IV Pojam  povijesti

1.   O mogućnosti revolucije

Ljudska  je  povijest  počela  Adamovim  »padom«.  Prvobitni, predindividualni  sklad  čovjeka  i  prirode,  muškarca  i  žene, zamijenjen je  borbom  i  sukobom.  Čovjek  pati  zbog  gubitka jedinstva. On je sam i odijeljen od drugih ljudi i prirode. Nje gova je najstrasnija težnja da se vrati u svijet jedinstva koji mu je bio domom prije nego što je postao  »neposlušan«. Želi da se odrekne uma, samosvijesti, izbora, odgovornosti i da se vrati u maternicu, majci zemlji, u tamu gdje svjetlo svijesti i znanja još ne sija. Želi pobjeći iz svoje novo zadobivene slo bode  i  izgubiti  svijest  o sebi  koja  ga  čini  ljudskim  bićem.

Ali povratka nema.  Čin  nepokoravanja,  spoznaje  o  dobru i zlu, svijest o sebi, ireverzibilni su. Nema načina da se vrati.

»Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskog da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera dakle, čovjeka i nastani ga is točno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao — da straže nad stazom koja vodi k stablu života.« (Post. 3:23—24)

Čovjek je obuzet egzistencijalnom  dihotomijom  jer  pripa da prirodi a istovremeno je transcendira sviješću o sebi i iz borom. Ovu dihotomiju može riješiti jedino krećući se napri jed. Čovjek se mora  doživjeti  strancem  u  svijetu,  udaljen od sebe samoga i od prirode, kako bi mogao ponovo postati jedno sa samim sobom, svojom subraćom ljudima i sa priro dom na višem  nivou.  On mora iskusiti  razdor  između  sebe kao subjekta i svijeta kao objekta, kako bi na taj način nad vladao tu razdvojenost.

Čovjek stvara sebe u povijesnom procesu koji je započeo njegovim prvim činom slobode — činom nepokoravanja — slobodom da kaže »ne«. Ova »iskvarenost« nalazi se u samoj prirodi ljudske egzistencije. Prošavši kroz proces otuđenosti, čovjek ga može nadvladati i postići novi sklad. Ovaj  novi sklad, ovo novo jedinstvo čovjeka i prirode zove se u rabin- skoj i proročkoj literaturi »kraj dana« ili »mesijansko doba«. Ne radi se o stanju predeterminiranom Bogom ili zvijezda ma. Do njega se može doći samo kroz vlastiti napor. Mesijan sko doba predstavlja povijesni odgovor na ljudsko postoja nje. Čovjek se prije toga može uništiti ili napredovati prema ostvarenju novog sklada. Mesijanstvo nije slučajno ljudskoj egzistenciji već joj je inherentno, logičan je odgovor na nju, alternativa  ljudskom  samouništenju.

Kao što je početak ljudske povijesti označen razdvajanjem od doma (raja), tako je i početak židovske povijesti označen napuštanjem doma. »Jahve reče Abramu: 'Idi iz zemlje svo je, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti ja poka zati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati'.« (Post. 12: 1-3).

Kao što je rečeno u prethodnom poglavlju, uvjet za ljudsku evoluciju je kidanje primarnih veza koje vežu čovjeka uz ze mlju, srodnike, oca i majku. Sloboda se zasniva na postizanju oslobođenja od primarnih veza koje daju sigurnost, a ipak sa kate čovjeka. U povijesti o Abrahamu zapovijed da napusti zemlju prethodi obećanju koje mu daje Bog. Ali kao što je to često slučaj s biblijskim tekstom, prva rečenica ne pretho di jednostavno drugoj, već se pojavljuje kao uvjet. Mogli bi smo prevesti i ovako: »Ako napustiš svoju zemlju, obećaj em ti... «  (Ovdje trebamo  primijetiti  da  se  leitmotiv  proročkog univerzalizma javlja u času konstituiranja hebrejskog pleme na: preko Abrahama »sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati«)1.

Sljedeći i središnji događaj židovske povijesti, nakon luta nja između Egipta i Kanaana,2 je priča o oslobođenju od Egip ćana. To je oslobođenje prvenstveno društvena, a ne nacio nalna revolucija. Hebreji se nisu oslobodili  jer  im je  život kao nacionalnoj manjini postao nepodnošljiv, nego zato jer su ih egipatski vladari porobili.

Hebreji, koje je Josip doveo u Egipat, bogatili su se i mno žili. Egipćani su u njima vidjeli opasnost za zemlju.3 »I po- staviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove skladišta: Pitom i Ramses. Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. I Egip ćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život te škim radovima: pravljenjem meljte i opeke,  različitim polj skim radovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.« (Izl. 1:11—14). Tlačenje je postalo još okrutnije kada je faraon naredio da se svi novorođeni sinovi Hebreja moraju ubiti, a samo kćeri ostaviti na životu.

Na ovom je mjestu u priču uveden Mojsije. Sin muškarca i žene iz kuće Levijeve bio je, prema biblijskoj priči, sakriven na obali rijeke. Našla ga je faraonova kći i odgojila ga u fa- raonovoj palači.3

U tekstu je prikazan razvoj Mojsija, oslobodioca. Odgojen kao egipatski princ, bio je svjestan svog židovskog porijekla. Kada je ugledao Egipćana kako udara Hebreja, njegova brata, tako se razbjesnio da je Egipćana ubio. Faraon je doznao za to i Mojsije je morao pobjeći. Ovim impulzivnim činom iden tifikacije sa svojom braćom Mojsije kida veze s egipatskim dvorom i postaje izgnanikom. Nije se mogao vratiti drugačije nego kao revolucionarni vođa.

U bijegu,  stigao je do kuće midjanskog svećenika. Oženio

•e njegovom kćerkom a kada im se rodio sin  nazvao  ga je Geršon, što doslovce znači »tamo stranac« ili kao što se eks- plicitno kaže u tekstu ».. . jer sam stranac u tuđoj zemlji« (Izl. 2:22).4 Ponovo vidimo isti leitmotiv: Mojsije mora napu stiti Egipat, rodnu zemlju, prije nego što je spreman za Božje otkrovenje i svoju misiju oslobodioca. U tom času  počinje priča o hebrejskoj  revoluciji.

U njoj nalazimo neka bitna povijesno-psihološka pitanja. Kako se robovi mogu toliko promijeniti da počinju osjećati potrebu za slobodom? Tako  dugo dok su robovi ne poznaju slobodu, a kada su slobodni revolucija im nije potrebna. Je li revolucija uopće moguća? Je li  moguć prijelaz iz ropstva

Analiziramo  li  pomnije priču o oslobođenju iz  Egipta, vi djet ćemo da demonstrira upravo spomenuti princip. Ona po činje rečenicom: »Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo za pomaganje i  sjetio  se  saveza  s Abrahamom,  Izakom i Jako vom.  I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.«  (Izl.  2: 23—25). Tekst ne kaže da su se djeca Izraelova molila i obra ćala Bogu već da je Bog čuo njihove vapaje i stenjanje u rop stvu i  »razumio ih je«. Vapaj  koji nije nikome izravno upu ćen nalazi svoj put do Boga, koji razumije patnju. Hebrejska

5

u slobodu?  Nadalje,  u pogledu biblijskog  shvaćanja  povijes

riječ va-yeda

se pravilno prevodi sa »znao je«, »razumio je«.

ti, kakvu ulogu igra Bog u procesu oslobođenja? Mijenja li on ljudsko srce? Oslobađa li ga činom milosti? I ako to ne čini, kako  to  može  uraditi  čovjek  sam?

Kao  što  Nahmanides  tumači:  »Premda  djeca  Izraelova  nisu

zaslužila oslobođenje, njihov je vapaj  pobudio u Bogu sami

lost.«  Bitno je da vapaj  nije upućen Bogu, ali Bog pokazuje

6

Zaista, povijesna promjena i revolucija izgledaju kao logič ki paradoks: porobljeni čovjek nema ideju o slobodi — ipak on se može osloboditi i bez te ideje. Biblijska priča daje od govor na ovaj paradoks. Početak oslobođenja nalazi se u ljud skoj sposobnosti da pati.  Čovjek pati ako je potlačen, fizički i duhovno. Patnja ga nagoni da se suprotstavi tlačiteljima, da traži kraj ugnjetavanju, premda još ne teži ka slobodi o ko joj ništa ne zna. Ako čovjek izgubi sposobnost patnje, izgu bio je moć promjene.  U početku revolucije on  razvija  nove

razumijevanje za patnju i zato je spreman pomoći.

Sljedeći  je  korak  božje  otkrivenje  Mojsiju  kao  preduvjet njegovoj  oslobodilačkoj  misiji.  Bog  se  pojavljuje  u  grmu  i

»grm je sav u plamenu, a ipak ne izgara« (Izl. 3:2). Grm sim bolizira paradoks duhovne egzistencije kod koje se, nasuprot materijalnoj egzistenciji, energija ne gubi prilikom  korište nja. Bog se ne otkriva Mojsiju kao Bog prirode već kao Bog povijesti, Bog Abrahama,  Bog Izaka i Bog  Jakova.  Otkrivši se, on ponavlja rečenicu koju smo već razmatrali.  On  kaže:

7

snage koje nije mogao razviti dok je bio rob. Nove snage vje

»Vidio  sam jade  svog naroda u Egiptu  i  čuo

mu  tužbu  na

rojatno će mu omogućiti da ostvari slobodu. Međutim u pro cesu oslobođenja postoji opasnost da se vrati u staro stanje ropstva.

Omogućava li Bog čovjeku da se oslobodi mijenjajući nje govo srce? Miješa li se Bog u ovaj povijesni proces? Ne. Čo vjek je prepušten sebi da napravi vlastitu povijest. Bog po maže, ali nikada ne mijenja ljudsku prirodu već čini samo ono što čovjek sam može napraviti. Izraženo mojim neteističkim rječnikom: čovjek je prepušten sebi i nitko ne može uraditi za njega ono što sam nije u stanju napraviti. tlačitelje njegove. Zato sam išao da ga izbavim iz šaka egipat

skih i odvedem iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju — ze

mlju kojom teče med i mlijeko.«  (Izl. 3:7—8). Ponovo je oči

to da Hebreji nisu vapili za pomoć Bogu nego zbog tlačitelja,

ali je on čuo njihove patnje.. Potrebno je božje znanje i pot

puno razumijevanje da bi se čuo vapaj  koji mu nikada izrav

no nije bio upućen. Ova se misao ponavlja po treći put. »Va

paji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I ja sam vidjeh ka

ko ih Egipćani tlače.« (Izl. 3:9). Bog kaže da se uvjerio u tla

čenje  i  da je  ono  zajedno  s  patnjama  dovoljno  da  im  sam

 

pomogne. Sada Bog upućuje Mojsiju izravan zahtjev: »Zato hajde! Ja  te šaljem faraonu da izbaviš narod  moj,  Izraelce, iz Egipta.« (Izl. 3:9)

Mojsijeva reakcija na ovu zapovijed je šok i odbijanje. On, kao i mnogi kasniji židovski proroci, ne želi biti prorok. (Mo žemo dodati i tko god želi biti prorok, taj to nije).8 Mojsijev prvi odgovor na taj zahtjev glasi: »Tko sam ja da se uputim faraonu — i izvedem Izraelce iz Egipta?« (Izl. 3:11). To nisu riječi čovjeka ispunjena ponosom zato jer je izabran za mi siju, već riječi čovjeka bez narcisoidnosti, koji je usprkos izvanrednom talentu i geniju svjestan nepodobnosti za zada tak koji mu se nameće. Nakon što je Bog odbacio njegovu molbu, Mojsije izlaže drugi prigovor: »Ako dođem  Izraelci ma pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? — Što ću im odgovoriti?« (Izl. 3:13).

Mojsije ovdje postavlja bitno pitanje koje se tiče paradok sa revolucije. Može li um ljudi biti otvoren, ako još nisu spre mni? Ili, kako se ljudima može govoriti u ime Boga povijesti, to jest u ime ljudske samodjelatnosti, ako su još naučeni štovati idole, koji su stvari, koje mogu i moraju imati ime? Božji odgovor predstavlja prvi u nizu ustupaka, koje čini zbog nepripremljenosti ljudi. Iako nema imena, on spominje Moj siju ime koje može upotrijebiti kako bi postao razumljiviji Hebrejima. Odgovor, kao što sam prije rekao, u slobodnom prijevodu glasi:  »Moje je ime Bezimeni.«9  Jasno je da je ime

»Bezimeni« samo privremeno te da Bog u stvari i nema ime na budući  da je  Bog povijesti, Bog  djelovanja.«10

Ali Mojsije još nije zadovoljan.  Drugi  put  prigovara  da mu Hebreji neće vjerovati i kako će mu reći: »Bog ti se nije objavio.« Bog ponovo čini ustupak kako bi ga ljudi shvatili. Poučava Mojsija nekim čarolijama pomoću kojih može štap pretvoriti u zmiju, ruku ogubaviti pa je ponovo ozdraviti. Ako ne budu vjerovali u ova dva čuda, trećim će ih uvjeriti: pre tvaranje vode u krv. Mojsije još ne pristaje, i kaže:  »Oprosti,

Gospodine! Ja nikad nisam bio čovjek rječit: ni prije ni sada kad govoriš svom sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.« (Izl. 4:10). Bog mu odgovara kako je stvorio čovjeka, tako je i Mojsiju dao moć govora.

U tom času Mojsije, iscrpivši svoje argumente, u očajanju kaže: »O, Gospodine, ne bi li poslao koga drugoga?« (Izl. 4:13). Božje strpljenje je pri kraju i on ljutito pokaže na Mojsijeva brata Aarona kao na dobrog govornika: »Ti njemu govori, i u njegova usta stavljaj riječi. Ja ću biti s tobom i s njime dok budete govorili. Kazivat ću obojici što ćete raditi. Neka on mjesto tebe govori narodu. Tako, on će tebi biti mjesto usta, a ti ćeš njemu biti mjesto Boga.« (Izl. 4:15—16). Tako je stvo reno svećenstvo. Svećenstvo je, kao i božje ime, ustupak ne znanju naroda. Prorok Mojsije je čovjek uvida i spoznaje. Svećenik Aaron je čovjek koji prevodi ovu spoznaju na lju dima razumljiv jezik. Sva je dvosmislenost položaja proroka i svećenika već ovdje jasno pokazana. Prorok možda neće po stići da ga ljudi shvate. Svećenik može govoriti u prorokovo ime, pa  ipak krivotvoriti  njegovu  poruku.

Mojsije se na kratko vraća svojoj ženi  i  tastu  u  Midian gdje u divljini susreće brata Aarona. Oboje se vraćaju u Egi pat i tamo Hebrejima govore riječi koje je Bog dao Mojsiju i izvode razna čuda kako bi im ljudi vjerovali. Tada i samo tada »narod je bio uvjeren i pošto čuše da je Jahve pohodio Izraelce i pogledao njihove jade, popadaše  ničice  i  poklo- niše se.« (Izl. 4:31) Ljudi se ponašaju kao obožavatelji idola. Kao što sam već istaknuo pokornost, izražena dubokim kla njanjem, osnova je  svakog štovanja  idola.

Nakon  toga su Mojsije i Aaron nagovorili  Hebreje da po đu faraonu i izlože svoj zahtjev. Obraćaju se faraonu razumlji vim riječima:  »Ovako veli Jahve, Bog  Izraelov:  Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.« (Izl. 5:1). To je je zik idolatrijske tradicije. Bog je prikazan kao nacionalni Bog Izraela u čiju čast se treba održati svetkovina.  Faraon izjav ljuje da ne zna za tog Boga a Mojsije i Aaron ga nagovaraju

da udovolji zahtjevu jer se inače Bog može na njih »oboriti pomorom i mačem« (Izl. 5:3). Faraon ne shvaća da je ovaj Bog moćan i da može nanijeti veliku štetu. Naređuje da se teret posla poveća i dodaje: »Lijeni su. Zato viču.« (Izl. 5:8). Faraon čini ono što su prije i poslije njega činile tisuće fa raona. Ne može razumjeti želju za slobodom i smatra da se radi o želji za dokolicom. Također smatra da će čovjek jako opterećen poslom zaboraviti snove o slobodi koji nisu  dru go do obične laži. Kada Hebreji imaju poteškoća u ispunjava nju radnih normi, faraon opet kaže: »Lijenčine ste vi, lijenči ne. Stoga kažete: Hajdemo da prinesemo žrtvu Jahvi!« (Izl. 5:17).

U tom se času Hebreji počinju bojati slobode. Okrivljuju Mojsija i Aarona za povećanje teškoća koje su rezultat njiho vih zahtjeva za slobodom. Kažu im: »Neka vas Jahve ima na oku i sudi vam! Omrazili ste nas kod faraona i njegovih dvo rana; dali ste im mač u ruke da nas pobiju!« (Izl. 5:21) Re akcija Hebreja se pojavila u povijesti isto toliko puta koliko i reakcija faraona. Oni se žale da ih njihovi  gospodari  više ne vole. Strahuju ne samo od teškog rada ili smrti nego od gubitka milosti koju, kako god mala bila, ne žele izgubiti.

Izgleda kao da Mojsije gubi hrabrost. Žali se Bogu i kaže:

»Zašto, Gospodine nanosiš štetu ovom puku? Zašto si ine po

slao?  Otkad  sam  ja  stupio  pred  faraona  i  progovorio  mu

tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa

ne poduzimaš da izbaviš svoj narod.« (Izl. 5:22—23).

Ovim očajničkim prijekorom upućenim Bogu završava pr vi čin drame. Faraon niti je uslišao, niti čak razumio poruku, niti su ljudi nastavili željeti slobodu nakon prvih poteškoća. Mojsije, vođa, ne vidi nade za uspjeh revolucije. U tom času Bog zaključi da je prošlo vrijeme za pristup pomoću uma i bez upotrebe sile. Od sada nadalje upotrijebit će silu kojom će možda natjerati faraona da popusti i omogućiti  Hebreji- ma da pobjegnu iz zemlje ropstva. Kao što ćemo vidjeti, sila nije uvjerila faraona niti Hebreje koji  se povlače u strah od

slobode i štovanja idola kad god se suoče s teškoćama ili kad nije prisutna karizmatska ličnost njihovog vođe.

Sljedeći čin otvara se božjom zapovijedi Mojsiju da pono vo govori djeci Izraela:

»'Kaži dakle Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli. Oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; Izbavit ću vas udarajući jako i kaž njavajući strogo. Za svoj ću vas narod uzeti i bit ću vašim Bogom. Tada ćete saznati da sam vas ja, Jahve, vaš Bog, izba vio od egipatske tlake. Dovest ću vas u zemlju za koju sam se zakleo da ću je dati Abrahamu, Izaku i Jakovu, i dat ću vam je u baštinu ja, Jahve.' Mojsije to kazivaše Izraelcima, ali ga ne htjedoše slušati: duhovi su im bili pomućeni od teškog ropstva.«

(Izlazak, 6:6—9)

Jezik, koji upotrebljava govoreći djeci Izraelovoj,  drugači ji je od jezika kojim  se obraća faraonu. Poručuje  im  da će ih osloboditi okova i da će biti svjesni da ih je njihov Bog oslobodio. Ponovo su Hebreji gluhi za poruku, dijelom zato jer im je duh slomljen, dijelom zato jer teško rade pa im ne ostaje snage ni za patnju. Ovdje smo naišli na pojavu koja se često ponavlja u povijesti, na patnju, koja sprečava čak i po stojanje želje da se ona dokrajči. Mojsije je također izgubio vjeru. Kada mu se opet kaže da ide faraonu i traži oslobođe nje Hebreja, on odgovara: »Kad me Izraelci nisu slušali, ka ko će me spora u govoru slušati faraon?« (Izl. 6:12).

U sljedećem odlomku Bog ponavlja zapovijed Mojsiju  da ide i razgovara s faraonom. Kaže mu da traži od njega neka pusti djecu Izraelovu da napuste zemlju. Ne koristi više iz govor neka ih pusti na tri dana kako bi u pustinji mogli »svet kovati«.  Zahtjev  je  konačan  i  bezuvjetan.

Odlomak, koji slijedi nakon toga, jedan je od najzbunjuju- ćih u cijeloj priči. Bog kaže: »Ja ću učinit da otvrdne srce faraonu, umnožit ću znakove i čudesa u zemlji  egipatskoj. Kako vas faraon neće poslušati, ja ću staviti ruku na Egipat:

strašno kažnjavajući izbavit ću svoje čete, narod svoj, Izrael ce iz zemlje egipatske. Kad pružim svoju ruku na Egipat i iz- vedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.« (Izl.  7:3—6).  Sto  misli  kada  kaže:  'Uči nit ću da otvrdne srce faraonu'? Jesu li to riječi osvetoljubi vog Boga koji igra s faraonom dvostruku igru, šaljući Mojsi- ja da ga moli da pusti Hebreje, a istovremeno odlučivši da mu neće dozvoliti da popusti? Mislim da je to nevjerojatno. Ovakva je slika Boga previše udaljena i od najantropomorfni- jih opisa Boga koji se mogu naći u Bibliji. Čini mi se da tvrd nju »učinit ću da otvrdne srce faraonu« treba tumačiti u okvi rima vjerovanja da su svi nužni događaji ne samo predviđeni već i uzrokovani božjom voljom. Svaki čin koji se neizostav no događa čin je božje volje. Stoga, kad Bog kaže da će otvrd nuti srce faraonovo, on objavljuje da će faraonovo srce neiz bježno postati okrutno. Doista, biblijski  tekst koji slijedi to potvrđuje, jer se na mnogo mjesta navodi kako je faraonovo srce otvrdnulo. Drugim riječima »učinit ću da srce faraona otvrdne« i »faraonovo srce je otvrdnulo« znači isto.

Biblijski tekst ovdje ističe jedno od najosnovnijih pravila ljudskog  ponašanja.  Svako  zlodjelo  otvrdnjuje  ljudsko  srce i umrtvljuje ga. Svako  dobro  djelo ga smekšava i oživljava. Sto je ljudsko srce tvrđe, to ima manje slobode da  se pro mijeni i više je predodređeno prijašnjim djelima. Konačno dolazi do točke s koje više nema povratka. Tada ljudsko srce postaje tako tvrdo i mrtvo da više ne postoji mogućnost slo bode. Prisiljeno je da nastavi do neizbježnog kraja koji pred stavlja potpuno fizičko i duhovno uništenje.11

Novo ponašanje prema faraonu ne započinje silom nego ču desima. Čuda su samo drugi vid sile, upravljene prema duhu a ne tijdu. Aaron pretvori štap u zmiju. Ali egipatski svećenici izvode isti trik »svojim vračanjem« (Izl. 7:11). Bog naređuje Mojsiju da izvede drugo čudo. On pretvori rijeku u krv, i sve ribe pougibaju, tako da se Egipćanima gadilo piti vodu iz rijeke. Ali su egipatski vrači ponovili i ovo čudo. Faraon nije zadivljen i »srce mu je i dalje tvrdo« (Izl. 7:22). Mojsije i Aaron izvode i treće čudo: prekrivaju zemlju žabama. Egi patski vrači izvode i ovo čudo. Premda ovo čudo nije osta vilo naročit dojam, zemlji ono nanosi znatnu štetu pa faraon postaje sklon popuštanju. Mojsije je tada pozvao žabe: »Kad je faraon vidio da je nastupilo olakšanje, srce mu otvrdnu te ne posluša Mojsija i Aarona, kako je  Jahve  i  kazao.«  (Izl. 8:11) Bog naređuje Mojsiju i Aaronu da stvore i rašire ko marce po  cijelom  Egiptu. Tom  prilikom  tajne moći Mojsija i Aarona premašuju vradžbine egipatskih vrača, koji ne uspije vaju proizvesti komarce. Poraženi u vlastitoj igri obraćaju se faraonu: »To je prst božji!  Ali  faraonovo  srce  je  okorjelo, pa ih nije poslušao.« (Izl. 8:15). Zatim Bog šalje rojeve oba da po cijelom Egiptu. Egipatski vrači pokušavaju oponašati ovu vradžbinu, ali u tome ne uspijevaju. Faraon se tako upla šio da je obećao kako će pustiti Hebreje u pustinju da prine- su žrtvu svom Bogu, ali kad su obadi nestali »opet ukruti fa raon srce svoje i ne dopusti narodu da ode.« (Izl. 8:32).

Prije nego što je poduzeo slijedeći korak odmazde, Mojsije je izložio svoje zahtjeve u drugačijem obliku: on  traži od fa raona da »pusti moj narod da ode i da mi (Bogu) štovanje is kaže« (Izl. 9:1). Zatim je sva egipatska stoka stradala od ku ge, dok je židovska ostala netaknuta. »Ali faraonovo srce je bilo okorjelo.« Nakon toga su došli čirevi koji su se raširili po ljudima i stoci. Ni čarobnjaci se nisu mogli pojaviti pred Mojsijem zbog čireva. Ali faraon ponovo odbija popustiti. Ta da dolazi nova napast, uništavajuća tuča. »Ali kad je faraon vidio da je prestala grmljavina, tuča i kiša, opet padne u gri jeh. I on i njegovi službenici opet otvrdnu srcem. Otvrdnu sr ce faraonu i ne pusti on Izraelce, kako je Jahve prorekao pre ko Mojsija.« (Izl. 9:34—35).

Nakon toga su Mojsije i Aaron zaprijetili da će na Egipat poslati skakavce. Tada su se po prvi put počeli buniti fara onovi podanici: »Dokle će nam ovaj čovjek biti stupica? Pu sti te ljude neka idu i štovanje iskažu Jahvi, svome Bogu! Zar ne vidiš da Egipat srlja u propast?« (Izl. 10:7) Faraon se po kušava (nagoditi. Dozvoljava samo odraslima da idu i nikom drugom. Nakon toga skakavci su  navalili  na  zemlju  i  prvi put faraon priznaje da je pogriješio: »Sagriješio sam protiv Jahve, vašeg Boga i vas! Oprostite mi uvredu još samo ovaj put i molite Jahvu, Boga svog, da samo otkloni od mene svoj smrtonosni bič!« (Izl. 10:16—17). Ali usprkos prividnom pri stanku, kada su se skakavci povukli »Jahve je otvrdnuo srce faraonu i ne pusti on Izraelce.«  (Izl. 10:20).

Nakon toga nad Egiptom se nadvila tama, dok su djeca Izraelova imala svjetlo u svojim domovima. Faraon je impre sioniran ali se ponovo pokušava nagoditi. Spreman ih je sve pustiti, ali želi da za sobom ostave stoku. Mojsije to odbija a faraonovo srce opet otvrdne. On izbacuje Mojsija riječima:

»Odlazi! I da mi više na oči ne dolaziš. Onog dana kad mi se opet pojaviš na oči zaglavit ćeš!« — 'Dobro si kazao, uzvrati Mojsije,  lica  tvog više  neću vidjeti'!  (Izl.  10:28—29).  To  je predzadnji  korak. Bog prijeti  preko  Mojsija  da će  ubiti  sve prvorođeno u Egiptu uključivši i faraonovog prvorođenog si na. Ali faraonovo srce je i dalje kruto. U jednoj od prvih bib lijskih  zapovijedi Mojsije naređuje  da  svatko  zakolje po  ja nje,  da poškropi  krvlju  oba  dovratka  kuće  i  »meso pečeno na vatri, neka se pojede te noći s beskvasnim kruhom«  (Izl. 12:8).  »A ovako ga blagujte:  opasanih bokova, s obućom na nogama i  sa  štapom u  ruci. Jedite  ga žurno,  to  je  Jahvina pasha.« (Izl. 11:12). On zapovijeda zajednički obrok na počet- ku revolucije. Obrok u žurbi. Onaj tko se želi osloboditi, mo ra biti  spreman  za  pješačenje  i  uzimanje  hrane  u  pokretu. Kada su Hebreji to učinili, sve prvorođeno od Egipćana i nji hove stoke bilo je pobijeno. Faraon je konačno priznao poraz:

»Faraon pozva u noći Mojsija i Aarona te im reče: 'Ustajte i odlazite od mog naroda i vi i vaši Izraelci! Idite! Odajte štova nje Jahvi kako ste tražili. Pokupite svoju i sitnu i krupnu stoku, kako ste zahtijevali, idite pa i mene blagoslovite!« (Izl. 12:31—32).

Židovi  natovareni  »darovima«  očajnih  Egipćana  krenuše

»oko  šest  stotina  tisuća  pješaka,  osim  žena  i  djece«  (Izl.

12:37). Zapovijeđeno je da se služi pasha u spomen na oslo

bođenje  za  sva  vremena.  Kao  znak  sjećanja  i  pomirenja  s

Bogom još je naređeno da »sve prvine što ih stoka dade —

svako muško pripadne Jahvi.« {Izl. 13:12).

Kada su djeca Izraelova napustila Egipat, Bog je »išao pred njima, danju u stupu oblaka, da im put pokazuje, noću u stu pu od ognja, da im svijetli.« (Izl. 13:21). Ali po posljednji put faraon ne može  otrpjeti  gubitak:

»Kad su egipatskom kralju kazali da je narod pobjegao, fara on se i njegovi dvorani predomisliše o narodu i  rekoše:  'Što ovo učinismo? Pustismo Izraelce i više nam neće služiti.' Zato opremi faraon svoja kola i povede svoju vojsku... Jahve otvrd nu srce faraonu, kralju egipatskom, te on krenu potjeru za Izraelcima... Kako se faraon približavao Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuzme veliki strah. I poviču Izraelci Jahvi: 'Zar nije bilo grobova u Egiptu, reknu Mojsiju — pa si nas izveo da pomremo u pustinji. Ka kvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti ni smo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti!« (Izl. 14: 5—12).

Hebreji su se isto tako malo promijenili kao i faraon. Na puštaju Egipat pod zaštitom sile a čim se natkriljuje veća si la, srce im  zamire.  Faraon popušta  pod  prijetnojm  sile  ali se ohrabruje kada se čini  da je sila uzmakla. Drama dostiže vrhunac.  Bog  dopušta  Mojsiju  da  posljednji  put  upotrijebi

»tajne moći« i »Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem, dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, Izraelci siđoše u more na osušeno dno, a vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo. Egipćani:  svi faraonovi konji, kola i konjanici nagnu za njima u more, u potjeru. (Izl. 14:1—23) Kada su Egipćani bili usred mora »vode slijevajući se natrag potope kola i  konjanike i svu vojsku faraonovu, koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u more«. Hebreji su prepješa- čili preko i spasili se. »I osvjedoči se Izrael o silnoj moći ko ju Jahve pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Jahve i po- vjerova Jahvi i njegovom sluzi Mojsiju.«  (Izl. 14:28—31)

Zadnja rečenica ove drame pokazuje da se Hrebeji nisu u dnu duše promijenili.  Videći egipatsku vojsku uništenu, oni se »pobojaše Boga« (upravo kao što ga se bojao faraon kada je vidio djela razaranja), i zato jer su ga se bojali, povjero- vaše mu, kao što su mnogi prije i poslije njih vjerovali u Bo ga samo kada su bili u strahu.

Ako pokušamo ocrtati bitne osobine ove priče, nekoliko stvari postaje jasno. Mogućnost oslobođenja postoji  samo zato jer ljudi pate i jer, u biblijskom jeziku, Bog »shvaća« patnju i pokušava je otkloniti. Zaista ne postoji ništa ljud- skije od patnje i ništa ne ujedinjuje ljude kao patnja. Samo je manjina ljudi kroz čitavu povijest imala nešto više od le timičnog pogleda na sreću tokom svog života ali su zato svi iskusili patnju: manje osjetljivi samo vlastitu, a oni osjetlji viji i patnju oko sebe. No ljudska patnja još ne znači da čovjek zna kuda da ide i što da radi. Ona samo stvara želju za pre stankom trpljenja. Ova je želja prvi i nužan poticaj za oslo bođenje. U biblijskoj priči Bog »razumije« patnju. On šalje glasnika koji požuruje i tjera Hebreje i njihove gospodare da prestanu biti zajedno povezani kao gospodari i zatočenici. Ka ko nam izvještaj kaže, ni jedni ni drugi ne razumiju glas slo bode ili uma, nego samo jezik sile. Ali taj jezik ne vodi da leko jer ne donosi pouku. Potlačenima jedino  daje nadu a ugnjetavače navodi na popuštanje ako je upotreba sile us pješna.

Svatko tko pažljivo pročita priču vidjet će da čuda, koja izvode Mojsije i Aaron u ime Boga, nisu čuda koja bi mogla promijeniti ljudsko srce. Ona su od samog početka namije njena da ostave dojam na Egipćane i Hebreje. Po svojoj pri-

rodi nisu drugačija od onih koja mogu izvesti egipatski vrači, osim što su možda nešto efikasnija tajna oružja od egipatskih. Ironija priče nalazi se u činjenici da je svemogući Bog odabrao čuda koja, uz mala poboljšanja, oponašaju egipatsku magiju.

Možda nikada do sada u ljudskoj povijesti nije bilo mogu će bolje razumjeti ovu priču nego danas. Dva snažna bloka čovječanstva pokušavaju naći rješenje u prijetnji oružjem — oružjem prema kojem deset nepogoda izgledaju sasvim beza zleno. Do sada su obje  strane  pokazale  više  razumijevanja od faraona. Popustili su prije upotrebe nuklearne sile (prem da ih to nije spriječilo da jednom upotrijebe ovo oružje pro tiv onih koji njime nisu raspolagali.) Ali to ih nije odvratilo od principa da radije žele uništiti svijet nego prepustiti dru gome da nadjača. Oni vjeruju da će prijetnja silom osigurati

»slobodu« ili »komunizam« — ovisno kojoj strani pripadaju. Ne vide da na taj način ljudsko srce postaje sve tvrđe, do točke kada mu sve postaje svejedno. U tom će se času pona šati kao faraon i nestati poput Egipćana.

Drugi je čin drame o hebrejskoj revoluciji završen. Na kra ju se čuje prekrasna pjesma koju pjevaju Mojsije i djeca Izraelova, koja završava riječima nade: »Vazda i dovijek Ja hve će kraljevati.« (Izl. 15:18), a proročica Mirjam vodi žene sa bubnjevima i plesom.

Treći čin prikazuje lutanje Hebreja divljinom. Patili su u Egiptu, izbavili se iz ropstva, ali kamo su stigli? U divljinu gdje ih često more glad i žeđ. Nezadovoljni su i gunđaju da im nedostaje hrane. No može li se previdjeti činjenica da se nečeg plaše više od gladi? Boje se slobode. Plašili su se jer više nije bilo dobro uređene i osigurane egzistencije kao u Egip tu iako su bili robovi, jer više nije bilo vidovnjaka, kraljeva ni idola kojima su se klanjali. Plašili su se jer su jedino ima li proroka za vođu, privremene šatore za stanovanje i neodre đeni zadatak, osim neizvjesnog hodanja prema nepoznatom cilju.

Sigurnost robova u Egiptu učinila im se mnogo poželjni jom od nesigurnosti u slobodi. Govorili su: »0, da smo pomrli od ruke Jahvine, u zemlji egipatskoj, kada smo sjedili kod lo- naca s mesom i jeli kruha do mile volje. Izveli ste nas u pu stinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite.« (Izl. 16:3). Bog kao da shvaća robove, čak kada su slobodni u srcu ostaju robovi, zato se na njih i ne ljuti. Snabdijeva ih kruhom, ma nom, koju nalaze svako jutro. Postoje dvije, vrlo značajne, zapovijedi u vezi sa sakupljanjem mane. Jedna je da ne smi ju sakupiti više hrane nego što jedan dan mogu pojesti (oni koji sakupe više nalaze da je drugog dana sve puno crva). Značenje zapovijedi je jasno: hranu treba jesti a ne sprema ti, život se mora živjeti, a ne gomilati. Kao  što  u  divljini nema kuća, nema ni vlasništva. U klimi slobode sve stvari služe životu, ali život ne služi vlasništvu.

Druga, još važnija zapovijed povezana sa skupljanjem ma ne je uspostavljanje sabata koji se ovdje prvi put javlja. Lju di trebaju sakupljati manu svakog dana. Šesti dan trebaju sakupiti dvostruku porciju (a ono što je preostalo za sljede ći dan neće se pokvariti), a »večeras ćete poznati da vas je Jahve izveo iz zemlje egipatske.«  (Izl. 16:6).

Kada im je glad splasnula, žeđ ih baca u novi bijes. Govore mu: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomo liš, nas, našu djecu i našu stoku?« (Izl. 17:3). Tada čak i Moj- sije gubi strpljenje, a možda i vjeru. »Što ću s ovim naro dom? — zazivao je Mojsije Jahvu. 'Još malo pa će me ka menovati!'« {Izl. 17:4). Bog opet pomaže. Mojsije udari u sti jenu i voda poteče tako da su se ljudi mogli napiti.

Centralni događaj u četrdeset godina  lutanja  po  pustinji bio je objavljivanje Deset zapovijedi. Izložen je novi važni koncept: »Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.« (Izl. 19:6). Ako cijeli narod postane narod svećenika, tada za ista više nema svećenika jer se cijela ideja o svećenstvu za sniva na postojanju kaste iznad naroda. Ova ideja o  »naro du svećenika« predstavlja negaciju svećenstva. Kasnije su na-

ravno Hebreji imali svećenstvo i to vrlo jako, sve dok Rim ljani nisu razorili Drugi hram. Od tada je njihova religija bez svećenstva i ideja izrečena u divljini, dobiva novi smisao. Oni trebaju biti narod svećenika, to jest narod bez svećenstva.12

Bog je pozvao Mojsija da se popne na vrh brda  dok  je Aaron ostao s narodom. Nakon četrdeset dana i noći Mojsije je dobio Deset zapovijedi, zapisanih na dvije kamene ploče. Osim ovih ploča, dobio je zapovijed da sagradi malo svetište koje se može prenositi, mali hram sa svim posuđem i ukrasi ma. U sredini treba stajati kovčeg obložen čistim zlatom, sa zlatnom krunom oko njega. Također mu je rečeno kakvu svetu odjeću Aaron i drugi svećenici trebaju nositi kada su u služ bi kao svećenici. Izgleda da je Bog ove odredbe o kovčegu, svećenicima i žrtvovanjima dao zato jer je uvidio koliko sna žno Hebreji žude za vidljivim simbolima. Nije im više bilo dovoljno da ih vodi Bog bez imena, koji nije  vidljivo pred stavljen.

Nakon što je Mojsije, njihov jedini vidljivi vođa, otišao na planinu, ljudi su došli Aaronu i rekli mu: »Ustaj! Napravi nam Boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogo di s tim čovjekom, s Mojsijem, koji nas izvede iz zemlje egi patske.« (Izl. 32:2) Mojsije, vođa u slobodu, postao je »taj čovjek«. Ljudi su se uz njega, moćnog vođu, čudotvorca, autoritet, osjećali sigurnima. U njegovoj  odsutnosti, makar i od nekoliko dana, ponovo ih počinje mučiti strah od slobode. Žude za još jednim umirujućim simbolom. Žele da im sveće nik Aaron napravi boga. Neživi bog ih ne može napustiti a budući da je vidljiv, vjera nije potrebna. Gomila robova, ko je je moćni vođa izbacio u slobodu, umireni mnogo puta ču desima, hranom i pićem, ne mogu izdržati bez vidljivog sim bola kojem bi  se pokoravali.

Aaron pokušava stvar odložiti  tražeći od njih da mu pre daju zlatni nakit. Ali oni su spremni  da žrtvuju  svoje zlato za izvjesnost. Aaron teška srca izdaje svoju vjeru a odanost Mojsiju. Kao mnogi svećenici i političari poslije njega, nada

se da će spasiti »ideju« ako je uništi. Nadajući se da će mo žda spasiti jedinstvo naroda on žrtvuje  istinu  koja  jedina daje smisao tom jedinstvu. Aaron im načini zlatno tele i Heb- reji kažu: »Ovo je tvoj Bog Izraele, koji te izveo iz zemlje egi patske!« (Izl. 32:4) Usprkos »živućem Bogu«, koji ih je izveo iz Egipta, Hebreji su se okrenuli štovanju idola od zlata koji ne može ni hodati pred njima jer je mrtav.

I sada Bog prvi put u povijesti oslobođenja gubi ne samo strpljenje nego i nadu.  Nakon svih ustupaka  neznanju i sla bosti naroda izgleda uzaludno — bilo sa stajališta Boga ili povijesnog procesa — očekivanje da će ova revolucija ikada uspjeti. Ako relativno kratka odsutnost vođe dovodi do pot punog vraćanja štovanju idola, kako možemo očekivati da će ikada postati slobodni? Tako Bog kaže: »Dobro vidim da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sad nek se moj gnjev na njih ras pali, da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod.« (Izl, 32:9—10). To je najveće iskušenje kojem je Mojsije ikada bio izložen: da bude ne samo vođa već i osnivač velike nove nacije. Mojsije podsjeća Boga na njegov savez sa Abra- hamom. Ovdje, kao i u  slučaju s Abrahamom, Bog popušta kada ga se podsjeti na zadana obećanja. I tako: »Jahve odu stane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zapri jetio.« (Izl. 32:14).

Kada se Mojsije vratio sa planine s dvije kamene ploče s božjim riječima,  vidio je tele  i  ljude  kako  plešu  oko njega.

»Razgnjevi se Mojsije. Baci iz ruku ploče i razbije ih u pod nožju brda.« (Izl. 32—19) Mojsije je u tom času toliko obuzet bijesom da se ne ustručava počiniti svetogrđe, niti se zbog toga plaši, razbijajući ploče s božjim vlastoručnim  zapisom. Uništava tele, a ljudima iz Levijeva plemena naredi da pobiju obožavatelje teleta. Tada zamoli Boga da oprosti  ljudima  i Bog obnavlja obećanje  da  će  ih  odvesti  u  obećanu  zemlju.

Bog sklapa novi savez s Mojsijem i obećava da će istjerati idolatrijska plemena sa zemlje koju Hebreji trebaju zauzeti. Zabranjuje mu da sklapa s njima bilo kakve saveze nego kaže »porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupaj te im ašere.  Jer ne smiješ se klanjati drugome Bogu.« (Izl. 34:13_14).

Još su  dosta  godina Hebreji lutali  pustinjom i mnogo su zakona i naloga primili. Konačno je došlo vrijeme za posljed nji čin revolucije a Mojsije mora umrijeti tako neće stići pre ko Jordana u obećanu zemlju. On je pripadnik generacije ko ja je odrasla u ropstvu i štovanju idola i premda je božji gla snik, ispunjen vizijom novog  života,  prošlost  ga  sputava  i ne može sudjelovati u budućnosti. Mojsijeva smrt upotpunjuje biblijski odgovor na pitanje o mogućnosti revolucije. Revo lucija može uspjeti samo postupno u vremenu. Trpljenje proizvodi pobunu; pobuna stvara slobodu od ropstva; sloboda od može dovesti do slobode za novi život bez idolatrije. Ali kako ne postoje čudotvorne promjene srca, svaka generacija može učiniti samo jedan korak. Oni koji su patili i počeli revoluciju, ne mogu prijeći mimo  ograničenja  svoje  prošlo sti. Samo oni, koji nisu rođeni u ropstvu, mogu uspjeti u os tvarenju obećane zemlje.

Mojsijeva smrt se može izričito objasniti još jednim fak torom. Bog mu prigovara »što ste mi se iznevjerili« i »niste očitovali moju svetost« kada je stvorio vodu u pustinji Sin (Pnz. 32:51—52). Prorok, koji je samo na čas  dopustio  da bude u središtu pažnje, pokazuje da nije  spreman  biti  vo đom u slobodi, već  samo do slobode. Na njegovu  položaju zamijeniti će ga Jošua.

Preostali dio Starog zavjeta sadrži  izvještaj  o  neuspjehu tog zadatak. Nakon upotrebe nemilosrdne sile, kako bi se ri ješili onečišćenja uslijed idolatrije, Hebreji se svejedno punim srcem opet priklanjaju idolima, prikrivajući svoje ponašanje zadržavanjem svetih starih naziva. Možda im drugo i nije preostalo radi učinka neljudskog fanatizma kojeg su ispoljili prilikom osvajanja Kanaana. Jesu li mogli postati »sveti lju di« nakon nemilosrdnog ubijanja ljudi, žena i djece, u svrhu zaštite od idolatrije? Ako  je  ova neljudskost  bila  potrebna da bi spasili svoju vjeru, onda im je svejedno bilo suđeno da ponovo padnu u idolatriju, a okrutnost koju su pokazali u ra tovanju bila je bez svrhe.

Prva je revolucija propala. Dok su u Egiptu Hebreji bili štovatelji idola i robovi u tuđoj zemlji, u Kanaanu su štovate lji idola u svojoj zemlji. Jedina je razlika što su bar politički bili slobodni. Ali i ta je sloboda kratko trajala. Nakon nekoli ko stoljeća opet su bili podvrgnuti volji stranih osvajača i os tali su bez  moći slijedećih  dvadeset pet stoljeća svoje povi jesti.

Da li je zato revolucija završila porazom? Je li nova idolat rija i nemilosrdni nacionalizam u osvojenoj zemlji značio kraj stremljenju k slobodi? Je li hrpa starog kamenja u Jeruzale mu sve što je ostalo od veličanstvenog pokušaja da se sagradi sveti grad?

Moglo se tako dogoditi, ali desilo se drugačije. Ideju o Jed nom koji voli istinu i pravdu ali čija je ljubav veća od nje gove pravednosti, ideju da čovjek treba naći svoj cilj postaju ći puno ljudsko biće prenosili su dalje vizionari — proroci. Njihova se učenja doimlju duboko, jer ih je povijest iznijela na površinu. Svjetovna je moć, koja je  dosegla vrhunac pod Solomonom, propala nakon nekoliko stoljeća i  nikada  se više nije obnovila u punom sjaju. Povijest opravdava one ko ji govore istinu a ne one koji vladaju. Nakon neuspjeha pr vog proroka, Mojsija, novi su proroci nastavili njegovo dje lo, produbili i razjasnili njegove ideje i razvili shvaćanje po vijesti koje je (iako su njegove klice niknule u ranijem pe riodu) procvjetalo tek u proročkoj literaturi, u ideji o mesi janskom dobu, ikoja je imala duboki utjecaj ne samo na ra zvoj židovske povijesti, već i na razvoj cijelog svijeta, najpri je u vidu kršćanstva a zatim u svjetovnom obliku, socijaliz mu, premda su i kršćanstvo i socijalizam u svom institucio naliziranom obliku iskrivili originalnu viziju.