POGOVOR

Ne treba ni reći da će neka mišljenja koja smo podastrli u pret­hodnom poglavlju biti obilježena kao »pseudo-psihološke br­ljarije New Age-a«. Možda će se takva kritika odnositi i na

knjigu u cjelini. To je, naravno, jedna od olakih fraza kojima se raz­ meću uobraženi nazovi-stručnjaci, kritičari i komentatori kako bi oduzeli svaku vrijednost onome što se suprotstavlja njihovom skep­ tičnom racionalizmu. Smatrati jednu od najdrevnijih filozofskih izre­ ka »Čovječe, spoznaj samoga sebe« New Age-om, znači svjesno za­ nemariti neke činjenice.

Naravno, danas doista postoji čitavo more besmislica i toliko ap­ surdne retorike da bi se s punim pravom mogle nazvati »brbljarija­ ma«. Kao što smo ranije istaknuli, postoji čitavo mnoštvo kultova, sekti, disciplina i terapija koje nude brza rješenja za krizu smisla, ko­ ja proizlazi iz fragmentacije znanja. I suviše je prisutna cinična ek­ sploatacija ljudske težnje za pronalaženjem nečega čemu bi čovjek mogao pokloniti svoje povjerenje i vjeru.

No, u svemu tome nedostaje diskriminacije, uvida, erudicije i razboritosti, sposobnosti da se ono doista vrijedno razdvoji od spo­ rednog i nebitnog. Među onima koji utječu na formuliranje javnog mnijenja, malo je onih koji posjeduju te kvalitete. Upravo bi se oni trebali osvrnuti na jednu dimenziju faustovskog sporazuma koja do sada nije razmatrana.

Kada se u Goetheovoj drami u stihu Mefistofeles prvi puta poja­ vio i predstavio se Faustu, učinio je to riječima. »Ich bin der Geist der stets verneint.« Na njemačkom, Geist znači »duh«, iako u ovom slu­ čaju znači i »princip«. Verneint dolazi iz infinitiva vernichten, što zna­ či »nijekati« ili »poricati«. Đavolova se izjava, stoga, može prevesti:

»Ja sam duh (ili princip) koji sve niječe (ili poriče)«. Drugim riječima, Mefistofeles se predstavio u dijaboličnoj tradiciji »neprestanog ni­ jekanja«. No, vernichten ima mnogo zlokobnije i mnogo destruktivni-

je konotacije. Kao što je moguće zaključiti iz kasnijih Mefistofe- lesovih riječi i djela, njegovo je »nijekanje« više od pukog odricanja ili odbijanja. Ono za sobom povlači aktivnu snagu od koje se sve ježi i dršće pod snažnim naletom ledeno hladnog demonskog smijeha.

U krajnjoj liniji, Mefistofeles utjelovljuje »grijeh intelektualnog ponosa«, koji mu je kršćanska tradicija uvijek pripisivala, nazivajući ga Luciferom, jednim od njegovih mnogih imena. No, pojam »inte­ lektualnog ponosa« u sebi sadrži mnogo više. On implicira neiz­ mjerni ponor nihilizma, nevjerice spram svega osim vlastite pameti i snalažljivosti. On u sebi uključuje potpuno odvajanje od svega ljud­ skog, od svega toplog i vibrirajućeg i tome svojstvenu hladnu distan- ciranost, frigidnu i sterilnu poput svemirskih prostranstava. Taj Ma­ hal oholi, cinični, prijezrivi i podrugljivi smijeh svojim stravičnim dahom smrzava sve oko sebe. Ljubav, čast, ljepota, iskrenost, dos­ tojanstvo, plemenitost - sve ono što je najvrijedmje i najljudskije - taj smijeh besramno obešćašćuje. Usvoji li tko tako nečovječnu dis- tanciranost, mogao bi se smijati svemu. Mogao bi čak i strahote Au- schwitza svesti na razinu farse. To, međutim, nadilazi granice takoz­ vanog »crnog humora«, koji barem izaziva zaprepaštenje te u sebi sadrži element inteligentne satire. Naprotiv, smijeh je to koji proi­ zlazi iz krajnje i najhladnije indiferentnosti, duhovnog i moralnog dna i očaja.

Upravo se u takvom duhu nadmoćnog i prijezrivog omalovaža­ vanja mnogi razmahuju izrazima poput »pseudopsihološke brbljarije New Agea«. To najčešće čine upravo oni komentatori koji i sami vjeruju u ustanovljene istine iz druge ruke, ili, pak, ni u što drugo do li u vlastitu pamet.  Svaki ozbiljni pokušaj sučeljavanja sa samim sobom, svako ozbiljno nastojanje ka samousavršavanju i samospoz- naji izvrgnuto je ruglu. Svaka težnja za prodiranjem u suštinu stvari smatra se odrazom egocentričnog prkosa.

Koliko god se »New Age« istraživač činio luckastim i lakovjer­ nim, sam proces »traganja« svjedoči o nečemu suštinski pozitivnom i hvalevrijednom. Ako ništa drugo, ono ukazuje na želju za učenjem, znanjem, usavršavanjem i promjenom. Ono odražava težnju ka »ne­ čem boljem«. Takve su težnje, koliko god nerazborite i naivne bile, u svakom slučaju poželjnije od uštogljene samodovoljnosti, koja se, ukopana u sigurnost predrasuda, uzdržava od svakog izazova kre­ ativnosti.

Istina je, međutim, da svatko, prema toliko razvikanom klišeu,

»ima pravo na svoje mišljenje«. No, svaki čvrsti stav mora na neki način biti potkrijepljen. Malo je ciničnih koji za svoj podsmjeh imaju pokriće. Ukoliko je pojedinac nedovoljno informiran, njegovo se mišljenje uopće ne može smatrati mišljenjem, već pukom predrasu­ dom.

Hermes Trismegistus-  Tri Puta NajveCi«- misti ni ucrtelj imag, kakvim

gaje prikazi.vala renesansa. Mozaik iz kasnog petnaestog stoljeca, katedrala u Sieni.

That, egipatski bog Mjeseca s glavom ibisa, bog manja, bozanski

glasnik, izumitelj magije i pisma, stoji pred bogom Ra. Grci su Thota edna avali s Hermesom. Knji.Znica njegovog hrama u Hermopolisu bila je  uvena po djelima o magiji i egipatskoj povijesti.

Papirus iz Tebe, oko 950.g.pr.Kr.

Thot biljezi rezultate Anubisova vaganja srca

UlTIIloga u Dvoranam a Pravde.

Iz »Knjige mrtvih«, Teba, oko 1100. god. pr. Kr.

Dr. John Dee, elizabetinski mag, u šezdeset i sedmoj godini života, portret iz 1594.

Bio je vrsni poznavatelj teologije, filozofije, matematike, zemljopisa,

znanosti, kriptografije i magije.

Magični voštani pečat, kojeg je izradio dr. John Dee. Danas se nalazi u Britanskom muzeju.

Hermetički filozof: alkemičar, kabalist, čarobnjak i glazbenik.

Na stropu se nalazi natpis: »Bez božanskoga nadahnuća nitko nije velik«.

Iz djela Heinricha Khunratha naslovljenog

»Amphiteatrum sapientiae aeternae« iz 1609. godine.

                             

              

Monokord« hermeti kog ftlozofa Roberta Fludda, koji simbolizira glazbenu harmoniju svemira.

Iz njegova djela >>Utri.usque

cosmi...historia«, iz 1617. godine.

Hermetički filozof slijedi stope prirode: »Neka priroda, razum, iskustvo i knjige budu alkemičarev vodič, štap, naočale i svjetiljka«. Iz djela »Atalanta Fugiens«, rozenkrojcera Michaela Maiera, iz 1617. godine.

Geometrija i božanske proporcije s pridruženim uglazbljenim epigramom.

Iz »Atalanta Fugiens«, Michaela Maiera, 1617.

Koledž rozikrucijanskoga Bratstva: sa strane, na ulazu, nalaze se ruža i križ. To je nevidljivo bratstvo čija kretanja vodi Božja ruka. Iz djela »Speculum Sophicum Rhodo-Stauroticum«, 1618. godine.

»Proljeće« Sandra Botticellija. Danas se nalazi u galeriji Uffizi, u Firenci.

Ova je slika magijski talisman koji je trebao izazvati izravan učinak na gledatelja i privući božanski duh Venere.

Dr Faust u magičnom krugu priziva Đavla. Naslovnica knjige

»Doktor Faust« (»Doctor Faustus«) Christophera Marlowea iz 1620.g.

Obasjani Duhom Svetim, Bog Otac i Bog Sin sjede, dok im stopala počivaju na savršenoj kocki: »La Gloria«, freska Luce Cambiasa iz šesnaestoga stoljeća.. Nalazi se u palači Escorial u Španjolskoj.

»Melancholia«, bakrorez Albrechta Diirera iz 1514. godine, nadahnut citatom iz Agrippine »De occulta philosophia«,

prema kojemu Saturnov dar melankolije vodi do mudrosti i otkrivenja.

Shematski prikaz ljudskih proporcija Leonarda da Vincija.

Heinrich Cornelius Agrippa: shematski prikaz ljudskih proporcija

(iz njegove knjige

»De occulta philosophia«, 1533).

Robert Fludd: shematski prikaz ljudskih proporcija (iz njegova djela

»Utriusque cosmi...historia«, 1617).

Crtež Francesca Giorgija: ljudske proporcije u harmoničnom odnosu s nacrtom buduće crkve.

Crkva S. Maria della Consolazione, Todi, Italija: centralno planirana crkva, koja, umjesto križa, slijedi oblik kruga, simbola Božanstvenosti.

Pogled na kupolu S. Eligio degli Orefici u Rimu, ukazuje na centralnu kružnu geometriju.

Leonardo da Vinci: nacrt crkve utemeljen na kružnoj geometriji.

 

Leyton Grange, Essex, 1740.: centralno planirani geometrijski vrt,

koji oblikuje magijsko jedinstvo s kućom; kuća i vrt slijede harmonične proporcije.

Kroćenje divlje prirode: u Badmintonu geometrija zrači iz središnjeg fokusa u okolinu, u magijskom pokušaju da njome ovlada.

Bakrorez iz 1720. godine.

Zamak Heidelberg prema dizajnu Solomona de Causa, bliskog prijatelja Iniga Jonesa. Ovaj je zamak bio središte aktivnog rozikrucijanskog dvora, sve dok ga 1620. godine nije uništila habsburška vojska.

Jedan od automata koje je osmislio Solomon de Caus za heidelberške vrtove. Iz njegova

»Les Raisons des Forces Mouvantes«, 1623.

 

Ulazu amfiteatar

jecnoga

manja. Rozikruci­ j anski

bakrorez

iz

»Ampbi­

theatnun sapientiae aetemae«, kojuje , 1609.g,

objavio Heinrich Khunrath. Druga polovica nadrugoj strani.