Implozijska fizika

Daniel Winter prezentira fiziku, koju je nazvao 'implozijska fizika'. On zaključuje

kako je cijeli svemir, materijalni svijet, kreiran iz jedne nematerijalne supstancije,

etera. Eter je vrsta supravodljivog fluida, koji teče izravno kroz sve fizikalne

objekte. Eter vakum je ekstremno gust, a ipak medij bez trenja. Najbolja sporedba

nematerijalne prirode etera je supravodljivo stanje helija. Kada se helij ohladi na

temperaturu ispod 2 stupnja Kelvina, postaje supratekućina, što znači kako se

objekti mogu kretati kroz tu tekućinu bez ikakvog otpora.

Daniel Winter sada vjeruje kako su vorteksi, vrtlozi ili tornadi u tekućini sličnoj

eteru osnovni gradbeni blokovi materije. Zato što je eter neka vrsta tekućine,

slijedi dobro poznati fizikalni zakon hidrodinamike.

Interesantno je što su još 1895 dva vidovnjaka, Charles Leadbeater i Annie

Besant, objavili članak u časopisu pod nazivom 'Okultna kemija', objašnjavajući

unutarnju strukturu vodika, kisika i dušika. Korištenjem vidovitosti kao jedinim

instrumentom u svom istraživanju, razotkrili su unutarnju strukturu gore

spomenutih elemenata. Vidovnjaci nisu imali nikakvu znanstvenu podlogu, a ipak

su oslikali slijedeće torusne oblike kao osnovne gradbene blokove atoma.

Nazvali su te torusu slične forme tokova 'Anu' i napomenuli kako je atom

oblikovan iz etera korištenjem Anua kao forme toka.

Daniel Winter podržava ideju tih dvaju vidovnjaka i koristi oblik torusa iz njihovih

promatranja zajedno s Platonovim krutinama za konstruiranje atoma. Prema

Daniel Winteru, eter kreira vortekse, mala tornada kružeće i spiralizirajuće energije

u oceanu etera, našem svemiru. Vorteksi u eteru su kao mali vrtlozi u rijeci.

Vorteks je naravna forma toka za tekućine u prirodi. Ista se forma toka kreira svaki

put kada izvadimo čep iz kade!

Kada dva takva etervortkesa združe svoje protoke/kanale, formiraju torus:

Torus je jedinstvena forma toka u hidrodinamici, koja dozvoljava tekućinama

spiraliziranje prema unutrašnjosti i prema van na istoj površini torusa. To je vrlo

stabilna forma toka.

Ako je svemir u biti kreiran iz jedne univerzalne supstancije etera, to mora biti

forma koja je korištena za kreiranje različitih i odvojenih stvari iz univerzalne

supstancije. Torus je savršena forma tijeka u prirodi za kreiranje naizgled

odvojenih entiteta u eteru bez forme, koja je dovoljo stabilnog trajanja.

Torusna forma tijeka je slična prstenovima dima cigare. Dim cigare stvara vrtlog

prema unutra na vrhu prstena dima a ponovno izlazi na dnu prstena. Konstantno

se savija prema unutra kako bi ojačao na drugoj strani koja teče prema van. Torus

se često uspoređuje s oblikom uštipka s rupom u sredini ili s jabukom. To je

kuglasta forma savijena prema unutra na polovima kako bi se formirala mala rupa

u sredini.

Pojedinačni torusi etera se mogu ugnjezditi jedan unutar drugog. Ugnjezđivanje

torusa zahtijeva poravnavanje vorteks stožaca torusa s plohama (licima)

Platonovih krutina.

Ravno dno vrtloga mora dodirivati plohu Platonove krutine. Kao primjer

pokazujemo kocku koja sadrži 3 para vrtloga ili 3 torusa poravnana okomito jedan

na drugog u koci i 5 ugnjezđenih torusa u dodekahedronu.

Prisjetimo se sada kod Metatron kocke mogućnosti ugnjezđenja Platovnih krutih

tijela, odnosno činjenice kako su ta tijela pogodna za uklapanje jedano u drugo.

Uzmimo kocku u kojoj povezivanjem centara svih 6 ploha kocke,

dobijemo/formiramo oktahedron. Oktahedron je potpuno okružen inicijalnom

kockom. Isti se proces može ponoviti s okatahedronom povezujući njegove centre

ploha. Rezultat je kocka koja sada potpuno okružuje oktahedron. Proces se može

tako nastaviti beskonačno, stvaranjem sve manjih i manjih Platonovih krutih tijela

savršeno ugnjezđenih jedan unutar drugog, kreirajući tako fraktal, repetitivnu

geometrijsku mustru.

Uklapanje Platonovih krutih tijela jednog u drugo nije ograničeno samo na kocku i

oktahedron. Sve Platonove krutine se mogu ugnijezditi jedno u drugo. Upravo to

ugnjezđavanje Platonovih krutih tijela kreira elektronske ljuske atoma. Slično se,

no međutim na mnogo manjem mjerilu formira i jezgra atoma. Elektron u

elektronskoj ljusci odgovara vrtlozima koji su ugnjezđeni u Platonovim

simetrijama. Prema Daniel Winteru, fizika je pogriješila glede valnih formi vrtloga

za čestice elektrona. Unutar atoma, elektron kruži u putanji oko jezgre na fiksnoj

udaljenosti od jezgre. Kugla koja opisuje plohu kruženja elektrona se naziva

elektronskom ljuskom. Postoje različiti tipovi ljuski u strukturi atoma, kojima su

dana imena s, p, d i f ljuska, koje sadrže 2, 6, 10 i 14 maksimalno elektrona.

Svaki par vrtloga u torusu korespondira s 2 elektrona, a kada se torusi

organiziraju unutar Platonovih krutih

tijela, dobivamo ekvivalent elektronske ljuske. Evo korespondencije: 1 par vrtloga

(1 torus) odgovara ljusci s 2 elektrona 3 ugnjezđena para vorteksa u kocki

odgovara p ljusci sa 6 elektrona 5 ugnjezđenih parova vorteksa u dodekahedronu

odgovara d ljusci s 10 elektrona 7 ugnjezđenih parova vrtloga u ikozahedronu

odgovara f ljusci s 14 elektrona.

Prema tomu je materija stabilna forma mustre toka, koja emergira iz etera. Ona

zauzima geometrijske oblike iz energije bez forme, kreirajući iluziju razdvojenih

elektronskih čestica u elektronskim ljuskama i čestica koje tvore jezgru.

Matica fizike nije nikada uspjela objasniti zašto atom ima te "slučajne" brojeve 2,

6, 10 i 14 elektrona u elektronskim oblacima, orbitalnim ljuskama oko jezgre.

Model Daniel Wintera atoma sada objašnjava egzaktno zašto se pokazuju ti

brojevi u periodskoj tablici elemenata! Oni su u odnosu s geometrijskim

svojstvima Platonovih krutih tijela! Isto tako po prvi put imamo objašnjenje zašto

se elektroni ne razbiju padom u jezgru i kako se njihova zračena energija obnavlja.

Elektroni nisu čestice koje kruže oko jezgre, već su mustre stojnih valova na

diskretnoj udaljenosti od jezgre! Eter jednostavno vječno obnavlja te stojne

valove. Drugi način gledanja na oblik torusa je tretiranje torusa kao forme koja se

savršeno može opisati skupom Φ spirala.

Svaka Φ spirala je u stvari serija čistih sinusnih valova. Dobro je poznat princip u

fizici, po kom se bilo koji kompleksni valni oblik može kreirati od zbroja

jednostavnijih čistih sinusnih (sinusoidalnih) valova različitih frekvencija i

amplituda. Taj se princip naziva Fourierov princip. Φ spirala je konstruirana iz

serije harmonika s valnim dužinama koje su u skladu s verzijom Zlatne sredine

Fibonacci niza:

1/Φ1ΦΦ² Φ³

0.61803 1.00000 1.61803 2.61803 4.23606

Φ= 1.618033988749894848204586834365638117720309180

Kada se čisti sinusni valovi s valnim dužinama 1/Φ, 1, Φ, Φ², Φ³, itd. zbroje,

formirat će savršenu Φ spiralu.

Kada te Φ spirale kruže oko torusa, one se susreću i interferiraju. Kao rezultat te

interferrencije kreiraju se dva dodatna vala. Važno je uočiti kako će oba nova vala

biti valne dužine koje su opet u Fibonacci nizu. To omogućava nedestruktivnu

interferenciju, jer će intereferencija jednostavno rezultirati novim harmonicima u

Fibonacci nizu.

Dok je destruktivna interferencija norma u valnoj interferenciji, jedini izuzetak u

prirodi je slučaj interferencije valova čije su valne dužine u omjeru Zlatne sredine!

Drugim riječima, Φ spirala može ponovno ući u samu sebe nakon obilaska

torusnog oblika bez samorazaranja. Stoga je Φ spirala u svemiru jedini mogući

način ugnjezđivanja i samoorganiziranja. Tako bi se mogla formirati stabilna

materija od elektromagnetske energije kao forma čiste valne interferencije.

Elektromagnetska energija u ravnoj crti je ono što uobičajeno nazivamo svijetlom.

Kada to isto svijetlo lovi svoj vlastiti rep oko površine torusa, nazivamo ju

materijom. drugim riječima atom je čista elektromagnetska energija u formi koju

više ne percipiramo kao svijetlo već kao materiju, ili prema riječima Daniel

Wintera:

‘Tako imamo sada taj dualizam valovi u ravnoj crti su energija, a valovi u krugu su

masa. Zato što ne znamo kako valovi odlaze u kružno gibanje iz pravocrtnog i

ponovno natrag, zamislili smo masu kao odvojenu od energije. E=mc

2

jednostavno kaže kako upetljavanjem brzine svijetlosti unatrag na samu sebe

možete napraviti masu iz energije'.

Spirale Zlatne sredine torusnog oblika eventualno spiraliziraju u savršenu nultu

mirnu točku u jezgri vrtloga, koji koincidira s jezgrom atoma. Stoga sinusni valovi

implodiraju prema unutra u sve manje valne dužine. Implozija Zlatnih sinusnih

valova u sve manje i manje valne dužine ne samo povećavaju frekvenciju valova,

već povećavaju brzinu valova, koji postaju superluminalni valovi (koji putuju brže

od /brzine/ svijetlosti). Prema Daniel Winteru, to je stvarno ono što je gravitacija,

kaskada elektromagnetskih sinusnih valova Zlatne sredine, kojima stalno raste

brzina, pa tako probijaju graničnu brzinu svijetlosti. Einstein je uvijek

pretpostavljalo postojanje odnosa elektromagnetizma i gravitacije, a Daniel Winter

nam je objasnio kako se ta veza uspostavlja.

Kada se torusi ugnjezde za formiranje ljuski elektrona atoma, jedini zahtjev za

kontinuitet te forme nedestruktivne interferencije je da su ti torusi usklađeni s

geometrijama Platonovih krutih tijela.

Kada su ti ugnjezđeni torusi unutar atoma aranžirani prema simetrijama

Platonovih krutih tijela, svi valovi će žuriti u centar atoma, kreirajući ponavljajuće,

rekurzivne ili fraktalne mustre, koje ne oblikuju samo ljuske elektrona već i jezgru.

Eventualno fraktalna mustra nestaje u nultoj točci u jezgri atoma. Implozija

elektromagnetskih valova u sve kraće i kraće valne dužine je upravo gravitacija.

Na taj način je torus minijaturna crna rupa, koja privlači svijetlo u sebe kreirajući

gravitaciju.

Ciklus harmonijskih valova koji slijede omjer Zlatne sredine, Φ ciklusi, bi mogli

biti podrijetlo riječi fizika physical (phi cycle). Fizika bi bila jednostavno studij Φ

ciklusa!

Univerzalni princip

Ponavljajuće mustre Platonovih krutih tijela koje se uklapaju jedna u drugu su

fraktali. Fraktali su ponavljajuće mustre koje se mogu skalirati na bilo koju

veličinu. Mjerilo se može mijenjati no omjer ostaje konstantnim.

Stoga fraktalne mustre koje oblikuju atom, prema Daniel Winteru oblikuju i naše

planete i zvijezde, u stvari svemir.

Fraktal sliči samom sebi u svim mjerilima; radi se o ponavljanju iste geometrijske

mustre. Unutarnja sturktura u fraktalu je reflektirana u vanjskoj strukturi. Fraktal

znači frakciju cjeline, indicirajući kako je svaki komad dio cjeline. To je osnovna

ideja holograma, pa je to razlog zašto je, prema Daniel Winteru, cijeli svemir

općenito samo jedan superhologram. Fraktali elektromagnetske energije

međusobno povezuju sve sa svim unutar svemira, a osnovni gradbeni blok je taj

hologram. Fraktalne repetitivne strukture elektromagnetske energije pletu

gigantsku paukovu mrežu diljem svemira.

Valne dužine planeta i zvijezda su ogromne u usporedbi valnom dužinom atoma,

međutim kada se njihove valne dužine uklapaju u Fibonaccijev niz Zlatne sredine,

oni interferiraju nedestruktivno; oni implodiraju i formiraju fraktalne atraktore,

koje nazivamo gravitacijom! Tako su planete i zvijezde povezane implodirajućim

elektromagnetskim valovima, koje osjećamo kao gravitaciju.

Dakle, ako je svemir u biti hologram, a postoji samo jedan princip koji oblikuje sve

od atoma do planeta, zvijezda i svekolikog svemira, trebali bi pronaći dokaz da su

ti vorteksi, Platonova kruta tijela i torusne strukture u svim dijelovima svemira.

Taj holografski princip svemira je prvi spomenuo pradavni Grk, Hermes

Trismegistus kao jedan od sedam Hermetičkih principa: "Kako iznad, tako ispod,

kako ispod, tako iznad". Hermes je mislio na postojanje korespondencije između

različitih razina egzistencije, makrosvemira i mikrosvemira. Taj Hermetički princip

nam govori kao ono što vidimo tamo vani u svemiru, u galaksijama, zvijezdama i

planetima, ćemo naći i na manjim mejrilima unutar atoma.

Dakle, postoji li bilo koji dokaz koji bi mogao koroborirati valjanost tog

Hermetičkog principa u našem svemiru?

Odgovor je da, postoji; zadivljujuća činjenica u tom području je nedavno otkriće,

kako se uključenost Hermetičkog principa i svete geometrije može demonstrirati i

u teorijskim nevidljivima subatomskim vrtlozima atoma i stvarno motrivim

najvećim vrtlozima uragana (huriccana)! Richard C. Hoagland i David Wilcock su

otkrili pentagonalne i heksagonalne strukture u oku silovitih kategorija 4 i 5

uragana (SaffirSimpson skala), koji su prijetili SADu u zadnjih nekoliko godina.

Satelitske snimke prekrasno prikazuju vidljivi 'kotač s pet žica' u oku nekih od tih

uragana. Satelitska slijedeća slika pokazuje pentagram u oku uragana Isabel u

rujnu 2003.

Wilcock i Hoagland teoretiziraju u svojoj hiperdimenzionalnoj fizici, kako uragani

kategorije 4 i 5 otvaraju međudimenzionalni prolaz k višim dimenzijama, što

omogućava utjecanje energiji etera u našu fizikalnu dimenziju. Ta eterička

energija u formi torzijskih valova (o kojima ćemo diskutirati kasnije u ovom

poglavlju), kreiraju stojne valove kao one u eksperimentima Kimatike dr. Hans

Jennya, i predstavljaju objašnjenje vidljivih pentagonalnih i heksagonalnih mustri

u oku uragana. Nikada ne bi otkrili te hiperdimenzionalne strukture etera u

mehanizmu uragana, da se oblaci vodene pare nisu sami aranžirali prema tim

mustrama interferencije. Wilcock i Hoagland vjeruju kako se uragani ne hrane

samo konvencionalnim konvekcijskim strujama prouzročenim toplim oceanskim

vodama i hladnijim zrakom iznad vode, već prolaze antigravitacijske učinke u

svojim kanalima kao rezultat torzijskih valova. Posljedica toga je i podizanje

oblaka, koji formiraju pentagram na vrhu uragana u zraku, na mnogo većoj visinu

od normalne.

Antigravitacijski učinak se znatno pojačava i koincidira s formacijom pentagrama

samo kada interni vjetar uragana podigne snagu do ekstremne kategorije 4 i 5 na

SaffiSimpson skali.

Daniel Winter ima ponešto drugačiju interpretaciju svete geometrije uključene u

tim uraganima. Prema njemu, pentagonski oblik koji se otkriva u

dvodimenzionalnoj satelitskoj slici je u trodimenzionalnoj realnosti,

dodekahedron, a heksagonalni oblik predstavlja pogled na vrh ikozahedrona.

Winter postulira kako su ugnjezđene i fraktalne strukture dodekahedrona i

ikozahedrona rezultat implodirajućih elektromagnetskih valova u oku uragana. Ti

su elektromagnetski valovi ekstrahirani iz gravitacije. Winter to objašnjava

povezanošću fenomena elektromagnetizma i gravitacije. Uragani i tornada su

poznati po svojim anomalnim elektromagnetskim učincima kao što su gromovi i

sjano svijetlo u kanalima tih oluja. To je anomalija, jer uragani i tornada nisu oluje

s munjama i grmljavinom. Tako sada izgleda kako je priroda pružila stvarno

vidljivi fenomen koji nam dozvoljava proučavanje uragana kao Hermetsku

suprotnost istog vorteksa, koji oblikuje atom.

Torusni oblik kreiran od tih vrtloga se jednako tako može naći i u makroskopskom

svijetu. Dovoljno iznenađujuče je što je NASA u ljeto 2004. ipak otkrila nove

informacije o otkrićima napravljenim s opservatorijima Europske Svemirske

Agencije, INTEGRAL i XMMNewton. Oni su otkrili kako su takozvane crne rupe u

našem svemiru u stvari formacije torusnog oblika! Crne rupe su objekti s

neizmjernom masom. Imaju gustoću od milijun do bilijuna puta veću masu od

našeg Sunca, a gravitacijska sila crnih rupa je tako jaka da joj ništa ne može

pobjeći, čak ni svijetlo. Sve u okolini crne rupe se privlači u jezgru crne rupe.

Sličnost između makroskopskog torusnog oblika crne rupe i mikroskopskog

torusnog oblika atoma je očita. Osnovna je karakteristika crne rupe u tomu što je

njena gravitacija toliko ogromna da joj čak ni svijetlo ne može pobjeći. Prema

Daniel Winteru, vrtložna struktura torusne strukture poput uštipka s rupom u

sredini je u stvari implozija valova Zlatne sredine, što je ništa manje nego

ekvivalent gravitacije. Svijetlo koje se privlači u jezgru, je upravo ono što se

događa unutar Crne rupe. (6)

Također je interesantno uočiti kako nedavni razvoj u teoriji struna predviđa

postojanje crnih rupa na bilo kojem mjerilu (skali) od mikrokozmičkog mjerila

čestica do makroskopske monstruozne skale crnih rupa promatranih u udaljenim

galaksijama. U stvari u CERNu u Švicarskoj, gdje se gradi novi kolosalni

akcelerator čestica, koji će biti dovršen 2007 nazvan Large Hadron Collider (LHC),

gdje znanstvenici anticipiraju kako će LHC možda stvarno biti dovoljno moćan za

rađanje minijaturnih crnih rupa. Ta jedinstvena činjenica je postala mogućom

temeljem novih uvida u teoriju struna. Teorija struna predviđa ne samo višestruke

dimenzije već i da će gravitacija za razliku od ostalih sila u prirodi biti aktivna u

tim dodatnim dimenzijama. To znači kako je učinak gravitacije daleko snažniji na

malim udaljenostima nego što je to konvencionalna teorija predviđala. U

konvencionalnoj teoriji crne rupe su se jedine mogle kreirati iz strahovito guste

mase; međutim teorija struna sada dozvoljava i minijaturne crne rupe koje su

znatno manje guste i koje bi mogle postojati na subatomskoj razini čestica! (7)

Astrofizika još uvijek pokušava pronaći pravi kozmološki model našeg svemira.

Trenutno prihvaćena ideja je prisutna još iz 70tih i to je ideja po kojoj je svemir

kreiran u jednoj gigantskoj eksploziji, nazvanoj Veliki prasak Big Bang. Od tada se

svemir širi, a kozmološki model širećeg svemira je nazvan inflatornim modelom.

Jedan od utemeljitelja inflatornog modela dr. Robert P. Kirshner s Harvard

Sveučilišta sada vjeruje kako bi ciklički model mogao bolje objasniti posljednja

otkrića u svezi s našim svemirom.

U cikličkom modelu svemir se ponovno rađa u vječitom ciklusu širenja i

skupljanja. Nedavna otkrića su pokazala kako se svemir ne samo širi, nego se to

širenje i ubrzava. Jedini izvor koji bi mogao objasniti ubrzavanje je nevidljiva

energija koja prožima cijeli svemir! Astrofizičari su nazvali tu misterioznu

energiju, tamnom energijom!

Začuđujuće je što ciklički kozmološki model odgovara pradavnoj Istočnoj

kozmologiji. Prema duhovnim Istočnim tekstovima Upanishada, svemir se vječito

ponovno stvara iz disanja Brhmana, udisanjem i izdisanjem Pran(a)e svemira

Danas postoji niz astrofizičarskih teoretičara, koji su lansirali ideju o svemiru koji

općenito ima oblik gigantskog torusa. Jedan od njih je profesor Joseph Silk iz

Odjela fizike, Oxford Sveučilišta. Najćešće korištena metoda znanstvenika za

modeliranje oblika svemira se sastoji od mjerenja i određivanja geometrije

kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja svemira, primordijalne energije

ostatka Velikog praska. Ta nova ideja o svemiru oblikovanom kao torus potječe iz

zadnjih mjerenja radijacije pozadine.

Ako pretpostavimo kako je svemir stvarno u ponavljajućem ciklusu rađanja i

umiranja, onda oblik torusa može savršeno objasniti i modelirati takvo ponašanje.

Samo pretpostavimo kretanje kroz prostor svih planeta, zvijezda i galaksija u

ogromnom svemiru oblika torusa. Centar torusa predstavlja trenutak Velikog

praska. Centar, sličan centru crne rupe, je singularitet u kom su sav prostor i svo

vrijeme beskonačno komprimirani. Promišljajte tu nultu točku kao vječito sada.

Ako onda ostavimo nultu točku torusa i krećemo se prema van kanalima na

povrišini koji vode na drugu stranu torusa, emergira prostor koji se počinje širiti,

a vrijeme počinje odbrojavati. Napuštamo dakle 'bijelu rupu' svemira gdje su

rođeni planeti, zvijezde i galaksije. Dok putujemo površinom torusa, prostor se

nastavlja širiti, sve dok ne prijeđemo ekvator, srednju ravninu simetričkog torusa.

Nako toga se prostor ponovno počinje skupljati i cijeli prostor privlači 'crna rupa'

suprotni pol torusa gdje će sve opet kolabirati u nula mirnu točku unutar torusa.

Time smo kompletirali ciklus rađanja i smrti! Vječiti ciklus svemira rađao bi sve iz

singulariteta, (Veliki prasak), bijela rupa svemira. Nakon rađanja svemira krećemo

se milijardama godina kroz prostor da bi opet završili gdje smo počeli, ponovno

privučeni ogromnom crnom rupom. Od tog mjesta započinje slijedeći ciklus.

Nedavna su otkrića astrofizičara također pokazala mogućnost nalaženja

Platonovih krutih tijela u grozdovima galaksija.

U našoj galaksiji, zodijak sa svojih 12 znakova u stvari ima geometriju

dodekahedrona s 12 lica (ploha), koje odgovaraju kućama ili znakovima (12)

zodijaka!

Platonova kruta tijela se također pokazuju u zemaljskim energetskim poljima kako

ćemo demonstrirati u slijedećem poglavlju. 'Aura' Zemlje je dodekaikozohedron

(ugnjezđeni dodekahedron i ikozahedron), što se skraćeno naziva rešetkom

Zemlje.

Richard Hoagland je zajednos David Wilcockom ukazao na postojanje planeta u

našem Sunčevom sustavu, koji pokazuju geološku točku stresa točno 19,47

stupnjeva kutne udaljenosti na meridijanu sjeverno i južno od ekvatora. Primjeri

su Velika crvena pjega na Jupiteru, Velika crna pjega na Neptunu, područje na

Suncu s najvećim sunčevim pjegama. Točka stresa na 19,47 stupnjeva širine se

može objasniti ako razmatramo protkanu tetrahedronsku energetsku strukturu,

prisutnu u kuglama tih kozmičkih tijela.

Princip korespondencije Hermes Trismegistosa 'kako iznad, tako ispod' vrijedi i za

Platonova kruta tijela u auri, energetskom polju ljudskog tijela. Znanost je u 90tim

prošlog stoljeća stvarno koroborirala postojanje bio energetskih polja ljudskog

tijela, koja su Kinezi poznavali već tisućama godina, znanih kao Sustav kineskih

meridijana i sedam čakri tijela. Istočni sustav Čakri tijela je identificiran u

ljudskom tijelu na mjestima gdje vrtlozi (vorteksi) istančane energije iz viših

dimenzija interferiraju s fizikalnim tijelom.

Mnoge pradavne tradicije spominju kako je eterično energijsko tijelo, duplikat

fizikalnom tijelu kao instrument ljudske duše. Vjeruje se kako struktura energije

ljudske aure sadrži mustru valne interferencije Platonvih krutih tijela, posebno

zvijezdatetrahedrona.

Energija tijela se u starom Egiptu nazivala Merkaba (Mer = rotirajuće svijetlo, Ka =

duh, Ba = ljudsko tijelo). Vjerovalo se kako bi rotirajuće svijetlo Merkab(a)e moglo

odvesti osobu iz jedne dimenzije u drugu. Kroz svijetlo je duša silazila u ljudsko

tijelo, a ono se moglo koristiti i za uzlaz prema višim razinama.

Merkaba energetsko polje ljudskog tijela je protkani tetrahedron (dvostruko

međusobno penetrirajući tetrahedron, jedan pokazujući prema gore a drug prema

dolje; vidjeti naslovnicu knjige). Merkaba je spominjana u mnogim religijama kao i

u židovskoj Kabbalahi, gdje se opisuje kao kontrarotirajuće energetsko polje, koje

utječe i na duh i na tijelo.

U Bibliji Ezekijel naziva Merkabu vozilom svijetla. Ovo vozilo svijetla dozvoljava

putovanje duše između paralelenih dimenzija. U Kraljevima 2:2 se priča priča o

prorocima Elijahu i Eliša, koji su prelazili rijeku Jordan, kada se odjednom pojavila

Merkaba vatra i Elijah je nestao u pijavici. Elijah je nestao s lica Zemlje, uzdigavši

se iz fizikalne razine.

Merkaba je također očuvana u Islamu u pradavnom pokretu Islamskog misticizma,

Sufizmu. Frenetičan Sufi plesač izražava Merkabu plesnom vrtnjom u smjeru

suprotnom od kazaljke na satu svoje halje, kreirajući dva sferična diska koji

izražavaju toroidalni oblik ili oblik torusa Merkabe.

Istraživač svete geometrije Drunvalo Melchizedek se jako trudio u rekonstruiranju

značaja Merkabe; pa spominje kako ljudsko tijelo kreira Merkabu kao polje

elektromagnetske energije oko tijela. Ananda Bosman je lansirala cijelu novu

znanost koju je nazvao Vortexiajah.

Vortexiajah je simbol fizike vorteksa unutar vorteksa, koja savršeno odgovara

implozijskoj fizici Daniel Wintera. Ananda objašnjava kako je Merkaba ili

Svemirski brod svijetlosnog tijela, kako ga spominje, vozilo između treće

dimenzije i drugih viših razina egzistencije. Tvrdi kako može putovati izvan tijela

korištenjem svoje Merkabe. Svoje prvo izvantjelesno iskustvo se spontano

pojavilo nakon serije nesreća u kojima je skoro izgubila život! Nadalje tvrdi kako

je u stalnom kontaktu s višom inteligencjom koja mu pomaže u oblikovanje svoje

nove fizike Vortexiajah! (12)

Mustre svete geometrije elektromagnetske energije se doagađju i u energiji polja,

zračenog iz srca. Ljudsko srce ima elektromagnetsko polja u formi toroidalnog

polja (savršeni torus) koje okida 7slojni mišić za rad srca. To toroidalno

energetsko polje je animator srca prema Daniel Winteru.

Drugi je primjer geometrija u DNA. DNA ima geometriju 10 međusobno

penetrirajućih dodekahedrona, koji se vrte duž spirale. Potrebno je 10 Φ spirala za

kreiranje vršnog pogleda na DNA. Osnovna geometrija DNA je geometrija

dodehedrona. Zato što Daniel Winter pretpostavlja svemir kao jedan ogroman

super hologram, uz činjenicu povezanosti svega u svemiru sa svim drugim

pomoću Zlatnih valova, on i vjeruje kako je i DNA elektromagnetski povezana s

rešetkom Zemlje i Zodijakom pomoću fraktalnog dodekahedronskih oblika

energije.