Glava IV

Počeci mišljenja

Izvan uskog kruga pravih stručnjaka psihologije, malo će biti ljudi, koji bi se htjeli mučiti pitanjem: Kako uopće nastaje mišljenje? Kad sada dođemo na svijet, posjedujemo već dosta veliki broj gotovih temeljnih pojmova, dosta velikih zaliha takozvanih »prirođenih ideja« (Filozof Leibnitz 1646 — 1716, u svojoj nauci o Monadama, govorio je o idejama, točnije: o temeljnim pojmovima, koji su pojedinom čovjeku pri ili bolje — urođeni. — Isto tako i Descartes, a pogotovo Platon. U sadašnjici teško da ima koji znanstveno priznati filozof, koji bi govorio o idejama, koje da su čovjeku prirođene.) To su izvjesni pojmovi, koje donosimo sa sobom na svijet, to su kondenzirane ili sumirane posljedice naših iskustava, koje smo sakupili u životima, koji su bili pred ovim sadašnjim. S ovim temeljnim kapitalom započinjemo vršiti dužnosti ovoga života i prema tomu ne dolazi psiholog nikada u priliku, da bi mogao direktnim promatranjem studirati prave početke mišljenja.

Ipak on može nešto da nauči dok promatra dijete; jer upravo tako, kao što novo fizičko tijelo u svom životu, prije rođenja, prolazi cijelu fizičku evoluciju, kojom je u prošlosti prolazilo čovječje tijelo, isto tako prolazi i novo mentalno tijelo u brzini sve stepenice svojeg dugačkog razvitka. Ovo »mentalno tijelo« nipošto nije identično sa »mišljenjem«, pa kada istražujemo ovo novo mentalno tijelo, onda time još ni iz daleka ne istražujemo »početke mišljenja«. To će nam biti još jasnije, ako uzmemo u obzir, da su neki ljudi u stanju, da pače i direktno istraže mentalno tijelo, ali se kraj toga moraju ograničiti na promatranje onog djelovanja, koje ovo tijelo vrši na svoje gušće drugove, naime na mozak i živčani sistem.

«Mišljenje« isto se tako razlikuje od mentalnog tijela, kao i od fizičkog tijela; ono pripada svijesti, dakle životnoj strani, dok mentalno i fizičko tijelo na jednaki način pripadaju strani forme, strani materije i predstavljaju samo prolazne nosioce ili oruđe. Kako je već prije spomenuto, mora istraživač sebi da drži pred očima dvije stvari: 1. da znade razlikovati između onoga, koji spoznaje i intelekta, koji je samo

njegovo oruđe, koje mu služi, da može doći do spoznaje, i 2. onu već naprijed postavljenu definiciju riječi : »intelekt«, naime intelekt kao »mentalno tijelo i Manas« — dakle, kao nešto, što je sastavljeno.

No ipak možemo istražiti djelovanje mišljenja na obim ovim tjelesima, dok su ona još nova, i možemo putem analogije sebi pribaviti razjašnjenje o počecima mišljenja, kad Ego, u bilo kojem svemiru, prvi put dolazi u dodir sa Ne-Egom. Ovakva istraživanja mogla bi nam biti korisna prema onom poznatom aksiomu:

»Kako gore, taka dolje«. Ovdje dolje sve je samo refleks, pa dok te reflekse istražujemo, možemo nešto naučiti o stvarima, koje su te reflekse izazvale.

Kad pomno promatramo koje maleno dijete, vidjet ćemo, da se osjećaji — t.

j. odgovori na ćutilne podražaje veselju ili buci (u početku pače sumo ovih potonjih) — pokazuju prije svakog i najmanjeg znaka inteligencije t. j. da se nestalni osjećaji pojavljuju prije, nego li određeno shvaćanje. Prije poroda biva dijete uzdržavano životnim silama, koje utiču u njega kroz materino tijelo. Onim časom, kad dijele — prelazeći u samostalnu egzistenciju — stupa u svijet, te sile su odrezane. Život istječe iz tijela i ne obnavlja se više; čim popuste životne snage, osjeti se neki manjak, a taj manjak znači bol. Zadovoljenje potrebe pruža voljnost i veselje i dijete pada natrag u besvijest. Opažanja i glasovi pobuđuju sada osjećaje; ali još uvijek nema znaka intelektualnog života. Prvi znak inteligencije javlja se, kad se ugledanje majke ili njezin glas veže sa zadovoljenjem one potrebe, koja se uvijek i opetovano ponavlja uslijed voljnosti, što je pruža hrana, t. j. ako se jedna grupa osjećaja, koji se ponavljaju, povezuje sa jednim vanjskim predmetom putem sjećanja; sa predmetom, koji se smatra kao od tih osjećaja odijeljena stvar i kao njihov uzročnik. Mišljenje jest: biti sebi svjestan odnosa, koji postoji između mnogih osjećaja i jedne jedinice, koja ih povezuje. To je prvi izražaj inteligencije, prva pomisao, ono što zovemo »misaonim zapažanjem« (apercepcija). Bitno kod toga jest, da je uspostavljen takav odnos između jedne svjesne Jedinice — jednog Jive — i jednog predmeta; gdjegod je takav odnos uspostavljen, — ondje postoji mišljenje.

Ova jednostavna činjenica, koju treba uvijek ustanoviti, neka posluži kao sveopći primjer za početno mišljenje u jednom za sebe postojećem Egu t. j. u jednom trostrukom Egu, koji je zatvoren u odijelu od neizmjerno fine materije,

»jednom« Egu, za razliku od EGOSA. U jadnom tako odijeljenom Egu dolaze osjećaji prije misli; pažnja Ega bude pobuđena utiskom, koji se kod njega izaziva i

na koji se odgovara osjećajem. Masivan osjećaj neke potrebe, kad je probuđen uslijed nastalog pomanjkanja životne energije, još ne izaziva sam po sebi mišljenje: međutim toj potrebi bude udovoljeno s pomoću mlijeka, što uzrokuje posve određen lokalni utisak... utisak, nakon kojega slijedi osjećaj voljnosti. Kad se taj osjećaj češće opetuje, onda počinje Ego lagano i oprezno prema vani da pipa; prema vani, poradi smjera onog izvana dolazećeg utiska. Životna energija utječe na taj način na mentalno tijelo i oživljuje ga tako, da predmet, koji je svojim dodirom sa tijelom uzrokovao onaj osjećaj, reflektira, ma da je to u početku i posve slabo. Ako se ta promjena u mentalnom tijelu često odigrava, onda ona podbada Ego u njegovom aspektu spoznaje i on počinje onda da prema tomu i vibrira. On je osjetio potrebu, dodir i voljnost i sa dodirom pruža mu se slika; oko je isto tako aficirano kao i usnice i sada se stapaju dva ćutilna utiska. Egova osebujna inherentna narav obuhvaća tri stvari i to: 1. potrebu, 2. sliku kontakta i 3. voljnost, a to sve zajedno jest mišljenje. Dok Ego na takav način ne reagira, mišljenje je nemoguće. Ego je onaj, koji čini ta opažanja, a ne netko drugi, niži od njega.

Takovim opažanjem postaje težnja nešto posve određeno. Ona više nije neodređeno zahtijevanje za nečim, već je određeno zahtijevanje za nečim posve specijalnim — za mlijekom. Međutim i to opažanje treba da se revidira, jer je spoznavatelj ujedinio u sebi tri stvari i jedna od tih treba da se odijeli — a to je potreba. Značajno je, da na početnoj stepenici ugledanje darovateljice mlijeka, pobuđuje potrebu, jer je spoznavatelj izazvao potrebu, čim se pojavi slika, koja je s tim u vezi. Dijete će, ma da i nije gladno, ipak vikati za prsima, čim je ugledalo majku: kasnije se ta pogrešna veza uklanja, kad se darovateljicu mlijeka povezuje sa uživanjem, kao uzrokom i kad ju se gleda kao uzrok voljnosti. Na takav način stvara se čežnju za materom, što onda daje povod za daljnje mišljenje.

Odnos između osjećaja i mišljenja

U mnogim psihološkim djelima istočnog i zapadnog porijekla, uče nas, da sve mišljenje ima svoj korjen u osjećanju i da, dok nema osjećaja u velikom broju, ni mišljenje nije moguće. »Intelekt kaže H. P. Blawatsky u »The Secret Doctrine« (I. 31.) — » kako ga mi poznajemo, dade se razdijeliti u stanja svijesti različitog trajanja, intenzivnosti, sastava itd. Sve se konačno osniva na osjećaju. Pojedini autori pošli su pače još i dalje, nakon što su se izjasnili, da ne samo da osjećaji čine materijal, iz kojeg se izgrađuju misli, već da osjećaji stvaraju misli. Ti autori ne znaju dakle ništa o misliocu, o spoznavatelju. Protivno od toga smatraju opet drugi, da je mišljenje rezultat djelatnosti mislioca, koja se uvodi iznutra, mjesto da dobije svoj prvi impuls izvana, pošto osjećaji čine materijal; s njima mislilac postupa prema svojoj specifičnoj osebujnosti i oni ne sačinjavaju nikakav nužan uvjet za njegovo djelovanje.

Oba nazora, onaj prvi, po kojem se mišljenje ima shvatiti kao čista posljedica osjećaja, kao i ovaj drugi, po kojem je ono čisti produkt spoznavatelja, sadržavaju djelomičnu istinu; potpuna istinu leži međutim u sredini. Dok je za spoznavateljevu pobudu nužno, da osjećaji utječu na njegu izvana i dok prva misao izvire iz impulsa, koji opet izlaze iz osjećaja, a ti osjećaji sačinjavaju njezine nužne antecedencije, to ipak ne bi nikada mogla nastati nijedna misao, ma se Egu i stalno dovodili osjećaji, kad ne bi postojala inherentna sposobnost povezivanja stvari i kad Ego, po svojoj pravoj biti ne bi bio — spoznaja. Samo polovična je ova istina, kad se kaže, da mišljenje ima svoj korjen u osjećajima, na osjećaje mora također da djeluje neka sila, koja ih organizira, koja postavlja važne karike, t. j. odnose između njih samih kao i između njih i vanjskog svijeta. Mislilac je otac, osjećaj je mati, misao je dijete.

Ako misli imaju svoj začetak u osjećajima, a ti osjećaji budu opet uzrokovani porivima izvana, onda je napose važno, da se, — čim je osjećaj nastao, — promatra također i vrst, kao i jakost tih osjećaja. Prvi posao, koji spoznavatelj ima da izvede jest, da točno promatra. Da nema ništa za promatrati, on bi se neprestano nalazio u spavajućem stanju; čim mu se međutim pruži kakav predmet, čim on kao Ego bude sebe svjestan, da izvana dolazi neki utjecaj, onda on promatra kao spoznavatelj. O točnosti toga promatranja ovisi misao, koju on ima da stvori iz mnogih takovih

promatranja, Promatra li netočno, on  time uspostavlja krivi odnos između predmeta, koji je dao pobudu i između samoga sebe, koji je tu pobudu promatrao. I tako iz te pomutnje nastaje cijeli niz pogrešaka, koje se daju popraviti samo tako, da on počne promatrati točno od prvog ishodišta.

Sad ćemo pogledati, kako djeluje osjećaj i opažanje, u slijedećem specijalnom slučaju. Uzmimo: Ja osjećam dodir svoje ruke. Dodir uzrokuje izvjesni osjećaj u meni; upoznavanje stvari, koja je taj osjećaj uzrokovala, jest misao. Čim dodir nastane, ja ga eto osjećam i u koliko se tiče toga čistog osjećaja, nije potrebno ništa više dodati. Prelazim li ja sada od osjećaja do predmeta, koji je taj osjećaj uzrokovao, time ja taj predmet zapažam i to zapažanje i opet jest misao. To zapažanje znači, da ja, kao spoznavatelj, spoznajem odnos, koji postoji između mene i predmeta, u toliko, u koliko je on u mojem Egu izazvao izvjesni osjećaj. To međutim još nije sve, što se događa, jer ja istodobno imam još i drugih osjećaja, kao n. pr. osjećaje boja, forme, mekoće, topline, teksture i t .d. Ovi osjećaji bivaju meni — kao spoznavatelju — opet predvedeni i kad sam ja potaknut sjećanjem na slične prije primljene utiske t. j. kad usporedim te slike iz prošlosti, sa slikama predmeta, koji je sada moju ruku dirnuo, onda slijedi moja odluka o vrsti predmeta, koji je moju ruku dodirnuo.

U tom zapažanju stvari, koje kod nas uzrokuju osjećaje, imaju počeci mišljenja, svoj korjen ili kako se metafizički obično izražavamo: početak spoznavanja znači opažanje Ne-Ega, kao uzročnika izvjesnih stvari. Osjećanje sumo, kad bi to uopće bilo moguće — ne bi moglo izazvati svijest Ne-Ega. U tom slučaju bi u Egu postojalo samo čuvstvo veselja ili žalosti, neka nutarnja svijest proširenja ili stege. Kad čovjek ne bi mogao da čini ništa drugo, već samo da osjeća, onda viši razvij ne bi uopće bio moguć; tek onda, kud on počinje spoznavati predmete, kao uzročnike uživanja ili boli, tek se onda može da govori o početku čovječjeg uzgoja. O tom, kako se ima da postavi svjestan odnos između Ega i Ne- Ega, ovisit će cijeli budući razvoj i taj razvoj sastojat će se u glavnom iz tih odnosa, koji će na spoznavateljevoj strani biti uvijek mnogobrojniji, uvijek zamršeniji i uvijek točniji. Vanjsko spoznavateljevo proširenje počinje onda, kad probuđena svijest kod osjećaja sreće ili nesreće upravi svoj pogled na vanjski svijet i sebi rekne: »Ta mi je stvar priredila užitak; ona mi je stvor priredila boli«.

Prokušat se mora velik broj osjećaja prije, nego što Ego uopće reagira spram vani. Zatim slijedi nesigurno, konfuzno pipanje za užitkom, što se ima pripisati želji Ega, samo da bi mogao ponovno uživati. To je dobar primjer za ono prije spomenuto stanje, da što takova, kao čisto čuvstvo ili čisto mišljenje uopće ne egzistira, jer želja za opetovanjem užitka uvjetuje u sebi da sliku užitka, — bila ona ma kako slaba, ostaje u svijesti, a to je pamćenje i spada u mišljenje Na pola probuđen Ego luta od sada dugo i dugo od jedne stvari do druge i sukobi se pri tom sa Ne-Egom u bilo kojoj po slučaju određenoj formi, a da pri tom sa strane svijesti nitko ne upravlja. Ou će pri tom prokušati veselje i boli, a da ni u jednom od tih slučajeva ne zapazi uzroka. Tek onda, kad se to kroz dulje vremena tako ponavljalo, biti će ovo gore spomenuto zapažanje moguće i s tim će onda započeti odnos između spoznavatelja i između onoga, što je spoznato.