Kad pogledamo plemenske civilizacije nasuprot gradova/država, uoča­vamo zanimljiv uzorak. Dok, slično raku, populaciju gradova/država kroz povijest nikad nije moglo pod nadzorom držati ništa osim bolesti ili gladi, populacija plemena stabilna je tisućama godina. Učili su nas da je to zato što plemenski narodi imaju tako loše higijenske uvjete i nestalne izvore hrane da imaju visoku stopu smrtnosti medu djecom i vrlo kratak životni vijek.

Nedavna otkrića pokazuju da nije tako.

U eri prije antibiotika, plemenski su narodi u prosjeku živjeli duže nego stanovnici gradova/država i imali su nižu stopu smrtnosti djece. Nadalje, proučavanja fosila plemenskih ljudi u usporedbi s fosilima ranih stanovnika gradova/država pokazuju da su plemenski ljudi imali manje zubnog karijesa, snažnije kosti i manje znakova degenerativnih bolesti. Mnogi su paleoantropolozi tijekom godina ratarsku revoluciju i stvaranje gradova/država nazvali "katastrofom javnoga zdravstva".

           Steven Mithen u svojoj knjizi Prehistory of the Mind (Prapovijest uma, 1996) iznosi da paleontološki i suvremeni zapisi jasno pokazuju da je "...početak ratarstva sa sobom donio silnu bujicu infekcija, pad kvalitete ishranjenosti i smanjenje životnoga vijeka". Zašto su onda ljudi razvili poljoprivredne zajednice? Mithen ističe da premda je ra­tarstvo dovelo do pada kvalitete života u ljudskim društvima, također je "određenim pojedincima omogućilo prisvajanje modi i društvene vlasti". Polazeći od Darwinove teorije prirodnog odabira, koja kaže da evolucija često djeluje u korist pojedinca, a ne skupine, "možemo zaista na ratarstvo gledati kao na još jednu strategiju pomoću koje neki pojedinci stječu i zadržavaju moć i vlast". 

 

 

           Jedna od stvari koje navodi moderne ljude da povjeruju u iskorištavalačku priču da je dobro "spasiti" plemenske narode uništavanjem njihove kulture, jest pitanje populacije. Kako plemena kontroliraju pri­rast stanovništva, ako ne kanibalizmom, ubijanjem novorođenčadi, bo­lestima ili visokom stopom smrtnosti djece? Premda naša kultura pret­postavlja da su to njihove metode kontrole rađanja, nije tako. Zapravo, populacije u današnjim modernim državama poput Meksika imaju više zaraznih bolesti, smrtnosti djece, samoubojstava, ubojstava, neishra­njenosti i gladi nego ijedna poznata plemenska zajednica koju je ikad itko proučavao. A ipak, plemenska populacija ostaje stabilna kroz do­slovno tisuće godina. Kako to postižu?

           Nitko ne zna.

           U Victims of Progress (Žrtve napretka, 1990) autor John Bodley is­tiče da "nam zapravo još uvijek nije poznat" mehanizam kako plemena drže prirast populacije pod nadzorom, ali da se definitivno ne radi niti o jednoj gore opisanoj metodi. Brojna iskapanja fosila plemenskih na­roda još uvijek ne pokazuju raširenost čedomorstva ili makar samo više stope smrtnosti među djecom nego što su u današnjim modernim društvima. Jednostavno nisu imali problema s prevelikim rastom po­pulacije, a nitko ne zna točno zašto.

Jedna teorija kaže da je plodnost funkcija dostupnosti izvora hrane. Premda nismo proučavali ljude u tom pogledu, znamo da se životinje (i divlje i one u kavezima) razmnožavaju točno do granice mogućnosti prehranjivanja dostupnim izvorima hrane — a onda prestaju (ribe u akvarijima čak zaustave rast tijela na veličinu koja najviše odgovara veličini akvarija. Nitko ne zna kako). Moguće je da postoje suptilni biološki i endokrini sustavi povratne sprege koji tijelu kažu kad nema dovoljno hrane ili životnog prostora. Kad se dosegnu granice izvora hrane, endokrini sustav dobije 'podatak' da je poželjno smanjiti broj ili pokretljivost spermija ili životni vijek jajne stanice ili čak smanjiti količinu hormona i feromona koji potiču želju za seksom.

Druga teorija kaže da bi to moglo biti povezano s tjelesnom akti­vnošću. U studiji objavljenoj 1997. (Physician Assistant, ožujak 1997 vol 21, br. 3, str 129, "The Diagnosis and treatment of athletic amenorrhea " / Dijagnoza i liječenje atletske amenoreje) objavljeni su nalazi da 57% žena koje trče maraton ili utrke na duge staze pati od amenoreje to jest pres­tanka menstruacije, što znači i privremenu neplodnost.

Premda moder­na medicina amenoreju smatra "bolešću" pekomjernog vježbanja i "li­ječi" je davanjem hormona, u prirodnom je okolišu amenoreja možda bila mehanizam održavanja ravnoteže plemenske populacije. Da je po­lovica žena na ovome planetu u bilo koje vrijeme u proteklih petsto godina naizmjence bila neplodna (uslijed povećanja tjelesnih aktivno­sti zbog potrage za hranom u 'gladna' vremena), možda ne bismo imali problem prenapučenosti koji danas imamo.

Slično tome, studija iz 1993.( Cancer Researcher Weakly, 25. listopad 1993, str 17, "Ovarian function and disease risk" / Rad jajnika i rizik od oboljenja, C. Le Vecchia) pokazuje da rizik i vjerojatnost obo­ljenja od raka dojke i jajnika rastu ako prva mjesečnica dođe rano (ba­vljenje sportom odgađa dolazak prve menstruacije u djevojčica), ako menopauza nastupi kasno i ako su menstruacije redovite. Što je ured­nija i češća menstruacija, to je tijelo češće izloženo hormonima koji mogu doprinijeti rastu i razvoju tih oblika raka. Tjelesno vrlo aktivne žene rjeđe imaju menstracije, a stoga i manju izloženost estrogenu.

Treća teorija kaže da premda se po našim standardima plemenski narodi čine tehnološkim neznalicama, u stvarima koje imaju izravan utjecaj na njihove živote neusporedivo su razvijeniji od većine mo­dernih naroda.

           Na primjer, plemenski narodi su koristili penicilin tisućama godina prije njegova "otkrića" od strane naših znanstvenika prije II svjetskog rata. Jednu vrstu pacifičkog stabla koristili su u liječenju raka dojke pet tisuća godina prije otkrića taxola u tom drvetu 1990. Slično, za mnoge se biljke otkrilo da sadrže sastojke koji izravno utječu na estrogen ili druge hormonalne funkcije u muškaraca i žena. Takozvano čedno drvo (Vitex angus-castus), na primjer, koristilo se u Europi tisućama godina prije nego što su ga grčke "poganske" iscjeliteljice počele koristiti za smanjenje seksualnog nagona muškaraca tijekom gozbe u čast božice plodnosti, da je se ne bi uvrijedilo. Njegovo ime dolazi od riječi hagnos i castus, što su grčke riječi za čednost. Druge biljke, poput vratiča i rutvice, tako su učinkovita sredstva za izazivanje pobačaja — poput pilule tipa "jutro poslije" — da su se otvoreno tako opisivale u medi­cinskim priručnicima sve do početka 20. stoljeća. Znači da je moguće da su ljudi s tako naprednim znanjem i poznavanjem prirodne farma­kologije (što je očito u svakoj proučavanoj plemenskoj zajednici) ko­ristili to znanje u svrhu kontrole rađanja. Druge dvije varijable koje smanjuju stopu rasta populacije lako je uočiti u plemenskim zajednicama: dojenje i homoseksualnost. Među plemenskim je ženama uobičajeno dojiti djecu do starosti od tri ili pet godina. Tijekom tog perioda tijelo proizvodi hormone koji za­ustavljaju menstruaciju i plodnost, pretpostavljam stoga da se žensko tijelo ne izloži prevelikom naporu kakav bi predstavljalo istodobno dojenje i rast drugog fetusa u maternici. Rezultat toga je učinkovita i posve prirodna kontracepcija.

           Dok kulture koje ohrabruju velike obitelji — često zato da bi imale brojniju vojsku — obično razviju vjerske i kulturne zabrane homosek­sualnosti, takvih tabua nema među plemenskim narodima koji nemaju potrebu stvarati više topovskog mesa. Kao što je dobro dokumenti­rano, homoseksualne su aktivnosti prihvaćene, čak i odobravane, u mnogim Starijim Kulturama.

           Ako je 10% ili 20% ukupnog stanovništva uključeno u nerasplodne seksualne aktivnosti, to bi također imalo stabilizirajuć učinak na rast populacije.

Konačna teorija ističe da u većini plemenskih kultura žene drže po­ložaje jednake muškarcima (možda imaju različite uloge, ali tu se ne radi o hijerarhijama). Stoga u takvim društvima žene imaju udjela u odlučivanju o svojim reproduktivnim procesima, kad će i kako imati seksualne odnose, kad će i kako koristiti kontracepciju i tako dalje. Ka­ko su u proteklih pedeset godina u Europi i Americi žene dobivale sve više slobode, uslijedio je odgovarajući pad nataliteta, dok je nasuprot tome u katoličkim, muslimanskim i hinduističkim zemljama, gdje žene imaju nizak položaj i malo moći, prenapučenost dosegla eksplozivne razmjere. Neki to vide kao dokaz da sama struktura kulture može utje­cati na njezinu sposobnost i mogućnost kontrole prirasta populacije. U plemenu Dane u Indoneziji, na primjer, većina žena odabire ne imati seksualne odnose pet godina nakon rođenja djeteta. Među tim ljudima, koji imaju visoku i složenu društvenu organizaciju koja omogućuje ženama nadzor nad vlastitom plodnošću, taj je sustav tijekom pet ti­suća godina održavao broj pripadnika plemena održivim i stabilnim.

Kako god da to postižu, plemenske su populacije stabilne na način koji odražava dostupnost izvora u okolini. Kao zdravo tkivo u tijelu, uzimaju što im je potrebno i ništa više. To djeluje poput magije, samo što je to magija koja djeluje i kod svih drugih vrsta biljnoga i životinj­skoga svijeta.

           Populacija gradova/država u stalnom je porastu, uslijed stalnog is­korištavanja okoliša i osvajanja okolnih područja, što za posljedicu ima stalan rast populacije, preko svake mjere i granice, sve dok ne uda­re u iznenadan zid u obliku bolesti ili gladi. To se opetovano događalo sve otkad je prvi grad/država u Mezopotamiji iskusio glad, nakon što su sječom šuma uništili vlastiti okoliš.