POGLAVLJE 12 Buđenje

Ponovno pisanje povijesti

Povijest je dokazala kako je Edgar Cayce bio u pravu u svojim mnogim

predviđanjima. Jedno od njegovih predviđanja se odnosilo na otkrivanje Atlantide,

čime će obnoviti znanje stanovnika Atlantide na Zemlji. Najveće i najobećavajuće

arheološko otkriće u vodama Cipra je objavljeno u isti tjedan kada je napisano

ovo zadnje poglavlje. Stoga je timing upravo savršen za postavljanje nekih

završnih zaključaka u zadnjem poglavlju ove knjige.

Diljem svijeta su istraživači tražili ostatke Atlantide, Mu i Lemurije i njihovo je

istraživanje skoro bilo uspješno. Podvodne strukture pa čak i piramide mogući Mu

ostaci su pronađeni u vodama japanskih otoka Okinave i YonagunijaTe strukture

moraju biti stare barem 12.500 godina, jer su pronađene na morskom dnu, koje je

potonulo ispod vode pri kraju zadnjeg Ledenog doba, oko 10.500 godine prije

Krista. Vrlo značajna objava se dogodila 15. studenog 2004., kada je Robert

Sarmast održao konferenciju za tisak prikazujući otkriće grada Atlantide u vodama

Cipra, upravo na mjestu gdje ga je situirao Platon.

Najvjerojatnije ćemo čuti mnogo više o najnovijem otkriću Atlantide. Iako još nisu

nađeni stvarni artefakti ili fizikalni dokazi, nije arogantno zaključiti da Atlantida

nije uopće mit, te kako je Edgar Cayce bio u pravu zajedno sa svojim

predviđanjima o povratku Atlantide. Po mom osjećaju, naše će se knjige povijesti

morati za budućnost ponovno pisati uzimajući u obzir destrukciju Atlantide,

kombinirajući radove Edgar Caycea, David Wilcocka , Robert Sarmasta, Drunvalo

Melchizedeka i druge izvore:

Globalna katastrofa u formi pomaka polova je dovela do destrukcije visoko

civiliziranih kultura, kontinenta Atlantis, oko 10.500 p.n.e. Nadolazeći pomak

polova je bio poznat znatno ranije nego se stvarno dogodio. To je omogućilo

stanovnicima Atlantide bijeg u druge dijelove globusa prije nego se dogodila

katastrofa. Mnogi stanovnici Atlantide su pobjegli u Južnu i Sjevernu Ameriku,

kao i na Srednji Istok, posebno Egipat. Značajna je činjenica što skoro sve religije

imaju mitsku priču o poplavi sličnu biblijskoj priči o Noahi i Arki. Postoji bar 230

kultura poznatih širom svijeta, koje imaju takve kataklizmičke priče o poplavi!

Najuvjerljivije objašnjenje zašto se takve priče pojavljuju u svim religijama širom

svijeta leži u činjenici što su utemeljene na stvarnim povijesnim činjenicama

potopa Atlantide. Preživjeli potopa su pomogli oblikovati nove civlizacije širom

svijeta. Prva je bila kultura Sumerićana; najstarija poznata civilizacija na Zemlji,

koja odjednom izdigla iz Kamenog doba. Povijesničari danas nemaju objašnjenje,

zašto se civilizacija Sumerićana podigla do takvih visina u tako kratko vrijeme.

Jedini se znaci Atlantide pokazuju s Platonom (427 347 pr.n.e.). Platon je naučio o

Atlantidi iz priča Grka Solona (638 559), jednog od sedam Mudraca Grčke. Solon je

pak naučio o Atlantidi iz priča, koje su povezane s egipatskim visokim

svećenikom Sonchisom. Nakon njegova posjeta Egiptu, napisao je epsku poemu

Atlantikos, nedovršeni rukopis, koji 150 godina kasnije dospijeva u ruke Platonu.

Koristio ga je pri pisanju svoje dvije knjige, 'Timej' i nedovršene 'Krećanin'. Te su

knjige jedine referencije, koje imamo danas o mitološkom izgubljenom kontinentu,

ali i kao stoljetnu mogućnost o njezinom postojanju, koja je intrigirala velik broj

ljudi.

Edgar Cayce tekstovi spominju, kako su se migracije stanovnika Atlantide

dogodile u različitim vremenskim okvirima pradavne povijesti. Spominje se kako

su jedni došli u Ameriku i s istoka i sa Zapada 28.000 godine pr. n. e. Zadnja i

najveća migracija se dogodila tijekom godina koje su se približavale 10.000 godini

pr.n.e. zbog anticipiranja pomaka polova. Većina tih izbjeglica u Sjevernu Ameriku

su postali domorodačka Indijanska plemena, Čiroki Indijanci.

Genetička istraživanja koje je izveo Gregory L. Little u kolovozu 2001 na izvoru

mitohondrijske DNA izgleda koroboriraju s pričama Edgar Caycea. Mitohondrijska

DNA je po sadašnjem vjerovanju preostala bakterija, koja je ušla u ljudsku stanicu

negdje tijekom dugog trajanja evolucije i od tada simbiotički živi unutar stanice.

Mitohondrije imaju svoju vlastitu DNA, mtDNA, koja se prenosi samo ženskom

linijom. Postoji samo 39 različitih grozdova mtDNA, tako zvanih haplo grupa, koje

se pojavljuju u ljudskoj stanici. mtDNA ima vrlo sporu evoluciju, pa se praktički

vrlo malo promijenila tijekom tisuća godina. Stoga je ta mtDNA vrlo pogodna za

genetička istraživanja odnosno praćenje tragova izvora i migracija kultura širom

svijeta. Istraživači danas vjeruju kako su stanovnici Atlantide bili nositelji X tipa

haplogrupe mitohondrijske DNA, koja pomaže praćenje unatrag njenim tragom do

samih područja i datuma u povijesti masovnih migracija, koje je dao Edgar Cayce.

Dodatno tomu, širenje B tipa haplogrupe je izgleda u skladu s pričama Edgar

Caycea o širenju i migraciji civilizacije Mu.

Cayce je spomenuo postojanje uz Atlantidu i drugih ranije visoko razvijenih

civlizacija, Lemurija ili Mu, koje su rezidirale u Južnom pacifiku, između Sjeverne

Amerike i Azije. Kultura Lemurije je kolabirala i bila uništena negdje oko 50.000 pr.

n.e., a njeni su preživjeli bježali u zemlje kao što su Kina i Japan.

Prošlog su stoljeća mnogi znanstvenici proučavali svete tekstove azijske Vede, jer

postoje markantne paralele između znanja sadržanog unutar tih tekstova i kvantne

znanosti. Fritjof Capra je 1975. napisao knjigu 'Tao fizike The Tao of Physics’, gdje

je detaljno proučavao paralele, koje su izgledale mnogo više od slučajnosti.

Fizičar Paul La Violette, koji je razvio teoriju etera subkvantne kinetike (vidjeti

poglavlje 6 'Vibracije etera') je uvjeren, kako je njegova subkvantna kinetika, koja

objašnjava kreaciju materije iz etera kao stojne valove, refleksija mnogih ako ne i

svih pradavnih mitova o kreaciji. Od hinduskog mita o kreaciji Višnu, egipatskog

mita Atum, mita o Izisu i Ozirisu, grčkog mita o Zeusu, te babilonskog kreacijskog

mita Enuma Elish, svi oni imaju zadivljujuće sličnosti. La Violette je čak uvjeren

kako je njegova fizika metaforički utjelovljena u karte za proricanje budućnosti

Tarota i znakove Zodijaka.

Svi prastari mitovi o kreaciji prikazuju slične priče o ratovima Bogova Neba, koji

pokušavaju obnoviti red iz kaosa. Prema La Violetteu značaj tih ratova je u

metafori drugog zakona termodinamike, borbi reda s entropijom. Ti 'Bogovi Neba'

se konstantno bore za obnavljanje reda i teže ravnoteži iz kaotičnih fluktuacija,

koje se odvijaju iz primordijalnog stanja etera. Mnogi od tih mitova govore i o

zmijama i zmajevima uključenim u te borbe. Po mom mišljenju zmije simboliziraju

Φ (phi) spirale svijetla, kao stabilne valove iz etera, u trenutku kada entropija

nestane, a Bogovi su poraženi.

Druga ponavljajuća tema u mnogim prastarim mitovima o kreaciji su primordijalne

vode, koje su postojale prije kreacije. Te vode su metafore samog etera. Forma

primordijalnih voda je podrijetlo kreacije svemira. Odvajanje mirnih primordijalnih

voda što se spominje u tim mitovima o kreaciji, je metafora za način lokalnog

pobuđivanja stanja ravnoteže etera i zakona entropije prirodnim događanjem

fluktuacija u eteru, koje kada dosegnu kritični prag, formiraju stabilni valni oblik,

elektromagnetski stojni val svijetla.

Čak knjiga Geneze govori o Duhu Boga, koji je nastanjen iznad voda i načinu

kojim je On odijelio vode od voda. Bog je govorio 'neka bude svijetlo i bi svijetlo'!

U 'Genezi svemira', Paul La Violette konačno piše:

‘Ako ništa drugo, otkriće napredne znanosti u pradavnim mitovima i

kompilacijama prastarih znanja i vjerovanja, daje razloga za zaustavljanje i

zauzimanje šireg stajališta o modernim postignućima, kako bi shvatili da možda

nismo prva znanstveno napredna civilizacija, koja je nastanjivala ovaj planet'.

Najlogičnije objašnjenje, po mom vjerovanju, zašto sveti tekstovi stari više tisuća

godina sadrže znanstveno znanje, koje je zagonetka današnjim znanstvenicima, je

što se izvorima tog znanja mogu najvjerojatnije pratiti tragovi do preživjelih ranijih

civilizacija, koje su dosegle znanstvena shvaćanja koja su jednaka našim. Danas

vjerujemo kako je naša civilizacija vrhunac evolucije; međutim otkrića prastare

znanosti, koja tek počinjemo razumijevati, zajedno s arheološkim otkrićima

podvodnih struktura, koje pripadaju kulturama, nužno starijim najmanje više

tisuća godina od kulture Sumerićana, tjera nas na buđenje iz sna.

Slijedeći isto razmišljanje, kultura Egipćana bi također mogla imati svoje

podrijetlo iz Atlantide. Znanstvene činjenice otkrivaju kako velika piramida na Giza

visoravni nije najvjerojatnije bila izgrađena od kasne egipatske dinastije kao

velika grobnica za faraona Khufua. Samo visoko civilizirane kulture, kao Atlantida,

bi mogle imati pristup do tehnologije i znanosti, što bi im omogućilo gradnju

Velike piramide s takvom matematičkom i astronomskom preciznošću. Stoga bi

stvarno moglo biti da su preživjeli iz Atlantide utemeljitelji egipatske kulture

tijekom 'Zep Tepi' ili 'Prve dobi', oko 10.500 godina pr. K., kako je to sugerirao

Edgar Cayce.

Južno Američke kulture Asteka, Inka i Maya kao i izvorne kulture Sjeverne

Amerike, domorodačkih Indijanaca, još i danas predstavljaju zagonetku

učenjacima. Iako se veza između Maya i Atlantide teže dokazuje, jer je Maya

kultura iz prethodnog milenija, činjenica što su bili izvsni promatrači neba i znali o

precesiji ekvinocija, ciklusima sunčevih aktivnosti, te što su posjedovali precizne

pojmove za kretanje planeta, pa su tako uspjeli stvoriti kalendar dugog brojenja.

Za razumijevanje precesije, Maye su morale uočiti sporo mijenjanje pozicije

zvijezda na nebu od 1 stupanj svekih 72 godine. To je vrlo, vrlo mala promjena na

nebu za uočavanje golim okom preko tako dugih perioda! A tu je onda i njihov

kalendar za Veneru, koji točan unutar 2 sata u 500 godina! To su činjenice, koje se

ne mogu lagano objasniti.

Kultura Maya nije jedina kultura, koja je prepoznala i izrazila važnost precesije

ekvinocija. Profesor na MITu (Massachusetts Institute of Technology) Giorgio de

Santillana i profesor Sveučlišta u Frankfurtu, Hertha von Dechend su proučavali

pradavne mitove i pronašli uvjerljivi dokaz kako je njihanje osi Zemlje tijekom

dugog perioda od 26.00 godina bilo poznato mnogim starim kulturama. Objavili

svoje zaključke u knjizi 'Hamletova borba: Esej koji istražuje podrijetlo ljudskog

znanja i njegovo prenošenje pomoću mitova Hamlet’s Mill: An Essay Investigating

the Origin of Human Knowledge and its Transmission through Myth’.

Znanje dvadesetprvog stoljeća, koje se naglo uzdiže u starim kulturama, također

se neočekivano pojavljuje u židovskoj Kabali i kristijanskoj Bibliji. Stari zavjet

sadrži znanja koja se ne mogu lagano objasniti. Jedna od stvari, koju je Daniel

Winter dokazao, je dizajn hebrejske abecede, jezika najstarije verzije Starog

zavjeta, iz sjena Φ (Phi) spirale u tetrahedronu. Hebrejska abeceda se stoga

priučnik za stvaranje materije. Kutovi potrebni za rotiranje Φ spirale unutar

tetrahedrona, kojima se kreiraju sjene, tj. hebrejskih slova, su isti kutovi potrebni

za ugnjezđivanje torus (uštipka) u simetrije Platonovih tijela.

Autori Starog zavjeta su potpuno očito imali pristup znanju koje ne korespondira

sa znanstvenim razvojem kultura njihova vremena, iako nitko nezna točno starost

Starog zavjeta. Mogućnost očuvanja znanja stanovnika Atlantide u starim svetim

tekstovima je vjerojatnost koju moramo sada razmotriti.