Prva hrvatska trilogija iz područja ezoterije – sa specifičnom i nestandardnom strukturom.

Dok je uobičajeno da se trilogije razvijaju od početka s istim sudionicima u različitim okolnostima, u konkretnom primjeru riječ je o uvjetnom značenju ovoga pojma.

Radi se, naime, o tomu da je riječ o zajedničkom području osobnog i sve- polja svijesti, a sve ostalo su faze (ili stepenice na usponu) njegovog otkrivanja.

Pod tim uvjetom moguće je reći, da je prva knjiga (Sijači čudesnog sjemena) imala težište na otkrivanju i korištenju instrumentarija (metoda, tehnika i pristupa) neophodnog za osvještenje i kretanje kroz uspostavljenu strukturu osobnog polja, do nedosegnutih razina realnosti.

Druga je knjiga (Čudesno sjeme) ponudila dio opisa dosegnutih razina kao rezultata korištenja tog instrumentarija; te stavila težište na otvaranju mogućnosti novih spoznaja o strukturi osobnog polja kao modela s kojim je, zbog zajedničkih elemenata i zakonitosti, postalo moguće razumijevati i mnogo složenije strukture dijelova polja svijesti za koje se dotad nije ni slutilo da postoje.

I konačno, kao rezultat usamljeničkih (često i ne ugodnih) osobnih doživljaja jedne ljudske jedinke, knjiga koju predstavljamo, koristeći prethodno otkriveni „zajednički nazivnik“ ili temeljna načela, nudila je mogućnost spoznaje o budućnosti ljudskoga roda kao cjelovitog morfogenetskog polja.

 

Slavomior Cune Miljević

 

Isječak iz knjige (1) 

PLOD ČUDESNOG SJEMENA

Kao i ranije, više sam naslućivao kako za te, tzv. "karmičke veze", moraju vrijediti neka drugačija pravila koja su inače vrijedila za rodbinske veze.

U mjesecima koji su uslijedili, tokom kasnijih najčešće fragmentarnih putovanja, fokusiranja na neke od njih potvrdila su tadašnju pretpostavku. Posebno onu, da su mnogi od njih samo nekom vrstom izazivača ili fiksira neophodnih za nastanak i stabilizaciju određene fotografije.

Većina njih, bila je slučajnim prolaznikom koji zalutalom putniku pokazuje put prema željenoj adresi ili cilju puta. Jednako tako, kao što su pijanac kojega je potrebno podići s tla da se na njemu ne smrzne, ili, makar i lažni slijepi prosjak, u biti, postajali profesorima pred  čijom katedrom polažemo važne životno-karmičke ispite.

Kako do tada cjelinu spoznaje nisam imao, zadivljivao me je taj djelić novine i zadovoljavao u trenucima kasnijih kratkih istraživanja. Posebno iz razloga, jer se je sve vraćalo na svoj početak. Vraćalo se je na temeljni osjećaj postojanja razloga i smisla cijele strukture, koja se mogla uočavati.

Sve više je sve sličilo nekom višebojnom pletenom džemperu.

U njemu je svaka boja bila svojevrsnom dimenzijskom zonom, a svaka se nit činila sastavljena od nebrojenih svjetlucavih očica bez jasnog početka i kraja.

Istini za volju; moglo bi se s više ispravnosti tvrditi, kako su tu ulogu energetsko-svjetlosnih niti, zapravo, igrale niti svijesti.

Bile su to niti, čiji se početak mogao s relativnom lakoćom i prvenstveno uočavati u nama energetskim bićima koji smo se nazivali ljudima. Na taj smo način, baš mi postajali stvarnim sastavnim dijelovima i činiteljima tog super složenog pletiva.

Iza toga, slijedila je spoznaja o mogućnosti da se - ma kako se to činilo paradoksalnim i nelogičnim - baš kao u slučaju običnog džempera, povlačenjem jedne jedine niti može rasplesti cijelo tkanje?!

Takav nevjerojatan nerazmjer potencijala na jednoj, a minornosti forme na drugoj strani, automatski je izazivao na postavljanje pitanja i smislenosti i racionalnosti cijelog projekta.

Činilo se prosto nemogućim, da jedna takva minijaturna energetska grudica, jedva primjetna na gigantskoj tamnoj pozadini i izgubljena među mnogo sjajnijim i jače izraženim svjetlosnim nakupinama, uopće može imati tu vrst utjecaja i dosega?!

Odgovor je, kao i mnogo put prije, stigao sam od sebe.

Težište i smisao cijelog tog tkanja, zapravo nikada i nije bio na "mogućnosti paranja"!?

Ono je - u svojoj ulozi "razloga nad razlozima" - uvijek slijedilo ulogu i nagon konačnog "cilja stvaranja i razvoja". Tkanja, kao cjeline.

S druge strane, osim tog zajedničkog pletenja i njegovog širenja do razine cjeline, u priči je skoro jednakom važnošću sudjelovala još jedna njena, do kraja opravdana funkcija.

Ta je kreativistička uloga pletilje ili pletača, sama po sebi i vlastitom formom pojavnosti, imala i neku vrst "estetsko-koherentne funkcije".

Naime, svako bi eventualno odsustvo te precizno specificirane kreativne funkcije u pripadajućem joj dijelu ili dimenziji, predstavljao nenadoknadivu vrstu izostanka.

Njegovim bi nestankom došlo do trajnog narušavanja sklada i ljepote cijeloga tkanja. Njegovim bi odsustvom, za neko vrijeme u svom apsolutnom trajanju, ili čak zauvijek - makar to zvučalo nemoguće - moralo doći do posvemašnjeg neuravnoteženja cijeloga tkanja i njegovog samo-urušavanja kao organičkog sustava?!

Naime, više nije moglo biti sumnje u činjeničnost njene pojavnosti kao jedne od svjetlosnih gruda od kojih je cijeli grandiozni ekran bio i sačinjen. Još i prije; jer se nasuprot ovoj, već nudila nova spoznaja, koja je, premda nedovoljno sagledana iz svih mogućih kutova, s zadovoljavajućom jasnoćom ukazivala na postojanje posebnog sustava "osigurača i prepreka". Ukazivala je na njega i na njegov utjecaj k maksimalnom umanjenju njenih inherentno-negativističkih mogućnosti.

Kako bilo da bilo; ponovo me je u svom frontalnom i munjevitom nadiranju osupnula i do dna uzdrmala spoznaja cjelovitosti i jednine.

Malo prijašnji osjećaj sve-pripadanja ovoga puta dobio je novu dimenziju. Onu funkcionalnu.

Shvaćao sam kako pomoću nje, kao pojedinci, krećući se kroz živote drugih ljudi i utječući na njih, zapravo utječemo koliko na njihove, toliko i na vlastite promjene. Utječemo, kako na zacrtane trase, tako i na intenzitete svjetla ili njihovih i svojih grudasto-oblakolikih formi.

Mijenjajući, već jednog jedinog, putem uspostavljenih interakcija kreirali su za sebe i druge posve nove slike i zrcaljene forme. O utjecaju na više njih, da se ni ne govori. U tim se je procesima plastično odražavalo sve ono što smo kao ljudska bića učinili s osnova najviše dosegnutog kreativnog stupnja i s osnova vlastite slobode izbora.

Podatak, da su takve aktivnosti počesto bile zamagljene kao svjetlosna slika u pozadini, nije ni najmanje utjecao na opstojnost ove sposobnosti.

Ista se priča pojavljivala, ista su pravila vrijedila i kada je u pitanju bilo ono što se uobičajilo nazivati "neživom prirodom".

U njenom je slučaju, drastičnost povratnog efekta bila mnogo izraženija. Zahvaljivala je to činjenici odsustva osobne svijesti.

Samo je, naime, svijest svjesna sebe same, mogla izazivati promjenu u svom polju. Ili u interakcijskom dosegu s drugim poljem!

Tada sam po prvi put shvatio kako se cijeli postupak može mirno nazvati i njenom sposobnošću samoobrane. Da mi je taj uvid kasnije znao poslužiti upravo u takvoj ulozi, nije potrebno posebno naglašavati

Nasuprot njoj, strukture unutar koji svijest nije dosegla i prešla kritičnu točku samosvijesti, to nisu mogle činiti. Zato im je uloga više sličila spomenutim ulogama pijanaca i prosjaka.

Moglo bi se, zapravo, reći kako su upravo te strukture sačinjavale temeljni dio zdanja na kojemu su osobnosti obdarene sviješću o sebi samoj, gradili svoje željene katove i izvodili sve vrste zamišljenih nadogradnji. Ali su, s druge strane, istovremeno bile i razlogom postojanja njihove odgovornosti za učinjeno.

 

 nastavlja se...