se

odatle strmoglavi. ''Ne, čovječe! za trista šesdeset i pet koji su u godini!'' zavapio iz potaje nekakav čovjek, vas sijed, i zaustavio samoubilca. Starac mu se onda ukaza, i reče: ''Vidiš li ono onamo veliko brdo? — Vidim — A vidiš li ono silno mramorje povrh njega? — Vidim — Navrh onoga brda ima jedna baba zlatnijeh kosa, i u skutu drži jednu ticu; ti treba ovu babu, prvo nego te vidi, za kose da uhvatiš, a ako ona tebe prvo vidi, okamenićeš se''. Množina mladića već se bila okamenila, pa stajahu svi onamo dupke. Kraljev sin pogibiju uvidio; ali njemu se hoće ona čudna tica, s kojom se zlatokosa baba ''igraše i prema suncu biskaše''. Ode k brdu, pristupi kamenjaku, došuma se do babe i za kose je uhvati. ''Šta ćeš od mene''? ciknula baba, te kao od potresa zatreslo se brdo. ''Da mi daš tu ticu sa skuta i da povrneš sve ove hrišćanske duše!'' odgovori joj mladi junak. Iz usta babinih zaduhnu vjetar plavetan, koji oživi sve okamenjenike. Svoju ticu ljubi kraljev sin, a dok je ljubi, od tice biva najljepša djevojka. Tad mu ona dala čarni štap. Tim štapom kucnuo vjerenik u kamen, a iz kamena suklja rpa zlatnih novaca. Štapom još razdvoji veliku rijeku, i gomilu za njima naklopljenih vukova prometnu u mravinjak1. Preturivši svaku napast, mladenci sretno stigoše doma i vjenčaše se.

Nego, skoro svi biljezi i sve zgode u još jednoj jekavskoj priči2 one su iste, koje u životu dvaju Jakšića, dvaju eddičnih viteza, dvaju Dioskura i dvaju Açvina.

1  Ovo je prvi put što sretamo mrava, u našim kazivanjima naravi mitične. Radljiv, štedljiv, pa bogat i onda, gdje se preko zime skriva, mrav je u teomorfičnom odnosu s blagima, a vremenito sapetim bogovima Ovaki simbolizam mrava stvorio se već u davnini arijskoj. (Gubernatis, Myth. zool., v. 11, p. 44—9). ''Baba zlatnijeh kosa'', u priči biti će ''baba od zlata'', ''baba zlata'', nekili naših pisaca (Akad. rječ., pod Baba), t.j. proljetna zemlja u slavenskome mitu.

2  Vuk prip. 29.

Priča progovara skoro čistim glasom prvašnje neznabožačke legende. Nekakav ribar ulovio u mrežu dan za dan tri jegulje, te, po nagovoru same treće jegulje, rasjekao ovu na četvoro, i dao po komad ženi svojoj te jednoj kučki i jednoj kobili, a četvrti komad usadio više kuće. Žena potom rodila dva blizanca, kučka okotila dva hrta, a kobila oždrijebila dva ata; poviše kuće iznikle dvije sablje.   Gdje blizanci odrastoše, jedan, da zaradi, odlutao u svijet, davši bratu posudu vode i rekavši: Ako se ova voda zamuti, to je znak, da sam ti poginuo. Vrljajući, dogje u veliki grad, gdje ga careva kći okom odmah zapazila; kadno pak iz bliza vidi pristala junaka i sablju mu, i hrta, i konja viteza, uljubi se unj do zanosa. Izmolila ga u oca, i vjenčali se. Jedno veče mladoženja ugleda sa prozora veliku goru, gdje sva u velikom plamenu plamti, pa za to upita ženu do sebe. ''Ono je gora čudovita'', reći će mu žena; ''preko dan sijeva, a po noći gori; i kogogj k njoj pogje, ostane mutav i na ono mjesto udurečen''. Ništa za to: junak okroči konja i povede onamo psa. Na kamenu stancu nagje babu, koja ga uvede u avliju jednu, ogragjenu kostima od junaka, pa je u avliji nebroj drugih junaka mutavih i ukočenih. Tu se okameni i srčeni mladić, i konj mu, i pas. U onaj tren zamuti se voda u sudu bratovu. Zaturio se onda i ovaj u svijet, dok nabasao na one iste carske dvore. ''Evo ti muža!'' uzviknuo car ćeri. Drugi brat,  sablja njegova, konj, pas, sve bješe na lik brata izgubljenog: dva brata blizanca kao dvije pole jedne jabuke. Nego, u noći postavi on sablju izmegju sebe i snahe. Po kazivanju mlade žene, u to doznao što je bilo i svemu jadu se dosjetio. Danu na osvitak, eto njega na konju, pa vrcem u kletu goru. Nasrnu na babu, na nju nadrška psa i previknu: ''Brata mi na dvor!'' Živa njega izvela baba, povrativši mu govor i dušu. Vještičetini dva brata sad istrgoše travu iz ruke, a pošto njom otriješe sve zatravljene ljude te progovorili, ubiše babu i vratiše se k nevjesti u carske domove.8

8 S ovom isporedi priču čakavsku: ''Ribica na tri deli razdeljena'' (Mikuličića prip.).

Nakon već izloženog mita dvaju nebesne braće, priča ova gotovo i ne treba tumača. Dva prekrasna blizanca jednolika, pak i sve jednoliko: dva konja, dva mača, dva hrta, to se po sebi kaže. Na jednakoj je čistini i brat patnik, i djevojka uzvisita, i požarni prizor, i nedaća večernjeg okamenjenja, i uskrsnuće u rano jutro. A nije bez neke, u važnoj ovoj priči, ni samo ono što uzgred dolazi. Ribar pokazuje na pučinu noćnu, iz koje izviru oba božja jezdioca. Riba u opće, a jegulja napose, kod  Arijaca znameni su rogjaja1; iz noćne materice istječu svijetli konjici, konji, psi, mači.

1  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 360—1.

Voda, što se zamućuje, takogje je noć, tmasta i opasna, u kojoj će jedno od braće da gine. Što gora po danu sijeva i grmi, to znači nebo dnevno uz gromornu silu svjetlosti. Zid od ljudskih kostiju, i dvorište dupkom puno kamenih ljudi, prikaz je Udine, kojoj sliku tamničku već prihvatismo u epskoj pjesmi2.

2  Na str 234.

Mjesto noćnog Vuka, ili Troglava, ili Zla boga, u ovoj, i u još drugim pričama, vrši udu moć stara ženetina. Ovo je otuda, što naši oci od dva velika a dodirna ljudska strašila, noći i zime, kad ili rastavljahu, prvo najvoliše uobrazivati muškim, a drugo ženskim oblikom. Najčešće utvarala im se zima kao neka ženturina preopaka i satiruća3. Ljudske kosti na rpe, to je obilježje zimnog poloma i zimne ukočenosti u prirodi zamrloj. U noćno i u zimno doba, sve je povaljeno i skamenjeno. Nebo i zemlja unakrst, vasiona širom, ukazuje se onda kao velika ''skamenjena kraljevina'', o kojoj govore priče kajkavske; skamenjena je ta čak i djevojka na udaju spremna, t.j. Zora. Ali sve hoće opet da oživi. ''Danu na osvitak'', kaže priča, brat budi brata, pa, s njim ujedno, od mrazovite tmuše izbavlja i cio pokunjeni, skamenjeni ljudski rod.4.

3  Vidi Dio I, na str. 61—3.

4  S ovom gotovo jednaka priča raznosi se i po Italiji (vidi joj izvadak u Gubernatis-a Myfh. zool., v. II,

p. 361) O zajmu teško je misliti, pa će to reći, da pričanje arijsko o dvojici nebesne braće baš iz punog srca tecijaše, ako ga u Italiji ne stroši cvatnja trostruke prosvjete.

A da bude iznad svake sumnje i sam imeniti odnošaj ovih priča k dvojici Jakšića, pjesme Petranovićeve zbirke hoće da o tome iznesu izravnog dokaza. U pjesmi jednoj5 natuknuto je o porodu i o zlamenju dvaju braće ono, što i u pričama; a izrijekom navode se Jakšići:

''Dva putnika putem putovala, dva Jakšića od zemlje Srbije, megju sobom oni govorili:

Da je mudra mlada sultanija, ... da oplete mrežu plemenitu,

da uhvati ribu šestokrilu, da odreže ribi desno krilo, rodila bi sina zlatnoruka.. . Opletoše mrežu plemenitu, baciše je u to sinje more, ufatiše ribu šestokrilu,

odrezaše njojzi oba krila.

Rob odnese desno svojoj ljubi, da mu rodi zlatnoruka sina,

a lijevo krilo sultaniji. Ragja čedo sultanija mlada, ona rodi guju šarovitu,

dok je rodi, odmah joj uteče, na pendžere u zeleno polje. Kad robinja pogje čedo ragjat', ona rodi sina zlatnoruka''6.

5  Knj. I, 21.

6  Ovih stihova smisao nije mi posve čist. Nagagjajući rekao bih, da se tu govori o pomladku dvaju Jaksića Arijski, te i naši bogovi, obićno ''dvaput su rogjeni'', kako to kaže Rig-Veda, t.j. oni s prirodom zamiru, pa oživljuju nanovo. Čedo robinje, zlatoruki sin, biti će brat dnevni, što se ragja iz ropske noći, a čedo sultanije, guja šarovita, zar je noćni brat, što se odvija iz gospodskog krila dana, a iđe u noć,

oličenu gujom, našim simbolom noćnog ognja.

I kamen, toliko znamenit u životu braće, u drugoj pjesmi iste zbirke7 nalazimo kod Jakšića. Da razvrže dva Jakšića, da braću od zakletve mamom pomami i zavadi, vila načinila se krasnom čobanicom, pa svoje ''ovce od kamena satvorila'', a njima i ''od kamena zvono udarila''1. U trećoj pjesmi, kamene se i konji Jakšićevi2. Kamen je Jakšićima upravo svečan. Oni se njim čak i kunu, osobito u starijim pjesmama narodnim. ''Nagjoše'', pjeva o Jakšićima jedna bugarštica,

jedan mramor studen kami,

i uz kamen suho drvo javorovo; srdašce je primo (Jakšić Mitar)

ka mramoru studenomu,

rukami ophiti suho drvo javorovo, paka mi je otiš'o svomu bratu govoriti:

Poslušaj me, moj brate, k'o ti ću se oklinjati: Ako ti sam, moj brate,

ljubovnicu vjenčanu ljubio, srdašce mi ustinulo

k'o no mramor studeni, a ruke mi usahle

k' ono javor suho drvo!3''

7  Knj. II, 6.

1 v. 34—7.

2 Id. ib., 7, v. 205.

3 Bogišića pjes., 41, v. 21—9.

A jednako, u još jednoj bugarštici, kune se i drugi brat, Jakšić Stjepan:

„I skoči se Stjepane s svoga konja velikoga, ter mi nogam' stanuo na mramor studen kami, a rukami bijaše suho drvo zagrlio;

tu se poče zaklinjat' Mitru bracu rogjenomu: Ako je, brate, omraza megju nama postavjena, iz mramora studena živa voda udarila,

a i javor suho drvo l'jepo ozelenilo! Ako li je istina, što si meni govorio,

da bi noge ostale pri mramoru studenomu, a i ruke junačke pri javoru suhu drvu!''4

Urekoše kamen, kako mi se čini, ako ne glavom Jakšići, a to žene njihove, i u novijim našim pjesmama. Žena prvoga Jakšića, odvraćajući muža da ne da odijelo i oružje drugome bratu, kaže:

''Ne daj . . . kako ćeš mu dati? Kam njegovo, pusto mu ostalo!5''

Kletvu pak žene mlagjeg brata već čusmo gore:

''Kam mu konji, poklali ih vuci! Kam oružje, odnijeli ga Turci! Kam od'jelo, ostalo mu pusto!6''

4 Id. 42, v. 20—9.

5  Davidovića pjes., 11, v. 46—7.

6  Vidi na str. 218. U ostalom mi je reći, da ''kam'', u novijim pjesmama, može naprosto biti ''kamo''. Dapače držim, da ovo ovako razumijevaju i sami pjevači.

Nužda mi dosad, više puta, iz pera iznudila riječ o kamenu. Već rečenome imam dodati još ovo. Kamen je najobičnije obilježje za noćnu napast božjih jezdilaca. U pričama, mjesto kamenog brijega, susretamo, katkad, i ''Kameni Grad''. Ovo je opreka, mitična antilogija, ''Stojnog Biograda''.  Na vazdašnju izmjenu, bijeli se stojni, nebojazni grad dana, dnevno nebo, a kameni se po tom grad noći, nebo noćno. Svi božji jezdioci, Vid i djeca Vidova, borave, kad tamo, kad amo. U pučkom pričanju Germana pominje se ''Odinov kamen'', pa taj kamen čudoviti siječe se mačem, prije boja1. Da pobjedu k sebi pritegnu, ljudi rastaviće kamen po visokome izgledu bogova vidnih, koji su istom onda pobjednici, gdje se iz noćnog kamena probiju na vidilo. ''Ubojni kamen'' Odinov dogje do nas, jer ga se jednako spominje u narodu; al više ne služi, nego na tobožnje liječenje rana od uboja2. Nazor o

noćnoj kamenoj nedaći neba, i ako sad zaboravljen, ipak prelio se u mnoge pučke kletve i običaje, koji još postoje. U epu, Crnojević Ivo, kad hoće da grozno proklinje sestru, reče joj: ''Što rodila, sve se kamenilo!3'' Grozna je i sadanja pučka kletva: ''Tako se ovoliki ne zakamenio!'' — ''Tako mi se ne zakamenilo dijete u ženi, tele u kravi, jagnje u ovci, svako sjeme u baštini i duh u kostima!4'' Po jugozapadnim krajevima naroda našeg malo manje teži i ova kletvena riječ: ''Kami ti u srce!'' — ''Kam ti u dom!'' Kadikada hoće i majka Jekavka da reče ludome sinu: ''Muči, sinko, stale ti s kamenom!5''  Isti Jekavci, kad se poslije svagje izmire, bacaju kamen, svak na strana suprotnu; to je čin velike zakletve, a kaže se: ''Kam tamo, kam amo''6. Pa riječ: ''zatucati koga u kam'', hoće reći: slutiti, da ga nestane7.

1  Grimm, Deutsche Myth., a. 128, a i Nachtr.

2  Vuk. rječ., pod Ubojni kamen.

3  Stojadinovića pes., knj. I, 14, v. 764. I opet, u pjesmi 10, v. 30—2: ''Što rodio, sve se skamenilo, — što mu muško, sve kameno bilo, — a što žensko, slijepo mu bilo!''

4  Vuk. posl.

5  Vrčevića Niz prip., str. 111. I bez veznika: ''stale ti kamenom!'' u pjesmama Čojkovićeve zbirke.

6  Id., passim. K ovome običaju vrijedno je primaknuti ovo mjesto iz inače malo kritičnog Orbinieva Regno degli Slavi, p. 126 : ''.... havevano per costume (le genti Venede, o Slave), quando facevano tregua, o pace con l' inimico, mandar l' Ambasciadore, il quale pigliando in mano una pietra la buttava in acqua, dicendo, cosi venga a perire, et annegarsi colui, che mancara di fede, la quale inviolabilmente servavano i Vandali''.

7  Vrčevića Niz prip., str., 92; ''.... svak nas kune i u kam zatuca, ne daj Bože, da ni deseta kletva na nas ne prione''.

Cio ovaj svežanj ljutih kletava s kamenom dadoše Jekavcima na ostavu djedovi neznabošci. Kunijahu se kamenom poganski sjevero-zapadni Slaveni, to po tvrdome svjedočanstvu hroničara Helmolda1. A taki običaj siže i u dublju davninu. Uz kamen vršila se kod Rimljana kletva najoštrija, a sklapale se najsvečanije pogodbe: gologlav pod božjim nebom, i s kremenom u ruci, stajaše prisežnik pred oltarom presvetim, pred ara maxima boga Hercula. U prvom pokretu gragjanskog rata megju Sulom i Marijem, Sula htjede sebi privezati konzula suprotne stranke, L. Kornelija Cinu: ovaj za to uzigje na Kapitol, pa, držeći kamen u ruci, ukleo sebe, ne bude li Suli prijazan, da ga iz grada izbace, kao što on iz ruke taj kamen baca, a, to rekavši, hiti pred svijetom kamen na zemlju2.

Kako se Rimljani često bogmahu sa Herkulom: Mehercle! tako isto i sa dvojicom braće: Mecastor! Epol! Edepol! A da je kletveni kamen bio u osobitoj svezi baš s onom braćom, dokazuje

bogmanje Spartanaca: Νη τω Λαπερσα! koje bi u našem jeziku glasilo: Tako mi dvaju okamenjenika! Pradavne kamene kletve, kod Slavena i Italo-Helena, prvi su uzročnici nebesna braća.

Ovako, slični božanski nazori, uz tijesno srostvo arijsko, proizvedoše čudnih podudaranja izmegju klasičnoga svijeta i prostoga naroda našeg.

1  Chron. Slav., 1 I, c 83.: ''Et inhibiti sunt Sclavi de cetero jurare in arboribus, fontibus et lapidibus, sed offerebant criminibus pulsatos sacerdoti, ferro vel vomeribus examinandos''. Mjesto starodavnog  dokaza sa raznom zakletvom, Nijemci, dakle, tamo uvedoše ordalije.

2  Plutarh, u životu Sulinu.

U Dijelu 1, na str. 82 (122), vr. 23, treba ispustiti ove riječi: ''te zar i za ono Helmoldova boga Prone''..

www.prosvetljenje.net