29.          POGANIZIRAJUĆ I OBREDI

Nikada, za vrijeme svog boravka u Puttaparthiju, nisam uspio ući u hram za vrijeme pjevanja bhajana. Uvijek sam stizao prekasno, kada bi već bio prepun ljudi i čuvar na vratima ne bi više nikoga puštao. Izjedala me znatiželja da saznam što se događa u hramu. Jednog dana konačno odlučujem stati u red odmah poslije daršana. Moralo se čekati više od sata, no morao sam prije odlaska i to osjetiti.

Središnja prostorija hrama je čista i jednostavna. U dnu kočija sa par mitoloških likova pokloniku pruža dojam prisutnosti vječnog kočijaša koji upravlja našom sudbinom i duhovnim razvojem. U pročelju sale se uzdižu prikazi Sai Avatara: svetac iz Širdija i Sai Baba. U sredini ogromna srebrna kobra označava Sveti Duh: Śivu. Sala je, bez obzira na prisutnost tog simbola zmije, vrlo gostoljubiva i zapadnjak se nipošto ne osjeća neugodno.

***Pri svojim sam se posjetima nekim europskim centrima suočavao sa okolišem sasvim stranim zapadnoj kulturi i poganizirajućim obredima koji su se kosili s porukom jedinstvenosti koju naučava Sai Baba i koju njegovi poklonici, govorio sam sebi, provode sasvim neodgovarajuće. Sai Baba je svoje poklonike pozivao da poštuju lokalnu kulturu, tradiciju i navike naroda, no centri su svi orijentalizirani. Skoro kao da se natječu koji će učiniti svoj Centar što je moguće orijentalnijim.

Neki europski Centri liče više na muzeje nego na duhovna središta. Na jednom je stolici Sai Babina haljina, dok netko pod njegove noge postavlja čak metalne cipelice. Mirisni štapići čine zrak zagušljivim. Bezbrojne fotografije Sai Babe i ostalih mitoloških ili duhovnih osoba prošlosti otežavaju atmosferu.

No ono što je najdalje zapadnoj kulturi je obaveza ulaženja u prostorije Centra bosih nogu. Poklonik svoje cipele ostavlja pred vratima, i bez obzira na zimsku hladnoću ili bilo koju higijensku normu se smješta na jastučiće pobacane po podu. Prvi sam puta kod ulaska u Sai Centar imao dojam da ulazim u otužni hinduski hram. Bio sam tako zaprepašten da sam odlučio da nikada više neću nogom kročiti u nešto slično. Da nije bilo znatiželje koju je u meni budio Sai Baba sigurno ne bih nikada više posjetio neki Centar. Utisak je bio uvijek isti: osjećaj duboke neugode.

Taj je problem ambijenta sigurno jedna od najvećih prepreka širenju Sai organizacije na zapadu. Samo najuporniji duhovni tragatelj se može uspješno suočiti sa psihološkom nelagodom prihvaćanja jedne kulture i običaja kojima ne pripada. Oni s manjom motivacijom se sigurno neće ponovno vratiti.

No ovdje, u Sai Babinom hramu, je sve jednostavno i uredno. Jedino što bi moglo dovesti u nedoumicu je kobra koja se uzdiže u sredini središnjeg zida, no ona se odmah dovede u vezu sa lokalnim svetim simbolizmom i problem je riješen. Taj simbol pripada indijskoj kulturi, ima svoje značenje pa dakle i razlog da bude tamo.

Sai Baba se pojavljuje malo nakon početka pjevanja na vratima, zastaje trenutak njišući rukom u znak blagoslova, pa sjeda u stolicu postavljenu malo po strani. Sai Baba je tu, predamnom, i gleda me kao da kaže:

„Imaj strpljenja: svi su oni djeca koja se žele igrati i trebaju im igračke i zvečke, nešto za što se mogu uhvatiti kako se ne bi izgubili”.

Na kraju bhajana brahman izvodi obred vatrom ispred Sai Babe. Odmah se potom izlazi.

Još sam uvijek zbunjen. Pa kako to da se upravo tu u Indiji sve svodi na pjevanje i samo jedan obred, dok se u europskim Centrima izvodi bezbroj drugih besmislenih stvari, barem za nas zapadnjake. U europskim je Centrima obred vatrom, pa onaj vibhutija, gomila za mene sasvim nerazumljivih stvari. Razgovaram o tome s Galvinom.

„Poklonici su u Europu prenijeli indijske obrede misleći da je to duhovnost a nisu shvatili da su ti obredi samo izvanjskost vezana uz zemlju i kulturu koja sa našom nema ničeg zajedničkog”.

„No ti su obredi sasvim sigurno poganizirajući, gori od svih onih koji se provode u crkvama i sasvim sigurno odbijaju umjesto da privlače!”.

„Neznanje nas, na žalost, dovodi do obreda koji nisu naši. Da su oni koji su te obrede uvezli znali njihov simbolički smisao, preuzeli bi radije obrede svoje vlastite crkve. I crkveni simboli imaju vrlo duboko značenje, mada je bilo zaboravljeno. No oni sasvim sigurno pripadaju našoj kulturi i bili bi mnogo i prihvatljiviji. Indijske obrede ne samo da ne razumiju ni oni koji su ih uvezli, nego se oni i kose sa našom kulturom te ih zbog toga odbija najveći broj ljudi. Stremitelji se međutim tim ceremonijama zavaravaju misleći da će se njima lakše približiti Bogu”.

„Želiš reći da su pali sa konja na magarca?”.

„Rekao bih da. Nisu razumijevali obrede religije iz koje potječu a naglavce su se bacili u one koji pripadaju religiji koja je od našeg mentaliteta udaljena par svjetlosnih godina. A to je velika zapreka širenju Sai Pokreta na zapadu”.

„To i ja mislim. One osobe koje su te obrede uvezle u Europu ili čine sve kako bi ih očuvali imaju tešku odgovornost, onu sprečavanja širenja tako važne poruke kao ona koju Sai Baba daje svijetu”.

„No oni to ne shvaćaju. Što su duhovno ograničeniji to se više vežu uz obrede i druge trice. A trebali su uvesti samo Sai Babino učenje. Da su slijedili određena pravila dobrog ukusa danas bi u Sai organizaciji zapadnih zemalja bili milijuni onih koji su pobjegli tek što su kročili u neki od Centara”.

„Može li se što učiniti?”

„Moralo bi se fizički odstraniti suviše ljudi!!”.

Doktor Galvin se šali, no sigurno je to kako su prihvaćeni ljudi presudno.

„Je li moguće da poklonici nisu spoznali to žalosno stanje?”

„Ma naravno da su shvatili! Shvatili su to i ovdje u Indiji posljednjih se godina čini sve moguće kako bi se u zapadnim zemljama poštovali lokalni običaji, tradicija i kultura vlastite zemlje. Na zapadu su bila potrebna stoljeća kako bi se ljude naučilo da ne pljuju na pod. Biti će potrebne godine da bi se uvjerilo Sai poklonike da je izvanjskost koju su uvezli najveća zapreka širenju duhovne poruke. Potpuno je besmisleno pripovijedati ljudima određene stvari a potom se pokazati tako nedosljednima”.

„Kako uostalom možeš nekome reći da mora poštovati naciju u kojoj boravi a onda im nuditi obrede koji ne pripadaju toj naciji i toj kulturi? Kako možeš reći da se poštuje lokalna kultura a onda ih prisiljavati da bosonogi ulaze u neke prostorije, daleko od običaja civiliziranog, svakodnevnog života? Kako možeš ljudima pripovijedati da moraju prevladati postavku izvanjskog a onda im u Centrima nuditi upravo obrnuto od onoga što se propovijeda?”

„To je uistinu suprotnost i očevidna nedosljednost, no to srećom ne dovodi u pitanje stvarnost i veličinu učenja Sai Babe. Sai Organizacija svoje povjerenje polaže u mlade koji imaju drugačiju intelektualnu otvorenost i nastoji se njima povjeriti. Organizaciju treba promijeniti prije nego bude prekasno a promjena znači, prije svega, poštivanje kulture, tradicije i običaja vlastite zemlje”.

„Ako se ne djeluje u tom smislu  znači  da  se nije ništa shvatilo, da se ima izuzetno skučeni način razmišljanja. Upravu si kada kažeš da okolina, takva kakva je danas u zapadnim Sai Centrima, predstavlja sigurnu prepreku širenju Babine poruke. Da nisam bio visoko motiviran, sigurno bih negativno ocijenio članove Centara”.

„Nisi jedini. Mnogi poklonici radije ostaju izvan Organizacije. No tragatelji se bore za njihovo mijenjanje. A danas je za to mijenjanje sazrjelo vrijeme”.

„Ne možete Sai Pokret ostaviti u rukama nespremnih. Je su li prvi kršćani možda Jeruzalemsku Crkvu povjerili Petru? Naravno ne! Povjerili su je Jakovu, jer je Jakov bio za to intelektualno spreman, dok Petar nije. Tko je sagradio kršćanstvo? To je  učinio intelektualac poput Pavla, a ne  Petar  koji je bio, mada duhovno obdaren, ipak neotesan i neznalica! Muhamed je svoja otkrića objavio Aliju koji je bio spreman i povjerljiv, a ne bilo kome!”

„Naravno! Nije dovoljno pokazati dobrotu primjerom. Treba pokazati da se želi i zna poštovati druge, svačije traganje, mjesne običaje, kulturu većine, filozofiju izabranog učitelja. Neznalice uvijek predstavljaju zapreku produbljenom traganju. Zadovoljavaju se barom, i niti ne nastoje stići do oceana”.

„Ustajale vode i konzervativci su velika opasnost po čovječanstvo!”

„Misliš li da će Sai Baba dozvoliti da njegova organizacija završi u rukama glupaka? Baba pušta da ljudi, i oni inteligentni kao i glupani, sprovode svoje zamisli i čine ono što smatraju da moraju, pa i onda kada se radi o prividno opasnim djelima. Tokom ovih se godina pokazalo da i naizgled opasne radnje vode do velikih pozitivnih promjena: promjena do kojih nikada ne bi došlo da nisu eksplodirale te bombe. Stare i dotrajale kuće, one koje su svoje već odslužile, moraju biti srušene. Sai Baba čini da se one same uruše, i samounište. Tako je i sa ljudima koji su svoje odslužili i nisu dovoljno shvatili. Svatko se od nas uništava vlastitim rukama i djelima. Svo kamenje koje bacamo u zrak nam prije ili kasnije pada na glavu. Kada to otkrijemo, možemo i izbjeći. Katkada moramo na svojoj koži to iskusiti, a katkada lekcija stigne i prekasno”.

„Uskoro krećem natrag u Europu. Moram razmisliti o mnogočemu. Otkrio sam veliko učenje i vraćam se kući uvjeren u postojanje jedne drugačije stvarnosti i svaki će tren mog postojanja biti posvećen dostizanju te stvarnosti. Želio bih učiniti nešto i za one koji nisu posve razumjeli i još uvijek puštaju da ih nose valovi besplodne izvanjskosti, trčeći za površnim i besmislenim uspjesima”.

„Nemoj biti ogorčen. Svaki duhovni Pokret ima uvijek velike intelektualne sile koje u pogodnom trenutku izlaze na svijetlo. A i ne zaboravimo da je Sai Baba duhovni vođa ove organizacije i da je još živ”.