Počinitelji i žrtve

To je veoma provokativno. Mnogi koji rade sa seksualno zlostavljanim djevojčicama vjerojatno su zgranuti kada čuju da je majka zapravo uzrok zlostavljanja.

Ja ni slučajno ne opravdavam muškarca. Bilo bi sasvim pogrešno ako bi se na to tako gledalo. Ali vrlo je bitno imati cijelu sliku o tome. Npr. nije dovoljno što se dijete ljutilo na oca, već se moralo ljutiti i na majku. Koliko sam dosad vidio, kod seksualnog zlostavljanja, roditelji su uglavnom u prešutnom dogovoru, tj. tajnoj vezi.

Onima koji žele analizirati sve to može zvučati prilično čudno. Moglo bi se reći da vi samo postavljate neke tvrdnje.  Odakle vi  to uopće možete znati?

To sam naučio iz obiteljskih konstelacija, radeći s kli- jentima. Prije svega, vidio sam da svaki napad na počinitelja ima jako loše posljedice. 

Dakle,  napad  na  one  koji su  nešto skrivili.

Da, jer dijete ostaje  vjerno počinitelju  koji je kažnjen  i kažnjava samo sebe zbog toga. Ako to ono samo ne napravi, onda to ponekad kasnije učini njegovo dijete. Ponekad to ide kroz više generacija. Ispričat ču vam jedno moje, veoma neobično iskustvo.

Na tečaju za psihijatre jedna liječnica je pričala o svo- joj pacijentici koju je otac silovao. Bila je vrlo ogorčena. Rekao sam joj da bi trebalo postaviti tu obitelj, i ona je to napravila. Onda sam joj rekao da se kao terapeut postavi u konstelaciji kod osobe gdje misli da joj je najbolje mjesto. I ona je stala pored svoje klijentice. Svi u obiteljskom sistemu su bili ljutiti na nju i nitko nije imao povjerenja u nju. 

Potom sam joj rekao: Sada stani pored zlog oca. Svi u sistemu su odahnuli i počeli stjecati povjerenje u nju.

Kod ove konstelacije sam otkrio i uvidio da se terapeut mora povezati s odbačenim članom sistema. Samo tako mu može poći za rukom da nešto dovede u red.  Ako se veže za žrtvu i postane ogorčen, svi se osjećaju loše. A to je, prije svega, loše za žrtvu.

To je samo jedno iskustvo. To nije tako zato što ja mislim da tako mora biti. Ova sam saznanja stekao postavljajući obiteljske konstelacije. Ali ako to netko drugačije vidi, ili ima neko drugo iskustvo koje pomaže, odmah ću se povući. Nikome ne želim stvarati obrazac kako treba postupati. 

Ali to nije nikakva čvrsta teorijska konstrukcija.

Ni slučajno. I to ne samo u ovom slučaju već i inače. Ja postupam fenomenološki. To znači da promatram što pomaže, i to isprobavam. Ako pronađem pravi put, na temelju toga stvorim pretpostavku. Ali ona se mijenja od slučaja do slučaja. 

/ po čemu vidite što pomaže?

Po izrazu lica. Čim se dođe do rješenja, lica počinju zračiti i svi se osjećaju opušteno. To se suprotstavlja staroj poznatoj izreci: Biti pravedan prema svima umjetnost je koju nitko ne umije. U obiteljskoj terapiji rješenje podrazumijeva da su svi članovi u obiteljskom sistemu zadovoljni. Kada svatko stoji na svom pravom mjestu, kada svatko stoji iza onoga što je napravio i svatko se brine o sebi i ne miješa se u živote drugih, onda svi imaju osobno dostojanstvo i osjećaju se dobro. To je rješenje.

(Kraj radiointervjua)