Dok se pjesme naše, nove i starije, čas posve providno i čisto a čas nešto negledno i mutno, toliko bave o dva čudna jezdioca, slavenska mitologija za njih kano da i ne zna. Na svaki način, kod drugih Slavena tamna i nedovoljna su svjedočanstva o njihovu postojanju. U uspomenama davnim Poljaka nešto se natuca o Kastoru i Poluksu; ali je to, kao što zamršeno, tako i nekritično2, pa otuda nije se nadati kakvoj potvrdi našega mita. Niti ono, što Tacit pripovijeda u svojoj Germaniji3, može  biti nama u znatni prilog. Poznato je, a više puta i navogjeno Tacitovo mjesto, gdje se, iza Markomanâ

i Kvadâ, onamo od Suebije, spominju ligijska ratoborna plemena, te se kaže: ''Kod Naharvalâ vidi se lug starinske religije, a nastojnik mu je sveštenik u ženskoj opravi, no, štuju bogove, Kastora i Poluksa, po rimskoj riječi. Božanstvu takovo je svojstvo, a ime Alcis. Tu nije kipova, niti je kakva traga bogoštovju sa strane, već se obožavaju kao braća, kao mladići''. Elks sad je u Lotišâ kumir4; pa ono Alcis moglo bi zasvjedočiti obožavanje dvaju braće kod davnih Leto-Slavena. Nego, nejasno svjedočanstvo, a sumnjiv uporegjajaj etimologični5, malo nam hasne.

2  Orbini, Regno degli Slavi, p. 53.

3 C. 43.

4  Miklošić, Chris. Term., s. 36.

5  Grimm (Deutsche Myth., g 53) stavlja pod sumnju, da li su Slaveni Naharvali i plemena ligijska, a naginje k mnenju, da je Alcis gotska riječ alhs, koja znači hram.

Spoljašnja svjedočanstva, što ih ovdje uzalud tražimo, biti će nam tvrda i brojna na ruku, ako pričanje naše narodno o dva brata budemo redom sravnjivali, osim što sa izvornim vedičnim, jošte sa dotičnim mitom ostalih Indo-Europljana. Kod ovih sviju, prvašnji mit arijski već je narastao, te pustio grana mnogih iz svog debla. Ali, upravo time, čudnije će biti zamjenito podudaranje u božjoj historiji zgloba našeg i inostranskog dvaju jezdilaca.

U prvom dijelu ove radnje sve nas prinudilo, da Vida isporedimo sa skandinavskim Odinom, saskim Vodanom1. Kako evo iznagjosmo dva Vidova sina, sad očekujemo, i u priči sjevernih  Germana, dva sina Odinova, pa ih zbilja susretamo. Zovu se Baldr i Hermôđr, a, u koječemu, čudno nalikuju našim Jakšićima. Kao što se od Jakšića jedan najčešće srpskom pjesmom uznosi, tako i prekrasnoga, pristaloga Baldra ovjenča slava uzorita, dok Hermodra germansko pričanje spominje u drugom redu. Baldr prikazuje, ponajviše, našega brata mukotrpnog i viteškog. Odinovu sinu, polubogu i polučovjeku Baldru2, pravi je stan na nebu, a kaže se ''Breiđablik'', široki sjaj3, kako je i našoj braći prebivalište u Stojnom Biogradu, u Jakšini Nebojši. Isto, u zlatnoj i srebrnoj dvorani ''Glitnir''. sjaj4, nastava i jedan Baldrov sin, kao što je sva zlaćana i naša Nebojša5. Srpska pjesma pomjeri s neba na zemlju Biograd i Nebojšu, a i nebesni Breidablik pridjede svoje ime jednome mjestu na danskomu Seelandu6. Pa što je i samom imenu Baldr pravo znamenovanje? Možda nebojša, smioni7.

1 Str. 79 -86

2  Zgodno je primjetiti, da u germanskoj tradiciji, što je Ova novija, sve to veče Baldr biva čovjekom. Ovako, bolje razumijevamo po čovječenje Jakšićâ u našim pjesmama malne skroz provedeno.

3  Grimm, Deutsche Myth., s. 1S4.

4 Id, s 190.

5  Vidi Dio 1, na str. 46.

6  Grimm, Deutsche Myth., s. 184.

7 Id, s. 183.

Ovoga Vodanova sina anglosaska rodoslovja drukčije imenuju Bäldäg, Beldeg, (kod ostalih Sasa i Baldag), koje znači bijeli dan8: za jednoga od Jakšićâ mi čusmo ime Bogdan, što je jednako po misli mitičnoj. Bogdan, kako i Baldr, oličuje bijeli dan, dan koji bijaše bog Slavenima i sjevernim Germanima9. S padom dana pada i bog. Po njemačkom pričanju, jezde Baldr i Vodan jednom u šumi pa se Baldrovu ždrjebetu iščaši noga, koju niko od nebesnika ne može da ispravi, već je napokon izliječi sam Vodan10.

8  Id. ib.

9  Baldru, kakogod i Odinu i našem Vidu, sveto je doba usred ljeta, kad su dani najduži (Grimm

Deutsche Myth., nacht. zur 8. 184)

10  Grimm, Deutsche Myth., s. l85.

Kazala nam ovo i naša pjesma: kad se s večera titra na vodi bajna slika utava zlatokrilih, a sokolu polomi se krilo, tad polomljena je i noga konju pod jednim od dvaju braće. Ovaki ulom, ili uganuće, kano da se vlačilo i po pameti Latina. Starinski Katon zna, kako to treba obajati svako uganuće, pa u bajačkim riječima, što ih navodi, pominje nekog tamnog Dissunapiter, to možda ovoga istoga boga, gospodara dana1. Drugi sin Odinov, brat Baldrov, nazvan je i Saxnôt, mačonoša; zelenim

mačem staroga Voina diče se naša braća. Eddični Baldr propada strijelom i udarcem bilja imele, a od nezlobne ruke drugog boga Höđr, kome prispielo je vrijeme, da slijepi i stari2; niti stariji naš Jakšić iz prave pizme ne ustrijeli mlagjega. Glede imele, ona je i u nas bilje čudotvorno. O njoj priča se u narodu, da kad je na lijesci, onda do ove leži guja s dragim kamenom na glavi, ili koješta drugo dragocjeno3. U imele lijepak pokazuje na boga, uhvaćena u noći. U tu noć, u donje carstvo, Baldru je red sići sa vjernom ljubom Nanna, smiona i ona, kao i muž, po značenju riječi4, kad im je grad obijen, Prijezda i smiona mu žena skočili u bezdan rijeke. Ono donje carstvo Germani zamislili kano Niflheim, prostoriju sinju i maglovitu, dolje u sredini zemlje, a u Niflheimu postavili dvore i dvorište Niflhel, gdje im prebiva polubijela i polucrna boginja Hel, sestra vuka Fenrir; do Niflhela, i do strašnog vuka Fenrira, daleki su puti; ranjenog Baldra, da ga se naužije, u tima dvorima, iza navršenog trećeg dana, t.j. u četvrtom, čeka Hel, koju Sakso Gramatik, tumačeći joj biće, zove Prozerpinom5.

1  Vidi navod u Grimma, Deutsche Myth., s. 186. Trava od uloma Rimljanina bijaše zelena trstika. I naš puk poznaje travu od uloma, kao što i od uroka.

2  Da je ovaj Hödr brat Baldro nije nigdje kazano; ali mit skandinavski leži pred nama u obliku fragmentarnom. Hödr može biti drugo ime Hermodru.

3  Vuk, rječ., pod Mela. U tradiciji arijskoj, čudovita je takogje lijeska. Na orahu, jal na lješniku, nebom voze se bogovi svijetla: na lješniku se Herakle, n.p., vraća sa zapada k istoku. Lješnik daje i blago i besmrtnost. Ruskome seljaku, koji drži u džepu dva srasla lješnika, sugjeno je bogastvo. U Njemačkoj,

polagali su negda u grob lješnike, a time slutilo se na neumrlost (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod

Noisetier).

4  Grimm, Deutsche Myth., s. 183.

5  Hist. Dan., p. 39.

U četvrtoj godini, od naše braće ide jedan, da potraži putem, dalekim koliko je od neba do zemlje, sestru zaturenu u drugo carstvo arapsko, a u dvore dimene uz avliju bakrenu; zastaše se i zagrliše; al je sestra polucrna time, što od zla roda nagje joj se crn porod. Baldru boginja Hel ne nudi našu zaboravnu trusovinu; nego eto, po moći Baldrovoj, žednim vojskam izbijaju svježi ključevi vode trajne, kako ono vidismo, da Açvinima, ispod konjskih kopita, suklja ''sto bačava slatkog pića''. Stanujući u noći, kako germanska boginja, tako i naša djevojka vučje je naravi: ako ona i nema vuka   za brata, ima Vukašina. Jedina glavna crta, što ju nije naći u današnjim našim pjesmama o dva brata, dok je nalazimo u eddičnome pričanju o dva Odinova sina, jest ova: Hermodr ide k boginji Hel, da iz germanskoga ada spasi brata Baldra. Nego do skora, u pričama narodnim, spazićemo oba brata naša skamenjena, u drugom carstvu. Braća, kako kad, smatrana su, ili kao oba u noći omrknuta, ili kao smrtnik jedan, a drugi besmrtnik. Gdje Edda kaže, da ratnika Odina prate dva vuka i dva gavrana, ono su braća noćna1. Da su ''dva vrana gavrana'' našeg epa, koji prečesto dolaze i često govore, mukli odjek

iz vremena, gdje se naša Vidova religija stjecala sa Odinovom, ne bih smio tvrditi.

1  Ako su vjerodostojne neke iskopine, davni Skandinavci slikahu Odina sa ova dva gavrana na ramenima, a dva vuka do nogu (Grimm, Deutsche Myth., a. 123)

Mrtvi Baldr spaljuje se svečano na lomači. Nanna je š njim, a do njega konj vitez. Natrpana je lomača na lagji; pa, kad sve bukti u plamenu, ide lagja niz rijeku, na očigled bogova i ljudi. Ovaj uzvisiti prizor iz skandinavske mitologije ponavlja poznatu nam božju nevolju, koja se sbivala na nebu Arijaca. S večera, na umoru dana, u rudome zapadu, na gomili zapaljenih oblaka, gorio jedan od dvaju božjih konjika s vjernom drúgom Zorom, te oboje krasnih mladenaca strovalilo se s lomače nebesne u puklu struju noćnu. Primjer taj pokopa božjeg nasljedovaše ljudi arijskog roda, osobito čeljad najvigjenija i najpobožnija2. Lomača bijaše kano jamstvo uskrsnuća. Koji se konjik božji spaljuje na nebu večernjem, onaj gjipa iz noći na nebu jutrenjem: iz smrtne noći na život rajski ustaće i ljudi. Mi Slaveni nemamo priče o Baldrovu požaru; ali imadosmo od skandinavskoga još tvrgji običaj sažižanja lješina. U svečanosti kremacije, bijahu nam ravni sami Indi. U tome običaju neki obredi pak glasno govorahu o božjem konjiku, o njegovoj djevojci i o nadi čovječje neumrlosti.

2  Osim mazdejskih Eranaca, zar svi arijaki narodi imadoše dvostruki običaj, ili da mrce ukopaju u zemlju, ili da ih spale. Spaljivanje, u opće, bijaše skuplje, pa za to najpriličnije glavarima i poimućnijemu svijetu.

Još vijeka X, megju Rusima, kazivanju arapskih putnika i Bizantinaca1, spaljivalo se tijelo mrtva čovjeka, uz primamljenu i obengjenu djevojku iz njegova doma. Ženska ova žrtva bila uobičajena kod svih neznabožnih Slavena; a, u istom vijeku, mogla se, gdje i gdje, svejednako opažati kod Srba i poslavenjenih Bugara. Kako nam se izrijekom kaže, da se lomača palila pri nagnuću dana, jal po noćnoj mjesečini, prilika je, da žrtvovna djevojka nasljedovaše upravo božji izgled večernje Zore, polomljene a konjikom. Prilika je veća time, što ljudsko sažganje u Rusiji bješe u svemu istovjetno s Baldrovim paležem: ruska lomača slagala se na lagji, a lagja plovila na rijeci. Pas, i dva uzmučena te oznojena konja, što bi se, kod Rusa, mačem rasjekli i bacili na lagju, mislim, da nas sjećaju na dva nebesna konjika i njihove ogare. Bacao se do lješine i pijevac s pjevčićem, pa i struk bosioka. Odnos bosioka k Vidovoj religiji, k sutonu i k uranku boga, već je razložen2. Isti simbolizam razabire se i u pijevca. Prvi i drugi pijevci oglašuju noć, ali treći bude Zoru3. Onda se bude, pa ustaju i ljudi, dok sve aveti noćne, na pijevčevo klikovanje, ižčezavaju, kao što još prosti puk pretvrdo vjeruje. Vijesnik dana, pijevac navješćuje i neumrlost. Iza cigle jedne noći, spaljeni mrtvac i djevojka njegova oživiće na ubavim zelenim livadama Rajevine, prispjevši u družinu upokojenih rajnika djedova i cijele već blažene svojati.

1  Vidi odnosne navode u Kreka Slav. Liter., s. 123—30.

2  Dio 1, na str. 52.

3  Gubernatis, Myth. zool.: ''Le coq et la poule'', v. II, p. 294—308.

Do obilnije gragje, i do boljeg ispitivanja, ne smijem tvrditi, nego mi sad zuji površna misao, da urezane starinske slike naših stećaka, možda, prikazuju neki dio od ovoga vjerovanja pogrebnog. Narod zar pogagja držeći, da stećak stoji na grobu ''starovirskom''4, t.j. na grobu Hrvata ili Srbina, koji ne bijaše hristjanin, ili to bijaše tek na besjedi. Ima stećaka u Srbiji, ali su, doslije, najglasitiji oni, koje je viditi na zemljištn imotske staro-hrvatske županije. Srezan poput kućice, stećak jest oveći kamen na ploči grobnoj, i ponajviše ima lice i naličje izrezano znakovima i likovima nezgrapnim. Skoro na.svakome drugom stećku opaža se zvijezda i mjesec, pa niže njih konjici, gdje s mačem i kopljem tjeraju i love jelena. Ovo je s lica, dok na drugoj strani, s naličja, dva čovjeka drže megju sobom krst, veli Vuk5.

4  Vuk rječ., pod Stećak.

5  Može biti da je i zvijezda, koja se pričinja, da je krst.

U imotskoj krajini, zaista, slaba bijaše zgoda loviti jelena; pa, po tome i po ostalome, mislim,  da u onoj klesariji predleži nam likova iz vjerske simbolike. Figurativna umjetnost grčko-rimska prestavljaše Dioskure, božje konjike, gdje oni jure s kopljem, te sa zvijezdom više glave. Stavila bi se zvijezda i više same kape njihove; pače, dvije zvijezde od zlata spominjahu, u hramu delfijskom, božju pomoć, što ju dva konjika pružiše Spartancu Lizandru, u osudnom boju kod Egopotamâ. I mjesec do zvijezde, na stećku, ne bi preteško bilo razumjeti. Hrvatima i Srbima mjesec bio glavni noćni bog, te i bog pogrebni; samtreći jezdio u noći do dvaju konjika, i on sin Voinov, pa njihov brat1. Vizantinac Leon Gjakon zna kazati, da jednom Slaveni Rusi, punom mjesečinom, zapališe lomače svojima mrcima3. A o uštapu iza ljetnog suncokreta, dakle uz božjeg Mjeseca, biva najveća epifanija grčko- rimskih Dioskura. Tri čovjeka na stećcima, dvojica što drže krst, ili zvijezdu, megju sobom, pa treići koji se njih dohvaća, ne bi li po čem bila ova tri božanstvena lica3? Skut jedan od Vidove, tami i smrti suprotne religije, eto kano da se još leperša nad grobljima, gdje su stećci. Po pučkom kazivanju, snesla stećke, pa najposlije i sama dospjela tu, da se zakopa, vjekovima drevna a orijaška žena, ''Vida Vidoševića''4.

1  Ovo u V dijelu radnje.

2  ... της μηνης πλησιϕαους ουσης . . . (o navodu vidi gore na str. 223) U ostalome, ovo je moglo biti i puki slučaj.

3  Na klasičnim spomenicima, kako se dva Dioskura slikaju do večernje i jutrenje zvijezde, tako do mjeseca i do sunca. Vidi u Preller-ovoj Griech. Myth., II B., s. 96—7.

4  Vrijedno je, da se priopći po cijelo priča, što ju jedan ostar seljak, iz Budimira megju Sinjem i Imotskom, upitan za stećke, tu skoro pripovjedi putniku F. I. T. (N. L. Zad., g. 1886, br. 19): ''Kazivaše moj pokojni did, a čuo sam i od drugih: Bila nika Vida Vidoševića, živila 900 godina, i to 300 curom, 300 ženom, a 300 udovicom, i ona da ih je sve (kamene) jednoga po jednoga, preduć kudilju u ruci, na glavi snila, eno gori s onoga brda. Nu, kad je htila i najposlidnjega da snese u srid strane, sustala. Tu od umora pod stećkom dospila. Na tom istom mistu ukopalo je, a onaj poslidnji stećak nad grobnicu joj navalilo. Eno ga u srid strane, lipši je nego ovde ijedan''. Pričica je važna i s toga, što nam pritvrgjuje, u vjerovanju Hrvata i Srba, opstanak Vida i Vide.

Sad spomenusmo grčke Dioskure. Pripazimo li na ovo ime Διοςκουροι ili Διοσδοτοι, to su oni ravno, po našu, djeca, ili pomladak Vidov. Na božje vidilo odnose im se, filologično, i posebna imena: Καστωρ i Πολυδευκης, latinski Polluces. Nego, važnija od kojekakvih riječi jeste im legenda, skoro do dlake jednaka s našom. Dva blizanca imaju sestru. Sestra im je Helena, ozloglasena žena u pjesmama jonskih rapsoda, ali u dorskoj Sparti, na starinskoj zemlji Ahejaca, ugledna boginja s hramom i bogoštovjem. Tu, po dvostrukoj svojoj naravi, ona ljudma otimlje očinji vid, ili, naprotiv, vidom ih liječi i ukrašuje, osobito djecu grda lica1. 'Ελενη, jal Fελενη, sjajna2, po svemu joj djelovanju mitičnom, dvoguba je Zora, večernja i jutrenja. Moglo bi se, pače, i dalje reći, da u helenskome mitu udrža se pomućena uspomena i trogube Helene, u odnosu sa večerom, ponoći i

jutrom. Herodot, crpajući iz logografa, baca nam uzgredno riječ o više otmica njezinih3; a grčki svijet baš pričaše o tri otmice, Pa su, eto, i tri žene do Dioskura: Helena im sestra i dvije im supruge,

'Iλαειρα i Fοιβη, po značenju imena sjajne i one, a opet sestre Heleni4.

1  Da ne oduljim, ne ću ovdje provesti izriječni uporegjaj, od tačke do tačke. Po onome što je rečeno o Jakšićima, sam će čitalac uporegjivati dvije legende.

2  Preller, Griech. Myth., II B., s. 109.

3 V, 94.

4 Ovo nam objašnjuje bolje narav sestre i dviju supruga u Jakšića. 5 Preller, Griech. Myth., II B., s. 106.

Kako su otmice glavna stvar u božjem žiću Heleninu, tako je glavni posao viteškoj njezinoj braći vojevanje na tamna bića, na Afaride. 'Aϕαρευς, nevidni, ima dva sina, prvog, divljaka proždrljiva, drugog, vrebača preoštra: na ova dva poroda mrkog glavara boj biju dva nebesna brata, e da bi se dokopali do otetih žena svojih. Viteški su jezdioci ta dva brata od zakletve, dva Dioskura; oni su ευιπποι, λευκοπωλοι; njima se imenuju i na glasu konji: Ξαντος i Κυλλαρος. Pa su, takogje, vrsni i neumorni lovci; od Kastora neki hrti prozvani su Kastorovi. Kad su na božjemu miru, braća

borave u visokom Biogradu, ''stanuju u blistavom zraku megju zvjezdama'', kako glasi grčka izreka5.

Nego im je red odvajati se. Smrtnik je Kastor, te pada u boju, dok je neozlediv, pa besmrtnik, Polideuke. Ali, bio Kastor u zlatnim odajama neba, jal bio dolje u tmusi ada, ljubavlju ne rastavlja se od milosnog Polideuka, koji, neutješiv za bratom, izmoli mu od oca polovičnu neumrlost. Ovako, u Dioskura nasta ova dioba prostorije: boravak im je na izmjenu, gdje jednome na bijelom Olimpu, onda drugome u sumornome adu.

Pričanje o junačnim pregaocima i brzim pomagačima, te ranim, svijetlim i veselim polaznicima svakog doma, otkle noćnu apu i tminu rasturaju; o braći čistoj, kao zraka nebesna, a prokušanoj tugom  i viteškom nevoljom; o braći, i pored trenutnog rastanka, osjećajem i dušom nerazdružnoj: to pobožno pričanje bijaše, valjda, najuzvisitiji dio prirodne religije arijske. Svakog dana, u svakoj kući, kazivalo se o daći i nedaći dvaju braće i sestre im Zore. Krasnu ovu arijsku legendu jednako njegovaše svi narodi od arijskog roda, pa je s toga i čudo slična kod sviju njih. Prozvao se božji zglob Açvini, ili Pojezda i Prijezda, ili Baldr i Hermodr, ili Kastor i Polideuke, braću odlikuju isti biljezi, nju diči isto viteško mladovanje. Nijednog drugog mita potomci ne udržaše u cjelosti kao ovaj što dočuvaše, primivši ga od pradjedova Arijaca. Što je različno u sitnini, u crtama uzgrednim, ono se lasno odbija   na različitost naroda i vremena Tako, n.p., dva se konjika u Indiji voze, dok drugdje jašu konje1. U drevnoj Indiji zgoljni su bogovi, kod mlagjih Helena polubogovi, kod Germana polubogovi na nižem stepenu, a kod nas oni su još više počovječeni. Djelomično počovječenje izvede se, bez sumnje, još

prije hristjanstva. U homerskome pjevanju, Helena je u pravu pravcatu ženu premetnuta, te jediti izraz

δια γυναικων daje, u nekoliko, slutiti na prvašnje božanstvo njezino.

1 Nego, opet, i kod Helenâ oni su, kadikad, χρυσαρματοι.

Junačku nebesnu braću, skoro mimo ostale bogove, voliše ljudski junaci. Nigdje kao u ljutoj Sparti, i u svjetskom Rimu, ne pronosi se glas dvjema viteškim blizancima. Starinsko drveno njihovo sukipje praćaše Spartance u boj; a bojna himna nedostižnih vojnika ovih bijaše καστορειον. Dašto, pod duševnim utiskom Helade, većim dijelom propade rimsko pričanje o Kastoru i Poluksu; no ipak eno ih, u prvi rasvit republike, gdje se biju za slobodu do regilskog jezera, i odmaraju se, sa vilovnim konjima, na vodi Juturni, kao što se oko voda oni vrzaju i u Rig-Vedi i u našim pjesmama; eno ih prečesto i na rimskim novcima, sa zvijezdom poviše glave, a u liku jezdilaca s kopljima hrlećih. U Rimu slavljaše ih, svake godine, svečana transvectio equitum birane rimske omladine. Slaveni neznabožni, ne izišavši iz prvobitnoga stanja arijske razvrženosti i pocjepanosti, ne stvoriše historijskih država, te o štovanju uzorite braće ne ostaviše drugih očitih tragova, osim što ih još pjevaju, pod različnim imenima, al poglavito kao Jakšiće, u srpskom i hrvatskom epu.

Sva je prilika, da braća bijahu mnogoimena i u Heladi. Da su se bogovi mnogim imenima, osobito od njih najvigjeniji i najmilosniji, nazivali i prizivali, to je već znano u mitologiji. Čuvstvo koje kipljaše, pa raseljena i raznovrsna plemena istoga naroda, i jedno i drugo uticalo na ovaj pojav mitični. Naši Bogdani imenuju se, kakokad i kakogdje, no svagda junačkim glasom, Pojezda i Prijezda, Jakšići, Voinovi. Koliko se meni čini, i Dioskuri, Kastor i Polideuke, oglašuju se, takogje, drugim viteškim imenima. Biti će, da se oko njih okreće legendarni rat sedmorice naTebu; pa se tu zovu Πολυνεικης, prokušani borac, i 'Ετεοκληϖ, istiniti, čiti1. U priči o ratu protiv Tebe, evo jezgre. Kao god što naši Jakšići, tako Polinike i Eteokle odredili, da će podijeliti očevu baštinu. Po utanačenoj diobi, imao svak vladati, izmjenice, za godinu dana; ali Eteokle izlukavio brata, i pridržao sve što valja, naime presto u Tebi. Nad braćom lebdi neotklonivi udes, da padnu od bratove ruke; utaman bratoumorstvu uklanjao se, iz prva, pitomiji Polinike. Kad se rat raspali, dva brata, ispred

bedema tvrde Tebe, ubiju jedan drugoga, na očigled zgroženoga ljudstva, uz poklik sviju noćnih  adskih Erinija. Zajedno s braćom, pogiboše i dvije im sestre. Dva brata, nerastavna bar u smrti, goriše na jednoj lomači, poput Baldrove. Po svemu ovom, ne čini mi se nipošto smiono nagagjanje, da taj rat protiv Tebe nije drugo, u osnovi prvobitnoj, do priča o večernjoj propasti Dioskura, naime, list istrgnut iz božje historije. Ovo biva tim vjerojatnije, što je starodrevna mitična Teba obitalište zmaja2.

1  Najčešće su, manje ili više, preporni etimi grčkih imena iz davnine. Ovdje se izražava tek prilično znamenovanje njihovo.

2  Vidićemo, da zmaj, u baš na široko razvedenom pričanju našega naroda, simbolizira noćni oganj i moć toga ognja.

Bogovi, svakojakim predskazivanjem, bijahu nagovijestili polom slavnih junaka, koji u nevrijeme napadoše na zmajevnu Tebu; ali je sugjeno, da će se jednom i Teba soriti, kao i naša Udina. U brzo naslijedi osvetnički rat Epigonâ, u kome je Teba oteta. Megju ovima istaknu se Polinikov sin, Terzandro, i sin Eteoklov, Laodamas, kome je, po cijelome mitičnom preokretu stvari, ustupiti svome prvobratučedu, te i ustupa. Θερσανδρος, naški, kano da bi glasio Toplica, a Lαοδαμας, Kamenjak; pa su lica, koja ponavljaju dva brata, dva im oca. Terzandra, dnevnoga boga koji rasvjetljuje i topli ljude, lasno je razumjeti; a nije teško, po arijskoj poznatoj alegoriji, dokučiti i Laodamasa. Već

rekosmo, da očima naivnih Arijaca kuba nebesna privigjala se kao da je sačinjena od kamena1.

Najskoli nebo noćno, čisto a plavetno, utvaralo im se takovo. Pak eto, svake noći, dva brata, poimence mlagjega, snašlo bi čudo: izgubivši zračnost svoju, oni bi se skamenili. Od ovoga prometnuća, valjda, dogje ime Lαο-δαμας-u. No, bilo kako mu drago, pa i ne bilo ovo, svakako sa riječi λα, λας, stijena, u svezi je, po tumačenju grčkih pisaca, spartanski obični naziv za Dioskure: Λαπερσαι, razoritelji stijene2; naime, noću skamenjeni Dioskuri jutrom raskamenili se.

1  Dio 1, na str. 48—9.

2  Preller, Griech. Myth., II B., s. 100—1.

Starinsko značenje stijene, i okamenjenika, svrgoše Heleni s uma, kao što ga i mi zaboravismo; no, bez truda razabira se iz helenskog pričanja, kako čisto ono izbija i iz naših priča narodnih, koje hoćemo domalo da ispitamo. Na kamenjake, na Λαπιται, smione i neobzirne junačine, a osobito na družbu od dvojice njih, često nailazimo u helenskim legendama. Od Lapita, najviše se oglasio Piritoo uz druga Tezeja. Dva vratoloma mladića jednoć otela Helenu, a drugom sišla čak u ad, da mrkome Plutonu ugrabe Perzefonu; ali, kraj adskih vrata, gle čuda! oba se srastoše u kamen. Od kamena ljuca Herakle, bog sunčani, otrže Tezeja, dok Piritoo u adu omrknu. Uzoritog Tezeja obavi pregusta priča, i grčka i atična. Osim kazanog, u njegovu žiću biti će starodavno i izvorno jošte ovo. Sin je 'Aιγευς-a, koje može da znači svijetleći, zar višnji Zeus. Kad stao na snagu, ispod kamena ima izvući Egejev  mač i opanke, kakogod i naši Voinovi pašu mač Voinov, ili Vidov. Ali je Tezej, takodje, porod morskoga Pozidona, koje će reći, da on ispliva iz noćnih struja. Mlad kao kaplja, u šest maha Tezej trijebi od svakojakih nemani jonsku krajinu, t.j. jutrenji Dioskur, u jeku dana, štono hraste za prvih   šeat sati, čisti zemlju i ljude iz noći izbavlja. Junak onda kraljuje; no, kad se postarao po tom, izgubi kraljevinu, a bačen je sunovrat s kamena u more, kao što u vodu strmoglavi se naš Prijezda. Ime Θησευς, i ime mu pobratima Πειριϑοος, etimologično, mučno se razvezuju; ipak, nije izvan svake

prilike misliti, da ono može biti trkač, a ovo priteča3, a to bi bilo Pojezda i Prijezda.

3  Oba od ϑεω, trčati.

Baveći se, eda bih našu razjasnio, o grčkoj mnogoimenosti dvaju nebesnih jezdilaca, i o  njihovu sve to većemu čovječenju, ne da mi se propustiti, a da se časom ne dotaknem i najglasovitije priče helenske. Dva, potarom vremena i dugog predanja vrlo strošena Dioskura, možda još nalazimo u epskoj braći, Agamemnonu i Menelau. Kako je boginja snaha mu Helena, tako je u Sparti i Agamemnon bog: on je Zευς 'Αγαμεμνον, po čudnoj starinskoj izreci, te, po istoj, u tijesnome odnosu sa višnjim bogom vidila. Ime 'Αγα−μεμνον u kano da je od viteškoga pregnuća; pa i tragični mu  konac kao da nam privodi brata mukotrpnog. I manje glasitome bratu, tihome Menelau, komu ime moglo bi biti otuda, što je u svijetu zaostao, proviruje božanstvo. Njega svegj označuje epitet

''plavokos'' ; a u Heladi, više od ljudi, plavi su bogovi: plav je Apolon, pa Palada i Afrodita1. To

božanstvo Menelaovo pridijeva se za ono Dioskura: kod njega nalaze se lovca Kastora psi2, a, što je najglavnije, žena je Menelau ona ista Helena, divna Zora, koja je sestra Dioskurima. Preljubnicu Helenu, grdilo svoje i povod tolikome krvoproliću, on živom željom poželio, istrgao napokon iz dušmanskog Ilija, i ništa joj na žao ne učinio. Dioskur ne će da ozledi sestru, ili ženu svoju. Još se jamačno i u ovoj posljednjoj skroz antropomorfičnoj slici priče, tvrdo držale neke niti prvašnjega mita, ako ni sama smionost poznijeg jonskog pjevanja ne nagrdi Helenu, te ona, vječito mlada i ljupka, bez svake svoje štete na novo privjenča se mužu.

1  Nije plavokos, ali je plavook Polinike, u zglobu tebanske braće.

2  Neki soj hrta Grci nazvaše Μενελαιδες κυνες. V. Pape, Handwörterbuch der griech. Sprache, pod

Μενελαος?.

U Lakoniji, gdje je svagda, čak od predorske, ahejske davnine, bilo najživlje grčko bogoštovje prema dvojici braće i sestri, kako se zametnu tako se i stiša trojanska razmirica. Helena u Lakoniji  bude povod ratu, pa u istoj Lakoniji, iza rata, poživi i kraljeva sretno, dok navrši vijek, te se uznese sa mužem, boginja s bogom, na ubavi Eliz. O Dioskurima priča na zemlji lakonskoj tako se čvrsto bila primila, da je, po svoj prilici, postaviše i na čelo spartanske historije. U Sparti dvije kraljevske  porodice poreklo svoje izvogjahu od dvaju blizanaca, Euristena i Prokla. Blizanci bijahu jednoliki  tako, da ih niko, osim majke, nikako ne mogaše razlikovati: a opet ih odvajala velika oprjeka ćudi3. Da su blizanci u rodoslovje spartanskih kraljeva legendom upleteni, jasno nam biva po tome, što Agide i Euripontide, dakle po drugim praocima, Spartanci prozvaše kraljevske svoje dvije loze.

3  Herod. VI, 52.

Agamemnon i Menelao jesu Pelopidi, od praoca Pelopa; a priča o Pelopu vrijedi više, nego ona o Troji, da se sravni s kazivanjem Srbâ i Hrvatâ. Πελ−οψ znači dalekovid, koje je, sublizu, ono, što i Sut-Vid, jaki Vid. Već pripazismo Strahila, gdje ''sve gleda i tamo i amo''1, i na pojedine čestice

razglobismo Svantevidovu historiju, svu isprepletenu sa znamenitim pojavom bogova vigjenja. U Peloponez bahnu Pelop iz Frigije, naime iz zemlje, gdje se štovao Zευς Βαγαιος, ili, kako bi mi rekli, Vid Bog. Helenima Pelop bijaše ''najkraljevskiji gospodar'' (βασιλευτωρ), i ''silan jezdilac'' (πληξιππος), a to je i Sutvid. Raznosio se glas i o pustom Pelopovu blagu, kao i od Sutvida što dolazi obilje svakojako.

1  Dio I, na str. 55.

Najčudnije je pak ovo, da cigli pothvat Pelopov, za koji Grci znadu kazati, pjeva se i u našoj jednoj pjesmi o Vidu. Enoman, kralj u Pizi, ima ćer na udaju, a i nedostižne vilovne konje. On otvori konjičku trku: koji njega natrči, onaj nek vodi plemenitu Hipodamiju. Projurio Enoman mimo mnoge prosce, i usmrtio ih, kad ga eto Pelop nadmudri, preleti, te dodje do djevojke i do bogatoga kraljestva.

Kod nas2, od Udžbara ban, u Udžbaru gradu, ima prekrasnu ćer Tijanu, pa

''pušta bane konjičku košiju: koji prije do gjevojke dodje, nek dobije tri tovara blaga, neka nosi tri tovara blaga, neka vodi banovu gjevojku''3.

Junak Alija Boičić, pod imenom Vida barjaktara, doskoči svima mudrolijama silnog nekog sutrkača, prestiže na trku konje i najbrže s vilovnim svojim bijelcem, pa odnese mejdan. Nego je Alija laža, a pravi je pobjednik Vid, kome se i dosudi djevojka Tijana, dok je Alija bačen u tamnicu. Turčin ovaj, bez sumnje, uvuče se tek docnije u pjesmu, gdje, iz prva, cijelo junačtvo bijaše Vida Boičića, t.j. Vida ubojnika. Ovako, i veoma značajna riječ ''Udbar'' iskrivi se u ''Udžbar''. Mitičnu jednu trku iznosi

i lijepa naša priča: ''Djevojka brža od konja''4. Trka je djevojčina. Trči djeva na svojim nogama, a biće

onoga, koji je preteče na konju; ali je ona brža od svakoga konja, ona je 'Ιπποδαμεια, po grčkoj riječi5.

2  Stojadinovića pes., knj. I, 4.

3 v. 57—61.

4 Vuk. prip., 24.

6 Pričalo se u Olimpiji, da Pelopova Hipodamija osnova trku djevojaka, Heri na čast.

A da je to Zora, proizlazi iz samog opisa priče: ''načinile je vile od snijega, vjetar je oživio, rosa je podojila; ona je bjelja od snijega, rumenija od ružice, sjajnija od sunca''. K istoj misli mitičnoj primiču se i narodne priče, gdje siromah čovjek, jašući na mladome sinu, u konja stvorenu, trči i grabi košiju1. Siromašni čovjek na sinu konju možda, alegorično, prikazuje ostaralog jezdioca Vida, gdje se u mladome Vidu ponavlja2.

1  VI u Vili Beogr., g. 1867, br. 20

2  Uporedi priču o Velimiru i Veljku, na str. 46—8 Dijela 1.

Bio nam na više govor o kamenjenju grčkih junaka. Iz nekih imena, a svakako iz nekih legenda o dva druga, o dva brata, iskočiše nam Lapiti, ili Kamenjaci. Ove Kamenjake, u još većoj mjeri, nego   li grčka, spominje naša tradicija; njih izvodi, poglavito, pučka pripovijetka. Čudnovato noćno kamenjenje i okamenjenici, to je stanovita tema u pričanju našega naroda.

A što je to? Već u dva navrata pripomenusmo, da je kamen arijska metafora za nebo, to  najskoli za nebo noćno. I stakleno brdo pogdjekojih naših priča3 ima isto značenje, samo da je ono postanja novijeg. Kad Slaveni staklo upoznaše, kako sa glatkim mramorom, tako i sa glatkim a prozirnim staklom stadoše porediti nebo u noći. Otuda nam stakleno brdo, ili stakleni brijeg. Oda stakla, no još češće od kamena, dolazi nedaća, što će braću postignuti. A kakva je to nedaća, opet jasno

kaže Rig-Veda. Kamen noćnog neba zaklopio Açvine; da se odklope, taj kamen oni moraju rasjeći, a sijeku ga svako jutro4. Po isti način, rastvara kamen i Zora5, kadno, veli jedna himna k njoj, ''ona razmotava oba obližnja svijeta''6, t.j. svijet dnevni i noćni.

3  N. p. u prici 16 zbirke Kojanova: "Sin carev i tri labuda."

4  Rigv., VI, 62, v. 7: ''Vi, vozioci, pobjedonosno proturate se kroz kamen.'' — X, 39, v. 13: ''Vi se k mjestu pobjedonosno proturiste kroz kamenjak.''

5  Id. VII, 79, v. 4: ''Tvrdog kamena vrata ti rastvori.''

6 Id. VII, 80, v. 1.

Sad hoće da nam ispadne čistija slika okamenjenika helenskih i naših. Evo idemo da nazive i zgode naših naizred ispitamo, u epu i u pričama Ako ep nije posve jasan, jasne će biti priče.

U pjesmama, obisnuše o nekoj dvojici glavnih prijatelja, a rek' bih i braće, dva imena: Toplica i Kosančić, ili drukčije Kosajčić, po pjesmi jednoj7. Ovaj potonji kao da je taman turobni kameni junak. Kosajčić stanuje na Kosajnici, koja teško da je ovdje historična8, kao, po svoj prilici, što nije ni gospodar joj Kosajčić.

7  Vuk pjes., knj. III, 10, v. 64.

8  U pjesmama misli se, da je ona kao nekakva ravan. U starim spomenicima dolazi voda Kosanica, ili Kosьlьnica, u zemlji Toplici. Na ušću one vode, Stefan Nemanja dao sazidati crkvu Bogorodici

(Daničić, rječ., knjiž. star,).

Obe riječi polaze od korena, od koga i kosa1, neka vrsta planine; pa čini se, da su pradavne, i u istočnom i u zapadnom dijelu naroda. Porfirogenitov Κοσεντϑης, jedan od petero legendarne braće, što predvodiše Hrvate2, biti će isto ime, koje i Kosajčić, jal Kosančić3. Po kazanome, ime ovo značilo

bi: onaj koji se okamenio. Tako, i za noćnog mitičnog Vuka narod mišljaše, te u Boci još kaže, da je kamenjak1, a i tamna vještica kamenica je5. Kao što kamen, tako zar i riječ kosa sluti na zlo, ako puk, u Dubrovniku, za natmureno vrijeme veli, da je ''košljivo''6. U istome Dubrovniku, u tome skladistu mnogih drevnih riječi, čovjek rgjave volje ''uskošen'' je7. Može biti, da ide amo i jaka negacija  ''kašiti''8, u starome jeziku; pa i teška dosada, što ju Jekavci iz Primorja izražavaju s izrekom: ''ukahlo mi se''9.

1  Daničić, Korijeni, str. 37.

2  De admin. imp., c 30.

3  Kosača se zove i glasovita porodica hercega Stjepana.

4  Vuk. rječ,, pod Kamenjak.

5  Id., pod Kamenica. Po preživoj svojoj ćuti jezika, Vuk St. skoro razabira mitičnu istinu, gdje za vuka primjećuje: ''kao da bi mu se usta okamenila, da ne zakolje što'', a za vješticu: ''kamenica reče se i za vješticu, kad joj se pravo ime ne će da spomene, i valja da se misli kao da bi se okamenila.''

6  Vuk rječ., pod Košljivo.

7  Id., pod Uskošen. U ostalome, i ovo i ''košljivo'' moglo se poroditi iz proste misli: kosa-srp, kositi- sjeći, premda bi u obiju riječi, u ovome slučaju, nestalo turobne nuanse.

8  Daničić, rječ. knjiž. star.

9  Vuk. rječ., pod Ukahnuti se.

Dva viteška brata ili pobratima, Toplicu i Kosajčica, gone, u narodnim pjesmama, poimence zadnjega, jadi postojani. Sjetni Miloš prati njih gotovo uvijek; pa Miloš Topličina oca, ''staroga'' Toplicu, nazivlje ''svojim Toplicom''10. S druge strane, u skroz mitičnoj pjesmi o ženidbi Dušanovoj s djevojkom iz grada Legjana11, Miloš i dva nama već poznata nebesna junaka jesu, njih sva trojica, sinovi ''staroga Voina''. Ne bi li ''stari Toplica'' bio ono, što i ''stari Voin''? Nadimak Toplica može pristati višnjemu bogu toplog vidila, kao što i prvome od dvaju braće nebesne, vitezu dnevnom.

10  Vuk. pjes., knj. II, 42, v. 288,

11  Id. ib. 29.

Sličnoga Toplicu poznaje i mitologija sjevernih Germana, barem ona Anglosasâ: Beldeg (bijeli dan, što je ili Baldr, ili Odin) ima sina Brond, žarku luč, Toplicu1; a baš u tople, u najvruće dane u godini, pada god skandinavskome Baldru. Svijetlom Baldru ljepota bijaše vanredna, poslovična2; dva naša pobratima, nad svima licima srpskog epa, odlikuje viteška visina i ljepota:

''Car uzima zlatan pehar vina, pa govori svoj srpskoj gospodi:

Kome ć' ovu čašu nazdraviti? . . , Ako ću je napit' po ljepoti, napiću je Kosančić-Ivanu;

ako ću je napit' po visini, napiću je Toplici Milanu; ako ću je napit' po junaštvu, napiću je vojvodi Milošu''3.

1  Grimm, Deutsche Myth., s 183—4.

2  Id. s. 184. — Nacht. zur s. 184.

3  Vuk. pjes., knj II. 50, III, v. 13—28.

Jednoga Toplica nagagjasmo i u helenskome Terzandru4. Takome Toplici prilikuje i ''Toplik grad'', što mu je postojbina u nekim pjesmama, kako je Biograd Jakšićima. Toplica u Topliku, a Kosajčić u Kosajnici, i taj je paralelizam riječi veoma sumnjiv u pogledu povjesnom, dok je prikladan  u mitičnom. Toplica jezdi na ''na široku doratu, vas u suhu zlatu'', a Kosajčić okročio ''purlata  zekana''5. Zec, kod Arijaca, odnosi se na doba noćno6. Od dva druga, zlatni Toplica kao da je bog dnevni, a suri Kosajčić oni božij brat, koji će se jadom ojaditi. Dva pobratima, i po nečem drugom, možemo donekud prikučiti Vidovoj religiji. Oni su dalekovidi. Njihov je zadatak, u pjesmama, da, brzi na brzim konjima, dušmane uhode i vojsku im razgledaju; al su glasnici nesretni. Kosajčić i Toplica kao da su dva božja brata, smatrana u noćnom polomu.

4  Gore na str. 227.

5 Petranovića pjes,, knj. III, 34, v. 521—5, gdje je Kosajčić nazvan Kosovac.

6  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p 80—1.