Kada su pacijentovi problemi vezani za nadanje i vjeru -baš kao i u mnogim drugim okolnostima - psihoterapija promaši i nastaju podjele, prije nego integracija.

U toku stažiranja su nas podučavali, držeći se modela čiste nauke, da psihoterapija ne smije težiti vrednovanju napora. Terapeut mora biti distanciran i dovoljno oprezan da ne primjenjuje svoj sistem vrednovanja na pacijentu.

Jedan izuzetni predavač psihijatrije učio nas je da dobar terapeut mora na drugoj ili trećoj seansi reći pacijentu: 'Ja nisam ovdje da vam sudim.' Dobro sam zapamtio njegove riječi. I kad sam počeo primati pacijente na psihoterapiju u dispanzeru, prvih nekoliko puta sam uvijek govorio da ja nisam ovdje da im sudim. To je bila čista besmislica. Razlog pacijentovaa dolaska na terapiju je, što on dobro zna, da nikakav napredak neće biti postignut ukoliko sebe ne podredi određenom sudu. Psihoterapija oslobođena vrednovanja jednostavno ne postoji.

Psihoterapeuti su uglavnom bili nesvjesni vlastitog sistema vrednovanja pa je prevladavajući sistem vrednovanja sa kojim su baratali nazvan sekularnim humanizmom. To je sistem vrijednosti koji ističe zemaljske probleme i zapostavlja duhovne. U mnogim aspektima, to je dobar sistem vrijednosti i onima koji ga napadaju preporučujem da postanu upravo sekularni humanisti.

Navest ću nekoliko primjera vrijednosti sekularnog humanizma.

Freud, ateist, definirao je mentalno zdravlje terminima 'liebe' i 'Arbeiten', što znači 'ljubav' i 'rad'. Ljubav je značajna vrijednost sekularnog humanizma, baš kao i produktivan rad.

Drugi primjer: prije petnaest godina upoznao sam izuzetno depresivnu ženu i razgovor s njom podsjećao me na vađenje zuba. Prve godine našeg zajedničkog rada došla bi u zakazano vrijeme i rekla: 'Znate, ovog tjedna sam još depresivnija.' A ja bih upitao: 'Zbog čega tako mislite?' Odgovorila bi: 'Ne znam.' Ponekad bi rekla: 'Ovog tjedna sam manje depresivna.' Nastavio bih ispitivati: 'U redu, zbog čega mislite da ste manje depresivni?' Odgovor je bio uvijek isti: 'Ne znam.' Konačno sam izgubio strpljenje: 'Slušajte, od vas tražim da razmislite o nečemu, a ne da stalno ponavljate to svoje 'ne znam'. Očigledno ne postoji način da učinite ono što od vas tražim - da razmislite. Prije nego što uopće krenemo dalje, prva stvar koju morate naučiti jest kako da mislite, da razmišljate.'

Razmišljanje je još jedna od vrijednosti sekularnog humanizma. Sistem vrijednosti sekularnog humanizma je dovoljan razlog za tretman u možda šezdeset posto psihijatrijskih pacijenata. Međutim, nedovoljan je za tretman preostalih četrdeset posto. I zbog toga je, na primjer, Društvo anonimnih alkoholičara mnogo efikasnije od psihijatrije u radu s alkoholičarima koji, po pravilu, spadaju u tih četrdeset posto.

Duhovne ideje i religiozni koncepti su neophodni u tretmanu mnogih ljudi, ne samo ovisnika i alkoholičara, koji pate od posljedica fobija.

Tokom godina, radeći sa nekoliko takvih pacijenata, bio sam pogođen činjenicom da njihov pogled na svijet ima dvije značajne zajedničke karakteristike. Prvo, smatrali su da je svijet vrlo opasno mjesto, i drugo, osjećali su se potpuno sami u tom opasnom svijetu, u kome su ostavljeni da prežive kako znaju i umiju, oslonjeni isključivo na vlastite sposobnosti. Ispunjeni takvim osjećajem, težili su da kroz svoje fobije limitiraju dijapazon svojih aktivnosti, da minimiziraju svijet u okviru prostora nad kojim imaju kompletnu kontrolu i gdje se mogu osjećati potpuno sigurnima.

Otprilike prije petnaest godina radio sam sa ženom koju je, između ostalog, opsjedao strah od vode i plivanja. Imala je dvoje djece, od pet i sedam godina - znači u uzrastu kada se obično uči plivanje. Zbog toga ju je ta fobija najviše i opterećivala. Bojala se da odvede djecu na plivanje. Radili smo otprilike godinu dana na tome, i jednog dana došla je i rekla mi da je provela predivan vikend i da je u nedjelju išla na vrtnu zabavu gdje se sjajno provela plivajući u bazenu sa svojom djecom. Koliko sam shvatio, ništa neobično i psihodinamički značajno nije se dogodilo. Počešao sam se po glavi i rekao: Mislio sam da se bojite vode i plivanja? 'U pravu ste, ali ne bojim se plivanja u bazenu.' To me zbunilo: 'Šta je to što bazen čini tako različitim?' Znate, u bazenima je voda tako čista,' rekla je. Tako sam naučio da se moja pacijentica nije bojala plivanja, već jezera, rijeka i oceana, u kojima je mogla vidjeti tek svoje noge. Dakle, ona je strahovala od onoga što nije mogla vidjeti u neprozirnoj vodi. Tako smo pronašli uzrok fobije.

Poslije izvjesnog vremena shvatio sam da ne postoji način da se takvim ljudima efikasno pomogne terapijom, bez pokušaja da se preobrate u ljude sa mnogo benignijim pogledom na svijet; pogledom na svijet kao mjesto koje je mnogo manje opasno nego što oni misle, ili, u krajnjem slučaju, mjesto u kome nisu sami i gdje uvijek imaju neku vrstu zaštite u obliku Božje milosti.

Vjerujem da razumno korištenje religioznih koncepata također može poboljšati ili ubrzati psihoterapiju u mnogo preostalih slučajeva, koji su sumnjičavi prema tradicionalnom pristupu. Takvi koncepti mogu se koristiti i kao suočavanje i kao utjeha. U stručnim časopisima su objavljeni brojni tekstovi o nečemu što se naziva kognitivna teorija depresije. Psihijatri pretpostavljaju da depresivni tipovi nemaju istu sposobnost spoznaje kao nedepresivni ljudi. Pod spoznajom podrazumijevaju sve što spada u oblast mišljenja, uključujući i percepciju.

Specifično, depresivni ljudi selektivno percipiraju negativnosti u svijetu oko sebe i u sebi, i jednostavno ne primjećuju ono što je pozitivno. U stvari, najupečatljivije riječi koje su ikad zabilježene o depresiji izgovorio je u XII vijeku muslimanski mistik Dželaludin Rumi, koji je, po mom mišljenju, najpametnija osoba koja je ikada živjela poslije Isusa. On kaže: 'Vaša depresija povezana je sa vašom drskošću i odbijanjem pohvala.' A pod drskošću je mislio na narcisoidnost ili neku sličnu vrstu pervertnog ponosa koji podcrtava depresiju.