Kao što pusto, tako i nevidno bijaše carstvo noći. Danu predsjeda vidovni bog; dan začinju njegova dva traka, dva Vidova mlada viteza. Prema tome, noć jeste nevigjelica, a carstvo noći nevid. ''Otišao nevidom'', golemom riječju kaže narod za čovjeka koji propade; a ta je punoća uzeta iz hazne negdašnjega vjerovanja. Tako, i izvorna naša izreka: ''Bog te nevidio!'' odnosi se, u isto doba, na Vida i na ovaj nevid. Nego meni se čini, da riječ još postoji i u strogom mjesnom značenju, samo što ona ima drugu negativnu česticu. Udbina, ili, po starijoj formi, Udina1, bilo bi to mjesto. Udina kano da je skrojena istom mišlju, kojom i Nevid. Kao što od nestatka Boga, stari naši rekoše ne-bog, u-bog, tako, valjda, od nestatka Vida kazaše ne-vid, u-vid, što se saže, ili izopači, u ud2. Ovako bi Udina značila

mjesto bez vida, nevidno, uprav kao što Helenima bijaše njihov ''Αδης, 'A-ιδης, 'A-Fιδης;. Ako ovo stoji, sazdana je Udbina još prije, nego se Slaveni od Italo-Helena razigjoše, jer jedni i drugi istim postupkom stvoriše svoj ad. Uz Helene, na nešto slično mislili i Itali. Mrtačkome bogu Orcus, koji imaše hram izvan pomerija Rima grada, nadjenuto je čudnovato, obsoletno, ime Viduus, kome nije lako naći jasna etima. Ne bi li ovo Vi-duus bilo, što i Ve-dius? Svakako, Ve-dius, ili Ve-jovis, hoće reći ne-dan, ne-vigjelica, a znače potamnjeloga boga i pakao njegov.

1  U Hektorovićevoj jednoj bugarštici spominje se ''Vlatko, Udinski vojevoda'' (Bogišića pjes., 49). Ako je Udinski od Udine, iz prva kazivalo se: Udina.

2  Poznato je, da ovo ud nije hud. Dubrovčani, ti najdosljedniji hakavci, dok haču hudoba, izgovaraju

uditi i nauditi. Udina je, postojano, bez h. Za slavensku riječ uditi, od vajkada, prianja značenje teške dosade i štete, dok chudь, iz početka, označivaše, ponajviše, fizični nestadak, i hoćaše reći: mali, mršav, siromašan. Niti je ovo značenje sasvim ižčezlo u pučkom govoru, kao, n. p., kad žena kaže: ''huda ti sam!''

Nije moje riješiti stvar o jezičnom postanku Udbine. Pače, niti ovo ovdje rečeno zahtjeva osobite pažnje. Nego će biti nekoga pripaza vrijedno to, da pjesme naše narodne svegjer Udbinu  iznose kao mjesto kobno. U pjesmama hajdučkim zlotvori, malne svi, dolaze od Udbine3, ma i bile pjesme iz najrazličitijih krajeva naroda. Dok je onoliko glasita i raznošena u pjevanju, Udbini u pravoj historiji nema hvale, niti skoro mjesta.

3  Vuk. pjes; knj. III.

Koje bi to bilo lice povjesno ''Vlatko, Udinski vojevoda'', u bugarštici već pomenutoj1, doista niko ne može da reče. Svak, naprotiv, odmah uvigja, da je lice čisto mitično Troglav Arapin, koga jedna sadanja pjesma kaže gospodarom Udbine: ''Pa zavika troglav Arapine ... : Njega hvali sva srpska rodbina, — a ni mene ne kudi Udbina''2. Valjda i onaj ''Vlatko, Udinski vojevoda'', u bugarštici, nije drugo, do isti ovaj vladar, vojvoda Udbinski, u novijoj pjesmi. Udbinu, u još jednoj pjesmi našeg doba,

obavija gusti mit. Mrači se ona u zapadu, te će od nje sunce, po arijskom pravcu, započeti noćni svoj hod:

''Hod'te, braćo, da se poslušamo, da po jednu pjesmu ispjevamo, od Udbine, što je za družbine, da vidite čudo nevigjeno,

čudno čudo što kazuju ljudi, da 'no nigje prije nije bilo. Jedno jutro u svetu negjelju, prije zore i bijela dana, ogrijalo od zapada sunce''3.

1  Vidi na str. 202.

2  Petranovića pjes., knj. III, 16, v. 198—203.

3  Ovako je u početku legendarne pjesme o ''Smrti kralja Simeuna'' (Vila Beogr., g. 1867, br. 18).

Velika je prilika dakle, da Udbinu nam izručiše oci naši neznabošci, pa da je potonji naraštaji hristjanski upletoše, kojekako iskrivljenu, u pjesme junačke i hajdučke. Udbina tada postade grad, ili grad ona bijaše već od iskona, po primjeru Stojnog Biograda i Legjan-grada. Bijelom prostorijom, zaklonitim gradom svojim, gospoduju bogovi, kao i duhovi što su utvrgjeni u pustome, a nevidnome, gradu donje tmuše.

Od naselja ljudskog do Legjana, jal Udine, predugi su putevi, a težak prelaz. ''Koliko je nebo od zemljice, — toliko je i moj rod od mene!''4 cvili jednome od dvaju braće sestra, ugrabljena od age Arap-age. Što je u nekim pjesmama troglav Arapin, to je u drugima aga Arap-aga. Nama on će biti, naprosto, Troglav. Poarapi ga, a gdjekad i poturči, pjevanje, jer je Arabija postojbina sušnih crnih ljudi, a Turska uzrok kleti narodnome i domaćemu zlu, tamni izvor svakoj bijedi. Na sumegji obaju svijeta, bijelog i crnog arapskog, teče, po riječi epa, voda Stupnica. Ova Stupnica, očito, stoji izvan domašaja tvarnosti, te će joj ime biti otuda, što je preko nje postup iz bijele u crnu carevinu. Stupnica ''nije zdrava po junake''5, veli pjesma. Druga pjesma6, iz istog kruga o dva brata, kao megjašnu rijeku naznačuje ''Studenu vodu Jahoriku''1. Može biti, da u prvoj epskoj zamisli ova je voda bila oblivena okolo sve zemlje, na lik tekućega okeana helenskog. U pjesmi ''Ženidba Sunca'' Petranovićeve zbirke, kad sveta Duhijana, t.j. svetoduha Jana, svrne svoje oči na pakao, ona ''pogleduje sa visine moru u otoku''3; more, dakle, tuda tecijaše unaokolo.

4  Vuk, pjes., knj. II, 97, v. 129.

5 V. 58.

6 Id. ib. 95.

1 V. 50.

Nego, u mitičnih voda, naših i helenskih, ima još nešto poredivo. Svegjer u istim pjesmama o dva brata, čudotvorna ona voda, trećim stajaćim imenom, zove se Trusovina. Ime je mutna postanja, kao i Jahorika. Niti je, na prvi mah, jasna izreka, s onim imenom skopčana: ''sutrusan'' čovjek, za čovjeka kao opijena. Odkle, po svoj prilici, riječ, to ćemo naskoro viditi; no, opažamo odmah ovdje, da je Trusovina voda ''zaboravna'', taman kao adski izvor Ληϑη u Helenâ. Junaci živi, pripovijeda

naša pjesma4, žacaju se od Trusovine, jer, ako ih se ona dotakne, eto im zaborava. Uz to je studena5,

kako Jahorika, te mrazi. Poimence bratu, koji se osužnjo, a čami dolje u dvanaestoj odaji, ta je voda mogla biti preopasna. Gospodar od dvanaest odaja saletio donju djevojku, da Trusovinom, ''u kojoj su bilja od planine'', prevjeri junaka, ''e sam čuo'', veli, ''kazivali su mi, — da to jeste voda zaboravna;

—  ko s' umije i ko se napije, — svoja će mu vjera omrznuti, — zaboravit' svoju porodicu''6.

2 O njoj povešće se riječ drugdje.

3 Knj. I, 2, v. 18—9.

4 Vuk. pjes., knj. II, 95.

5 V. 277.

6 V. 232—7.

Pridavnik ''zaboravna'', eto, kao ugogjeno, prevagja grčku riječ Ληϑη. A što su legendarne naše vode mrzle i nezdrave, to je, jednako, mrzla homerska στυξ i jadovit 'Aχερων. Opaziti je i to, da sve adske rijeke, u Helena, svode se, pravo uzevši, na ciglu jednu, na Letu, jer ova drugdje nije, no u adu, dok i na ljudskoj zemlji teku Stiga i Aheron. Po isti način, i čudesne naše vode jesu jedna jedita voda. Stupnica i Jahorika u nekoliko se pričinjaju kano zemaljske; ali Trusovina, po svima joj biljegama, odmiče daleko sa vidika gornjeg svijeta. Ovako, preostaje nam samo ovaj mitični  uporegjaj: Trusovina — Leta. Ta jedna voda čisto je arijska; to je struja, iz koje vidismo, da isplivaju, sa drugaricom Zorom, noćni Açvini. Čudo tačnog podudaranja u našem i helenskom mitu o vodama rasvjetljuje se najživlje, baš pri luči Rig-Vede.

Tamno carstvo srpskih i hrvatskih pjesama ima čuvara svojih, tu odmah do rastupne rijeke. Na našoj Stupnici straže četiri robinje1. Ovakova se straža čuva i u adu Indo-europljana. Na pragu helenskoga Tartara troglavi je pas Kerber, ili dvoglavi pas Ortro2; a na pragu vedičnog doma Yame, kralja mrtvih, bdiju dva psa četverooka. Kako je i ovdje opet viditi, začetna misao Tartara predlazi diobu Arijaca. Od četiri oka, u svakoga psa vedičnog, valjda ponikoše naše četiri djevojke stražarice3, koje su srca milostiva prema dobrim junacima4, kao što nisu baš zloćudni, poput Kerbera, niti indijski pasji čuvari.

1 Id. ib. 97, v. 46—7.

2 Ovoga "Ορϑρος; M. Müller, i po samom glasu, istovjećuje s vedičnim Vritra. 3 Dvije su stražeće robinje u pjesmi 55 (knj. II) Petranovićeve zbirke, a u 53 tri.  4 Vuk. pjes., knj. II, 97, v. 46—73.

I Heleni (to već čusmo) jednoga od dvaju arijskih pasa, Sârameya, pretvoriše u svoga laganog i ljupkog pratioca duša, u 'Ερμειας. Kad se četvorici naših djevojaka ''vikne pomoć''5, pa one pripuste prelazak preko Stupnice, eno ti odmah adskih dvora u veličanstvenoj sumornosti. Vodi k njima sreberni most6. Na zlosretnoj ''lijevoj'' strani7, stoji veliki stan crnoga gospodara. Ne sjaji se tu žeženo zlato, već blijedo srebro, i još blegji lim; a dvorište oko jadnog doma potamnilo u crvenkastu smegju bakru8. Carstvo bijeloga dana ima dva junaka, dva zatočnika pod rukom višnjega Vida; pa i dolje, uz. koljeno vladara, sjede do dva pomoćnika: ''sjedi aga Arap-aga'', i ''vina pije s dvoma Arapčadi''9, veli preobražena riječ narodne pjesme. Ova dva Arapa, ''oba brata od jedne matere''10, pomaljaju se i drugdje u pjesmama našim. I po helenskoj misli, uz vrhovnoga Plutona sjede, i sude u adu, još dva glavara.

5 V. 48.

6 V. 65.

7 V. 61.

8 V. 63—4. Ljutoga gazdu označuje i ljuto gvožgje, ako takogje amo pripada, kao što mislim, Demir-

paša. narodnih priča, a i Demir-aga jedne epske pjesme (Stojadinovića pes., knj. II, 10).

9 V. 118—9.

10 Petranovića pjes., knj. III, 53, v. 390.

A sve ove tri adske glave, možda, nisu drugo, već sušti Troglav, potonjom tvorbom rastrojen u tri lica, jer za Troglava znadijahu i Heleni. To im je Gerion, koji je troglav, τρικεϕαλος, ili je uz tri čitava srašćena tijela, τρισωματος. Boravi u zapadu, tik do ada, na zemlji što ju plače odasvud more; i drži u zaptu sjajno stado Sunčevo. Toj grdosiji noći i zime stado će istrgnuti dvanaestotrudni Herakle oličenje godišnjeg sunca, u teku njegovu kroz dvanaest mjeseci. Helenskome Troglavu ime Γηρυων,

prije nego išta drugo, znači rikač1. Upravo je rikač i naš Troglav Balačko, ako mu etimologiju

pogodismo2.

1  Uporedi γηρυς, γηρυω. Preller, Griech. Myth., II B., s. 202—5.

2  Vidi na str. 197—8.

Ne treba nikakve natege, niti mučne kombinacije, da, već po dovle izloženom, nagjemo, ili bar nazremo, u Troglavu velikoga dušmanina iz drugog carstva, koji, prebivajući u tami, njom i kroza nju Hrvate i Srbe napastovaše, kako sada, sa četom svojih ''crnih ljudi'' i ''vranih konja'', napastuje epske junake. Biti će ovaj isti i ''bog, stari krvnik'', srpskog epa. Da je zao bog, suprotnik dobrog boga, postojao u vjeri predaka naših, dovoljno bi bilo i samo svjedočanstvo našeg jezika: ''Teško do zla boga?'' — ''Skupo do zla boga!'' koje mi već navedosmo3. Da se pak njihovoj ustravljenoj mašti taj bog prikazivao kao neki noćni Vuk, i to nam reče crnogorska poslovica: ''Razminuše se ka' i Vukac i dobra sreća!'' isporegjena sa sličnim izrazom Rig-vede4.

3  Vidi Dio 1, na str. 41.

4  Vidi na str. 198. Od toga Vuka biće i ''vučac'', gangraena, kao što su i ''boginje'' od nekog zla boga. Paziti je, pri ovome, takogje na izraz ''božje vrijeme'', za vrijeme vrlo rgjavo i olujno.

A baš kano zla boga (malum deum), i premca Vidu, čiju sreću on suzbija nesrećom (omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo), predoči nam ga kod baltičkih Slavena, pod imenom Crneboga, hroničar Helmold5. Spade iz pamćenja narodnog ta riječ ''Crnebog'';

ali zao bog bijaše, doista, crn, kad je crn Troglav, a crna rulja njegovih ljudi. No, ako nam propade Helmoldovo ime, opet udržasmo precrnih izraza: ''Uvalio mu crn komad u torbu!'' — ''Doći će i njemu crn petak!'' — ''Šta učini, crnice jedan!''6 Pa današnja igrarija riječi: ''Božo i Crnjo''7, za dobra i zla čovjeka, može biti da nam i ona pominje dva davna suprotna boga.

5  Vidi Dio I, na str. 32.

6  Mrzost crnoće osjećaju, dakako, skoro svi ljudi. Što od prvašnje vjere, a što od hristjanstva sredoviječnog, narodima arijskim u Europi koješta se crni u misli, te i u govoru. Ali rekao bih, da nije nigdje toliko duboko, kao u nas, prodro oni osjećaj.

7  Vuk. rječ., pod Crnjo.

Zao bog djedova naših, a crn bog baltičkih Slavena, moguće, da se prozivao i Vrag. Crni bog, po riječima Helmoldovim, bijaše dobromu bogu kao ravan u vlasti1, te, naravno, bješe veliki dušmanin njemu i bijelomu svijetu. Vrag, dušmanin, riječ je praslavenska; pače, uzlazi i do dalje davnine, jer   već Leto-Slaveni kazivahu varga2. Izravna dokaza, ili dokaza neizravna, a jasna, da Slaveni, kao što docnije hristjansku sotonu, tako svoga crnog boga, još prije, rekoše vragom, mi, doduše, nemamo. Istina, pjesma jedna veli, da je crnome Arapu, otmičaru djevojke, ''glava vražija''3, no, ta bježna i malo značajna napomena, sama po sebi, mnogo ne hasni.

1  Helm. Chron., I. I, c. 52.

2  Fick, Vergl. Wört., II B., s. 662.

3  Petranovića pjes., knj. II, 53, v. 481.

Nešto veće pomoći zar nam pruža, u ovome, mit latinski. Rimljani, kako to vidismo,  primijeniše dostojanstvo velikoga podzemnog boga mrtačkome svome Orcus Viduus. Toga Orca davni Itali izgovarahu Horcus, Urgus, Uragus (?)4 paklenu neman Napuljci, još danas, nazivlju Huorco5. Ne bi li to bio davnašnji Vrag Slavena? Boga Urga Latini izvogjahu od urg-eo, goniti, kinjiti6; a od varg, što jednako znači kinjiti, dolazi Vrag7. O Urgu imahu pak Latini i poslovicu, koja je, po smislu, jednaka s našom o Vragu. Gdje mi kažemo: ''Ko s Vragom tikve sije, sve mu se o glavu lupaju''8, veljahu oni: ''Ubi ratio cum Orco habetur, fructus est incertus''9.

4  Vidi navode u Prellera Röm. Myth., II B., s. 62—3.

5  Isti je i grčki "Oρκος; al mu se prvobitno značenje razvrže u oznaku adske jedne rijeke, pa i zakletve tom rijekom.

6  Preller, Röm. Myth., II B., s. 62.

7  Fick, Vergl. Wört., II B., s. 662. Valjda ne će ovom uporegjaju medju urg i varg smetati glasovna

pravila. Urgus — "Oρκος je Vragь, kako je ολκος vlak'ь.

8  Vuk. posl.

9  Ovaj dušmanin, koji kinji i muči, donekud nas sjeća na Vritru, jednoga od najglavnijih demona u Vedama. Vritra, dašto, nije ista riječ, koja Urgus, ili Vrag; ali čini se, da polazi od istoga korena. Koren

varg, kinjiti, napravi se od drugoga var, goniti (Fick, Vergl. Wört., ib.); a s druge strane, sanskr. koren var, zastirati, sazda Vritru, zastiratelja, obavijača. Vritra, od koga se mrači nebo, jest lačni lupež nebesnih krava, oblaka kišnih. Siječe ga vrhovni Indra, nazvan s toga, slavnim pridjevom, Vritrahan, ubilac Vritre. Od ovoga mita rek' bih, da nešto pregje i drugim narodima arijskim. Svakako, sačuvaše ga čitava Eranci, koji, takogje, slave Veretraghnu, nebesnoga junaka, ubilca nemani.

Pa i još jedna okolnost kano da nas upućuje na Vraga predhrištjanskog. U Slavena postoji, već od davnih doba, riječ vražiti za bajati, vračati; odkle i naše vražbina, što će reći vračarija. Ono vražiti može biti u odnošaju s Vragom. Znamo po Helmoldu, da baltički Slaveni zaklinjahu, dok se pri svojim gozbinama obregjivali čašom, kako dobra, tako i zla, ili crna boga1. Zaklinjući Crneboga, svoga velikoga Vraga, oni taman vražahu.

1  Helm. Chron., 1. I, c. 52: ''. . . in conviviis et compotationibus suis pateram circumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant''.

Bilo što mu drago s ovim imenom Vrag, zao bog ničim drugim ne priječa se toliko na dnevno vidilo, i na dva prva mu traka, koliko otmicom bijele Zore. Slavenima Zora, kako joj riječ kaže, bijaše ''svijetla'' i ''vidna'' djevojka2. O djevi, ''luči bogova'', koja k nebu pristupa sa ''istočnoga zraka mirisavog''; o ''rosnoj'' i ''zlatnoj'' djevi, za kojom idu slijedom vedri dani, dok od nje bježe noćne aveti, himne davnih Inda zvuče najtanjom strunom vedičnoga pjesništva3. Božanstvo Zore, i dvaju joj sjajnih drugara, nikad od nikoga nije se življe osjećalo, što od naših pradjedova arijskih, stenjućih pod tlakom tmine. Prekrasnu nebesnu djevojku stari ljudi nigdje ne puštahu s vida, ili očinjeg, ili duševnog. Rudila im Zora na jutrenjem i na večernjem nebu; a rudila im, jednako, kad bi sinuo te i minuo veliki dan godišnji, što im bijaše ljeto. Pa, pri koncu dana ili ljeta, prikazivao im se ljuti otmičar, gdje grabi   gizdu, i odvodi je u donje sumorne prostorije.

2  Od korena zer, svijetliti, viditi (Miklošić, Etym. Wört. der Slav. Sprachen). Ruske zagonetke smatraju Zoru nebesnom djevojkom.

3  Rigv. passim, u molitvama Zori.

Gore rekosmo, da taj grabilac, u maštanju prvotnih Inda, bijaše Vuk, oličenje noći; te opazismo, da isti Vuk vere se po starodrevnim, a čudnim, nekim obredima našeg naroda. Opazismo i to, da se strava od onog Vuka duboko ubrazdi i u samim pučkim imenima. Pjesme iz kruga dvaju braće pričaju istu noćnu povijest, koju da i bolje objasnimo, eto nam italo-helenskog mita. Od dušmanina ugrabljena nevina djevojka prebiva za po godine u zemlji vranih konja a crnih junaka, po već navedenim riječima Vukovih pjesama4.

4  Vidi na str. 187.

Istovjetnom mišlju, no čistijim izražajem, u jednoj pjesmi Petranovićeve zbirke1, ćeri ''bana od Božuna'' prijeti opasnost, da je na silu ugrabi troglav Arapin, koji hoće da nju ''ljubi po godine dana1, pa onda ocu da je vrati. Kao, što ovdje Troglav ne izlazi, baš po samom slučaju, na vidjelo, tako mislim, da nije slučajno niti ime ''ban od Božuna'': zgurio se u tom prozivu, po svoj prilici, starinski bog. Nego, taman za po godine3, latinska Prozerpina, helenska Perzefona, dvori namrštenog gospodara Dita, ili Plutona, koji je silom odveze vranim konjima i kolima4. Mrkome bogu Latini nadjedoše ime

Dis, a Heleni Πλουτων, jer drži do sebe, preko noći i preko zime, bescjeno blago, Zoru, kćer vidnoga neba. Ovo isto bogastvo, uz istog čemernog boga, sijalo se i u prvome vjerovanju Srba i Hrvata. Jedna ženska naša pjesma, sa pripjevom iz sinje davnine, začinje: ''Da li mi je, — Jado! — jedna litra zlata,

—  da pozlatim, — Jado! — Bogdanova vrata''5. Gnjevnih, nesitih, čemernih jada našim ljudima usta su još prepuna6; a da bijaše i glavni jedan Jado, ili Jad, od koga bi očevi naši odmolili blago, to nam kaže ona pjesma7. Jedan Jad, na lik' Vraga, izilazi takogje iz izreke: ''Neka se od Jada prekrstim!''8

1 Knj. II, 33.

2 V. 39.

3  Ovidii Metam., 1. V, v. 568 - 7.

4  Id. ib v. 402—4: ''Raptor agit currus et nomine quemque vocatos — exhortatur equos, quorum per colla jubasque — excutit obscura tinctas ferrugine habenas'' — v. 350: ''Curruque atrorum vectus

equorum''.

5 Vuk. pjes., knj. I, 348, v. 1—2.

6  Vidi Dio I, na str. 58.

7  Što prosti puk, gdje i gdje, još misli, da se blago može ispod zemlje iskopati, al da ga valja nekim

činima izmaći od vraga, ono cijenim, da je više, no što drugo, zadnji talog starinskog vjerovanja u podzemnog boga.

8  Vrčevića Niz prip., str, 12.

A na lik mrtačkoga Dita, ili Plutona, zasvjedočuju ga opet pučke jekavske riječi:

''Milutin je pokojni umro, evo mu na jade deseti mjesec''9. Jadu, posjedniku zlatu, kao što i bogatome Ditu, mili se tmina i bezdan:

''Tavna noći, puna ti si mraka! Srce moje još punije jada!''10 Da ne puhne dušam' jad nesiti,

gjeno j' tama u sred b'jela dana''11 ''Izbavi ga od jada bezdanog''12.

9  Id. ib. str. 57.

10  Vuk. pjes., knj. I, 318, v. 1—2.

11  Petranovića pjes., knj. I, 29, v. 45—6.

12 V. 40.

Rekao bih, da se i dalje pripomažu naš i italo-helenski mit. Perzefona je kći Zeusova, a, pučkim i starinskim načinom, zove se ϕερσεϕασσα, svjetlonoša, i prizivlje se kano μελιβοια, medohrana1: med je arijska, i naša metafora, za svijetlo. Naše kazivanje, izjašnjeno vedičnim, tjera

nas, da omrknutu djevojku shvaćamo kao noćnu Zoru; pa eto samo time razmršuje se zapletaj protuslovnog bića Prozerpine, ili Perzefone, u klasičnoj mitologiji. Dvije posve protivne strane, lice svijetlo a naličje tamno ove boginje, meću, donekud, u čudo današnje mitologe. Ali Prozerpina, smatrana kao dnevna i noćna Zora, odgoneće se odmah. Što je poklopi zemlja i noć, stroga je i neumilna; a što opet na svijet iz zemlje i iz noći izlazi, blaga je i ljubavna. Od mrtačke i srdite Proserpine2 imademo, onda, prenježno djevojče: po ubavome proljetnom polju trga ljubice i bijele ljiljane, te cvijećem sebi napunja nevine grudi3.

1  Preller, Griech. Myth., I B , s. 658 i 662.

2  Ne samo da je jadna, već je i zlobna ''sestrica Jelica'', u gdjekojoj pjesmi kazivanja slična onome iz našega kruga Na primjer, u pjesmi jednoj Jukićeve zbirke (knj. I. 2), ''Jelica sekuna'' sama izdala brata

banu od Vipera (Vepar? simbol sumračja u Arijaca). Junak, razdriješivši sveze, usmrtio i opakoga bana zeta, i sestru, i nećaka Cvijana (procvililo crno Arapinče?). Priča, u toj pjesmi, priplela se Kraljeviću Marku: on je Jeličin brat.

3  Ovid. Metam. 1. V, v. 391—4. Otmica Prozerpine izmami iz laka Ovidijeva pera uprav divnih stihova, te je vrijedna da se po cielo čita (v, 341—571). Gotovo bih rekao, da opis otmice Ovidij uze iz latinske

seljačke priče, nalične našim pučkim.

Nesretni rok boravka boginjina u blijedome carstvu najkruće izrazuje naš ep. Djevojka na svojem noćištu, od ljutog vladara, od age Arap-age, dobila sina, crno Arapinče: ''Seja Jela noćila sa Turkom, — pa se Jela prevolela Turkom''4. Kad izbavitelj brat razruši i zapali dušmanske dvore, mati sebi priuzela sina, pa svi jednako bježe k drugoj strani svijeta. Nego, na Stupnici pograničnoj, od jada pociknulo crno dijete, a ujak rasječe ga, i baci u vodu, uz poklik: Od zla roda nek nema poroda!5 Ujak počinio mrsko bezakonje, u ljudskom pogledu; ali nebesni omrknuti pregalac izveo djelo vječitoga reda. Neutoljiva je omraza arijska megju vidilom i tamom, danom i noću, ljetom i zimom.

4 B M. pes. 53, v. 27—8.

5 Vidi gornji navod, na str. 187.

Okolo djevojke, bijele Zore dnevne i godišnje, trzmaju se svi sjajni i tamni duhovi. Zorino je biće razdvojeno, prepolovljeno; caruje ona pola ukupnog dana i pola godine, ili svijetla na nebu, ili potmušena ispod zenilje. Donje prostorije razvedene su poput gornjih adska ono prilika božje slike. Dok se amo bijeli, uz bijelu Zoru uzvisiti Vid, crni se tamo, uz noćnu Zoru, grdosija Troglav. Vidu dva su glavna pobornika, a dva pomagača stoje i Troglavu naporuč. Gdje je, u narodnom epu, riječ o grdnome Arapu i o dva mu Arapa, ''oba brata od jedne matere'', tu se veli, da je ''za njima" i ''dvanaest

bratučeda''1, ili da ''Arapu sjedi uz koljeno— sve njegovo dvanest bratučeda''2.

1  Petranovića pjes., knj. III, 53, v. 390—1.

2  Id. ib 54, v. 30—1. Obje pjesme, navlastito ova druga o ''Ženidbi sa Zmijanja Rajka'', čudna su sadržaja i gragje očevidno mitične.

U ovome, takodje, jedno i drugo carstvo imade istovjetni rasporegjaj. U četvrtom dijelu radnje prikazaće se nama Vid, gdje vodi, preko godine, divno kolo svojih dvanaeat sinova, mjesečnih mladih Sunaca. Izmegju dva, i uredbom i moći, skoro jednaka carstva, biva takma vječita, a silna, osobito radi Zore. Red je, da vidovni bogovi, neprestance, tjeraju trag velikome dušmaninu, velikome vragu. I baš od ove trajne i opasne potrage za drevnim vragom pregja naših može biti, da se sadanjemu govoru pricijepi izreka poslovična, koju je nalaziti često u pjesmama narodnim: ''Progj' se vraga, ne tjeraj mu traga!'' Nego, pored sve muke i nevolje svijetlih bića, tmorni i smradni dusi, na posljetku, uvijek ustupaju. O pusto blago, o Zoru, grabe se ovi u nevrijeme, pri koncu noći. Gdje zasijeva Biograd, i zaprijeti tvrda Nebojša, pada Udina; razmeće se, iz temelja, Udina svake godine i svakog božjeg dana. U pjesmi jednoj o raspu toga grada, baš eto ''dokle samnu i sunce ogranu, — Udbinjska se otvoriše vrata''3. Zadio se boj ''na vodi Danici''4, kada, naime, ova jutrenja zvijezda, tekom svojim po krajnoj noćnoj prostoriji, naviješta slavu dana koji nastaje. Ali, uz paralelizam dviju carevina, slavi i donja svoje, dašto prelazno, slavje. U doba ponoćna i pozimna, neuklonivim okretom prirode, onemogao Vid. Zore nije; ulijenila se radilica, te ne iznosi, na nebu, ni srebra, ni zlata svoga izvezenog. Dva prva traka jutrenja, dva duha bijelog dana, zamrla i ona u kuli Nebojši. Veliku ovu nemoć neba, te gornjeg carstva, vanrednom jasnoćom izražava jedna priča iz Vojvodine5.

3  Čojkovića pjevan., 82, v. 138—9.

4 V. 104.

5 Kojanova prip., 13. Kojanova Stefanovića priče iz Vojvodine valjda su naše najznamenitije, s vida mitičnog. Ovo će biti s toga, što su, prvim postankom svojim, iz zaturenih krajeva Stare Srbije.

Bijahu dvije veliko carevine; u jednoj je carovao car Petar, u drugoj car Tatarin. Dobrome caru Petru bila kći, krasna na izgled, a velika radilica. Hoće nju car Tatarin; pa od nevolje car Petar zigje, ''kod svog grada, jednu vrlo jaku kulu, u kojoj se mogu dve duše zatvoriti''. Dobiše ljudi zapovijed da kažu, kako je careva kći umrla, te da je car Petar pošao k caru Suncu na razgovor. Car Petar tužio se Suncu: ''Zašto nisu zimi dani tako dugi kano leti, i zašto su ladni, te mi ljudi ne mogu jednako da rade, nego dangube?''1 Iza ovoga žalosnog upita k Suncu, a i po onome što već znamo, samo se po sebi kaže, što je dobri car Petar i njegova preuzorita kći, što li zli car Tatarin, što dvije velike carevine, a što i  ''dve duše, zatvorene u jednoj vrlo jakoj kuli''2.

1  Dalje u priči pripovijeda se, kako carsku prelijepu djevojku ugrabi sedmoglavi zmaj, pa je izbavlja, prošavši devet svjetova, rob jedan cara Petra.

2  Ove dvije carevine nisu iste one, koje u religiji Aveste. Nisu iste, jer u dvije carevine eranske vladaju skoro netvarni duhovi, dok se kod nas komešaju kruti bogovi iz prirode. U vjeri Slavena nema etične uzvisitosti mazdejske, pa niti mazdejskog prepredenog formalizma, Vjera slavenska ne će da osiječe nikakovih vjersko filozofičnih načela. Ali je, ipak, dualizam Slavena najbliži dualizmu Eranaca. Dva suprotna lica u prirodi, te i dva načela u religiji, to je, dašto, shvaćanje arijsko, te mu prvi zametak opazismo u samoj Rig-Vedi. No, dva carstva su dva vladara, nigdje, osim na Eranu, ne pominju se izrazitije, koliko u Slavena, a osobito u pričama srpskim i hrvatskim. Ovo će biti otuda, otkle i

slavensko-eranska riječ bogь-bagha; naime, od eranskog dojma na Slavene. Dapače, i isti Vid vodi nas blizu do Ahuramazde, ako je Vid od vidila, a ne Vit od njemačkoga svetoga Vita, što je zagonetka nerazdrješiva s pogleda vjerskog i historičnog: duhatome Ahuramazdi, po mazdejskome nazoru, taman je vidilo tvarna i spoljašnja prilika, jer sija se on u jedinom vidilu. Nekima čudnovat se čini vjerski uticaj eranski na Slavene. Meni, naprotiv, činilo bi se, s vida historičnog, najčudnovatije, da ne bi toga uticaja bilo. Kako to, da Zoroastrova religija, njegovana kroz vjekove uprav fanatičnom i netrpljivom odananošću od velikoga roda eranskog, nizašto ne dotaknu se geografično obližnjih Slavena? Dodir taj ne rastoči naše prijesno vjerovanje u prirodne bogove, kao što niti u eranskih plemena, naosob u najprostijem puku, posve ne uništi sva božja bića arijska. Perzijanci, veli Herodot (I, 131), ''žrtvuju suncu, mjesecu, zemlji, ognju, vodi, vjetrovima''.

Pri tome paralelizmu dviju carevina, može biti da nam se javlja i adski jedan konj, prema poznatome konju Svantevidova bogoštovja. Kako se god gatalo u ime Vidovo, osobito konjem njegovim, tako se vražilo u ime Crnoga boga3, rek' bih navlastito njegovom kobilom. Crnome siledžiji Arapu naše pjesme pridaju uvijek ''vrana konja'', a još ragje ''sivu kobilu''. Njihov Hades bijaše i Helenima κλυτοπωλος. Brza pusta je Arapu ta bedevija, brza kao gorska vila1. Pa je i pusta nesretna siva ta kobila! Ako nije pod sumnjom, da konj Vidov, jutrenji mladi mu konj, jutrenje ždrijebe, dade nam riječ ''ždrebati, žrebati'', sortiri, onda je vrlo prilično, da ljuta riječ ''kobiti'', za slućenje nesretno, ostade, u našem jeziku, od kobile Crnoga boga2. Ostalo zar i štošta drugo zlokobno. ''Kobilica'',  kokošja kost koja se lomi za opkladu3, pa, u još jednom značenju riječi, zatorni, pustošeći skakavac; onda ''kobac'', apelativ za svakojaku grabljivu ticu4: možda spominju isto kobljenje Vidova dušmanina. A i sama riječ ''kob'', u davno doba slavensko, značaše, kako augurium, tako i opako djelo, zlo5.

3  Helm. Chron., I. I, c. 52.

1  Passim.

2  ''Kobiti'' ovako označuje Vuk (rječ., pod Kobiti): ''Slutiti kome da ga nestane, n.p. kad bi čovjek imao troje djece, pa dvome da kupi kapu, a trećemu ništa, onda bi se reklo: Kobi dijete''. Nego, upravo konj

kobi, te Vuk navodi ove stihove:

''Svi su konji zopcu pozobali, a moj doro ni taknuo nije; nogam' bije, a ušima striže, često gleda na Koštac planinu, ili kobi mene ili sebe''.

3  Vuk. rječ., pod Kobilica i Lomilica.

4  ''Svaka tica ima kopca'' — ''Ne budi svakoj tici kobac'' (Vuk. rječ., pod Kobac).

5  Miklošić, Etym. Wört., pod Kobĭ.

Već je vrijeme, da dvjema pregaocima, dvojici jednolike braće, ime ispitamo. Mi ih spazismo u kuli Nebojši do Biograda, te očekujemo, da su svojte Vidu. I zbilja, u glavnom krugu pjesama, koje se na njih odnose, prezimenom najobičnije zovu se Jakšići, a od kad do kad i Voinovići. Oni su, daklo, djeca Vidova, kome, po jačini, pridjede se naziv Jakša, a, po ratobornosti, drugi naziv Voin. Jakšićima, kao svojima, daje stari Jakša, ili Voin, zeleni mač grebeštak; daje im konja viteza. Što Jakša do sebe drži dvije puške zlatne, dašto odprije dvije strijele, i time pjevanje naše epsko upriličilo dva sa zračnim

ocem spojena zračna sina. Nego baš izrjekom crnogorska pjesma o Jakši, što ju drugdje navedosmo6, kaže, da su dva Jakšića dva sina Jakše. Izim ovoga prezimena Jakšići ili Voinovići, drugoga kojega za dvojicu braće u pjesmama nema. Ali ima njima imena, veoma različitih. Najnavadnije, zovu se Dmitar7 i Stjepan, pa Bogdani jal Todori, osobito ovako brat jedan, onda Vukašin i Petrašin, Milan- beg i Dragutin-beg, Mujo i Alija a prigodno, po očevidnoj miloj volji pjevača, još drukčije. Dmitar Stjepan, Petrašin, hristjanska je navlaka, kao turska što je Mujo i Alija. Todor je, dašto, vizantijski prevod imena Bogdan.

6  Prvi dio, na str. 46

7  Dmitru je kašto, potpunije ime: ''Dmitar od Udbara'', ''Mitar od Udvarja'', to na spomen njegova

boravka u Udbini. Uporedi grčku formaciju 'Αιδωνευς, od 'Αιδης. 'Αιδονευς starinski je pridjev Plutonu.

Preostala bi, dakle, ova imena narodna: Vukašin, Bogdan, Milan i Dragutin. Po svoj prilici, od noćnoga Vuka nazva se Vukašin brat omrknuti1, kako od svijetloga dana dobi svoje ime drugi brat Bogdan2. A kako dva božja viteza, Bogdan i Vukašin, bijahu premila bića, od milja rekoše ih Milutin (Milan) i Dragutin. Milo, a istoznačno, glašenje obaju ovih imena najbolje pristaje prijaznoj i malne jednakoj braći. Ja držim, da su dva vidna boga naši stari najradije zvali po taj način, i prečesto da ta imena oni nadijevahu djeci svojoj. Kad se god želilo, da dvojica rogjene braće rastu u milosti, pa da i pored nesklada časovita, smutnje prelazne, budu za vijeka svog sućutni, eno im uzdane pomoći u braće nebesne, pod zakriljem primirnih naziva njihovih. Može biti, da na ovakovo, i pokraj hristjanske vjere, još nekud udržano mišljenje, privezuju svoja imena, dva srpska kralja, dva brata Milutin i Dragutin.   Od nebesnih konjika, poimence od Dragutina, i u pučkim našim kućama razgranano je obilje takih imena3. Dva se brata priviše srcu narodnom.

1  Vukašin bilo bi, ovako, ono isto, što i Udbar, u nazivu: ''Dmitar od Udbara''.

2  Da utvrdimo ovo, donekle čudno, značenje imenu, pomoći će nam, naskoro, mit skandinavski.

3  Vuk. rječ.

Tako se oni priviše, da, preobraženi u svece, ugjoše, mislim, i u hristjansko bogomoljstvo.  Neka je prilika, da se spljetski čakavci još jednako mole njima, pod imenom svete braće Kuzme i Damjana. Iznesosmo jednu molitvu k Vidu, pri večernjem pretanju vatre u varošu Manušu grada Spljeta1. Onu molitvu, e da bi se oganj do sjutra dohranio, domaćica, u Velom varošu toga grada, ne upravlja k Vidu, nego svecima Kuzmi i Damjanu, govoreći: ''Sveti Kuzma i Damjan, čuvajte ovi oganj od večera sve do zore, dokle pivac zaziva, majku Božiju zaziva''. Gotovo ista molitva poteže se i dalje od Spljeta, do Dugopolja u Poljicima i do Dicma u kotaru sinjskom: ''Sveti Kuzma i Damjan, čuvajte mi moj oganj od večera do zore, doklem majka zazove, doklem pivac zapiva, dok jutrnja zazvoni2''. Kod čakavaca čini se, da su česte starinske crkve sv. Kuzme i Damjana; a učestale, u XIV vijeku, kod kajkavaca megju Dravom i Savom1. U Kaštelima, megju Spljetom i Trogirom, naći je još takovih crkvica. U darovštini k crkvi spljetskoj, izdanoj u Bihaću 4 marta godine 837, Trpimir zazivlje Kuzmu i Damjana, iza svetaca spljetske crkve. I po svemu narodu, Kuzma i Damjan glase se kao božji ''vrači, vračevi4''. U Boci, čita se bolesnicima i ''vračevska'' nekakva molitva5, kojoj bi bilo vrijedno saznati sadržaj. Uz svetoga Vida dva sveca, čuvara ognja, i dva vrača, ili vidara, vrlo prilikuju dvojici braće, doslije pretresane.

1  Dio I, str. 74.

2  Iza štampane radnje, ovo ja doznah od prijatelja.

3  Tkalčić, Mon. hist. episcop. zagabr., knj. II, str. 76—94.

4  Vuk. rječ., pod Vrači.

5  Id., pod Vračevska molitva.

Ako od miline, i od milosti njihove prema ljudima, prozivlju se Milutin i Dragutin, u borbi s Vukom, sa crnim Troglavom, braća nose lična viteška imena: jedan je Pojezda, jezdilac, brat stariji i dnevni, a drugi, što do njega jezdi, Prijezda, brat mlagji i noćni. Açvino, dva konjika, taman jednako, zovu se i u Indiji. Pod imenom Pojezde i Prijezde, iznose ih tri epske pjesme4, koje od nebesnih junaka napraviše dvije vojvode Gjorgja Smederevca, to Pojezdu od Golupca grada i Todora Prijezdu od Stalaća, dok u isto doba namjestiše despota Gjorgja na presto Vida boga. Pjesme, pored sve potonje pretvorbe, davne su veoma glavnom svojom sadržinom. Ako se u njima Pojezda tek spominje, a slavi  se Prijezda, ovo se podudara potpuno sa cijelim bićem dvaju Jakšića, od kojih je jedan daleko znatniji i junačniji od drugoga.

4 Vuk. pjes., knj. II, 82—4.

Zgode Prijezdine, u suštini, jednake su sa onima Jakšića zlopatnika; a, gotovo sve, pristaju u biće nebesnoga jašioca. Priiezda ugrabio ženu svoju pod silje, kao što drugi Jakšić silom iznudio povratak sestri, ili tmicom iz donjih odaja izveo ćer age Arap age. Radi žene kad ode na boj, Prijezda ''pripasa sablju babajinu, — a usede konja babajina''1; koje je, po svoj prilici, vitez konj i zeleni mač staroga Voina ili Jakše. S ugrabljenom ljubom, junak ''manu se preko vedra neba, — kako zvezda

preko polja ravna'', a stiže dvoru svome, kad ''Sunce sede'', pa ''u ponoći venča se sa devojkom''3. Ova čudna ljudska svadba u doba ponoćno shvaća se čisto kad se uzme, da je ono božje vjenčanje sa ponoćnom Zorom. Jutrenja Zora vjenčava se sa Suncem, po našoj i arijskoj mitologiji a ova večernja sa Prijezdom. Prijezda i Zora jedne su sreće, jer zajedno u noć upadaju; zamrknuti božji mladenci postaju sugjenik i sugjenica. Mužu, grabiocu svome, odana je do smrti, po kazivanju pjesme, nevjesta, viteška a presjajna. Nju resi sav biser noćni i sve zlato večernje i jutrenje, kojima Arijci obasiplju  svoju trojaku Zoru: odijelo joj od zlata, a na glavi ''tri venca biserna, četvrti od zlata, oko grla tri gjerdana, dva od zlata, treći od bisera''3. Prijezda je našao, gdje ''zlatom veze, sve po čistoj svili''4;

a našao š njom i triest djevojaka, gdje ''belo platno bele''5.

1 82, v. 38—9.

2 V. 88—94.

3 V. 55 - 9.

4 V. 61.

5 V. 46--7.

Ovo je bijeljenje i vezenje, kako je to dovoljno poznato, svadbena sprema za Zoru jutrenju, po već davnome nazoru Arijaca. U našoj je pjesmi triest djevojaka, jer naša Zora, osim što je dnevna i godišnja, odnosi se i na mjesec, koji uzlazi i zalazi, kao i dan i godina6; u nas, i dan, i mjesec, i godina, zore zorom, sjaju u jeku, pa onda blijede sutonom. No, ako se zlatna djevojka, po pjesmi, udala za Prijezdu, a gdje je onda noćni brak, ili pribivanje iste djevojke sa crnim Arapinom, koje se tako kruto ističe u krugu pjesama o Jakšićima? Protuslovje ovo izglagjuje sama pjesma o ženidbi Prijezde, Djevojka je već bila, veli se, ''isprošena i prstenovana''7 za Tomaša, ''braca rogjenoga''8 mrkle gospogje Jerine, žene despota Gjorgja.

6  Ovo će se viditi na drugom mjestu.

7  Vuk. pjes., knj. II, 82, v. 113.

Kako Gjorgje zastupio vrhovnoga boga, tako njegova opaka Jerina prikriva, mislim, crnu Zemlju, koja je u svojdbi sa podzemnim vladarom, ovdje bratom Jerine. Ljuba Prijezdina mora k ovome, mora k njemu u ložnicu1; ali, gdje ga san prevari, posjeće ga, te iz nemilih dvora umače k Prijezdi. Ovo neznatno razlikovanje, u noćnoj drami djevojke i Prijezde, ne smije nas dakle pomutiti. Pjevanje o prizorima dnevnog zahoda, i dvaju premilih sugjenika, teklo, iz punanih usta otaca naših, preobilno; pa je ona razlika, ako se ne varam, tek varijacija iste muzikalne kajde.

1 V. 233—8.

Iz živoga vrutka ovakog pjevanja isteče i pjesma o smrti vojvode Prijezde2, hrlećom besjedom i dramatičnim utiskom jedna od narodnih najljepših. Uznositi, velikodušni mladenci našli se u ljutoj nevolji; ali grad ne će da predadu Turčinu. Prijezda ždralu konju odsjekao glavu: ''Jao ždrale, moje dobro drago! — Ta neka te turski car ne jaše''3! Prebio i britku sablju navaliju: ''Navalijo, moja desna ruko! — Ta' neka te turski car ne paše''4! Onda uzeše se oboje za ruke, Jelica uzviknula: ''Morava nas voda odranila, — nek Morava voda i sarani''5! i strmoglavili se u vodu. Mitičnim vremenom, ova pjesma predlazi pjesmi prijašnjoj. Voda, u koju ulaze Prijezda i djevojka, po riječi Rig-Vede i govoru arijskom, jest strujeći okean, neizmjerna noćna pučina. Svake večeri mladenci, dok se sa svijetom rastaju, obaraju se u dubine požarnoga i smrtnoga zapada.

2 84.

3 V. 85-6.

4 V. 88—9.

5 V. 104—5.

Od noćnoga boravišta, iz vode, iskaču opet svakim jutrom sa Zorom oba dva prva traka dnevna; a to pripovijeda, na osobiti način, jedna pjesma crnogorska, nastrana i inokosna6. Stariji brat, Jakšić Stjepan, dvori Janka u Sibinju, iie bi li izdvorio Angju, Jankovu sestru; ali stoje zaprta za

''zlatom'' ovim do ''devetera vrata'', a, ''na deseta, brava je dubovračka''7. Mi ćemo viditi, da je Sibinjanin Janko stao u stope bogu Janju, noćnome ognju, na kome se zapaljuje Zora, svetoduha Janja.8

6 Čojkovića pjevan., 95.

7 V. 21—5.

8 To stoprvo u predzadnjem dijelu raduje. Radi još nedostatne spoznaje Janka, ova pjesma ovdje ne može da bude posve prozirna.

Angja već davno čekala na Jakšića Stjepana; sad opojili čuvare i izmakli. ''Lijepa je, kô  nebesna zv'jezda''1, ova ljuba Jakšićeva. Porodi mužu jedno te i drugo muško čedo; pozvaše ujca, no ovaj ''knjigu na oganj turio''2. Tek onda došao, gdje čuo, da preminu Jakšić Stjepan, a ''mahom poharao Jakšiće ravne, — sažegao ognjem svekoliko''3. Oganj je u nekoj mitičnoj oprjeci s danom: kad plama noćni oganj, onda već ižčeznuo dan, a kad je dan, sjaj ognja slabi. Nego, mladi Jakšići, Stjepanova djeca, ''uskočiše u vodu Dunavo''4, te se spasiše od Janka; kome, na potonjem svojem povratku,  ''zapeše visoka vješala, i hoćahu ''objesiti miloga ujaka''5, da ne bi majke njihove, Jankove sestre.

1 Čojkovića pjevan., 95, v. 73.

2 V. 114.

3 V. 134-8.

4 V. 176—7.

5 V. 176—7.

Iz odnosa Zore prema zadružnim Jakšićima, kad je ona smatrana više kao noćna ljuba, nego jutrenja sestra njihova, mogla se još jedna kajda izvesti, a ta je ova: Zora postaje dvostrukom ženom u dvaju Jakšića. Nego, kako je u suštini, biće jedino ova udvojena Zora, Jakšić Stjepan sumnja na brata, da mu o preljubi radi6, a opet Jakšić Mitar o istoj nevjeri sumnjiči brata7. Zaista, u velikoj davnini mitičnoj porodi se ovaka misao neznabožačka, koju do nas sačuvaše dvije bugarštice. No, i danas još ima, u narodu, odjeka toj božjoj tragediji: ''Jakšići kušaju ljube'' u pjesmi jednoj Vukove zbirke8. Braća su se već rastala; a žali se Mitru Jakšić Bogdan:

''Dok mi, brate, skupa prebivasmo, i majka nam dvori upravljaše,

tad' se naši dvori bijelješe. . . A kako se, brate, rastadosmo, i ljube nam dvori upravljaju, tako naši dvori potavnješe,

i gosti nas, brate, ostaviše,  ne pohode srijemski knezovi,

niti sam glavom srpski car Stjepane. Ta, s koga je? Da od Boga nagje''9!

6  Bogišića pjes., 41, v. 4—9:    ''Ode St'jepo Jakšić bratu Mitru govoriti:

Jezdi bolje prida mnom tvojega konja dobra, koliko bih ja tebe dohvatio sabljom mojom, ja bili tebi osjek'o pri ramenom rusu glavu! Ere mi se tužila vjenčana ljubovca,

da si meni pod silu ljubio ljubi moju''.

7  Id., 42, v. 2—10:                   ''Pogje Mitar Jakšiću Stjepanu besjediti:

Nemoj, brate, jezditi dobra konja pored za mnom, nego, brate, odjezdi ponajpr'jeda konja dobra, kako tebe ne mogu oči moje ni vigjeti. . .

Kad mi ljubiš ljubovcu u bijelu dvoru momu''.

8  Knj. II, 100.

9 V. 6—18,

Braću, naime, ostavio dan, a prihvatila noć, pa nema Vida, gosta u Biogradu. Jakšići, da saznadu s koga je nevolja, idu k ljubama. Jakšić Bogdan ljubi svojoj, Vukosavi, kazuje:

1 V. 45—50.

''Kralj budimski svoga ženi sina, brata Mitra zove u svatove. Mitar ište konja i oružje,

a i naše tursko odijelo, i on ište sedlo okovano.

Hoću l' dati, moja dušo draga''1?

Vukosava to sve prepušta, i još pridaje ''abajliju vezenu'' i ''ispunjenu zlatom'', te i ''gjerdan od žutih dukata'', uz drugi još od ''bijelog bisera'', onaj djeveru ''ispod vrata'', a ovaj ''konju mu usred grive''2. Drugom prilikom, upoznaćemo boga Janja i u neimenovanom kralju budimskom naših pjesama, pa će nam ovo biti čistije. Mlagji Jakšić polazi, ovdje k noćnome ognju; za to, uzima iz bratske zaklade tursko, t.j. neprijateljsko i tamno odijelo; no bogu, koji hoće opet da zabijeli i zasvijetli, Zora podaje obilje svoga bisera i zlata. Može biti, da je i samo ime Vukosava starinsko, te

da označuje Zoru, koja s jutra izlazi iz vučje noći. Kušaju dva brata i ženu Mitrovu, Milicu; ali Milica

ne daje, već proklinje:

''Kam mu konji, poklali ih vuci! Kam oružje, odnijeli ga Turci! Kam od'jelo, ostalo mu pusto''3!

Za ovo urečeno okamenjenje razabraćemo skoro, što je to. Proklinjuću ženu Mitar stisnuo tako za grlo, da joj ''obje oči na dvor iskočiše''4. Večernja Zora gubi svoj očinji vid, vid dnevni, te zaglavljuje5.

2 V. 56-64.

3 V. 88-90. Ja čitam drukčije od Vuka, koji piše ovako: ''Kam' mu konji? poklali ih vuci! — Kam' oružje?'' itd.

4 V. 94.

5  Može biti, da je odjek istoga mita arijskog i glasovita priča o Rimkinji Lukreciji, koju do uzornosti uzvisi i obesmrti klasično pero Livijevo (I. I, c. 57 -8). Dva kraljevska mlada i jogunasta Tarquinijevca,

Seksto i Kolatin, uzjašu konje i kušaju ljube u kasnoj noći. Radilica Lucretia, (zar i ime znači joj radljivost) propada u gluho doba noći, djelom jednoga od dvaju mladića.

I radi jedne jedincate žene, koju svak hoće da sebi prigrabi, nastaje smutnja u Jakšića. U jednoj bugarštici6, ta je žena vila planinkinja, koja ''ljepotom ods'jevaše žarkom suncu i mjesecu''7. Vila, dašto, ovdje jeste Zora, za koju rekosmo, da je u biću svome jedna i onda, kad je u dvije žene dvaju Jakšića odvojena. Zamamne vile ''odsijevanje prema suncu i mjesecu'' taman kao da pokazuje na dva lica boginje, na lice jutrenje i večernje. U bugarštici, s nje propadaju oba Jakšića1.

6  Bogišića pjes., 43.

7 V. 33.

1  Svako namah uvigja, da bugarštice o Jakšićima, prema sadanjim pjesmama istoga reda, odlikuju se obilnijom gragjom mitičnom. A to je i naravno, jer, ako je u bugaršticama jezik od narodne čistine odvrnut, opet im je sadržina, gdje je umjetni verzifikatori ne izopačiše, vremenom davnija, te manje strošena, U bugaršticama, dva Jakšića rastu skoro do božje visine.