Osamnaesta izreka...

Simon Petar rece svima njima:

“Neka Marija ode od nas,

jer žene nisu vrijedne života “.

Isus im rece:

“Gledajte, ja cu da je vodim

sve dok od nje ne stvorim muškarca,

te ce ona onda postati duh živi

koji slici svima vama.

Svaka žena,

koja se preobrazi u muškarca,

uci ce u kraljevstvo nebesko “.

PLOVIDBA PO OPASNIM VODAMA

Danas cemo morati jedriti po uzburkanom moru...

Ali, mnoge stvari trebate shvatiti - i cuvajte se predrasuda, ne procjenjujte unaprijed ni na ovaj, ni na

onaj nacin, jer predubjedenja vam nece dozvoliti razumjeti o cemu je ovdje rijec.

Prva stvar: muškarac i žena se u osnovi razlikuju; u stvari oni ne samo da se razlikuju, vec su sasvim

suprotni jedno drugom. Zbog toga se i toliko privlace. Privlacnost postoji izmedu dvije suprotne stvari jer

slicno se ne može privlaciti. Kakvi god da jeste, nekako ste sviknuti na bice koje lici na vas. Za jednog

muškarca, žena je nepoznato: privlaci, poziva, doziva, ocekuje odgovor. U muškarcu se javlja želja,

radoznalost - sve ga zanima u vezi tog nepoznatog. I ženu privlaci muškarac - jer on je, što se nje same tice,

ono nepoznato. Za muškarca, žena je Bog u oblicju suprotnog pola, jer svakako da je Bog, u suštini, ono što

je nepoznato. Za ženu, muškarac predstavlja božansko, jer sve što je božansko nama je nepoznato. Zbog

toga je ono suprotno toliko znacajno i primamljivo.

Dakle, prvo što se mora shvatiti je: oni se razlikuju; i ne samo da su razliciti, nego su i suprotni. Postoji

razlicitost u svemu tome, ali ne i nejednakost. I muškarac i žena su jednaki - oba su pola jednako vrijedna.

Da nema jednakosti, ne bi i o ni suprotnosti.

Druga stvar: žensko tijelo ima drugaciju svrhu: biološki, fiziološki, kemijski, ono što žena mora ispuniti

nije ono što je muškarcu dano. Razlika je tolika da vam ništa nece biti jasno sve dok ne zadete duboko u

biologiju.

Žena u svom tijelu nosi maternicu. Pa i sama rijec žena (“woman” prim. prev.) došla je od kombinacije

dvije rijeci: maternica i covjek (“womb” i “man” - prim. prev.). Citav život pojavljuje se kroz maternicu, i ona je

samo zbog toga toliko bitna: materica je ulaz u ovaj svijet. Zbog same prirode maternice, žena mora biti

prijemciva - agresivnosti ne smije biti. Ona mora primiti, biti spremna na otvaranje, da doceka nepoznato.

Maternica, zaista, mora biti domacin.

Zbog materice kao središnje stvari u ženskom tijelu razlikuje se citava psihologija žene: ona nije

napadna, ne sumnja, nije podozriva, jer sve te odlike spadaju u agresivnost. Istražuješ, sumnjaš, propitkuješ

- muškarac traži; a žena ceka. Ona nije preduzimljiva; inicijativu zaista rijetko kada uzima u svoje ruke.

Uglavnom, ima strpljenja i ceka. I stvarno, žena je u stanju pokazati beskrajno strpljenje.

Cekanje je ono što cini najvecu razliku izmedu muškarca i žene. Kada žena stupi na duhovni put, ona

napreduje na potpuno drugi nacin od muškarca. Muškarac je agresivan, on sumnja, istražuje, skrece s puta

da bi iskušavao, pokušava vladati, pobjedivati i osvajati. On tako mora ciniti, jer kao što žena ima maternicu -

koja je prijemciva, tako i muškarac ima sjeme - a ono je agresivno i osvajacko po samoj svojoj prirodi. Unutar

njegovog tijela nalazi se seksualnost koja prodire, koja ulazi u nepoznato.

Sve armije koje je covjek do sada stvorio - cak i atomska bomba, hidrogenske bombe - sve je to

projekcija penisa, muške seksualnosti. I strijela i metak i bomba - sve to prodire, dostiže cilj koji je daleko,

prevazilazi udaljenost. Da se nekoj ženi predloži put na Mjesec, ona bi se od srca nasmijala, jer bi joj to

izgledalo budalasto: “Koja glupost? - ici na Mjesec!” Ali, za covjeka je to stvar zbog koje bi on rizikovao i

vlastiti život, jer to je neka vrsta prodiranja, prodiranja u najskrivenije tajne života. Cilj je privlacniji što je

udaljeniji... Muškarac ce sve uciniti kako bi se popeo na vrh Mont Everesta; ici ce na druge planete, raditi ce

sve i svašta. To se ne može zaustaviti, ne može se sprijeciti. Sve ono što postane poznato, muškarcu ce da

izgleda beznacajno, jer što smo tajni bliži, to nas sve manje i manje interesira doticna stvar. Tako muškarac

mora prodirati u neke dublje misterije, kao da je citava priroda utjelovljenje žene - i on mora svuda prodrijeti i

spoznati.

Muškarac je tvorac nauke. Um žene nema naucnicki sklop, jer žena zaista, u dubini sebe, uopce nije

agresivna. One mogu biti sanjari, jer sanjanje je druga rijec za cekanje, išcekivanje - sve je to psihološki dio

maternice, ali žene ne mogu da svim srcem budu naucnici, jer je i logika - a logika je sredstvo svekolike

163

nauke - sastavni dio agresivnosti koja je svojstvena muškarcima. Žene su zaista rijetko kada podozrive, Za

njih je povjerenje genetsko osjecanje, jer vjera spada u domenu maternice. Izgleda... kao da žensko tijelo

postoji samo zbog toga da bi zaštitilo maternicu - ono je samo opna oko najvažnijeg dijela ženskog tijela.

Priroda je, svakako, najviše zainteresirana za maternicu, jer kroz nju se život produžava. Sve to ženi daje

jedno sasvim drugo usmjerenje.

Religija može biti vrsta ljubavi, ali ne može biti traganje za istinom.

Traganje za istinom je stvar koja privlaci muškarca. Za muškarca, Bog ne može biti istina - to je odnos

cekanja: sina, ljubavnika, bilo koga, ali odnos sam po sebi izgleda nekako suh, mrtav. Istina - pa upravo ta

rijec ne podsjeca na neku bujnost. Ali, za muškarca, to je ubjedljivo najprivlacniji i najsmisleniji pojam. Zbog

toga, on kaže: “Bog je istina, i kada spoznaš istinu, spoznao si sve”. I muškarac uvijek nastoji pobijediti,

osvojiti: priroda mora biti poražena, prije ili kasnije mora pasti na koljena.

Zbog te razlike, problem je postojao od pamtivijeka. On je iskrsnuo i pred Buddhu, jer Buddhin metoda

bila je muževna u suštini. Tako mora biti, zbog toga što su sva sredstva i svi metodi neka vrsta agresije.

Nauka je agresija, Yoga je agresija, jer citav napor ima samo jedan jedini cilj pred sobom: kako prodrijeti u

tajnu, kako je razotkriti, kako doci do spoznaje, do saznanja. Napor je usmjeren na demistifikaciju

Univerzuma. To je ono što se podrazumijeva pod znanjem: spoznaja, bilo koje vrste, ubija tajanstvenost.

Sve dok se tajna sasvim ne razotkrije, muškarac se ne može smiriti. Univerzum se mora demistificirati,

sve se mora spoznati; tajna ne smije ostane nerazriješena. I tako su muškarci pronašli sve moguce i

nemoguce metode: Buddha je muškarac, i Mahavir je muškarac, Muhamed takoder, i Krišna isto tako, i Lao

Tzu, i Gurdijev. Ne postoji žena koja je smislila neku opcepoznatu tehniku za ostvarenje i otkrivanje istine i

smisla postojanja. Bilo je mnogo žena koje su se prosvijetlile, no i one nisu uspele izmisliti neku novu

metodu - cak su i one morale slijediti tude metode. One nisu bile u stanju doci do nekog novog sredstva za

probudenje, jer sva metodologija zahtjeva jedan vrlo ratoboran i agresivan um.

Žene mogu cekati maltene beskrajno, jer njihovo strpljenje je beskrajno. Tako i mora biti, jer žena

treba nositi dijete u sebi citavih devet mjeseci. Svaki dan plod postaje sve teži i teži, te trudnoca ponekad

biva i vrlo problematicna. Ona mora biti pažljiva i strpljiva, zbog toga što ništa izvana ne može olakšati to

njeno stanje. Žena, dakle, mora voljeti i vlastiti teret, i cekati i da sanja taj trenutak kada ce se dijete iznjedriti.

A pogledajte malo ženu koja ce uskoro postati majka: ona se proljepšala, jer dok ceka, ona cvijeta. Njeno

lice ima neki poseban sjaj, neku vrstu milosti, jer uskoro ce žena biti na vrhuncu, pošto ce za koji dan ispuniti

prohtjeve prirode kroz vlastito tijelo. Sada cvijeta - a uskoro ce i plod doci na svijet.

A pogledajte njene snove: nijedna majka ne misli da ce poroditi nekog obicnog djecaka ili obicnu

djevojcicu - sve misle da ce pomoci nekom jedinstvenom djetetu doci na ovaj svijet.

Nekoliko snova je zabilježeno: snovi Buddhine majke, Mahavirove majke. U Indiji postoji jedna

tradicija - da se upamti san kojeg je sanjala majka prosvijetljenog bica. No, u meni se uvijek javi jedna

sumnja: mislim da sve majke svijeta sanjaju iste snove prije no što se dijete rodi. Možda niste zabilježili - ali

to je druga stvar; cinilo vam se da je to nepotrebno - inace, svaka je majka ubjedena da ce se kroz njenu

maternicu provuci Bog sam po sebi. San Buddhine majke je zabilježen. San vaše majke nije, ali i ona je

sigurno ocekivala dolazak novog mudraca, Isusa, Buddhe ili nekog treceg. U stvari, to i nije pitanje davanja

mogucnosti da se rodi netko drugi - i majka se rada kroz vlastiti porodaj.

Kada god dijete dolazi na svijet, ne rada se samo ono - i majka se takoder porada. Prije toga, ona je

bila samo jedna obicna žena, a kroz porodaj postala je majka. S jedne se strane pojavljuje dijete, s druge se

strane pojavljuje majka. A majka, je, da se razumijemo, nešto što se potpuno razlikuje od žene. Prije toga,

možda je bila supruga, ljubavnica, ali sada dolazi do kvalitativnog pomaka u njenom životu. Sve ono što je

do malocas bilo, više nije toliko bitno. Dijete je došlo na svijet, pojavio se novi život - i žena se preobrazila u

majku.

Zbog toga se svi muževi podsvjesno plaše dolaska novog clana porodice: oni u osnovi ne vole njegov

dolazak, jer to je treci clan. I ne samo da dvostruki odnos postaje trostruk, nego najnoviji clan odmah postaje

i najvažniji - dijete zauzima sredinu cim se pojavi. Nakon porodaja, žena postaje majka i sve se istovremeno

mijenja. Ako muškarac želi da ga voli on mora da se na neki nacin pretvori u dijete, jer novopecena majka

nema mnogo slicnosti s onom nekadašnjom ženom. Promjena se desila, i muškarac je nemocan. Sada mu

je samo preostalo da i on slijedi nove tokove odnosa, i da se pretvori u dijete. Na taj nacin opet ce dobiti

ljubav koja je pocela naglo da se osipa dolaskom onog “treceg clana”. Ako ostane kakav je i bio, onda ce

ostati kratkih rukava - barem što se ljubavi tice.

Ona je došla do vrhunca, i kao da je muškarac bio samo sredstvo da žena postane majka. Pogledajte

razliku: žena je nesvjesno željela postati majka, a ljubavnik ili muž bio je samo nacin da do promjene uopce

dode. Za muškarca, dijete zasigurno nije bilo cilj - on je želio zadovoljstvo ili ljubav, a djeca su uzgredni plod.

On sada mora biti tolerantan: bio je put, ali ne i kraj puta.

To ce podvuci razliku kada covjek krene na put ostvarenja. Pitanja ce da se pojavljuju svakodnevno.

Tisuce žena su prilazile Buddhi, željeli su koracati njegovom stazom, ali on je oklijevao, i pokušavao nekako

izbjeci otvoreno “ne”. Razlog je u tome što su sva sredstva za duhovni napredak muškog tipa, i ako se

ženama dozvoli pristup, doci ce do iskrivljavanja. No, bilo kako bilo, morao je popustiti, pošto je bio zaista

utjelovljenje suosjecanja. Nakon što je inicirao nekoliko tisuca žena, Buddha je tužno rekao: “Moja religija je

trebalo biti životna sila koja traje pet tisuca godina, ali sada ce trajati samo pet stotina godina”. Jer, sada je

164

onaj suprotni spol zakoracio na istu stazu, i kaos je neizbježan. I tako se to i dogodilo: Budizam je, nakon

samo pet stotina godina, potpuno nestao iz Indije. Nije mogao duže potrajati, jer je došlo do “raspada

sistema”: spolovi su se pomiješali, i nešto što je bilo - ne privilegija ali - prvenstveno muška stvar, postala je

opce dobro.

Ako možete posmatrati stvari iz Buddhine ili Isusove perspektive, Isus ce vam se uciniti daleko

saosjecajniji. Tada necete podleci predrasudi - da je Isus muški šovinista. On to zasigurno nije mogao biti.

Niti je bio za muškarce niti je bio protiv žena. Ta metoda - Isusova metoda - mogu koristiti oba spola, a tu je

cinjenicu kršcanska crkva potpuno prenebjegla. A covjek koji je Isusu rekao da žene nisu vrijedne života bio

je isti onaj covjek koji je ustolicio citavo Kršcanstvo. Zbog toga je mogao reci tako nevjerojatnu stvar.

Simon Petar rece svima njima: “Neka Marija ode od nas, jer žene nisu vrijedne života”.

Kršcanstvo i crkva su i do dana današnjeg ostale nepromijenjenog mišljenja: u Kršcanstvu imamo

manastire gdje nijednoj ženi nije dozvoljen pristup - izgleda da je žena korijen svih mogucih zala. U stvari,

stranac stvarno izgleda kao nešto opasno - jer ga ne razumijemo. Žena je ostala ono najtajanstvenije, i zbog

toga kada jednom žena stupi u vaš život, ona pocinje vrlo blago vladati. Zaista, njena superiornost je toliko

suptilna da se covjek jednostavno ne može pobuniti.

Muškarac se od pamtivijeka plašio toga, pa bi svi oni, koji krenu duhovnim putem, mnogo voljeli kada

bi mogli da nekako mimoidu žene, jer kad se ona ukljuci u nešto, pocinje ona nevidljiva vladavina. A njena je

priroda takva da traži potpunu pažnju: ona ne bi voljela da tu bude cak ni neki Bog kao suparnik, cak ni

istina, zbog toga što je svaka žena, duboko u sebi, vrlo ljubomorna. I zato, ako je netko odlucio tražiti

spiritualno ispunjenje, cini nam se da bi morao zaobici žene.

Postoji jedna prica... Neki mladic došao je kod Sokrata, velikog filozofa, postavljajuci pitanje na koje

nije mogao naci zadovoljavajuci odgovor: “Reci mi, molim te - da li se trebam oženiti ili da svoj vijek

provedem kao usamljenik?”

I zaista, mladic je to pitanje postavio pravom covjeku! - jer je poznato da se Sokrat silno napatio u

braku. Imao je ženu, Ksantipa joj je bilo ime, i Ksantipa je bila poznata kao najopasnija žena u citavoj historiji

ljudskog roda. I cinjenica je da je Sokrat u tom braku bio pravi velikomucenik: ona je radila sve moguce i

nemoguce stvari, vladala je na ovaj ili onaj nacin - pa cak ga je gadala stvarima koje bi joj se u trenutku

bijesa našle pri ruci. Jednom mu je prilikom sasula vreli caj u lice, i Sokrat je ostao ispecen do kraja života.

Dakle, mladic nije mogao naci strucnijeg covjeka po pitanju braka i meduljudskih odnosa. On je zaista znao

sve u vezi toga.

Sokrat mu je odgovorio: “Znaš što, sine moj. Covjek bi se u svakom slucaju, morao oženiti. Drugim

rijecima, ti bi morao sklopiti brak zaista. Ako ti žena bude dobra, biti ceš sretan, a ako bude loša postati ceš

filozof. Uglavnom, imati ceš koristi i u jednom i u drugom slucaju”.

A Simon Petar je rekao svojim prijateljima, i ostalim Isusovim ucenicima koji su tu stajali: “Neka Marija

ode od nas, jer žene nisu vrijedne života”.

Bilo je opasno pustiti ženu u unutrašnji krug - jer tada teritorija, koja je do maloprije bila cista, postaje

zamucena, tako da ne znate kud idete, ne znate što ce se dogoditi u narednom casu. Žene simboliziraju sve

ono što je tajanstveno, nepoznato, strano - za muškarca. Za njega, žena je sve ono što u sebi nosi dah

poezije, nelogicnog, iracionalnog, nejasnog. Žena, drugim rijecima, predstavlja živi apsurd, uoblicenu

proturjecnost. I stvarno, teško je naci bilo kakvu logicnost u ponašanju žene. Ona skace sa teme na temu,

razmaci izmedu misli nemaju neku dosljednost, i jedino je nepredvidljivost predvidljiva.

Jednoga dana se dogodilo: Mula Nasrudin se žestoko posvadao sa ženom, i prepirka je zaista bila

duga i iscrpljujuca. I, na kraju kako to vec obicno biva, Nasrudin se morao predati. Teško je svadati se sa

ženom, jer ako ne pobjedi, toliko problema ce stvoriti da ce njen poraz biti daleko bolji od vaše pobjede. Cim

osjeti da može izgubiti bitku, žena toliko zamuti stvari da pobjeda jednostavno postaje odbojna.

Nasrudin je pomislio u sebi: “Evo, svadamo se vec danima, a tome se ni ne nazire kraj. Zašto da

izgubim tjedan dana života?” Još malo je promislio, i kada je shvatio da netko mora odustati prvi - jer stvar bi

mogla potrajati, sinula mu je ideja: “Ako vec netko mora završiti svadu, zašto je ja ne bih završio vec sada,

ovog trenutka?”

Likujuci u sebi, Nasrudin se obratio ženi snishodljivim glasom: “Pa dobro, draga, u redu je, slažem se

s tobom - ti si u pravu”.

“To više ne pomaže”, odgovori mu žena hladnokrvno. “Promijenila sam mišljenje”.

I to je stvarno neobicno - lici na pravilo - da su se oni, koji su krenuli putem samoostvarenja, uvijek

plašili žene, jer s ženom je sve nesigurno, i covjek nikada nije u nekoj izvjesnoj situaciji, Bolje je ne ciniti od

njih suputnika - one ce zasigurno napraviti neki problem, a sa ženama, svaki je problem višeslojan. Njihovo

ponašanje prevazilazi zakone logike - ženski um sasvim je nepredvidljiv. I ne samo to: postoji mogucnost da

se zaljubite, da vas privuce - seksualno, emotivno, bilo kako. I kada se stvori seksualna napetost, zastraniti

cete s puta, jer cete poceti da se krecete u pogrešnom pravcu. Monasi su svega toga itekako bili svjesni -

zato su se i plašili. Njihov je strah stvarno razumljiv. Simon Petar je odstranio žene sa puta religije samo da

bi racionalnost staze bila ocuvana, da se smjernice ne bi izgubile...

I tako je on morao reci: “Neka Marija ode od nas...” A Marija nije neka obicna žena - to je majka

Isusa Krista! cak ni njoj Simon Petar ne može dozvoliti... “... jer žene nisu vrijedne života”.

165

Kakvog života? Kakvog života žene nisu vrijedne? Pa onog života na koji je Simon Petar upucen -

vjecnog života, života koji ne umire. Sada pokušajte shvatiti zašto žene nisu vrijedne takvog jednog života.

Usmjerenje ženinog života je priroda, ona živi s prirodom, i u svakom slucaju, žena je daleko prirodnija

od muškarca. Mi u Indiji ženu zovemo prakriti, zemlja, priroda sama po sebi. Ona je priroda koja je osnova

svega ostalog, i njene namjere, njeni ciljevi, uopce nisu neprirodni. Ona traži samo ono što je moguce, i nije

zaludena nemogucim stvarima, kao muškarac, na primjer. Muškarac sa mogucim se ne može zadovoljiti -

ako postane i ostane muž, ciniti ce mu se da je prokockao ovaj život. Žena ce biti veoma sretna cak i ako

ostane majka - njoj ce i to donijeti beskrajno zadovoljstvo: život ce joj biti ispunjen.

Biolozi kažu da za to postoje vrlo odredeni razlozi: u fiziologiji muškarca postoji izvjesna

neuskladenost, hormonalna neuravnoteženost, dok je žensko tijelo izbalansirano - ona je više kao dovršeni

krug, skladnija. Oni kažu da se vec u prvom jajetu iz kojeg ste potekli odlucuje da li cete biti muškog ili

ženskog pola. Kromosoma je ukupno cetrdeset i osam - dvadeset i cetiri dala je majka, dvadeset i cetiri otac.

Ako se ti kromosomi usklade medusobno, djevojcica ce doci na svijet. Ali, polovina muškaraca imaju ne

dvadeset i cetiri, nego dvadeset i tri kromosoma, i u tom slucaju roditi ce se djecak, jer tu ce biti nesklad:

dvadeset i cetiri kromosoma majke, i dvadeset i tri oceva kromosoma.

Taj nesklad mi možemo vidjeti od prvog dana rodenja djecaka ili djevojcice. Djecak je nestašan i

nemiran vec po rodenju, dok su djevojcice, gotovo sve djevojcice, dosta blage i nježne. I ne samo da su

takve još od prvog dana rodenja: majke tocno znaju - i to po pokretima fetusa u stomaku - da li ce roditi

djevojcicu ili djecaka. Djecaci su vec u stomaku uznemireni, dok djevojcice spavaju - njihovi pokreti nisu

nagli, nekako su opušteni, spori. Duboka je uznemirenost u muškarcu, i upravo zbog nje, on je prisiljen lutati,

da tražiti. Zbog tog urodenog nemira, muškarac mora uvijek gledati u daljine, i tražiti razloge za nova

putovanja, nova istraživanja.

Ženi je dom mnogo interesantniji, i više je zanimaju ogovaranja u susjedstvu nego zbivanja u

Vijetnamu, jer Vijetnam, Cipar i ostala ratišta - ona su tako daleko. Ona cak ne može vjerovati zbog cega joj

je muž toliko zainteresiran za stvari koje se dešavaju tisucama kilometara daleko od njega. Njemu, opet,

žena izgleda nezainteresirana za stvari koje on smatra važnijim od onih koja se zbivaju u susjedstvu. Ali, nije

poanta u tome. Ona je u daleko spokojnijem odnosu sa sobom pa je zato zainteresirana za zbivanja u svojoj

neposrednoj okolini. Velika je novost za nju ako je susjedova supruga otišla od kuce sa svojim ljubavnikom.

Ili, bitno je i ako se netko razbolio, ako se rodilo necije dijete, ili, ako je neciji ukucan preminuo. To su prave

vijesti za ženu - mnogo osobnije, prosto ljudskije, domace vijesti. Susjedstvo je za ženu sasvim dovoljan

svijet.

Jedna zadovoljnija žena, ili ispunjenija majka, cak ni sa susjedstvom se nece mnogo zamajavati - njoj

ce biti dovoljna njena vlastita kuca. Imati ce utisak da je sve savršeno, a razlog je cisto biološke prirode:

njene celije, hormoni njenog tijela su u ravnoteži. A muškarac je oduvijek bio nespokojan, i zato se stalno

usmjeravao na nekakva istraživanja, traganja za smislom - sumnja i pokret kod njega nikada ne prestaju.

Izgleda da muškarac nece biti zadovoljan sve dok ne otkrije neku vrhovnu tajnu. Cak i da ne zna da li ce mu

odredena stvar pružiti ispunjenje, muškarac ce nastaviti da je traži.

U tome je razlika. A religija je nešto što je zaista udaljeno.

Dakle, kada god se neka žena približi Isusu, ona se nije približila njemu zbog traganja za Bogom. Ne,

to je suviše daleko da bi bilo privlacno i smisleno. Možda se, jednostavno, zaljubila u njega. Kada se žena

približi Buddhi, ona nije došla zbog istine - možda je došla zbog ljubavi, tko zna? To je bila i moja spoznaja,

moje iskustvo. Muškarac koji dode kod mene uvijek kaže: “Sve ono što govorite djeluje uvjerljivo, i ja zbog

toga osjecam ljubav prema vama”. Žene govore iste stvari, samo je redoslijed drugaciji: “Ja prema vama

osjecam ljubav, i zbog toga, sve ono što govorite djeluje uvjerljivo”.

Petar je ispravno ubijeden da ce cak i Marija, Isusova majka, poceti praviti probleme. Krecete se po

podrucju koje vam je nepoznato. Bolje je onda nametnuti sebi ogranicenja: ne dozvolite ženama da vam

pridu! Možete zavisiti od muškog uma, ali vi barem znate kako on djeluje - rad muškog uma vam je sasvim

dobro poznat. Muškarac djela na svjesnim, a žena na nesvjesnim nivoima, pa zbog toga muškarac može

sakupiti pravo mnoštvo detalja, ali nije u stanju otici stvarno duboko. Žena opet, ne može rukovati s tisucama

detalja, ali su joj uvidi istinski duboki kada su u pitanju sitne cinjenice. Muškarac može steci veliko znanje, ali

ne ostvariti snažnu ljubav. Kod žene je stvar potpuno obrnuta: ona je “tanka” sa znanjem, ali je zato duboka

što se ljubavi tice. Zašto? Pa, jednostavno zbog toga što je znanje u suštini svjesni fenomen, dok je ljubav,

po samoj svojoj prirodi, nesvjesna.

Simon Petar rece svima njima: “Neka Marija ode od nas, jer žene nisu vrijedne života”.

I sve su religije od praiskona do danas ostale u ubjedenju da su žene nešto opasno i nepoželjno, i to

samo zato što su religije uglavnom stvarali muškarci. To nije nikakva procjena, vec se radi o cinjenici:

muškarci su tvorci svih svjetskih religija. On se uvijek plašio žena, i zato je želio da mu podrucje bude cisto i

jasno - zbog toga ženama nisu dopuštali da kroce ni blizu duhovnog puta.

Dakle, možemo slobodno reci da religija u osnovi nije heteroseksualna nego homoseksualna. Monasi,

drugim rijecima, žive u homoseksualnom društvu. Pa, i kada su dozvoljavali ženama da im se prikljuce, tad

žene nisu smjele imati pravo glasa. Morale su slijediti pravila, i tek pod tim uvjetima - problema nije bilo. I

ženama nikada nije dat isti znacaj kao muškarcima, pa su one uvijek bile na repu dogadaja njihova uloga

166

bila je drugostepena. Žene su bile monahinje, opatice, živjele su u odvojenim manastirima, ali nikada nisu

bile odlucujuci cinilac, nikada nisu bile “nešto bez cega se ne može”.

Vi ni zamisliti ne možete da jednom neka žena postane Papa! Nemoguce! Ona ce onda uništiti citavu

strukturu, onu staru instituciju. Simon Petar uvijek misli u pojmovima organizacije, crkve, ustanove, te zbog

toga kaže: “Ženama ne smije biti omogucen pristup. Mi zbog toga moramo poceti od Isusove majke, jer ako

se njoj dopusti sloboda, onda ce i druge žene poci njenim stopama. Tad necemo moci zaustaviti navalu, i

nastati ce kaos, prije ili kasnije”.

Isus im rece: “Gledajte, ja cu je voditi sve dok od nje ne stvorim muškarca, te ce onda ona

postati duh živi koji slici svima vama. Svaka žena, koja se preobrazi u muškarca, uci ce u kraljevstvo

nebesko”.

Isus kaže: “Ne bojte se: Ja cu je voditi, i preobraziti cu je u muškarca.”. Što to znaci? Stvoriti od žene

muškarca, to znaci pretvoriti njeno nesvjesno u svjesno, izložiti unutrašnji mrak svjetlosti svjesnog uma, tako

da nesvjesno nestane i da se svjesnost ucjelovi - tada zaista nece biti ama baš nikakvih problema. I tada,

nakon preobražaja, njena tajanstvenost nece biti kamen spoticanja, nego ce biti kamen temeljac. To se

može izvesti, ali za takav jedan zadatak neophodan je zaista veliki Majstor, covjek koji je i muškarac i žena,

koji je ostvario unutrašnju besprijekornost. Drugim rijecima, potreban je covjek koji više nije rascijepljen na

spolove, netko tko je postao aseksualan: ni muško ni žensko. Samo on može pomoci, jer on shvaca obje

strane.

Zbog toga Isus kaže da ce je voditi i preobraziti u muškarca.

Ali što on to u stvari govori? Zar misli da joj promjeni spol? Ne, nije stvar u tome, to sa tijelom nema

nikakve veze, zbog toga što nalazimo ženske umove u muškom tijelu, i muške umove u tijelu žene. Madam

Kiri je sasvim moguca, i ona može biti savršeni naucnik, jer je bila stvarno sjajan logicar, rijedak filozof.

Njeno tijelo bilo je, u svakom slucaju, tijelo žene, ali um joj je bio muževniji cak i od muških umova u muškom

tijelu. A postoje i neki muškarci koji su se zaista apsurdno ponašali... Recimo, Cejtanja Mahaprabu, koji je

bio stopostotni muškarac: veliki logicar, filozof bez premca. Da je ostao takav citavog života, povijest bi ga

zapamtila kao jednog od najvecih filozofa Dalekog Istoka. Medutim, u jednom trenutku svog života, Cejtanja

je napustio svu logiku, poceo se ponašati kao ludak: igrao je po ulicama, svirao i pjevao. Postao je žena -

cak mu se i lice promijenilo - crte su mu postale nježnije, ženstvenije, tijelo mu je bilo izmijenjeno. Cejtanja je

Boga nazivao Voljenim, i kirtan je trajao danonocno gdje god bi se on pojavio. Eto, to se dogodilo...

Što Isus kaže? Samo jednu stvar: da ce osvijestiti žensko nesvjesno, i kada se to desi, ona ce biti

potpuno drugacija. “To cu uciniti... “Gledajte, ja cu je voditi sve dok od nje ne stvorim muškarca...” Ali,

što to znaci - ... sve dok od nje ne stvorim muškarca”?

Muškarci sada ne bi smeli pomisliti kako su oni na višem položaju od žena. Isus govori nešto sasvim

drugo... žena živi, i to je uobicajeno, u unutrašnjoj tami. Ona tako mora živjeti jer je usmjerenija na tijelo. Ona

je prirodi mnogo potrebnija od muškarca: on je na rubu, i lako je zamjenjiv. Ali, žena je nezamjenljiva.

Muškarac nije ni upola toliko potreban kao žena, i zato u prirodi necete naci oceve. Majke su svuda -

medu pticama, životinjama, ribama - ali oceva nema ni od korova. Samo cete medu ljudima, u ljudskom

carstvu, pronaci oceve, jer on je cista formalnost, društveni ugovor. Zaista, otac nije prirodna pojava.

Lingvisti ionako kažu da je “ujak” mnogo starija rijec od reci “otac” - ta druga rijec nastala je kasnije, kada je

muško-ženski odnos postao trajniji. Ali, ujak je odavno prisutan, jer su za dijete svi muškarci bili ujaci, jer

nitko nije znao tko je otac djetetu. Baš kao i medu životinjama - mladunce ne zna tko mu je otac, pa su svi

mužjaci ujaci.

Moguce je da ce uskoro nastati svijet koji nece poznavati tu rijec “otac” - jer otac se pojavio s

nastajanjem privatnog vlasništva. On ne samo da je branio svoje posjede, nego je morao štititi i ženu sa

kojom je bio. Privatni posjedi ce, prije ili kasnije, zasigurno nestati. Onog trenutka kada on nestane, išceznuti

ce i taj otac.

Ta se pojava vec donekle i dešava na Zapadu: mnogo je majki koje žive same sa djecom, i broj

samohranih majki - samohranih po licnom izboru – narastati ce iz dana u dan. Prirodi je potrebnija majka

nego otac, i zbog toga su žene svjesnije vlastitog tijela. Ako se previše zadržavaju prilikom oblacenja, postoji

razlog. Ako se satima šminkaju pred ogledalom, postoji razlog. Možete leci na sirenu automobila da bi je

požurivali, ali takve stvari ne pomažu mnogo kada su žene u pitanju.

Sjedio sam jednom prilikom sa svojim prijateljem u njegovim kolima, a on je bio izuzetno nestrpljiv - jer

žena se i dalje sredivala. Kada god bi ga strpljenje izdalo, on bi jednostavno legao na sirenu, kako bi

objasnio ženi da mora požuriti. Kada je posljednji put zatrubio, žena je izašla na prozor i uzviknula: “Pa evo

me, što paniciš, silazim za dva minuta!” I bila je tocna - nakon što je pedeset puta, možda i više, rekla da

silazi za dva minuta, napokon se pojavila - nakon sat i po vremena. Zašto? Zbog toga što je žena

usmjerenija na tijelo, mnogo više od muškarca. Muškarac je više um, žena je više tijelo.

Jedna cuvena glumica bila je poznata po svojoj izjavi koja se mnogima cinila tako skromnom i

smjernom - a to ne lici na glumce. Rekla je: “Ja znam da nisam narocito lijepa, ali što je i kakvo je moje

mišljenje ako se usporedi s mišljenjem ogledala? Ja, doduše, nisam lijepa, ali, zaista, ogledalo tvrdi upravo

suprotnu stvar”.

One su u stanju satima buljiti u ogledalo, i strpljivo i pažljivo posmatrati vlastito lice. Covjeku apsolutno

nije jasno što se dešava, i zbog cega je to tako interesantna zabava.

167

Mula Nasrudin je jednoga dana odlucio poubijati sve muhe koje je zatekao u kuci. Nakon nekog

vremena, prišao je ženi, i sav ponosan, uzviknuo: “Draga moja, ubio sam tocno cetiri muhe, dvije muške i

dvije ženske”.

Žena je bila iskreno zbunjena: “Kako to misliš: dvije muške i dvije ženske? Kako si mogao znati koja

muha je muška a koja ženska?” “Ne brini, draga”, odgovori joj Nasrudin samouvjereno, “dvije sam ubio na

ogledalu!”

Žene su, u odnosu na muškarce, mnogo bliskije sa vlastitim tijelom - zbog toga žive duže, a i manje su

bolesne. Doduše, može se pretvarati da je bolesna, ali to je sasvim druga stvar. Žena živi otprilike cetiri

godine duže od muškarca. Zbog toga ima toliko udovica - za razliku od udovaca, kojih ima malo. Muškarci se

iscrpe prije nego žene. Na stotinu djevojcica rada se sto dvadeset djecaka, no dvadeset djecaka obicno ne

doceka zrelije godine - djevojcice su otpornije - i tako priroda održava ravnotežu. Iako u pocetku uvijek bude

dvadeset djecaka više poslije cetrnaeste godine broj je izjednacen.

Ako ste suviše uznemireni, vi bespotrebno rasipate svoju energiju. Kada bi sve moguce stvari uzeli u

obzir, ispada da je jaci spol - ženski, a ne muški! Ona je zdravija, duže živi, i ima vecu sposobnost da se

oporavi nakon neke teške bolesti. Pa, pogledajte malo kada je hladno vani! – kada dodi zima, muškarci se

umotaju u bunde i džempere, dok su žene slabije obucene, a opet, rijetko kada se razbole. Više otpornosti,

više izdržljivosti... one imaju vecu moc regeneracije zbog toga što su prisnije s tijelom.

Covjek živi u glavi - žena je “tjelesnija”, muškarac je. “mentalniji”. Upravo zbog toga, muškarci cešce

polude, i cešce izvrše samoubistvo. Žene su jace, zbog toga što je tijelo snažnije od uma. Um se pojavio

razmjerno kasno, dok je tijelo iskusnije. No, ta ukorijenjenost u sopstvenom tijelu postaje problem kada žene

krenu na put samoostvarenja.

U životu, u onom prirodnom životu, žene su pobjednici, ali duhovni život je takav da uvijek ide iznad

prirodnosti - i to postaje problem. Sve dok citav njihov um ne postane svjestan, povezanost s tijelom nece ih

napustiti, jer žene su zaista sa tijelom duboko isprepletane. Muškarci podjsecaju na ptice - imaju krila. Žene

su kao drvo - sa korijenjem. One iz Majke Zemlje dobivaju mnogo više hrane, u svakom slucaju mnogo više

nego muškarci, ali kada god ptica, kada god muškarac želi da se odmori, on mora doci pod drvo, biti

zašticen. I sve je to sasvim dobro što se obicnog, prirodnog života tice - sve to pomaže i žene su u toj oblasti

pobjednici. Ali, kada se netko pokrene prema unutrašnjem svijetu, onda se pomoc, polako ali sigurno,

pretvara u prepreku, u otežavajucu okolnost.

Isus im rece: “Gledajte, ja cu je voditi, sve dok od nje ne stvorim muškarca, te ce onda postati

duh živi...”

Ona je jedno živo tijelo, i put je za nju duži nego za druge. Mislite o tri stvari: živo tijelo, živ um i živi

duh. To su tri nivoa. Žena je živo tijelo, muškarac je živi um, dok se iznad svega toga nalazi “duh živi” -

Atman. Do duha je jednostavnije doci iz uma, a ako se krene iz tijela, put je prilicno dug. Ali, nemojte da vas

to demoralizira, jer u prirodi je sve uskladeno. Teško jeste, jer razdaljina je nešto veca. U jednom drugom

smislu, sve je mnogo lakše, zbog toga što je žena daleko jednostavnija od muškarca. On je kompliciraniji, i

njegova složenost uvijek stvara probleme.

Duh je bliži ako se krene iz uma, ali skociti iz njega u nepoznato je mnogo teže, zbog toga što um

stalno stvara podozrivost i sumnju. Žena se može osmjeliti vrlo lako: ona je prisnija tijelu, ima više

povjerenja, cak je pitanje - da li ona uopce zna sumnjati? Kada se jednom zaljubi, žena ce s muškarcem poci

i u sam pakao, i ni jednog trenutka nece se brinuti. Cim ostvari povjerenje, ona ce slijediti. Zbog toga

ženama baš i nije najjasnije kako muškarac tako lako može izgubiti veru, jer ona je ne gubi preko noci. Ona

vjeruje - žena, zaista, uvijek mora vjerovati u nešto.

Dakle, izvjesne teškoce ipak postoje... tijelo je udaljenije od duha, razmak je veci, no to i pomaže na

neki nacin: žena je spremnija na skok u neizvjesnost. Jednom kada se zaljubi, kada zadobije dublje

povjerenje, ona skace bez razmišljanja. Zbog svega toga, nije bilo mnogo žena Majstora, ali su zato žene

oduvijek bile poznate kao najbolji ucenici. Što se uceništva tice, nijedan muškarac nije u stanju približiti se

ženama, jer kada žena povjeruje, njena vjera je savršena, dok je kod muškarca sve nekako polovicno i

nedoreceno.

Provjerite i sami, gledajte što se zbiva u Indiji... Vidjeti cete dainske monahe i monahinje. Dainski

monasi izgledaju obicno. Njihova se odjeca razlikuje, ali rijec je o biznismenima. Ako ih obucete u neko

odijelo, i ako im stavite kravatu, ne bi ih prepoznali da ih sretnete na tržnici. Ali, dainske monahinje su

drugacije: u njima ima neke cistoce, jer kada covjek jednom povjeruje, dolazi do obnavljanja one prvobitne

cistoce. Ili osmotrite malo katolicke monahinje. U svakom slucaju, one se razlikuju od katolickih svecenika,

jer ovi drugi su lukavi, prepredeni, i vama nikako nije jasno - jesu li oni u celibatu ili ne. Ako su apsolutno

glupi, sve je u najboljem redu; ako imaju makar kakvu inteligenciju, onda ce vec naci nacina da ne budu u

brahmacharyji. Ali, monahinje? One su zasigurno u celibatu - u to se možete pouzdati. Jednom kada

zakorace na stazu, žene rijetko kada zastrane, rijetko kada se vrate svjetovnom životu.

Problemi su prisutni jer razdaljina nije mala, no sa druge strane, u ženama je sposobnost koja im

pomaže - zbog toga što je njihova riješenost za skok gotovo sasvim izvjesna. Kada žene jednom odluce,

onda više nema kolebanja. Tijelo nije smušeno - jedino je um nepopravljivo neodlucan.

168

Isus im rece: “Gledajte, ja cu je voditi sve dok od nje ne stvorim muškarca, te ce onda ona

postati duh živi koji slici svima vama. Svaka žena, koja se preobrazi u muškarca, uci ce u kraljevstvo

nebesko”.

To je samo prvi dio Isusovog ucenja - onaj drugi nije zabilježen. Možda je razlog u tome što nije bilo

žena koje bi zapisivale njegove rijeci - obicno su sve izreke sacuvane uz pomoc muškaraca. Ali, bez obzira

na sve, ja znam i za taj nenapisani dio, i zbog toga, moram vam pojasniti i one stvari koje nisu sacuvane u

pismenoj formi.

Kad dode do vrhovnog procvata spiritualnog bica, muškarac se pretvara u ženu u istoj onoj razmjeri u

kojoj se ona preobražava u muškarca. Zašto? Zato što citava stvar jednostavno ne može biti jednosmjerna,

jer i muškarac i žena su krajnosti. Ako ce žena postati muškarac, u što ce se onda muškarac preobraziti? U

što, ako ne u ženu. Jedna ce se krajnost pretopiti u drugu, i na taj nacin, suprotnost ce nestati.

Žena ce morati preobraziti svoje nesvjesno u svjesno, i svoju iracionalnost u zdrav razum, svoje

povjerenje u aktivno traganje, svoje cekanje u kretnju. Muškarac ce morati uraditi sve to, samo suprotno:

morati ce svoju kretnju pretvoriti u odmor, uznemirenost u spokoj, svoju podozrivost u povjerenje, te ce na

kraju biti u stanju svoj zdrav razum pretvoriti u iracionalnost. I tada se pojavljuje nadracionalno bice. Obje

strane se moraju udaljiti od vlastitog spola kao polazne tocke: muškarac od svoje muževnosti, žena od svoje

ženstvenosti. Polovina ne može biti isto što i cjelina. Ako je polovina uma muškog spola, do ucjelovljenosti

ne dolazi. Isti je slucaj ako je druga polovina ženskog spola. Drugim rijecima, i žena i muškarac moraju

napustiti vlastitu spolnost i da postanu natspolni, aseksualni.

Hindusi su u vezi toga potpuno jasni. Oni ono Vrhovno nazivaju Brahmanom, a Brahman ne spada ni

u muški rod ni u ženski rod, vec u sasvim treci - u rod koji prevazilazi spolnost. Englezima je to teško za

razumijevanje, jer oni imaju samo dva gramaticka roda. U Sanskrtu imamo tri roda: jedan je muškog pola,

drugi ženskog a treci je natspolan. Brahman je treci, neutralni rod, te je onaj, koji dode do tog stupnja,

prevazišao svaku spolnost, i svaku polovicnost, takoder: muškarac više nije muškarac, žena više nije žena. I

tek je tada bice upotpunjeno, razuslovljeno, oslobodeno.

Mora da im je Isus saopcio i taj drugi dio, no taj dio nije zapisan. Zbog cega? Zbog toga što mi

pamtimo samo one stvari koje su u skladu s našim stavovima i uvjerenjima. Ja vam svaki dan kažem toliko

toga, ali vaš um pamti samo one recenice koje on sam drži za ispravne. Mnoge cete stvari jednostavno

preskociti, gurnuti u stranu - vi toga uopce ne morate biti svjesni, ali to se stalno dešava. I to je stvarno veliki

problem: možda niste svjesni, možda ih propuštate, ne pamtite. Vi cete, dakle, kao po pravilu, uvijek pamtiti

samo one stvari koje vam na neki nacin odgovaraju.

“Onih” dana, to je bio veliki problem, jer Isus je govorio i govorio, a stvari nisu bilježene onda kada su

izgovorene. Sve Isusove rijeci pisane su naknadno. Ponekad bi prošlo ne deset nego stotinu i više godina u

igri “pokvarenih telefona” barem je pedeset postotaka istine izgubljeno zauvijek. Ljudi su, premda u najboljoj

mjeri, mijenjali Isusove izreke po vlastitom nahodenju - onako kako se njima ucinilo kao najtocnije.

Da bi vam sve to bilo jasnije, uradite sljedeci eksperiment: neka dvadeset ljudi sjedne u krug. Dajte

svakom po komad papira i neka svako napiše po recenicu. Prvi covjek napiše recenicu, i zatim je izgovori

onom do sebe. Taj treba zapisati recenicu, i prenijeti onom do sebe u usmenom obliku. Kada se recenica

napokon vrati onom tko ju je izrekao, ovaj ce zasigurno biti silno iznenaden - jer od recenice gotovo ništa nije

ostalo: jedan je dodao ovo, drugi je prepravio ono, i tako ce na kraju uvidjeti koliko se toga dodalo, a koliko

odbacilo. Ako se sve to može dogoditi za vrijeme polusatnog eksperimenta, što se onda može desiti u toku

jednog vijeka? Sve je to potpuno prirodno - ne treba da se cudimo izbacivanju onog drugog dijela Isusove

izreke.

Za Isusa, ili za bilo kog drugog covjeka koji je ostvario Isusovu svjesnost, stvar nije u muškarcu ili ženi.

Ne. Stvar je samo u sljedecem: kako postati ucjelovljen... Dakle, neka vam ne pada na pamet da ste u nekoj

prednosti zbog toga što ste muškarci. Nemojte misliti da ste zbog vlastite spolnosti bliži Bogu i

samoostvarenju. Pazite da ne postanete žrtva sljedece iluzije: “Pošto sam muškarac, to nije mala stvar - zato

se sada ne moram truditi i napinjati”. Griješite, jer muškarac mora postati žena koliko i žena mora postati

muškarac. Morate iz staticnog prijeci u jedno dinamicko stanje, i istopiti se jedno u drugom. Da biste ostvarili

cjelinu, morati cete napustiti dijelove - jer spol je polovicnost.

Zbog svega toga, volio bih vam kazati: ja cu voditi muškarce sve dok ne postanu žene, i voditi cu žene

sve dok se ne preobraze u muškarce. Stvar je u tome da se oba dijela u potpunosti razbiju, jer jedino se na

taj nacin covjek približava trenutku prevazilaženja - zbog toga što spolnost postoji sve dotle dok postoji

podjela. Jeste li vi uopce svjesni što znaci “spol” u suštini? Na latinskom, to znaci “podjela”, “ono što

razdjeljuje”. Dakle, kada dodete do Boga, vi necete biti ni muškarci ni žene. Ako ste muškarac, još uvijek ste

podijeljeni - i kako cete, tako ograniceni, ostvariti Cjelinu? I zato, neka vam se ne omakne neka smiješna i

plitka ego-izjava: “Ja sam muškarac, i kao takav, mnogo sam bliži ostvarenju od bilo koje žene”. To nema

veze s istinom, a slicne idiotizme ponavlja i crkva.

Pokušajte shvatiti tu vrlo jednostavnu cinjenicu: dio mora biti žrtvovan u ime cjeline. Ne smijete se

poistovjecivati s onim što vas dijeli. Jedino ako više ne naglašavate tu spolnu osobenost, u stanju ste

doprijeti do onog što prevazilazi svaku ogranicenost.

Simon Petar rece svima njima: “Neka Marija ode od nas, jer žene nisu vrijedne života”.

169

To je um Simona Petra, a ne Isusa! I tako, zaista, i mora biti: ucenici sve vide kroz sociva vlastite

neucjelovljenosti, jer svaki je ucenik dopola slijep. Poceo je razlikovati oblike, ali to ne znaci da je progledao

u potpunosti, Majstor je vidovit, i može nepristrano posmatrati obje strane. Iz jedne ucjelovljene perspektive

Majstor jasno može uvidjeti ogranicenost svih dijelova. Ucenik je, medutim, još uvijek u svom iluzornom

svijetu - još uvijek je u svijetu podjela. Maloprijašnju recenicu nije izgovorio Isus, nego Sveti Petar, a zna se

da je, nakon Isusove smrti, Sveti Petar postao važniji cak i od njega, jer Petra ljudi mogu shvatiti - pošto Isus

ne pripada svijetu neznalica i slijepaca. Sveti Petar je ljudima blizak - u neku ruku, on im je, po sljepilu, rod

najrodeniji.

On je stvorio crkvu. Sveti Petar je postao ugaoni kamen takozvane Kristove crkve - a sama rijec

“Petar” znaci “kamen”. Današnja crkva vrlo je temeljna, što ce reci - Petar se pokazao kao izuzetno stabilna

osnova. Buddha nije imao takve ucenike, ni Mahavir, jer Katolicka Crkva je najjaca crkva na planeti Zemlji.

Ali, tu se krije i neslucena opasnost, jer je ogromna sila u pogrešnim rukama. Kad Majstor napusti fizicko

tijelo, onda ucenici preuzimaju vlast, pocinju kormilariti i donositi odluke. Naravno, njihov stav bice krcat

predrasudama, i polushvacenim istinama, nedorecenim cinjenicama. I zapamtite jednu stvar: cak je i laž

mnogo bolja od polovicne istine, jer se laž može opovrgnuti bez problema, dok je s poluistinom slucaj daleko

teži i složeniji.

Laž ce biti odbacena prije ili kasnije, jer nije moguce zaludivati ljude iz dana u dan. Ali, polovicna istina

je strahovito opasna: nju je teško opovrgnuti, zato što u sebi nosi i neke elemente istine. A ova zapisana

izreka je poluistina, jer nosi samo djelic istine - da žena mora da se preobrazi u muškarca. Ali, stvar postaje

strašna ako poluistinu proglasite za citavu istinu. Onaj izostavljeni dio ne smije biti zaboravljen. Zbog toga

sam vam ja na pocetku i rekao: “Danas cemo morati jedriti po uzburkanom moru”.

Zbog svega toga, želio bih dodao i onaj izostavljeni dio istine: svaki muškarac, koji krene na duhovni

put, se mora preobraziti u ženu, jer se on mora nauciti strpljenju, mora nauciti cekati, biti prijemciv, bez

agresivnosti, pasivan, suosjecajan, pun ljubavi - a sve su to kvaliteti ženskog uma. I tek tada, zapamtite, tek

tada, kada niste ni muško ni žensko, vi cete uci u kraljevstvo nebesko. Tad ste Bog sam po sebi, jer Bog je

iznad svake spolnosti - on je ili muškarac i žena, ili ni muškarac ni žena.

Nemojte zaboravljati na drugi dio istine, jer onda cete mnoge stvari tumaciti po svom nahodenju. Nitko

nije sposobniji za samoostvarivanje, i ni za koga božanska vrata nisu zatvorena. Svi su zapamtite,

podjednako sposobni. No, ima nekih pomalo glupih ljudi koji ce stalno upotrebljavati negativne kvalitete

suprotnog pola - e, za takve osobe božanska vrata nisu samo zatvorena nego su i zakljucana. Samo oni koji

su u stanju iskoristiti pozitivne mogucnosti - prolaze kroz kapiju i ulaze u kraljevstvo nebesko.

Na primjer: ženski um ima i pozitivne i negativne kvalitete. Pozitivna kvaliteta je ljubav. Negativna

kvaliteta je ljubomora. Pozitivna je nesebicnost, negativna je posesivnost. Pozitivna kvaliteta je strpljivost,

negativna letargija. Ista je situacija i sa muškim umom - i on ima svoju svijetlu i mracnu stranu.

Pozitivne kvalitete muškog uma su traganje, stalna žudnja za saznanjem, ali negativna kvaliteta je

sumnja, podozrivost u odnosu na sve i svašta. Možete li biti istraživaci bez sumnjicavosti? Ako možete, onda

ste se opredijelili za pozitivnu stranu. Medutim, problem je u tome što možete biti podozrivi bez ikakvog

traganja. Možete biti sumnjicavi, a da se ne pomjerite s mjesta - samo da sjedite i sumnjate.

Pocetkom drugog svjetskog rata, jedan filozof je morao otici na front. Ubrzo mu je stiglo pismo od

djevojke, a on je to pismo cekao sa iskrenim nestrpljenjem.

U pismu je bila i njena fotografija: sjedila je na nekoj klupi, vrlo tužna, lice joj je bilo u suzama, a iza

nje, na plaži, nazirao se par mladih ljudi cija je sreca bila sasvim ocigledna. Ona je sjedila sama, utucena, i

sreca onog para još je više dolazila do izražaja. Poruka djevojke bila je nedvosmislena, i filozof je u prvom

trenutku bio van sebe od ushicenja. Medutim, u sljedecem trenutku filozofa je spopala sumnja: “Tko je

napravio fotografiju?” Odmah se poceo brinuti - mislio je o nekom mladicu, o nekom drugom muškarcu, i

citave noci nije mogao zaspati od ljubomore. “Tko je taj koji je napravio fotografiju?” - ta mu misao nije

izbijala iz glave.

Tako djeluje negativna kvaliteta ženskog uma. Muškarac ima pozitivnu kvalitetu, i to je traganje, ali

negativna stvar je nesmirenost. Zbog toga što je uznemiren, muškarac nema nikakvu potrebu da se

poistovjecuje s tom osobinom. Možete tu istu stvar koristiti kao odskocnu dasku za pronalaženje konacnog

spokoja. Imate energije, jednu potrebu uciniti nešto, i sada to možete upotrijebiti na evolutivan nacin: od

nesmirenog radnika možete postati meditant. Negativno se može upotrijebiti za ostvarenje do pozitivnog, a

znamo da pored svakog pozitivnog, postoji jedna negativna kvaliteta. Usmjerite se na pozitivno i ostvariti

cete. Usmjerite se na negativno i promašiti cete.

I muškarac i žena moraju uciniti isti pomak. Tada se dešava jedna predivna stvar: nepodijeljena

jednina, unutrašnji kozmos, simfonija u kojoj su svi instrumenti uskladeni. To više nije buka, vec višeslojna

ljepota, koja daje ritam Cjelini. Oni cine Cjelinu, oni je stvaraju, jer ni muškarac ni žena ne smiju biti nešto

nasuprot Cjeline. Kada ostvare vlastiti cilj, oni više nisu tek puki kamencici u mozaiku - desilo im se ono što

Gurdijev naziva “unutrašnja kristalizacija”. To je ono što Hindusi podrazumijevaju pod “ostvarenjem Sopstva”.

Isus to isto stanje naziva ulaskom u “kraljevstvo nebesko”.