Ples

Grotto,stabla,kiša,sumrak,unutra svjetlo, krčmar, glazba, nježna,
seoska, ples,gledano kroz mrežu bukovih stabala,Marija pleše u
crvenoj opravi.
Nakon duge žege i suše pala je kiša. Gromovi su praskali, prsnulo je
nekoliko zrna tuče, nakon prve zagušljive sparine raširila se blaga
svježina, nadaleko miriše na zemlju, kamenje i gorko lišće, spustila
se večer.
U šumi, na prisojnoj strani planine, nalaze se seoski grotti i vinski
podrumi, maleno, patuljasto, bajkovito selo u šumi, sve sama pročelja
kamenih kućica koja nemaju stražnje strane jer se krov i kuća gube u
brijegu u čijoj su utrobi iskopani duboki podrumi. Tu leži vino u
velikim bačvama, vino od prošle jeseni, pa i odpretprošle, starijega
nema. To je blago grožđano crno vino i ima osvježavajuć i kiselkast
okus po voćnome soku i lupinama od bobica grožđa; debele lupine
kalifornijskoga grožđa daju mu kiseo okus na koji se čovjek mora
naviknuti da bi ga cijenio.
Sjedimo uz grotto na strmom šumskom obronku na malenoj terasi do koje
se uspinje nespretnim stubama i na kojoj ima mjesta za dva stola.
Gorostasna se uzdižu stabla, stara divovska stabla, kesten, platana,
bagrem. Na vrhu kiša bez prestanka rominja umilnom melodijom, no
skoro se nijedna kaplja ne spušta do nas, sve se gube u gustoj strehi
od lišća i slijevaju niz tamna stabla. Sjedimo u mraku s ružičastim
vinom u malim bijelo-plavim zemljanim kupicama.
Ispod našega terasastog otočića, okomito ispod nas, svjetluca
crvenkasto svjetlo podrumskoga predvorja, pogledavamo nadolje kroz
gusto lišće starih bukvi. Na svjetlu svjetiljaka veselo se sjaji
mjed: rog leži na koljenima muškarca pred kojim je kupica vina. On
prinese rog usnama,, čovjek do njega, napola vidljiv, uzme bas-trubu
i kad zasviraju, pridruži im se i treći glas, neko nježno drveno
glazbalo što podsjeća na fagot. Sviraju potiho, suzdržano, pametno,
dobro znajući da sjede u malenom,uskom predvorju i da imaju malo
slušatelja. Sviraju seosku glazbu, veselo, srdačno, ne bez ganuća i
humora, savršeno sigurni u taktu, poletni, ne sasvim čisto ugođeni.
Glazba je upravo kao i vino koje pijemo: dobra, nevina, seoska,
pouzdana, bez podmuklosti i žestokih podražaja.
Tek što su do nas doprli zvuči, tek što smo se na uskoj klupi
okrenuli da bismo gledali što se dolje zbiva, već se pojaviše
plesači. U ostatku dnevnoga svjetla koje još oklijeva na malenome
trgu ispred podrumskoga ulaza, u ostatku svjetlosti svjetiljaka koja
teče iz predvorja plešu tri para. Vidimo ih kroz gustu mrežu bukovih
stabala koja ih često zaklanja.
Prvi su par dvije djevojčice, jednoj dvanaest, drugoj sedam godina.
Starija je sva u crnome, crna pregača, crne dokoljenice, crne cipele.
Mlada je sva u svijetlome, bijela pregača, bose noge, bosa stopala.
Stanja pleše vrlo pravilno, strogo u taktu i savjesno, dobro joj ide,
ne griješi u koracima, požuruje i zastajkuje na pravome mjestu, lice
joj je ozbiljno i poput blijede latice jedva primjetno pliva u
vlažnoj, mlakoj tami večeri i šume. Mlađa, sedam joj godina, još ne
zna pravilno plesati, tek želi naučiti. Koraci su joj svečano dugi,
neprestano gleda u noge svoje partnerice koja ju tiho podučava,
punašnu donju usnu lagano drži zubima povučenu nagore. Obje su
djevojke ispunjene ozbiljnošću i srećom, a ples im odiše djetinjim
dostojanstvom.
Drugi se par sastoji od dvojice mladića, dvadesetogodišnjaka. Prvi,
viši, gologlav je i ima kratke kovrče, drugi na glavi nosi nakrivljen
pusten šešir. Obojica se malo smješkaju i obojica se predaju plesu s
ponešto napregnute volje silno se trudeći da svaki pokret izvedu ne
samo točno, već i da ga ukrase što većom izražajnošću. Daleko od sebe
pružaju spojene ruke, zabacuju glavu u zatiljak, povremeno duboko
čučnu, obojica uvuku leđa pokušavajući izvesti najteže figure. Njihov
ples potiče puhača na drvenome glazbalu i on svira s više nježnosti i
čeznuća. Dva se plesača smješkaju, onaj viši, predano, blaženo,
zaljubljeno u sebe i u svoj ples, onaj drugi vragolasto i blago
zbunjeno, jednako spreman prihvatiti lagan podsmijeh kao i pobrati
pohvale. Onaj viši lakše će snaći u životu.
Dvije djevojke koje čine treći par zovu se Luigina i Maria i obje sam
prije dvije godine gledao kako odlaze u školu. Luigina je južnjačkoga
kova, laka, vrlo vitka, vrlo mršava, njezine visoke nježne noge i
dugi tanki vrat puni su opore ljupkosti. No mnogo je ljepša Maria
kojoj sam još donedavno govorio ti, ali se sada više i ne usudim.
Licejoj je čvrsto, svježe, oči svijetloplavei odlučne, kosa gusta,
smeđa, a oblici i pokreti već jedri i djevojački, doima se pomalo
tromom, ali joj je pogled snažan i rasan. Da sam momak iz sela, ne
bih nijednu drugu uzeo osim Marije. Nosi crvenu opravu, uvijek nosi
crveno ili ružičasto. Maria pleše s Luiginom, crvena joj oprava
ponegdje proviri pa se ponovno izgubi iza bukova lišća. Obje djevojke
vrlo lijepo plešu, pune su sreće, nisu više sputane dubokom dječjom
ozbiljnošću kao one dvije manje još neoslobođene, a niti su tašte kao
dva mladića. Njima dvjema, Mariji i Luigini, najbolje pristaje mili,
nježni zvuk puhača, vesela glazba bogata ukrasima i skokovima. Iznad
glava im pleše zeleni šumski suton, na čelima im malen odsjaj svjetla
iz predvorja, a noge koračaju čvrsto, sitno i gipko.
Tako je to, tamo dolje; iza crnih oblaka od bukovih stabala još teče
svjetlost, tamo teče glazba, tamo plešu mladi ljudi, a drugi stoje
naslonjeni na stup predvorja, gledaju ih, hvale, kimaju glavom, smiju
se. No ovdje u mraku sjedimo mi, mi drugi, mi stranci i umjetnici, na
nekom drugom svjetlu, nekom drugom zraku, oplahnuti nekom drugom
glazbom. Nas ushićuju i oduševljavaju stvari koje oni tamo ne vide:
sjena lista na kamenu, izblijedjela modra boja na bluzi žetelice. Mi
zavidimo i čeznemo za stvarima koje su onima prijeko bezvrijedne i
posve obične. Oni pak u nas vide neobične stvari i navade na kojima
nam također zavide, a koje su nama odavno dojadile. Možemo, ako
hoćemo, otići k onima prijeko; nije nam zabranjeno s njima se
pomiješati, sjediti uz njihovu glazbu, s njima zaplesati. No mi
ostajemo ipak u mraku ispod starih platana, slušamo melodije trojice
puhača, promatramo ljupku svjetlost što gasne na svijetlim licima,
osluškujemo Marijinu crvenu halju kako šumi i bori se u tami što sve
više pada, i zahvalno udišemo čarobni dah sumraka i blaženi mir
malenoga seoskoga svijeta čija igra dotiče samo naše oko, čija
nevolja nije naša, čija nam sreća ne pripada.
Točimo ružičasto vino u modre glinene kupice dok se dolje rasplesani
likovi sve više pretvaraju u sjene. Nestaje i crvena Manjina oprava
stapajući se s tamom. A svijetla, poput cvijeća blijeda lica gasnu i
tonu. Samo topla crvena svjetlost u predvorju diše jače, i mi
odlazimo prije negoli i ona isteče.
(oko 1921.)