Dok ljudska bića rastu u disciplini, ljubavi i životnom iskustvu, njihovo razumijevanje svijeta i njihovog mjesta u njemu raste brzo i prirodnim tokom. Nasuprot tome, ako ne rastu kroz disciplinu, ljubav i životno iskustvo, onda ne raste ni njihovo razumijevanje. Dakle, među pripadnicima ljudske rase postoji nevjerojatna šarolikost u širini i sofistikaciji razumijevanja života.

Ovo razumijevanje je naša religija. Budući da svatko od nas ima neko razumijevanje - nekakav pogled na svijet, bez obzira koliko ograničen, primitivan ili netočan on bio - svatko ima religiju. Ova činjenica, nažalost nedovoljno prepoznata, od velike je važnosti: svatko ima religiju.

Vjerujem kako smo skloni suviše usko definirati religiju. Prevladava mišljenje kako religija mora uključivati vjeru u Boga, neke ritualne prakse, ili pak pripadanje određenoj grupi štovalaca. Skloni smo reći za onoga tko ne ide u crkvu ili ne vjeruje u superiorno biće kako takva osoba nije religiozna. Čuo sam i učene ljude kako govore: "Budizam zapravo nije religija", ili "Unitaristi su izopćili religiju iz svoje vjere" ili "Misticizam je više filozofija nego religija". Obično težimo sagledavati religiju kao nešto monolitno, iz jednog komada, a potom smo, zbog takvog pojednostavljenog koncepta, zbunjeni kako sasvim različiti ljudi sebe nazivaju kršćanima ili Židovima. Zbunjeni smo i kad jedan ateist ima daleko razvijeniji osjećaj za kršćansku moralnost, nego katolici koji rutinski prisustvuju misama.

Nadgledajući rad drugih psihoterapeuta rutinski primjećujem kako vrlo malo, ako i uopće, posvećuju pažnju pogledima na svijet svojih pacijenata. Postoji nekoliko razloga za ovo, a među njima je i shvaćanje da ako pacijenti sebe ne smatraju religioznima, onima koji ne vjeruju u Boga i ne idu u crkvu, tada su jednostavno nereligiozni te prema tome nema potrebe za daljnjim ispitivanjem. Međutim, činjenica jest kako svatko ima eksplicitne ili implicitne zamisli i vjerovanja o suštinskoj prirodi svijeta. Doživljavaju li pacijenti univerzum u osnovi kaotičnim i besmislenim te im se čini jedino razumno, ukaže li im se prilika, ugrabiti sva dostupna zadovoljstva? Shvaćaju li svijet kao mjesto gdje jači proždire slabijeg, gdje je nemilosrdnost nužna za opstanak? Iti ga vide kao ugodno mjesto gdje uvijek iskrsne nešto lijepo i gdje ne treba strahovati za svoju budućnost? Ili kao mjesto koje im mora osigurati uvjete za život, bez obzira kako se oni ponašali? Možda ga doživljavaju kao univerzum strogih zakona u kojem će biti kažnjeni i odbačeni ukoliko imalo skrenu s puta? Ovo su sve pogledi na svijet koje imaju razni ljudi. Prije ili kasnije, tijekom psihoterapije, većina terapeuta spoznaje kako pacijent gleda na svijet, ali ako se terapeut potrudi to doznati, bit će to prije, a ne kasnije. Ovakva spoznaja je ključna za terapeuta jer je pacijentov pogled na svijet suštinski dio njegovog problema, a poboljšanje njegova pogleda na svijet neophodna je za izlječenje. Zbog toga govorim onima koje nadgledam: "Otkrijte pacijentovu religiju, čak i onda kad kaže da nije religiozan."

Obično je čovjekova religija ili pogled na svijet u najboljem slučaju samo djelomično svjesna. Pacijenti su uglavnom nesvjesni svog stanovišta, a katkad misle kako su na neki način religiozni, dok su zapravo opsjednuti sasvim nečim drugim. Stevvart, uspješan industrijski inženjer, postao je depresivan u svojim srednjim godinama. Usprkos poslovnim uspjesima i činjenici kako je bio uzoran suprug i otac, osjećao se bezvrijednim pa čak i zlim. "Svijet bi bio bolji da sam ja mrtav," rekao je. Doista je tako i mislio. Stevvart je dva put pokušao počiniti samoubojstvo. Nikakva realna uvjeravanja nisu mogla potisnuti njegovu nerealnu sliku o sebi kao beskorisnoj osobi. Uz uobičajene simptome ozbiljne depresije, kao što su nesanica i uznemirenost, vrlo je teško gutao hranu. "Ne samo da mi je hrana neukusna," rekao je, "i to je problem, ali pored toga imam osjećaj kao da mi je oštrica noža u grlu i ne dopušta mi progutati ništa osim tekućine." Specijalistički rendgenski pregled pokazao je kao ne postoji nikakav fizički uzrok za ovakvo stanje. Stevvart je bio sasvim eksplicitan u odnosu na religiju. "Ja sam ateist, jasno i jednostavno," izjavio je. "Znanstvenik sam i jedino u što vjerujem jest ono što mogu vidjeti i dotaknuti. Vjerojatno bi bilo bolje kad bih vjerovao u dragog Boga punog ljubavi, ali iskreno, ne mogu provariti takve besmislice. U djetinjstvu mi je bilo toga preko glave i drago mi je da je to prošlost." Stewart je odrastao u maloj zajednici na Srednjem zapadu, bio je sin strogog fundamentalističkog propovjednika i jednako krute majke te je prvom prilikom napustio kuću i crkvu.

Nakon nekoliko mjeseci tretmana, Stewart mi je ispričao slijedeći san: "Bilo je to u kući mog djetinjstva, u Minnesoti. Bio sam još uvijek kao dječak koji je tamo živio, a ipak sam znao da sam u sadašnjim godinama. Bila je noć. Neki čovjek je ušao u kuću. Htio nam je prerezati vratove. Nikad prije nisam vidio tog čovjeka, ali sam začudo znao tko je on. Bio je to otac djevojke s kojom sam nekoliko puta izašao u srednjoj školi. To je bilo sve. Nema zaključka. Jednostavno sam se probudio uplašen, znajući da nas je taj čovjek htio ubiti."

Zamolio sam ga da mi ispriča sve o tom čovjeku iz sna. "Zbilja nemam što reći," odgovorio je. "Nikad ga nisam upoznao. Samo sam izlazio nekoliko puta s njegovom kćeri, zapravo nisu to bili niti pravi izlasci, već bih je samo dopratio do kuće nakon mise. Istina, prilikom jedne takve šetnje poljubio sam je iza grmlja." Tu se Stewart nervozno nasmijao i nastavio:

"U snu sam imao osjećaj kako nikad nisam vidio njenog oca, iako sam znao tko je on. Zapravo u stvarnom životu sam ga vidio iz daljine. Bio je šef željezničkog kolodvora. Povremeno bih otišao na kolodvor i promatrao vlakove i tada bih ga vidio."

Nešto mi je kliknulo u mozgu. I sam sam za ljetnih popodneva, kao dijete, znao promatrati vlakove kako prolaze. Kolodvor je bio mjesto akcije, a šef kolodvora redatelj. On je poznavao udaljena mjesta iz kojih su veliki vlakovi dolazili u naš mali gradić i mjesta kamo su odlazili. Znao je koji će se vlak zaustaviti, a koji će samo protutnjati tresući zemlju u prolazu. Radio je sa prekidačima i signalima. Primao je poštu i slao je, a ako nije radio sve te divne stvari, sjedio je u uredu i radio joj ljepši posao - tipkao na magičnoj maloj tipkovnici misteriozan ritmički jezik, odašiljući poruke u cijeli vanjski svijet.

"Stewarte," počeo sam, "rekao si mi da si ateist i ja ti vjerujem. Dio tvog uma vjeruje kako Bog ne postoji, ali počinjem sumnjati kako drugi dio tvog uma zapravo vjeruje u božje postojanje - u opasnog Boga koji može prerezati vrat."

Moja je pretpostavka bila točna. Postupno, u zajedničkom radu, Stevvart je nevoljko i boreći se s otporom počeo otkrivati u sebi nepoznato i ružno vjerovanje: uvjerenost, koja je bila iznad njegovog ateizma, kako svijet nadzire i njime upravlja zla sila, koja ne samo što mu može prerezati vrat već to i želi, i želi ga kazniti zbog prijestupa. Pomalo smo se počeli koncentrirati na njegove "prijestupe", uglavnom manje seksualne incidente simbolizirane poljupcem s kćeri šefa stanice. Napokon, postalo je jasno kako je (između ostalih razloga njegove depresije) jedan razlog i Stevvartova pokora koju je činio, figurativno režući svoj vlastiti vrat, u nadi kako će spriječiti Boga da mu to doista i učini.

Otkud je proizašlo njegovo poimanje Boga i svijeta kao nečeg zlog? Kako se razvija religioznost kod ljudi? Što određuje čovjekov osobni pogled na svijet? Postoje cijeli sklopovi odrednica, ali ova knjiga neće ići preduboko u njihovom ispitivanju. Međutim, najvažniji čimbenik u razvoju religije kod ljudi očito je njihova kultura. Ako smo Europljani vjerujemo kako je Krist bio bijelac, dok Afrikanci vjeruju da je bio crnac. Ako je čovjek rođen i odgajan u Benaresu ili Bombavu, vjerojatno će postati hinduist i imati pesimističan pogled na svijet. Ako je netko Amerikanac, rođen i odgajan u Indiani, vjerojatnije je kako će postati kršćanin, a ne hinduist i imat će optimističan pogled na svijet. U vremenu dok se formiramo kao osobe težimo vjerovati onome što vjeruju ljudi koji nas okružuju i prihvaćati kao istinu ono što nam ti ljudi govore o prirodi svijeta.

Međutim, manje je očita (osim psihoterapeutima) činjenica kako je najvažniji dio naše kulture naša obitelj. Temeljna kultura u kojoj se razvijamo jest kultura naše obitelji, a naši su roditelji njeni "kulturni vođe". Štoviše, najznačajniji aspekt te kulture nije ono što nam roditelji govore o Bogu i prirodi stvari, nego ono što rade - kako se ponašaju jedno prema drugom, prema našoj braći i sestrama i, povrh svega, prema nama. Drugim riječima, ono što naučimo o prirodi svijeta dok rastemo, određeno je stvarnom prirodom našeg iskustva u mikrokozmosu naše obitelji. Za ono što određuje naš pogled na svijet nije toliko važno ono što nam roditelji govore,koliko je to jedinstven svijet koji stvaraju svojim ponašanjem. "Slažem se kako u meni postoji ta zamisao o Bogu kao nekom tko reže vratove," rekao je Stewart, "ali, otkud takva ideja? Moji su roditelji bezuvjetno vjerovali u Boga - neprestano su o tome pričali, a njihov je Bog bio Bog ljubavi. Isus nas voli. Bog nas voli. Mi volimo Boga i Isusa. Ljubav, ljubav, ljubav, samo sam o tome slušao." "Jesi li imao sretno djetinjstvo?", upitao sam ga.

Stewart je zurio u mene. "Prestanite se praviti glupi," rekao je, "Znate da nisam. Znate da je bilo jadno." "Zašto je bilo jadno?"

"Znate i to. Znate kakvo je bilo. Tukli su me do iznemoglosti. Pojasevima, pločama, metlama, četkama, svime što im se našlo pri ruci. Što god bih napravio zasluživalo je batine. Jedne batine dnevno pomažu vam da budete zdravi i čine od vas dobrog malog kršćanina." "Jesu li te ikad pokušali udaviti ili ti prerezati grlo?"

"Nisu, ali sam uvjeren kako bi i to pokušali da nisam dovoljno pazio." Nastupio je trenutak tišine. Izraz Stewartovog lica odavao je tešku depresiju. Napokon, jedva je izustio: "Počinjem sve shvaćati."

Stewart nije bio jedina osoba koja je vjerovala u, kako ja to zovem, "monstruoznog boga". Imao sam još pacijenata s takvim konceptom Boga i sličnim sumornim i zastrašujućim zamislima o prirodi postojanja. Čudi me što nema i više tih bogova-monstruma u ljudskim umovima. U prvom poglavlju ove knjige istaknuto je kako su u dječjim očima roditelji figure nalik na bogove, te način na koji se oni ponašaju predstavlja način ponašanja cijelog univerzuma. Naša prva (a na žalost, često i jedina) zamisao o Božjoj prirodi, jednostavno je proširivanje zakonitosti prirode naših roditelja, odnosno miješanje karaktera naših majki i očeva ili onih koji preuzimaju njihovu ulogu. Ako imamo roditelje koji nas vole i opraštaju nam, sasvim je izgledno kako ćemo vjerovati u Boga koji voli i oprašta, a u našem odraslom životu gledat ćemo na svijet kao na ugodno mjesto kao što je bilo u našem djetinjstvu. Ako su nam roditelji bili grubi i skloni kažnjavanju, vjerojatno ćemo sazrijeti s konceptom o grubom i čudovišnom Bogu koji kažnjava.

A, ako nisu bili dovoljno brižni prema nama, univerzum ćemo doživljavati kao mjesto gdje se ne vodi briga o čovjeku.*

 Činjenica kako je naša religioznost ili pogled na svijet uglavnom određena jedinstvenim iskustvom iz djetinjstva, suočava nas s glavnim problemom: odnos između religije i stvarnosti. To je problem mikrokozmosa i makrokozmosa. Stewartov pogled na svijet kao opasno mjesto gdje će mu prerezati vrat ako nije dovoljno obazriv, bio je savršeno realističan u granicama mikrokozmosa njegovog doma u djetinjstvu; živio je pod dominacijom dvoje zlobnih odraslih ljudi. Ali, nisu svi roditelji niti sve odrasle osobe zlobne. U širem svijetu , makrokozmosu, postoji mnogo različitih vrsta roditelja, ljudi, društava i kultura.

Kako bismo razvili religioznost ili pogled na svijet koji je realističan - odnosno, koji potvrđuje stvarnost kozmosa i našu ulogu u njemu moramo neprestano preispitivati i proširivati naše razumijevanje kako bismo usvojili nova saznanja o širem svijetu. Moramo neprestano proširivati okvire naših odnosa. Ovdje se bavimo pitanjem označavanja mapa i prijenosa koje smo donekle obradili u prvom dijelu knjige.

Stewartova mapa stvarnosti bila je točna za mikrokozmos njegove obitelji, ali on je tu mapu prenio na svijet odraslih gdje je ona bila vrlo jednostrana i prema tome netočna. Religioznost odraslih je do stanovite mjere produkt prijenosa.

Većina nas djeluje u užim granicama odnosa nego što su naše mogućnosti, ne nadilazeći utjecaj naše kulture, naših roditelja i našeg jedinstvenog iskustva iz djetinjstva na naše razumijevanje. Zato ne čudi što je ljudski svijet preplavljen sukobima. Imamo situaciju u kojoj ljudska bića, koja se moraju nositi jedni s drugima, imaju potpuno različite poglede na prirodu stvarnosti, a svatko misli kako je njegov pogled ispravan, budući da je temeljen na mikrokozmosu osobnog iskustva. Što je još gore, većina nas nije ni svjesna svog pogleda na svijet, a još manje jedinstvenosti iskustva iz kojeg je taj pogled proizašao. Bryant Wedge, psihijatar specijalist na području međunarodnih odnosa, proučavao je pregovore između SAD-a i SSSR-a te je izdvojio brojne temeljne pretpostavke o prirodi ljudskih bića, društva i svijeta koje su imali Amerikanci i koje su se dramatično razlikovale od pretpostavki Rusa. Te su pretpostavke diktirale ponašanje pregovarača na obje strane, dok niti jedna strana nije bila svjesna tih različitosti. Neizbježan ishod je bio da je pregovaračko ponašanje Rusa Amerikancima izgledalo ili ludo ili namjerno zlobno, a dakako, i Rusi su mislili jednako za Amerikance.

Mi smo doista kao ona tri slijepa čovjek iz izreke, svatko je u doticaju sa samo svojim dijelom slona, a svatko smatra kako poznaje prirodu cijele životinje. Tako ratujemo oko različitih mikrokozmičkih pogleda na svijet, a svi su naši ratovi sveti.