Nakon što iscrpite sve što postoji u politici, poslu, razonodi i tako dalje — nakon što shvatite da ništa od toga ne može zado­voljiti onu konačnu potrebu — što ostaje ? Ostaje Priroda.

—       Walt Whitman (1819-1892)

 

Jedno od prvih pravila plemenskog života jest ono koje kaže da ljudi ovise o svome okolišu. Kad su bili stvoreni gradovi/države, umjetni okoliš sastavljen od zgrada i ulica pomogao nam je da zaboravimo na­šu svetu povezanost sa Zemljom i svim živim stvorenjima. Učinilo nam se da naša snaga i izdržljivost proizlaze iz umjetnog okoliša grada pa su se i naša sveta mjesta preselila iz prirode u građevine koje su djelo čovjekovih ruku. Na kraju je naša duhovna 'odspojenost' od pri­rode postala tako duboka da su Mlade Kulture na prirodan svijet po­čele gledati kao na zao ili neznabožan. Stoljećima su Židovi, kršćani, muslimani, hindusi i druge Mlađe Kulture i vjere proganjali i ubijali one koji su prakticirali vjerske obrede u prirodi.

Sad nas naša djela koja su razorna po okoliš dovode licem u lice s prirodnim svijetom koji smo tako dugo zanemarivali i prema kojemu smo se ponašali kao prema neprijatelju kojega valja pokoriti. Vrijeme je da sva ostala stvorenja na ovome svijetu prepoznamo kao jednake sebi. Ona su nam starija braća i sestre u povijesti Zemlje i neraskidivo su povezani s nama i s izvorom našega Života.

Moj mentor, Gottfried Muller, jednom me upitao: "Thomas, želiš li znati kako možeš pogledati u lice Boga?"

"Naravno!" odgovorio sam.

"Onda pogledaj u lice bilo kojeg drugog živog stvorenja," rekao je, "Tamo u očima psa ili mačke, u očima muhe ili ribe, u očima prijatelja ili neprijatelja, gledaš u lice Boga."

Jednom drugom prilikom rekao mi je: "Moj učitelj, Abram Poljak, često je znao reći da će ako blagosloviš jednu vlat trave, sve vlati trave blagosloviti tebe. Ako blagosloviš jedno stablo, sva će stabla tebe bla­goslivljati. Ali blagosloviti također znaci zahvaliti i poštovati i voljeti, ne samo reći 'blagoslivljam te',"

Nisu samo ljudske zajednice te koje imaju urođeno pravo na svoje jedinstveno postojanje: to pravo imaju svi i sve na Zemlji, prema priro­dnom zakonu koji kaže da raznolikost i raznovrsnost jačaju živuće su­stave. Na primjer, kad bi drvosječe stabla smatrali svetima, tad sječa prastarih šuma u golemim razmjerima i rašumljavanje bez mogućnosti obnove ne bi bilo "nažalost potrebno" nego bi se smatralo bogohulnom opscenošću.

Prvih 194.000 godina od 200.000 godina ljudske povijesti, ljudi su svijet i njegova živa stvorenja držali svetima, smatrali da imaju duše ili duh. Osoba koja je nanijela trajnu štetu tom svijetu bila je smatrana ludom i protjerana iz plemena. Pripadnici plemena držali su da takva osoba uništava svijet svoje djece i potomaka, što bijaše nezamisliv i neoprostiv čin.

Prastari su narodi razumjeli: kad udariš Majku (Zemlju), uzvratit će ti udarac. Neće se pokunjiti i mirno se prepustiti sudbini.

Smatra li svijet ljudski život vrijednijim od stabla ili lisice? "Voli" li šuma ljude više nego srne? Je li obilje života u oceanima posljedica naše prisutnosti? Je li planet zdraviji zato što smo ga naselili u prote­klih 7000 godina od stvaranja prvih gradova/država?

Samo arogancija 'dominatorske' Mlađe Kulture mogla je iznjedriti zamisao da je povijest ovoga planeta i ovoga svemira usmjerena samo prema našim životima i ničemu dalje od toga. To je samo ponavljanje iste stare doktrine: zato što smo bili sposobni učiniti/ukrasti/ubiti/os­vojiti, neki je Bog bio na našoj strani i zapravo je očito čak i prije tog našeg čina odlučio da tako treba biti. Umjesto toga moramo sav život sagledati kao svet, baš kao što su to činili naši daleki preci.

Tu zamisao možete podijeliti s drugima. Ispričate im, recite, izne­site mogućnost da svaki put kad gledaju u oči nekog živog stvorenja, zapravo gledaju u oči Stvoritelja. Kako začudna zamisao!

I kako sna­žna. Možda će to iskustvo promijeniti nečije shvaćanje života, možda će ta osoba odlučiti svoje novo gledanje na svijet podijeliti s još nekim. I tako počinje mijenjanje svijeta.

Nekim ljudima dodir svetoga ili mogućnost prisutnosti Boga u sva­kodnevnom životu nije dovoljno: oni moraju i razumjeti. Iz vlastitog iskustva znam da se osoba koja se oslanja na razum i intelekt mijenja iz korijena čim shvati da je način na koji su Starije Kulture gledale na svijet zapravo znanstveno opravdaniji od našega. Ta promjena počinje s našim razumijevanjem "kako stvari funkcioniraju". Iz tog shvaćanja, naša pretpostavka da je sve stvoreno dio nas i mi dio svega stvorenoga — iz čega proizlazi da je sve sveto i ima jednaku vrijednost — izrasta iz pretpostavke u činjenicu.