Solsticijsko galaktičko poravnavanje

Što je to tako specijalno u 21. prosincu 2012? Ima li taj datum kozmičko znaćenje?

Trajanje Maya Kalendara dugog brojenja u trajanju od 5125 godina, je peti od tako

zvanih precesijskih ciklusa od približno 26.000 godina, također nazivan

Platonovom velikom godinom, nazvanu po Platonu, koji je pretpostavio taj ciklus

kao savršeni harmonijski broj od 25.920 godina.

Precesija je u stvari vobliranje (njihanje) zvrka na ravnoj površini. Vobliranje

počinje kada se vrtnja zvrka usporava i okretanje postane nestabilno, što uzrokuje

naginjanje zvrka s jedne strane na drugu, sve dok konačno ne padne. Zemljina

rotacija oko polarne osi, koja nam daje ritam noći i dana, je također podvrgnuta

precesiji svoje polarne osi jednako kao i rotirajući zvrk. Samo si zamislite Zemlju

kao rotirajući zvrk na ravnoj površini koja se naziva ekliptikom. Ekliptika je

ravnina po kojoj planeti rotiraju oko Sunca. Ono što uzrokuje precesija Zemljine

polarne osi, je kut od približno 23,5 stupnjeva prema osi okomitoj na ekliptiku.

Tijekom 25.920 godina Zemljina polarna os kompletira jedan puni krug precesije.

Time Zemlja sliči zvrku u sporom kretanju.

Precesija je uzrokom promjene pozicija konfiguracija zvijezda na nebu; na primjer

zvježđa Velikog medvjeda, Oriona i Pleiadesa (sedam kćeri Atlasa u Taurusu) su

mijenjala svoju poziciju na nebu tijekom stoljeća. Egipćani su imali drugu Polarnu

zvijezdu (Alpha Draconis) za razliku od naše današnje (Polaris), jer se zvijezdano

nebo iznad Sjevernog pola mijenja zbog procesije. Ona nije samo uzrok pomaku

konstelacija zvijezda kao što su znakovi Zodijaka, koji se pomiču po punom krugu

tijekom 25.920 godina, već i pomaku zih znakova Zodijaka gore – dolje obzirom na

horizont Zemlje. Postoji 12 znakova Zodijaka koji predstavljaju konstelacije

raspršene duž ekliptike.

Precesiju se može promatrati definiranjem pozicije Zodijak znaka u preodređenom

trenutku godine. Ti predodređeni trenuci su solsticiji i ekvinociji, koji definiraju

promjenu godišnjih doba. Ako se na primjer promatra Sunce u proljetnom

ekvinociju (21. ožujak) svake godine tijekom perioda od 72 godine, uočilo bi se

kako je znak Zodijaka pomaknut prema Suncu za 1 stupanj na nebeskoj poziciji.

Za kompletiranje cijelog precesijkog kruga tog znaka obzirom na Sunce, tj.

vraćanje na isto mjesto na nebu, trebalo bi 360 x 72 = 25.920 godina Zato što

precesija daje putanju znakova Zodijaka na solsticijima i ekvinocijima, precesija

se također referencira kao precesija solsticija ili precesija ekvinocija.

U današnje vrijeme u proljetnom ekvinociju Sunce se poravnava s znakom Ribe i

tranzitirat će prema poravnanju s Vodenjakom. To je razlog zašto pokret Novog

doba govori o dolasku Doba vodenjaka. Stvarni datum tranzicije u doba

Vodenjaka, vjeruje se, bi mogao koincidirati s krajem Maya Kalendara dugog

brojenja, no u stvarnosti će trebati još najmanje 360 godina prije nego što

proljetni ekvinocij uđe u Vodenjaka.

No moramo odgovoriti na početno pitanje, što to čini zimski solsticij 2012 tako

specijalnim? Dakle, u prosincu 2012. će se dogoditi vrlo rijetko poravnanje u

precesijskom ciklusu Zemlje od 25.920 godina. Iako je teško odrediti točan datum

, negdje oko kraja Maya kalendara Zemlje, zimski solsticij Sunca i galaktički

ekvator će biti poravnati. Tijekom događanja poravnanja, Sune će ući u ‘tamnu

pukotinu’ Mliječne staze blizu centra naše galaksije. Stoga je to poravnanje vrlo

rijetko u precesijskom ciklusu. A zato što se događa u zimskom solsticiju 2012.

(21. prosinca 2012.), naziva se i Galaktičko poravnanje zimskog solsticija.

Kako je ranije spomenuto, točan datum tog poravnanja je vrlo teško izračunati, no

astronomi ipak vjeruju da se to poravnanje već dogodilo 1998. Međutim zbog toga

što je Sunce široko polovicu stupnja, potrebno mu je najmanje 36 godina za

kompletno precesiranje kroz galaktički ekvator. Sunce je došlo do galatičkog

ekvatora tijekom Zimskog solsticija 1980. i potpuno će proći galaktički ekvator u

Zimskom solsticiju 2016. Godine između 1980. i 2016. se nazivaju zonom

Galaktičkog poravnanja ili erom 2012. U prvom smo poglavlju spomenuli

predviđanje Edgar Caycea o promjenama na Zemlji koje će se događati između

1958. i 1998. pri čemu je 1998. točka kulminacije tog poravnanja.

Prema John Major Jenkinsu, autoru knjiga “Maya Cosmogenesis 2012 – Maya

Kozmogeneza 2012.” i “Galactic Alignment, The transformation of Consciousness

according to Mayan, Egyptian and Vedic Traditions – Galaktičko poravnanje,

transformacije svijesti u skladu s tradicijama Maya, Egipćana i Vede”, Maye koje

su znale za ekvinocijsku precesiju su namjerno odabrale koincidenciju svog

Kalendara dugog brojenja s Galaktičkim poravnanjem zimskog solsticija. Kao što i

naslov njegove knjige sugerira, Maye su vjerovale kako će to biti vrijeme velike

transformacije svijestu. John Major Jenkins je našao dokaz o nužnom poznavanju

fenomena precesije Mayanskih motritelja neba. Maya kompleks hramova u Izapai

je bio izgrađen za ili kao označavanje poravnanja Sunca s galaktičkim ekvatorom

oko 2012! Jenkins u svojem daljnjem istraživanju otkriva kako su i mnoge druge

pradavne kulture, kao što su Egipatska i Veda tradicija, također shvaćale fenomen

precesije. (8)

Dvije godine prije publiciranja Jenkinsove teorije Galaktičkog poravnanja u “Maya

kozmogenezi 2012”, dr. Smeljykov je objavio tekst o Modelu solarnog Zodijaka. U

tekstu je skrivena verzija Galaktičkog poravnanja dr. Smeljakova. Njegov model

Sunčevog Zodijaka postavlja naše Sunce u galaktički kontekst i otkriva postojanje

četiri galaktička poravnanja u Platonovoj godini!

Kada je autor ove knjige prodiskutirao taj tekst s dr. Smeljakovom, postalo je

jasno, kako je njegov Model galaktičkog poravnanja dobio vrlo malo pažnje.

Jenkins i njegova teorija galaktičkog poravnanja je s druge strane dobila dobro

priznanje u krugovima koji su proučavali 2012.

Namjeravn kao koautorski članak s dr. Smeljakovim o njegovoj teoriji galaktičkog

poravnanja, objavljen na momj websiteu, pretvorio se u novi službeni znanstveni

tekst, objavljen u prosincu 2006. Naslov mu je bio “Crucifying the Earth on the

Galactic Cross Razapinjanje Zemlje tijekom galaktičkog križa”. Osnovica novom

članku je bio publiciran tekst dr. Smeljakova 1996 i on se fokusirao primarno na

Galaktičko poravnanje i njegovo odnošenje s različitim ezoteričkim križanjima..

U tom tekstu se galaktičko poravnanje referencira kao Great Celestial Conjunction

– Veliko celestijalno spajanje, a postoje četiri takva poravnanja u precesijskom

ciklusu. Veliko celestijalno spajanje je spajanje dvije križeva, Križa Zemlje s

Galaktičkim križem.

Prvi križ, Križ Zemlje se stvara presijecanjem dviju ravnina, ravnine ekvatora

Zemlje i ravnine ekliptike. Zato što je os Zemlje nagnuta prema ekliptici 23

stupnja, ravnina ekvatora Zemlje presijeca ekliptiku. To presijecanje je prva crta

Križa Zemlje. (vidjeti donju sliku)

Na liniji presjeka nalazimo dvije točke, nazvane ekvinocijskim točkama. Ekvinocij

(latinski Aqui = jednak, Noctium = noć) određuje trenutke tijekom godine kada je

Sunce točno iznad ekvatora i kada su noć i dan jednaki. To se događa tijekom

proljeća i jeseni, pa se stoga i zovu proljetni i jesenski ekvinocij.

Solsticij (latinski Sol = Sunce, Sticium = stajalište) je trenutak u godini kada nagib

Sunca iznad horizonta doseže maksimum ili minimum. To su trenuci kada je

Sunce na Sjevernoj polukugli točno 23,5 stupnja (širine) sjeverno iznad ekvatora

(ljeto) ili je isto tolike širine južno iznad ekvatora (zima). os solsticija je okomita na

os ekvinocija. Osi ekvinocija i solsticija su konstitucijski elementi Križa Zemlje na

ekliptici.

Isti se pristup može koristiti za kreiranje Galaktičkog križa, što dr. Smeljakov

naziva Solarnim Zodijakom. I dok je zemaljski Zodijak temeljen na okretanju

Zemlje oko Sunca, solarni Zodijak je temeljen na okretanju našeg Sunčevog

sustava oko centra Mliječnog puta. Mliječni se put sastoji od niza ‘spiralnih ruku’,

a naš je Sunčev sustav na vanjskom rubu jedne od tih spirala.

Potrebno je 220 do 300 milijuna godina za kompletiranje jednog okretaja našeg

Sunčevog sustava oko centra galaksije. Galaktički ekvivalent ekliptike Zemlje je

ekliptika Sunčevog sustava. U stvarnosti se naravno Sunčev sustav okreće oko

galaktičkog centra Mliječne staze i ne obratno. (vidjeti gornju sliku i naznačeni

smjer okretanja).

Slično konstruiranju Križa Zemlje, može se kreirati i galaktička verzija tog križa za

Sunčev sustav. Križ se konstruira iz presjeka dviju ravnina, ekliptike i ekvatora,

ukoliko smo identificirali te dvije ravnine.

Prva je ravnina ekliptika našeg Sunčevog sustava. Aproksimiranjem je ekliptika

Sunčevog sustava jednaka galaktičkom ekvatoru jer je Sunčev sustav vrlo blizu

galaktičkog ekvatora i rotira oko galaktičkog centra u paralelnoj ravnini.

Druga je ravnina ekvatorijalna ravnina našeg Sunčevog sustava i zbog

jednostavnosti se može izjednačiti s ekliptikom.

Identificirajući dvije ravnine, Galaktički se križ može konstruirati presjekom tih

dviju ravnina, galaktičkog ekvatora i ekliptike Sunca. Sunčev sustav presijeca

galaktički ekvator pod kutom od 60 stupnjeva. Presjek je ekvinocijska os

Sunčevog sustava. Os solsticija Sunčevog sustava je okomita na ekvinocij i te

obje osi formiraju Galaktički križ (vidjeti sliku na slijedećoj stranici).

I Križ Zemlje i Galaktički križ se mogu postaviti jedan na drugi, jer oba križa dijele

jednu zajedničku ravninu. I dok je Križ Zemlje kreiran presjekom ekliptike i

ekvatora, Galaktički je križ kreiran presjekom ekliptike i galaktičkog ekvatora.

Kako oba križa dijele ekliptiku, mogu se superponirati.

Figurativno Zemlja je razapeta na Galaktički križ. Slijedeća slika to demonstrira:

Uočite mali kut između dva križa. I dok Križ Zemlje rotira s brzinom od jednog

okreta u 26.000 godina, Galaktički križ virtualno stoji jer za njegov okret treba oko

220 do 300 miijuna godina. Tijekom precesijskog ciklusa, dva se križa potpuno

preklapaju četiri puta, a ti se trenuci nazivaju Velikim celestijalnim sjedinjenjima.

Kod Velikog celestijalnog sjedinjenja, ekliptika, ekvator i galaktički ekvator tvore

prave kutove. Zadnje Veliko celestijalno sjedinjenje je identično s Jenkinsovim

Galaktičkim poravnanjem oko 1998.

Dr. Smeljakov je izračunao i zonu 2012ere za zadnje Veliko celestijalno

sjedinjenje, koja se razlikuje od Jenkinsove zone galaktičkog poravnanja

(“era2012”) samo po definiciji, a korespondira s periodom od 1978. do 2017.

No što sve to znaći? To sjedinjenje demonstrira ulaženje u Novo doba (New Age)

jer smo ušli u novi kvadrant precesijskog ciklusa. Kvadranti dijele

Platonovu/precesijsku godinu u četiri jednaka segmenta, koji korespondiraju s

četiti Svjetske ere: Željezno doba, Srebrno doba, Brončano doba i Zlatno doba.

Svjetske ere reflektiraju duhovnu izvrsnost čovjeka i evoluciju svijesti. Granice tih

era koincidiraju s četiri Velika celestijalna sjedinjenja.

To daje diskusijama o početku Novog doba (Vodenjaka) novo svijetlo. Prema John

Major Jenkinsu i dr. Smeljakovu, Novo doba se događa upravo sada, a ne unutar

nekoliko stotina godina dok Sunce ulazi u sazviježđe Vodenjaka u proljetnom

ekvinociju.

Kozmički utjecaj

Ukoliko uistinu neke nevidljive sile potiču evoluciju svijesti unutar predodređenih

ciklusa, zašto je izgledna relacija s kretanjem planeta i galaktičkim poravnanjima?

Ako su predviđanja za 2012 istinita, pa će čovječanstvo pretpostavljeno proći kroz

transformacijski proces svijesti, koji to mehanizmi okidaju te događaje?

David Wilcock objašnjava kako je svijesna eter energija vakuma odgovorna za sve

promjene Zemlje, koje je predvidio Edgar Cayce. Planete i zvijezde odbacuju obilje

torzijskih valova svojom rotacijom i konstantno ponovno revidiranjući strukture

etera. Svojim putovanjem na svemirskom brodu nazvanog Zemlja oko galaktičkog

centra, ulazimo u različite zone gustoće etera. Wilcockove tvrdnje podržava dr.

Harold Aspen sa Sveučilišta u Cambridgeu, koji je matematički dokazao

postojanje različitih razina gustoće etera, koje nazivam ‘prostornim domenama’.

2000. je ruski biofizičar dr. Simon E. Shnoll objavio svoje 30godišnje životno djelo

u poznatom ruskom časopisu za fiziku, u kojem dokazuje kreiranost poremećaja u

vakumu, kretanjem planeta, pri čemu ti poremećaju utječu i na žive i na nežive

procese na Zemlji. Pronašao je cikličnost fluktuacija bioloških i kemijskih

procesa, pa čak i radioaktivnog raspadanja, koja korespondira s celestijalnim

kretanjem naših planeta. Shnoll je proučavao podatke šuma u histogramima

mnogih fenomena i otkrio kako taj šum nije uopće sluč