Pogled izbliza na judeo-kršćansku podvalu

Ispitali smo Stari zavjet i došli do zaključka da je on u osnovi, zbirka prljavih priča o prljavim, ratno huškačkim Židovima, kao što su Abraham, Juda, David, Salamon i

mnogi drugi. Pažljivo smo proučili i Novi zavjet i došli do zaključka da je i njega pisala hrpa Židova. I dok je Stari zavjet korišten kao okupljajuće vjerovanje radi ujedinjenja židovske rase, otkrivamo da je Novi zavjet osmišljen da zbuni, smete, podijeli i dezintegrira Bijelu rasu, zatrpavši je sa toliko trabunjanja i loših savjeta da je na kraju ostala ogoljena i bez obrane pred razbojničkim Židovima.

U ovom poglavlju želim podrobnije ispitati judeokršćansku podvalu i ukazati na nju kako u Starom tako u Novom zavjetu, pošto ove dvije knjige zajedno sačinjavaju bibliju bijelog čovjeka. Biblija je osnova njegove religije, zvane kršćanstvo i predstavlja pravu katastrofu za bijelog čovjeka posljednjih 2000 godina njegove povijesti.

Posljednja stvar koja je Bijeloj rasi neophodna radi opstanka jest zbirka loših savjeta. Međutim, upravo to kršćanska religija daje bijelom čovjeku, mnoštvo potpuno loših i samoubilačkih savjeta - savjeta koji će, ukoliko se slijede, sasvim sigurno uništiti one koji ih prigrle. Kršćanstvo prezire činjenice, prezire  dokaze i rezoniranje.  Ono prezire misleće  ljude. Želi  samo “slijepo vjerujuće” ovce. Ono vidi naivne budale. Kaže se da je Krist rekao: “Dok ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko”. Ono želi svakoga svesti na jednostavni status djeteta, gdje će ga lako obmanuti i natjerati da povjeruje u bilo što. Ono želi da Bijelu rasu, koja je kreativna, produktivna, junačka i energična, svede na nivo krotkih, pokornih budala kojima se lako manipulira, koje se lako kontroliraju i još lakše porobljavaju.

Kršćanstvo je perfidna mentalna klopka. Ono otima umove, čak i inteligentnih ljudi. Kada jednom pod svoju kontrolu stavi većinu, pribjegava i sili, ukoliko je potrebno, kako bi slomilo i uništilo one koji još uvijek inzistiraju na razmišljanju vlastitom glavom.

Kada je 1632. godine, veliki znanstvenik Galileo Galilei iznio logične dokaze koji su pokazivali da se Zemlja okreće oko Sunca i da je i samo Sunce djelić ogromnog međuzvjezdanog sustava, kršćanska crkva se smjesta podigla kako bi zaustavila ovaj napredak u znanstvenom mišljenju. Slijedeće godine, Galileu je bilo zapovjeđeno da dođe u Rim, gdje ga je ispitivala Inkvizicija. Bio je ponižen i natjeran da, klečeći pred velikom skupštinom, opovrgne svoja otkrića. Ovo je samo jedan od tisuću slučajeva u kojima se kršćanska religija uporabila silu i teror kako bi umrtvila i paralizirala umove mislećih ljudi. Kršćanstvo počiva na lažima. Ono je izgradilo čitavu mrežu laži, koje se nastavljaju jedna na drugu. Jedna laž smjenjuje drugu, u beskrajnom lancu, sve dok običan čovjek ne postane toliko zbunjen i smeten masivnošću svega toga da, psihički zastrašen, prihvati cijeli vagon laži kao božju nepromjenjivu istinu.

Evo jedne od prvih i najočiglednijih laži - koju može prozrijeti čak i dijete - a to je da je svaka riječ u Bibliji nezamjenjiva riječ božja, zapisana baš onako kako je Bog rekao i da ni slovce nije bilo promijenjeno. Čak i najprostodušnijim ljudima očigledno je da se Biblija stalno i uvijek iznova mijenjala. Tako, na primjer, imamo Vulgatu, izdanje Biblije za katolike, verziju kralja Jamesa za kršćanske “fundamentaliste”, prepravljenu standardnu verziju za modernije kršćane, a baš pred nekoliko dana u knjižari sam kupio Novu englesku bibliju koja sve druge gura sa strane i biblijske tekstove donosi kao “mnogo čitljiviju prozu”. U enciklopediji sam pronašao da je Biblija bila prevedena sa grčkog na latinski, sa latinskog na engleski, njemački i gomilu drugih jezika. Iz koje god verzije da su potekli ovi prijevodi, oni su potpuno ovisili od ideja i interpretacija prevoditelja.

Štoviše, enciklopedija nam kaže da je Biblija u posljednjih 1000 godina svog postojanja pretrpjela više od 100.000 promjena, ali brže-bolje apologetski dodaje da su svega pet posto tih promjena bile “značajne”. Meni se čini da je značajna bilo kakva promjena “nezamjenjivih riječi božjih”, a da 100.000 izmjena na svijet donosi cifru od 5%, to još uvijek znači da je 5000 bitnih promjena učinjeno na 1000 stranica Biblije. To, dakle, iznosi 95 takozvanih “nebitnih” i pet

značajnih promjena po stranici. Nije potrebno veliko znanje da bi se zaključilo kako je Biblija bila trajno i značajno mijenjana, a da je tvrdnja kako je ona tobože neizmijenjena riječ božja samo jedna velika laž u cijelom lancu laži koji iza nje slijedi.

I sama Biblija puna je kontradikcija i nedosljednosti, pri čemu se čak i pojedini njeni dijelovi suprotstavljaju jedan drugom. Drugim riječima, Biblija se suprotstavlja samoj sebi i od sebe pravi lažljivca. I ne samo to, cijela priča je toliko nelogična i nemoguća, da mi je još kao tinejdžeru probudila u glavi gomilu zbunjujućih pitanja.

Jedno od prvih bilo je: Zašto veliki broj ljudi, koje je predobri i pun ljubavi Bog uz toliko pažnje i ljubavi  stvorio, na kraju  odlazi u pakao?  To je  još uvijek dobro  pitanje, osnovno i fundamentalno i nijedan propovjednik, koliko god se trudio i ma koliko napora uložio, nije uspio na njega odgovoriti. Kada ispitamo strukturu cijele priče, onako kako je postavljena u Starom zavjetu, doći ćemo do sljedećeg, ukoliko smo dovoljno naivni da povjerujemo židovskim autorima koji su ovaj spis načinili:

U početku sve bijaše pusto i Bog je očigledno plutao po toj praznini, nemajući što da radi, nemajući o čemu da misli i nemajući što da vidi (nije bilo svijetlosti). Pošto je tako bio u stanju prividne smrti milijardama i milijardama godina, iznenada, pred nekih 6000 godina, došao je na ideju da stvori nebo i zemlju. Ne kaže se da je stvorio i pakao, ali očigledno da je to morao učiniti u isto vrijeme, sa idejom da nekoga u budućnosti tamo i stavi. Pošto je to mjesto u koje je većina ljudi predodređena da stigne, mora da je napravio jedan izuzetno veliki pakao.

Kako bilo da bilo, šestog dana stvorio je čovjeka po vlastitom liku, blagoslovio ga i stavio u Edenski vrt. Stječemo utisak da je prvobitna božja namjera bila da čovjek zauvijek ostane živjeti u Edenskom vrtu. Međutim, dogodila se čudna stvar. Adam i Eva nisu proveli u ovom vrtu ni jedan cijeli dan, a već su bili namamljeni u zamku da pojedu zabranjeno voće. Zašto je na prvom mjestu, drvo bilo tamo, zašto je, zatim, zločin jesti njegove plodove, zašto je Gospod postavio tamo zmiju, koja će ih ohrabriti i uvjeriti da pojedu to voće i konačno, zašto dobar gospod Bog nije Adamu i Evi dao dovoljno razuma da se mogu oduprijeti zmiji, nikada mi nitko nije objasnio.

U svakom slučaju, zbog ovog “užasnog” zločina jedenja ploda sa tog određenog drveta, očigledno da je Bog smjesta izmijenio plan za cijelu ljudsku rasu, tjeraju nas židovski pisci da povjerujemo. Bio je ljut na Adama i Evu zbog velike greške i više nije bio Bog pun ljubavi i praštanja, već ih je u bijesu istjerao iz Edenskog vrta i prokleo ih da “zarađuju kruh u znoju lica svoga”. Zbog ovog malog i beznačajnog incidenta, kažu nam, cijela ljudska rasa sada je opterećena “iskonskim grijehom” Adama i Eve.

Priča poput ove mora izazvati gomilu logičnih pitanja. Pošto, kako nam je rečeno, Bog sve zna, sve vidi, poznaje budućnost kao i prošlost, i kako nam ni vlas kose ne opadne sa glave, niti vrabac poleti sa krova bez njegovog znanja, kako se moglo dogoditi da nije znao da će Adam i Eva učiniti ono što su učinili i da će ih On sam protjerati iz Edenskog vrta? Mora biti da je sve znao i da je tako isplanirao, čak i prije nego što ih je stvorio. Ukoliko je sve to unaprijed znao, a ipak stvorio cijeli svemir, uključujući tu čovječanstvo, onda On ne može izbjeći odgovornost da je sve baš na taj način i zamislio. Na kraju krajeva, čovječanstvo je kreacija Boga samoga, koji zna sve, vidi sve, zna što će biti u budućnosti. Ukoliko je ispalo da je čovjek takav kukavni grešnik, onda moramo pretpostaviti da ga je Bog takvim stvorio i da mu je bila namjera da takav i bude. Umnoživši se, nastavlja ova priča, čovječanstvo je postalo toliko grešno da je Bog odlučio da čitavo podavi, sa izuzetkom jedne obitelji, a ta obitelj bijaše od Noe. Blagi Bog, pun ljubavi, za koga nam rekoše da nas sve voli, dao se na posao da podavi sve ostale ljude, kao da su gomila bijednih štakora. Ovo se, prema verziji Biblije koju ja imam (koja na sve stavlja datume), dogodilo 2348. godine prije Krista, u potopu koji je trajao 40 dana i 40 noći.

Prema židovskim autorima, koji su napisali ovu apsurdnu priču, Noa je, od Boga unaprijed upozoren, sagradio jednu barku i u nju ukrcao po jedan par od svake vrste živih bića, “sve zvijeri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske”. Kada uzmemo u obzir da na zemlji postoji najmanje 10 milijuna vrsti samo insekata, da ne govorimo o broju reptila, ptica, životinja i svega ostalog, ova priča postaje manje uvjerljiva od “Alise u zemlji čudesa”.

Ne postoji apsolutno nikakav dokaz da je cijela zemlja bila prekrivena vodom 2348. godine prije Krista, ali to uopće ne uzbuđuje židovske pisce ovog spisa, niti propovjednike koji lunjaju unaokolo šireći ovakve tvrdnje. Egipatska povijest iz tog vremena ne spominje nikakve poplave.

Kako je sve ovo u suprotnosti sa dokazima što nam ih pruža priroda koja se prostire oko nas! Kada pogledamo na Grand Canyon, na primjer, koji je milijunima godina dubio svoje kanale, kada pogledamo na glečere koji su tu tisućama godina, kada pogledamo razvoj različitih vrsta kao što su konji, mastodonti ili tigra sa sabljastim zubima ili skoriji primjer samog čovjeka, koji seže daleko iza 2348. godine prije Krista, moramo zaista napustiti razum i postati naivni kao djeca kako bismo povjerovali u ovakve besmislice.

Priča, međutim, ide dalje. Uskoro se na sceni pojavljuju Abraham, Izak i Jakov, patrijarsi židovske rase. Prema pričama koje su sami ispričali, ovi ljudi bili su gomila moralno raspuštenih osoba, što možemo pročitati u prethodnim poglavljima. Ali, prema židovskim piscima, Bog je pokazao izuzetnu naklonost prema ovoj grupi, dajući velikodušna, dalekosežna i vrlo izdašna obećanja njima i njihovom potomstvu. Napravio je poseban ljubavni aranžman sa njima. Židovi otuda tvrde da imaju specijalnu pogodbu sa Bogom, da su izabrani narod i da imaju otvoren put ka samom Bogu. Jedna od glavnih židovskih organizacija je B'nai B'rith, što u prijevodu znači “sinovi saveza”.

Ovdje se ponovno postavlja pitanje zašto bi Gospod, koji bi trebao biti pravedan i mudar, napravio poseban ugovor sa grupom tako perfidnih koljača, nitkova, ratnih huškača, svodnika i prostitutki kao što su, na primjer, Abraham i Sara?

To je divna priča za Židove, ali je prilično glupa priča za nas nežidove da bismo je uključili u “našu” religiju.

Za sada smo utvrdili da je Bog napravio veliku grešku sa Adamom i Evom i da ih je protjerao iz Edenskog vrta. Njihovo potomstvo se očigledno pokazalo lošim, pa je pokušavao da ovu drugu grešku ispravi tako što ih je sve, osim jedne obitelji, podavio.

Evidentno da je i to bio slab izbor, jer su se i potomci Noe pokazali tako lošima da je Gospod odlučio da ponovno mora učiniti nešto drastično, a da to ne bude drugi potop. Pošto je čovječanstvo bilo toliko loše, zlo i grešno, odlučio je učiniti nešto zaista značajno.

U drugom dijelu Biblije (a to je Novi zavjet) kaže se da se Duh Sveti spustio na Djevicu Mariju i da je ona ostala trudna. Nosila je “Jedinog Božjeg sina” koji je evidentno trebao spasiti čovječanstvo od strašne sudbine, a to je, evidentno, odlazak u pakao. Ovo je, naravno, smiješna i fantastična priča. Vjerovati da je ovaj moćni Tvorac, koji je mogao stvori zemlju, sunce i galaksije udaljene milijardama svjetlosnih godina, svemir toliko velik da je Zemlja u njemu samo obična čestica, a čovjek na njoj samo atom, da je, dakle, jedno takvo natprirodno biće spalo na ideju da ima odnos sa zemaljskim stvorenjem, koje je pri tome Židovka, pa još i udana... I sve to da bi mogla da mu odgoji sina samo zato da bi ga razapeli na križ. Ovo je toliko nevjerojatno, nategnuto i idiotski da se čovjek ponekad zapita o mentalnom zdravlju ljudske rase kao cjeline.

U svakom slučaju, priča je onakva kakvom su je postavili židovski pisci, nama nepoznati, a stotine milijuna ljudi su dovoljno naivni da je progutaju.

I sama ideja, po kojoj je “on umro radi naših grijeha”, nije sasvim razumna. To je kao kada bi gomila crnčuga počinila nekoliko ubojstava, krađa i zločina, porušila i spalila grad Detroit do temelja, a vi onda uzeli jednog ispravnog bijelog građanina, ponižavali ga, pljuvali na njega, razapeli na križ, a onda ga proboli kopljem sa boka, kako bi mu krv istekla i sve to kako bi se “okajali grijesi” crnčuga koji su te zločine počinili. Kakva je to pravda? Kako bi to okajalo njihove grijehe? Kako bi to bila lekcija za crnčuge, na bilo koji način? Cijela ova priča o tome da je “on umro radi naših grijeha” smiješna je i idiotska, otprilike kao i primjer koji sam vam naveo.

U svakom slučaju, kada se osvrnemo unazad, sada, nekih 2000 godina kasnije, nikako ne možemo kazati da je ovaj čudni, ponižavajući Božji čin, počinjen sa namjerom da se “spasi čovječanstvo”, imao učinka. I možemo upisati još jednu točku u nizu neuspjelih i propalih djela Božjih.

Izgleda da je naš tvorac, kroz cijelu biblijsku priču, posrtao od jedne teške greške do druge, a čini se da ni jedan program nije ispunjavao onako kako je trebalo. Kada usporedimo ovo sa stvarnim svijetom i istinskim zakonima prirode, naše oči i uši pokažu nam koliko je sve to u suprotnosti sa zdravim razumom. Potpuno je nezamislivo da bi ijedan zakon prirode ikada mogao da se obori, da ne djeluje ili da bude u suprotnosti sa nekim drugim prirodnim zakonom. Ne znamo ni za jedan primjer suspendiranja zakona gravitacije, svjetlosnih zakona, zakona elektriciteta ili magnetizma, niti znamo da je bilo koji od ovih zakona bio u suprotnosti sa nekim drugim ili da nije djelovao. Prirodni zakoni se, u stvari, odvijaju nepromijenjeno, bez prestanka i bez izuzetka, od pamtivijeka i nesumnjivo će tako i nastaviti kroz cijelu vječnost.

U svakom slučaju, uporabimo li samo gram zdravog razuma ili inteligencije kojom nas je priroda tako velikodušno obdarila, ne možemo ne doći do zaključka da Kristovo pojavljivanje na zemlji i njegovo razapinjanje na križ nisu učinili ikakvo veliko čudo za čovječanstvo. Upadljiva je kontradikcija, koja se ovdje pojavljuje, da su Židovi (koji su napisali Stari zavjet) progurali ovu priču samo Bijeloj rasi, a da židovska rasa, koja je tobože od Boga izabrana, nikada nije vjerovala u ovu bajku za kokoši i volove, niti je ikada vjerovala u Krista. Zapitajte nekog propovjednika da vam objasni ovu kontradikciju, pa ćete dobiti sat vremena isprazne, besmislene priče.

Pred nama se pojavljuje još jedna kontradikcija koja bode oči. Zašto, naime, Isus, koji je sin Božji i koji je umro na križu radi “spasenja čovječanstva” nije uspio uvjeriti Židove, koji su, uzgred rečeno, “odabrani narod Božji”? U cijeloj toj stvari nema nikakvog smisla. I još dalje, u prvom poglavlju Evanđelja po Mateju, jasno se vidi da je Isus bio direktni potomak Abrahama, Izaka i Jakova, preko onih ratnih huškača, Davida i Salamona, pa pravo preko svog oca Josipa. Kaže se (Evanđelje po Luki 2:21) da je Krist bio obrezani Židov: “I kad navrši osam dana da obrežu dijete, nadjenuše mu ime Isus”. U Novom zavjetu, dakle, kaže se da je Krist bio Židov i drugo da je bio sin Josipa koji je bio direktni potomak u drugom nizu koji vodi od Abrahama, Izaka i Jakova. U isto vrijeme kaže nam se, međutim, da je bio sin Božji. A uz sve to, u ovu priču ne vjeruje “izabrani narod Božji”. Prilično kontradiktorna i ponešto smiješna priča, najblaže rečeno.

Bijeli čovjek je, dakle, osedlan religijom koja se u prvom svom dijelu najviše bavi Židovima i Božjim zaluđivanjem oko ove perfidne, parazitske rase. U drugom dijelu, pak, Bog oplođuje udanu židovsku ženu koja dobiva dijete, navodno sina božjeg, ali u isto vrijeme on je i sin Josipa, drvodjelca, i po muškoj liniji vuče lozu od Abrahama, Izaka i Jakova. Imamo zatim situaciju gdje sami Židovi ne vjeruju u drugi dio ove priče, odnosno, Novi zavjet, ali koncentriranim naporom koji je trajao oko 300 godina, uspijevaju uvjeriti bijelu rimsku civilizaciju da to treba biti njihova nova religija. I bijeli čovjek je nasjeo.

Koliko glup čovjek može biti?

Propovjednici i misionari napravit će veliku buku oko toga kako nam je Krist dao “vječni život”. Zato moramo biti vječno i zauvijek zahvalni zbog ovog velikodušnog dara. To je, opet, u suprotnosti sa onim što vidimo u prirodi. Ne znamo ni za jednu vrstu ili individuu kojoj je bio dat “vječni život”, bilo kada i bilo gdje, ne postoji ni jedan djelić dokaza koji bi podupro ovakvu besmislicu. Većina biljaka živi svega jednu sezonu, proizvede sjeme i uvene, da bi sljedeća generacija nikla već početkom narednog proljeća. Većina sisavaca, kao što su jeleni, zečevi, kojoti, žive svega jednu, dvije ili najviše šest godina u prosjeku, a zatim umru. Tijekom života proizvedu dovoljno potomstva da bi njihova vrsta nastavila postojati. Nema nikakvih dokaza da je sa čovjekom drukčije.

Uostalom, tko kaže da bismo mi željeli vječni život, čak i kada bismo mogli birati, pogotovo ukoliko bi nas čekao strašni, mučiteljski pakao, a mi ne bismo mogli odrediti vrijeme trajanja našeg mučenja. A čak i da postoji takvo mjesto kao što je raj, tko kaže da bismo nešto posebno voljeli zauvijek svirati harfu i hvaliti Gospoda?

Čini mi se da bi takva milost bila smrtno dosadna već poslije relativno kratkog vremena. A pošto nam Biblija kaže da će većina nas, u svakom slučaju, otići u pakao (negdje oko 99%), što je to onda tako divno kod vječnog života? Odgovor je naravno, ništa. Sve je to jedna velika židovska prijevara.  Nema  ni  jednog  jedinog  dokaza  koji  bi  tu  priču  podržao.  Ona  je  suprotna  svim

događajima  kojima  smo  bili  svjedoci  u  prirodi.  I  ovo  možemo  slobodno  pripisati  jednoj  od židovskih mreža laži.

Kada dođe vrijeme da se umovi žrtava zastrašuju i teroriziraju zlokobnim, strašnim karakteristikama pakla, detalji su brutalni i žestoki. Veliki Bog, “puna ljubavi”, koji nas je stvorio, očigledno je od početka planirao da 99% svih nas pošalje u sobe za mučenje, gdje bismo zauvijek bili mučeni plamenovima ognja, a odakle nema bijega.

Kada se, međutim, dođe do raja, detalja uopće nema, a opis je prilično maglovit, ako se izuzme opis da je prekriven zlatom, dragim kamenjem i sličnim stvarima. Očigledno da će naša glavna preokupacija biti hvaljenje Gospoda. Ne mogu zamisliti ništa dosadnije i bezbožnije od ogromnog stada zarobljenih lica koja se danju i noću mole svom Gospodaru. Kako je to tiranski!

Biblija nam neprestano ponavlja da trebamo biti krotki, bez taštine, i da je svaki ponos koji bismo mogli osjetiti grješan. Ali kako nemjerljivo je tašt naš navodni Stvoritelj? Evo njega kako stvara ogromno stado, zarobljenu publiku koja će provesti nekoliko narednih milijuna godina ne radeći praktički ništa osim mrmljanja hvale u čast Gospoda. Ukoliko je ovo božanski atribut, onda se on potpuno suprotstavlja svim drugim vrijednostima koje se propovijedaju u Bibliji.

S druge strane, tamo se prikazuju anđeli koji sviraju u nekakvu harfu, valjda. Da budem iskren, sviranje harfe mi se nikad nije sviđalo. Da je toliko očaravajuće, vjerojatno bih to probao ranije. Ne vidim baš mnogo ljudi koji su očarani sviranjem harfe. Dakle, što se još može raditi u raju? Da li tamo jedemo? Da li nosimo odjeću? Da li spavamo? Da li smo sazdani od materije? Ili smo gomila duhova koja pluta po zraku? Imamo li krila? Jedini odgovor je da o ovim stvarima ništa ne znamo. Sve je vrlo mutno, zamagljeno i nejasno.

I gdje se samo nalazi taj divni raj? Na čija smo vrata, navodno, prinuđeni kucati? Jeli on 1000 milja daleko? Ili je blizu Sunca? Da li je u ovoj galaksiji? Ima li ga zaista? I ponovno su odgovori blijedi i nejasni.

Navodi se da je Isus rekao: “Nebo i zemlja će proći, ali moja riječ neće proći nikada”. Trebamo li razumjeti da je raj samo privremen? Neki kažu da postoji drugi raj. No, jeli i on samo privremen, ili nije? Sve je vrlo misteriozno, mutno i nestalno. Do nas je, preko stotinu ruku, došla drugorazredna vijest koja je bila revidirana, prepisivana i krpljena sto tisuća puta i mi sada treba da je prihvatimo kao “evanđeosku istinu”.

Čini mi se da bi Bog morao jasnije istaknuti razliku između činjenja dobra i činjenja zla, pošto to u ovom slučaju znači razliku između vječnog života i vječne paklene vatre. Ukoliko bih unajmio čovjeka i dao mu alternativu da će, ukoliko učini ispravnu stvar, biti nagrađen sa milijun dolara, a ako učini pogrešnu stvar biti ubijen, najmanje što bih mogao učiniti bilo bi da mu kristalno jasno objasnim što smije učiniti a što ne.

Slično tome, ako uopće ima neke vrijednosti u onome što Biblija kaže (a nema), onda Bog sasvim sigurno ne bi smio da nas zbunjuje tisućama različitih religija; islamom, judaizmom, mormonizmom, konfucijanizmom, kršćanstvom i gomilom manjih vjera. I sasvim sigurno ne bi smio kršćansku vjeru podijeliti na mnogo različitih grana kao što su katolička, unitarijanska, metodistička i koja sve ne, a koje se međusobno optužuju i diskreditiraju. Čak i da želite činiti ispravnu stvar, tko je na pravom putu? Muhamedanci? Židovi, koji ne vjeruju u kršćanstvo? Kako uopće možete razabrati, iz ove konfuzije, što je pravo a što ne?

Cijela ova gomila smeća jadno propada. Vraćamo se razumu. Udahnemo malo čistog, svježeg zraka i vraćamo se zakonima prirode koji su stvarni, koji su u harmoniji, koji su vječni. Sva istina i cijelo znanje potječu od našeg promatranja prirodnih zakona.

Pitanje, koje će ovi, “ponovno rođeni” kršćani pokušati nam postaviti je slijedeće: “Kako objašnjavate svemir koji je svuda oko nas? Netko je morao sve to stvoriti”. Da su malo sofisticiraniji filozofi, to pitanje trebalo bi glasiti ovako: “Mora postojati neki prauzrok - a taj prauzrok je Bog.” Ovo je neuvjerljivo nagađanje i najnesigurnija pretpostavka. Štoviše, nemamo nikakvih dokaza da ova pretpostavka ima ikakvu osnovu u činjenicama. Ne znamo ništa drugo osim da je svemir oduvijek bio ovdje i da će i u budućnosti biti ovdje. I dok se prizori prirode vječno mijenjaju, ipak su uvijek isti, a sami zakoni prirode nisu se nikada mijenjali. Oni su vječni.

Mi čak ni termin “vrijeme” ne poznajemo, osim kada je u vezi sa kretanjem planeta ili nekog drugog objekta. Može se raspravljati vrlo uspješno o tome da li je svemir uvijek postojao, kao i o tome da li je Bog oduvijek bio ovdje. Kao odgovor na argument da je netko morao sve ovo stvoriti, može se isto tako reći da je netko morao stvoriti i Boga, na prvom mjestu. Razumno je pretpostaviti da svemir, koji se stalno mijenja, nije mogao iznenada nastati ni iz čega, baš kao što ni Stvoritelj nije mogao nastati iz ništavila. Ima puno istine u tvrdnjama da je netko morao prvo stvoriti Boga, kao i tvrdnji da je netko morao prvo stvoriti svemir.

Ostaje nam, dakle, samo ono što je očigledno. Odgovor je, jednostavno, da mi ne znamo kako je sve to počelo, ako je ikada i bilo početka. Svemir je, bar koliko mi znamo, oduvijek bio ovdje. Što se tiče misterija oko Boga, ili bogova, mi nemamo nikakvih dokaza i ne znamo ništa. Jedino možemo navoditi tisuće mitova, priča i bajki o bogovima, boginjama, duhovima i anđelima, vragovima i vilama, utvarama i gremlinima, ali to nisu nikakvi dokazi, već plod bujne ljudske mašte.

Podleći kršćanskoj filozofiji znači odati se kukavičkom bijegu od realnosti, pobjeći u svijet fantazija, Alise u zemlji čudesa, uništiti razmišljanje i zdrav razum. Ponavljamo: kršćanstvo prezire činjenice, dokaze i razmišljanje. Kršćanstvo prezire logiku. Postati kršćanin, znači podleći židovskim manipulacijama koje izopačavaju um, “Ponovno rođeni” kršćanin je izopačen. Njegovi instinkti su izobličeni, njegov um rastrojen, a cjelokupni pogled na svijet, seks i održanje vlastite vrste izopačen je od onoga čime ga je obdarila priroda. On postaje uništavatelj vlastite rase.

Iako je pitanje ulaska u kršćanstvo stvar nivoa obrazovanja, a vrlo malo ljudi Bijele rase da shvaćaju ozbiljno, ipak svi pasivno pristaju na njegovu dominaciju u oblikovanju nas samih i našeg društva. To je vrlo značajan ustupak koji ima katastrofalne posljedice na kulturu, vlast i sveukupni izgled Bijele rase posljednjih 2000 godina. I tu leži dilema bijelog čovjeka.

U politici, u poslovima, u ratu, i u svim drugim akcijama koje poduzima, on koristi instinkte i zdrav razum kojim ga je priroda tako bogato obdarila. On postupa po zakonima samoodržanja, zakonima prirode i po onima koji su proistekli iz njegovog vlastitog iskustva. A zatim nedjeljom odlazi u crkvu gdje se njegovim mozgom manipulira kako bi se odrekao zdravog razuma. Odlazi u orbitu jednog nestvarnog, nebuloznog svijeta. Mozak kao da mu napravi neki preskok i on ispada iz kolotečine stvarnosti. Izlazi zbunjen, svijest mu je napola pomućena a mozak u tamnici, da bi se već u ponedjeljak sukobio sa problemima svijeta. Ostaje razapet u sredini, između dva neopisiva svijeta - svijeta realnosti i nepostojećeg svijeta koji su propisali židovski pisci neznanih imena. Um mu je paraliziran strahom od pakla, vatrenih jama i soba za mučenje koje je dobri, milostivi, pun ljubavi, uzvišeni (židovski) Bog namijenio za 99% svojih “voljenih” žrtava.

Na ovom mjestu možemo postaviti i slijedeće pitanje: kada je Bog “u svojoj premudrosti” stvorio pakao i vraga? Da li je to bilo prvog dana, kada je stvorio nebo i zemlju? Da li je i Krist, jedan od Svetog trojstva, “koji je oduvijek bio” i koji je nesumnjivo postojao u vrijeme kada je pakao stvoren, da li je i on sudjelovao u osmišljanju i stvaranju pakla? Da li je Bog, pošto zna sve, vidi sve, kako u prošlosti tako i u budućnosti, planirao da pošalje sva ta ljudska bića, koja je sam stvorio, u pakao, kako bi mogao da ih muči kada to poželi?

Kada se bolje pozabavimo vragom, onda trebamo uvidjeti da je sve to bio samo jedan incident i da ga je Bog stvorio kao anđela, ali da je on kasnije “pao”. I kao rezultat ovog nerazjašnjenog, malog incidenta, sada imamo ozbiljnog protivnika, na drugoj strani od Boga, koji se natječe u igri mačke i miša, kako bi više nas, nesretnih pijuna, satjerao sa svoje strane ograde, nego što to Bog može učiniti. Po priči koja nam je ispričana, Bog očajnički pokušava da nas spasi kako bismo otišli u raj, ali je vrag mudriji, pokvareniji i uspješniji u zavođenju ljudi, koji odlaze u pakao. Očigledno je da Bog gubi, a da “incident” pobjeđuje.

Kakva je to besmislena i smiješna situacija! Tjeraju nas da povjerujemo da je Bog nepogrješiv, sveznajući i da nam dlaka sa glave ne može pasti kad on preuzme stvari u svoje ruke, a ipak, izgleda da je pogriješio u glavnim stvarima, i to na našu štetu, ljudsku štetu.

Prvo su Adam i Eva pogriješili već prvog dana i upali u zamku koju im je Bog, očigledno, postavio. Drugo, morao je podaviti milijune potomaka, koji su se kasnije pojavili, sve osim jedne

obitelji. Poslije su se svi pokvarili. Ova smiješna priča ide još dalje i kaže nam da je Bog podario sina udatoj Židovki koja se zvala Marija i da je tog sina kasnije razapeo na križ, na kome je ovaj iskrvario zato da bi spasio nas, bijedne grješnike, od odlaska u pakao. Međutim, poslije 2000 godina, sve je, očigledno, opet pošlo naopako, pošto danas u kršćanstvo vjeruje manje ljudi nego ikada, a Židovi i komunisti preuzimaju svijet. No, u svakom slučaju, kaže se da postoji ovaj sveznajući, nepogrješivi Bog, koji je pukom greškom stvorio vraga umjesto anđela. Taj vrag je sada njegov žestoki suparnik i prema biblijskoj priči odnijet će pobjedu u ovoj igri, nagomilavši više ljudskih bića u “svoj” pakao (koji je inače stvorio Bog) nego što bi prvobitni Stvoritelj mogao spasiti za svoj raj. Možete li se sjetiti ičega smješnijeg? Baš kao što je jedan poznati general izjavio nekom prilikom, “čovjek koji povjeruje u ovakvu volovsku priču, vjerovat će u bilo što”.

Kako bilo da bilo, biblija je napisana i stotine milijuna pripadnika Bijele rase podčinjavaju joj se, kao da u pozadini stoji još neki motiv osim ove glupe priče. I zaista, on postoji.

Odgovor postaje očigledan kada pogledamo: a) tko je napisao kako Stari tako i Novi zavjet, i b) tko je od toga imao koristi? Smatramo da su oba napisana od strane grupe lukavih Židova, jer tada cijela opaka urota počinje dobivati smisao. Već smo govorili o izdajničkoj i urotničkoj prirodi židovske rase tijekom tisuća godina. Govorili smo o njihovoj povijesti i o tome kako su se, zbog rušenja Jeruzalema, obrušili na Rimljane, ali ne snagom oružja već izdajom, prijevarom i lažima. Uturivši, nekada ponosnom i moćnom carstvu, samoubilačku kršćansku religiju, oni su uništili Rim. Svi znamo da je poslije pada Rima uslijedio tisućugodišnji period mračnog Srednjeg vijeka, tijekom koga se Bijela rasa valjala u neznanju, bijedi i praznovjerju. Znamo i to da je u momentu kada se Bijela rasa djelomično oslobodila ovog izopačenog uma (tijekom renesanse), Židov opet bio tu, u središtu zbivanja, da kontrolira financije, vlast i vjeru bijelog čovjeka.

Poznato je da su Rimljani, koji su stvorili najveću civilizaciju antičkih, a moguće i svih vremena, bili apsolutno dominantni, bez konkurencije, u ondašnjem svijetu. Jasno je da je to bila jedna od najljepših manifestacija energije i stvaralačkih karakteristika Bijele rase. Svjesni smo i toga da se ova, jednom ponosna i velika rasa, priklonila perfidnom i izdajničkom kršćanskom učenju i da više nikada poslije toga nije bila ista, kao i da Bijela rasa više nikada nije bila gospodar svoje sudbine. Parazitski Židov od tada upravlja svijetom.

Odgovor je, dakle, očigledan: kršćanstvo je bilo, a i danas je, moćno oružje u rukama lažljive, urotničke židovske rase, kojim se pobjeđuje, razara i uništava veličanstvena Bijela rasa. Ono se danas, više nego ikada ranije koristi za prljanje i ubrzano srozavanje bijelog čovjeka kako bi što potpunije i što trajnije bio porobljen, kao poslušna i ponizna, a ipak produktivna, tegleća marva za parazitskog Židova.

Ukratko: Židov je izmislio kršćanstvo, nametnuo ga Bijeloj rasi u namjeri da je pretvori u savršene “Goje”, što je njegov izraz za poslušnu ljudsku stoku.

Da, to je moj zaključak i moja presuda. To je jedini zaključak koji ima nekog smisla.

Posljednji je trenutak za bijelog čovjeka da ima svoju religiju, onu koja je obrazložena od strane bijelog čovjeka i koja je načinjena radi opstanka, širenja i napretka Bijele rase. Krajnji cilj ove knjige je da položi temelje za takvu religiju.