POGLAVLJE 5

POISTOVJEĆIVANJE

Ako se poistovjetite s nečim što niste, izražavate svoj ego. Ego znači da ste se poistovjetili s nečim što niste. Štogod čovjek jest, ne treba se ni s kim poistovjećivati. Nije potrebno da se poistovjetite s onim što već jeste.

Dakle, kadgod postoji neko poistovjećivanje, to znači da se poistovjećujete s nekim drugim koji vi niste. Čovjek se može poistovjetiti s tijelom, s umom. Ali onog časa kad to učinite, izgubljeni ste za sebe. To je egoizam. Tako se stvara ego i tako se on kristalizira.

Kadgod potvrdite ja, identificirali ste se s nekim - s nekim imenom, nekim likom, tijelom, s nekom prošlošću, s umom, s mislima, sjećanjima. Postoji duboko poistovjećivanje, samo tada možete dodati ja. Ako se ne poistovjetite ni s kim drugim, ako možete ostati onakvi kakvi jeste, ne morate reći ja, jer ja nestaje. Ja znači identitet. Identitet je osnova ropstva.Poistovjetite se i završit ćete u zatvoru.

I samo vaše poistovjećivanje postat će vaš zatvor. Nemojte se ni s kim poistovjećivati, ostanite ono što jeste. To je sloboda! Egoizam je ropstvo. Kad ste bez ega, vi ste na slobodi. A egoizam nije ništa drugo nego poistovjećivanje s onim što vi niste.  Na primjer, svi se poistovjećujete s imenom, a svi ste rođeni bez imena. Tada ime postaje tako važno da čovjek umire zbog svoga imena.

Što je ime? Onoga časa kad se poistovjetite s imenom, ime gubi svoju važnost. A svi su rođeni bez imena, svi su rođeni bezimeni. Ili ako pogledate lik, svatko se poistovjećuje s vlastitim likom. Svakog dana stojite pred vlastitim zrcalom. I što vidite? Sebe? Ne, nikako! Zrcalo ne može odraziti vas, ono odražava samo lik s kojim ste se poistovjetili.

Ali ljudski um je tako glup, svakog se dana lik stalno mijenja, ali vi nikad ne gubite

iluziju.

Kad ste bili dijete, kakav je bio vaš lik? Kad ste bili u majčinoj utrobi, kakav ste lik imali? Dok ste bili u roditeljskom sjemenu, koji ste lik imali? Možete li prepoznati - ako se slika proizvede za vas - jaje u utrobi vaše majke? Možete li se prepoznati i reći: "To sam ja." Ali morate se identificirati s ovim jajetom negdje u prošlosti. Bili ste rođeni i ako bi se proizveo vaš prvi plač, hoćete li se moći prepoznati i reći: "Da, to je moj plač." Ne, ali bio je vaš i morali ste se poistovjetiti s njim.

Kad bi se umirućem čovjeku pokazao album s njegovim likom koji se stalno mijenja - postoji neki kontinuitet, ali ipak, svakog se trenutka sve mijenja... Tijelo se potpuno mijenja.

Svakim sedam godina ništa ne ostaje isto, ni jedna stanica nije ista. A ipak, ipak mislimo: "To je moj lik, to sam ja." A svijest je bezoblična. Lik je samo nešto izvanjsko, nešto što se nastavlja mijenjati i stalno se mijenja... upravo kao odjeća.

To poistovjećivanje je egoizam. Ako se ne poistovjećujete ni s kim - s imenom ili likom ili bilo čim drugim - gdje je tada egoizam? Vi jeste, a ipak niste. Tada ste u svojoj potpunoj čistoći, ali bez egoizma. Stoga je Buddha sebstvo nazvao ne-sebstvo, on je to nazvao anata anatma. On je rekao: "Nema egoizma, zato se ne možete nazvati čak ni atman. Ne možete se nazvati ni ja jer ja ne postoji. Postoji čisto postojanje." To čisto postojanje je sloboda. (21)

To si ti, Poglavlje 3

Katkad, kad se pojave tamne strane moga uma, to me zaista prestraši. Vrlo mi je teško prihvatiti da su one samo suprotnost svijetlih strana. Osjećam se prljavo i krivim, osjećam se nevrijednim. Želio bih se suočiti sa svim facetama moga uma i prihvatiti ih jer čujem da često kažete kako je prihvaćanje uvjet da se transcendira um. Možete li, molim vas, reći nešto o prihvaćanju?

Osnovna stvar koju treba razumjeti jest da vi niste um, ni svijetli ni tamni. Ako se suočite s prekrasnim dijelom tada je nemoguće da to isto ne učinite i s ružnim dijelom. To su dvije strane istog novčića. Možete ga imati cijelog, ili ga cijelog možete baciti, ali ne možete ga prepoloviti.

A sva nevolja čovjekova jest da on želi odabrati ono što izgleda prekrasno, svijetlo. On želi samo srebrne obrube oblaka, ostavljajući za sobom taman oblak. Ali ne zna da srebrni obrubi ne mogu postojati bez tamnog oblaka koji je apsolutno potrebna pozadina na kojoj se može vidjeti srebrni obrub.

Ako ne želite to učiniti, znači da um postoji, da on ima svoju tamnu stranu i svijetlu stranu - pa što onda? Kakve to ima veze s vama? Zašto biste se vi trebali brinuti zbog toga?

Onog časa kad ništa ne želite, sve brige nestaju. Vi velikodušno prihvaćate da tako um hoće, da je to priroda uma - a to nije vaš problem jer vi niste um. Da ste um, ne bi uopće

bilo problema. Tko bi onda nešto želio i mislio transcendirati?

I tko bi onda nešto pokušao prihvatiti i razumjeti prihvaćanje?

Vi ste odvojeni, posve odvojeni od uma. Vi ste samo svjedok i ništa drugo.

Vi ste promatrač koji se poistovjećuje sa svime što otkrije da je ugodno - i zaboravlja da iza toga, poput sjene, dolaze neugodne stvari. Vas ne brine ugodna strana - ona vas

veseli. Nevolja se javlja kad se dokaže da postoji suprotnost - tada ste rastrgani.

Ali vi ste počeli cijelu tu nevolju. Budući da ste pali kao svjedok, počeli ste se poistovjećivati Biblijska priča o padu samo je fikcija. Ali ovo je doista pad. Niste uspjeli biti svjedok pa ste se počeli identificirati s nečim i tako ste izgubili svoje mjesto svjedoka.

Pokušajte samo jednom: neka um bude što god želi. Zapamtite, vi niste um. I vrlo ćete se iznenaditi. Kako se sve manje poistovjećujete, um postaje sve slabiji jer njegova moć nastaje zbog vašeg poistovjećivanja, on siše vašu krv. Ali kad vi stojite po strani, kad se udaljite, i um se počne povlačiti.

Onog dana kad se prestanete poistovjećivati s umom čak i za trenutak, to je otkriće, um jednostavno umire, njega više nema. Ondje gdje je postojao tako puni um, gdje je bio neprestano, svakodnevno kad ste šetali ili spavali - iznenada ga više nema. Osvrćete se svuda oko sebe, svuda je praznina, ničega nema.

A s umom nestaje i vaše osobnosti. Tada postoji samo jedna kvaliteta svijesti u kojoj nema ja. U najboljem slučaju možete to nazvati nešto kao osjećaj postojanja, (ja jesam) ali taj osjećaj nije ja. Još točnije rečeno, u tom postojanju ja jesam ipak postoji sjenka osjećaja za ja. U trenutku kad spoznate to načelo postojanja (ono jest), postojanje postaje univerzalno.

S nestankom uma nestaje i vaše osobnosti. I tako mnogo stvari nestaje, stvari koje su vam važne, zbog kojih se brinete. Vi ste ih pokušavali riješiti, a one su postajale sve kompliciranije, sve je postalo problem, zbunjenost, izgledalo je da izlaz ne postoji.

Podsjećam vas na priču o oslobođenoj guski. Radi se o umu i vašem načelu postojanja

(ti jesi).

Učitelj je rekao učeniku da meditira... Malu gusku stavili su u bocu, hranili je i tovili. Guska je postajala sve većom, ispunila je cijelu bocu. Sada je prevelika i ne može izići kroz otvor boce. Otvor je premalen. Pitanje je kako izvući gusku, a da ne uništite bocu niti ubijete gusku.

Tu se čovjek počne kolebati.

Što možete učiniti? Guska je prevelika, ne možete je izvaditi ako ne razbijete bocu, ali to nije dopušteno. Ili je morate izvući tako da je ubijete. Tada vam neće biti važno je li ona živa ili ne. Ni to nije dopušteno.

Učenik razmišlja o tom svakog dana, no ne nalazi nikakvo rješenje, misli ovo i ono - ali zapravo ne postoji nikakav način da to riješi. Umoran, posve iscrpljen, javlja se iznenadno rješenje... najednom je shvatio da učitelja ne zanima ni boca ni guska. One mora da predstavljaju nešto posve drugo. Boca je um, a vi ste guska... To je moguće zamisliti kad ste svjedok. Kad niste u umu, vi se počnete poistovjećivati s njim tako mnogo da počnete osjećati da ste u umu.

Učenik otrči učitelju da kaže kako je guska oslobođena. A učitelj odgovori: "Shvatio si. Sada isključi um. Nikad nije ni bio uključen."

Ako se i dalje nastavite boriti s guskom i bocom, nema načina da riješite tu zagonetku. Učenik je shvatio da "zagonetka mora predstavljati nešto drugo, inače mu je učitelj ne bi zadao. A što to može biti?" jer cijeli posao između učenika i učitelja odnosio se na um i

svijest.

Svijest je guska koja nije u boci uma. Ali vi vjerujete da je guska u boci i svakog pitate kako da iziđe. I ima glupana koji će vam raznim tehnikama pomoći da iziđe. Ja ih zovem idiotima jer sve to nisu uopće razumjeli.

Guska je vani, nikad nije ni bila unutra i zato se ne postavlja pitanje kako je izvući iz

boce.

Um  je  samo  procesija  misli  koje  prolaze  pred  vama  na  ekranu  mozga.  Vi  ste

promatrač. Ali vi se počnete poistovjećivati s lijepim stvarima - sve je to podmićivanje. I

kad vas jednom zahvate lijepe stvari, zahvatit će vas i ružne stvari jer um ne može

postojati bez dualnosti.

Svijest ne postoji s dualnosti, a um ne može postojati bez dualnosti. Svijest je nedualna, um je dualan.

Zato samo promatrajte. Ja vas ne učim nikakvim rješenjima. Ja vas učim jednom

rješenju:

Samo se malo povucite i promatrajte.

Napravite odmak između vas i vašeg uma.

Bez obzira na to je li on dobar, lijep, ukusan, da li nešto u čemu biste voljeli pobliže uživati, ili je ružan - ostanite što je moguće dalje. Gledajte na njega kao na film. Ali ljudi se poistovjećuju čak i s filmovima.

Kad sam bio mlad, gledao sam... (već dugo nisam vidio nijedan film) Ali vidio sam ljude kako plaču, kako im suze teku - a ništa se ne događa. Dobro je da je u kino dvoranama mrak. To spašava ljude da se ne osjećaju zbunjenima. Obično bih pitao oca: "Jesi li vidio? Momak pokraj tebe je plakao." On odgovara: "Cijela dvorana je plakala.

Scena je bila tako..."

Ja sam rekao: "Ali to je ekran i ništa drugo. Nitko nije ubijen, nikakva se tragedija nije dogodila. Bila je to samo projekcija filma, samo slike koje su se pokretale na ekranu. Ljudi se smiju, ljudi plaču, tri sata oni su gotovo izgubljeni. Oni postaju dio filma, poistovjećuju se s nekim karakterom."

Otac mi je rekao: "Ako postavljaš pitanje o reakcijama ljudi, ne možeš uživati u filmu."

Odgovorio sam mu: "Mogu uživati u filmu, ali ne želim plakati. Ne vidim nikakva zadovoljstva u tomu. Film gledam kao film, ali ne želim biti dio njega. Svi su ovi ljudi postali dio njega."

Vi se poistovjećujete sa svačim. Ljudi se poistovjećuju s osobama i tako sebi stvaraju nevolje. Poistovjećuju se sa stvarima, a tada su nezadovoljni ako nešto nedostaje.

Poistovjećivanje je glavni uzrok vaše nevolje. A svako poistovjećivanje je poistovjećivanje s umom.

Samo stanite u stranu, pustite da um prođe.

I uskoro ćete moći vidjeti da uopće nema problema -guska je vani. Ne morate razbiti bocu, niti ubiti gusku. (22)

Iznad psihologije, Poglavlje 19

Kako se najbolje odnositi prema strahu? On na mene djeluje različito... katkad se javlja kao nejasan nemir ili kao grčevi u želucu, kao vrtoglava panika, kao da svijet nestaje. Odakle strah nastaje i kamo nestaje?

To je isto pitanje na koje sam već odgovorio. Svi vaši strah ovi su sporedni proizvod poistovjećivanja.

Vi volite neku ženu, a s ljubavlju, na istom polju, javlja se i strah: ona vas može ostaviti. Već je nekoga ostavila i došla k vama. Nešto se dogodilo prije, možda će to i vama učiniti.

Javlja se strah, osjećate grčeve u želucu. Previše ste vezani.

Ne možete shvatiti jednu činjenicu: došli ste sami na svijet, bili ste ovdje i jučer bez ove žene i bili ste savršeno dobro, bez grčeva u želucu. Vi znate kako biti bez nje, vi ćete moći biti bez nje.

Bojite se da se stvari mogu promijeniti sutra... Netko može umrijeti, vi možete bankrotirati, vaš posao može propasti. Tisuću i jedna stvar može se promijeniti. Opterećeni ste strahovima, a nijedan od njih nije osnovan - jer i jučer ste bili nepotrebno puni svih tih strahova. Stvari su se mogle promijeniti, ali vi ste još uvijek živi. A čovjek ima silnu sposobnost da se prilagodi svakoj situaciji.

Kaže se da samo čovjek i žohari imaju tu golemu sposobnost prilagođavanja. Zato, gdje god ima čovjeka, ima i žohara, a gdje god ima žohara, naći ćete i čovjeka. Oni idu zajedno, oni su slični. Čak i na vrlo udaljenim mjestima, kao što su Sjeverni i Južni pol... Kad je čovjek putovao na ta mjesta, iznenada je otkrio da je poveo sa sobom i žohare. Oni su bili savršeno zdravi i živi, imali su i sposobnost razmnožavanja.

Ako se samo osvrnete po Zemlji vidjet ćete - čovjek živi u tisućama različitih klimatskih uvjeta, geografskih situacija, političkih i društvenih situacija, religioznih situacija, ali on uspijeva živjeti. I živio je tako stoljećima... stvari se mijenjaju, a čovjek se i dalje prilagođava.

Nema se čega bojati. Čak ako svijet propadne, što onda? I vi ćete propasti s njim. Mislite li da ćete ostati na otoku, a cijeli svijet će propadati, ostavljajući vas same? Ne brinite se. Imat ćete bar nekoliko žohara sa sobom.

Kakav problem nastaje ako svijet propadne? To su me pitali mnogo puta. U čemu je problem? Ako propadne, propast će. Neće biti problema jer nas neće biti ovdje, mi ćemo propasti s njim i neće biti nikoga da se brine zbog toga. To će biti zaista najveća sloboda od straha.

Kad je kraj svijeta, znači da je kraj svim problemima. Kraj svim uznemirenostima,

nema više grčeva u želucu. Ja ne vidim nikakav problem. Ali znam da su svi puni straha.

No pitanje je isto: strah je dio uma. Um je kukavica i mora biti kukavica jer nije stvaran - prazan je i šupalj i boji se svega, i zapravo se boji da jednog dana ne postane toga svjestan. To će doista biti kraj svijeta.

Nije kraj svijeta glavni strah uma, već je to vaša svijest, vaš dolazak do stanja meditacije kad um mora nestati. Taj strah drži ljude daleko od meditacije, pretvara ih u neprijatelje ljudi kao što sam ja, koji pokušavaju proširiti nešto od meditacije, jedan način svijesti i svjedočenja. Oni osjećaju otpor prema meni, i to ne bez razloga. Njihov strah

ima dobre temelje.

Ljudi možda nisu svjesni toga, ali njihov um se stvarno boji približiti bilo čemu što može stvoriti više svijesti. To će biti početak kraja uma. To će biti smrt uma.

Ali vi se ne morate bojati. Smrt uma bit će vaše ponovno rođenje, početak vašega stvarnog života. Trebali biste biti sretni, trebali biste se veseliti smrti uma jer ništa nije veća sloboda. Ništa vam drugo ne može dati krila da poletite na nebo, ništa drugo ne može učiniti da cijelo nebo bude vaše.

Um je zatvor.

Svijest je izlazak iz zatvora. Ili shvaćanje da nikad niste ni bili u zatvoru. Samo ste

mislili da ste bili u zatvoru. Svi strahovi nestaju.

I ja živim u istom svijetu, ali nikad nisam ni na čas osjetio nikakav strah jer ništa mi se ne može oduzeti. Mogu biti ubijen - ali ja ću vidjeti kako se to događa, dakle ono što će biti ubijeno, to neće biti moja svijest.

Najveće otkriće u životu, najdragocjenije blago je svijest. Bez nje morate biti u mraku, puni strahova. I stvarat ćete nove strahove - nema im kraja. Živjet ćete u strahu, umrijet ćete u strahu i nikad nećete moći okusiti ništa od slobode. A sve vrijeme imali ste mogućnost, svakog trenutka mogli ste je zahtijevati, ali nikad to niste učinili. Vi ste odgovorni za to. (23)

Iznad psihologije, Poglavlje 19