Plemenska povijest širom svijeta puna je priča o skupinama koje su poludjele na jedan od tih načina, uslijed gladi ili želje za vlašću, pa su pobile svoje susjede. Neka su plemena nadrasla uobičajenu veličinu, a imala su dobre izvore hrane pa je došlo do stvaranja hijerarhija boga­tstva i moći. Druga su se počela baviti neodrživim ratarstvom pa su ili izumrli ili su morali odseliti na nova područja. Treći su vjerovali da su njihovi bogovi oni pravi bogovi, a da su svi drugi ili manje moćni ili posve lažni. Ali niti jedno od tih plemena nikad se nije uzdiglo do toga da osvoji poznati svijet.

           To je zato što nikad prije u povijesti svi ti elementi nisu bili dostu­pni na jednom mjestu. Da jesu, već bi se odavno pojavila civilizacija utemeljena na načelu dominacije.

           Kao što je i bilo, prije sedam tisuća godina, kad je jedan čovjek po­stao prvi 'gospodar', prvi evanđelist, prvi neodrživi ratar, a uslijed či­njenice da je skupio ono što plemena smatraju barem trima pojedina­čnim tipovima ludila, postao je prvi osnivač grada/države.

           Povijest daje naznake da je to mogao biti kralj Gilgameš na podru­čju plodnoga polumjeseca na Srednjem istoku. Ali vjerojatnije je daje Gilgameš bio samo potomak izumitelja naše kulture i da je tek doradio i izbrusio tu novu sintezu društvenih elemenata na takav način da se mogao uzdići do položaja koji mu je omogućio osvajanje i deforestaciju poznatoga svijeta te pisanje vlastite povijesti istoga.

Plemenski narodi s kojima su se Gilgameš i njegovi kulturni po­tomci sukobili nisu imali obrane, kako je njegov novi oblik društvene organizacije dotakao Sirijce, Grke, Rimljane, Hebreje, Arape, Vikinge, Turke, Hune, carske Europljane iz Britanije, Njemačke, Španjolske, Francuske, Portugala, Belgije i Nizozemske, "Amerikance" i "Aus­tralce" koji su došli iz Europe, Inke, Bantue, Zulue, Kineze, Japance, Koreance, Brahmine iz Indije i ostale, svaki je plemenski narod koji im je stajao na putu bivao osvojen i preobražen.

Mnoga plemena nisu imala središnju strukturu vlasti koja bi mogla organizirati otpor. Nisu imali specijalizaciju poslova koja bi omogućila proizvodnju oružja i osnivanje vojske. Nisu bili voljni uništiti svaku suparničku vrstu u svome okolišu da bi iz njega izvukli maksimum. Nisu imali vjerovanja da njihov bog želi da oni pobiju sve druge i da će ih blagosloviti srećom i obiljem ako to učine.

Bili su potpuno nepripremljeni. Pa su bježali i povlačili se u sve nepristupačnije i sve manje plodne dijelove zemlje, sve dok na kraju više nisu imali kamo pobjeći i gdje se sakriti.

Oni koji nisu bili pobijeni, bili su asimilirani.

Priča o plemenu Toradjas dobar je primjer i prilično tipičan. Nizo­zemci su "osvojili" otoke koji su danas poznati kao Sulawesi, na koji­ma ju u okrugu Poso živjelo brdsko pleme poznato kao Toradjasi. Uz­gajali su vrstu riže koja raste na suhom tlu, lovili su, sakupljali plodove i živjeli plemenski. Njihova ekonomija nije poznavala novac niti druge oblike razmjene, osim društvene darežljivosti i obveze, a glad im je bila posve nepoznata pojava. Bili su zadovoljni svojim načinom živo­ta, kojim su živjeli tisuće godina prije no što je Nizozemsku pokorio 'dominator' iz Rima i nisu imali nikakva interesa sijati usjeve za izvoz u Nizozemsku ili raditi na plantažama kave u vlasništvu nizozemskih zemljoposjednika.

To Nizozemci pak nisu mogli dopustiti, jer primijetili su da je "pod takvim uvjetima razvoj i rast nemoguć" i da se pod hitno mora nešto učiniti, jer će u protivnom ti plemenski ljudi ostati "osuđeni na istu razinu primitivnog života".

I tako je 1892. nizozemski upravitelj poslao misionare neka unište plemensku kulturu. Taj se trud pokazao potpunim neuspjehom. Čak ni ponuda "besplatne naobrazbe i školovanja" za njihovu djecu nije us­pjela uvjeriti Toradjase da bi trebali odustati od svoje vjere ili svog načina života. Jednostavno ih nije zanimala kupnja proizvoda iz nizo­zemskih trgovina, sadnja i berba na plantažama kave ili riže, ili oboža­vanje nizozemskoga boga. Ali bez jeftine radne snage lokalna nizo­zemska industrija nije bila onoliko profitabilna koliko je mogla biti.

Nakon trinaest godina uporna truda crkve, nizozemska se vlada od­lučila za Plan B. Doveli su vojsku i na silu preselili Toradjase s njihove zemlje na vrhu brda u doline. Muškarce su porobili i koristili za prisilni rad na gradnji cesta, a onda su zakonom nametnuli porez po glavi sta­novnika, što je značilo da muškarci iz plemena Toradjas moraju raditi na plantažama da bi mogli platiti porez. Do 1910. svi su bili "preobra­ćani", slali su svoju djecu u misionarske škole, kupovali su zapadnja­čku odjeću i pomagala, pušili duhan i pili alkohol te prihvatili kršćan­stvo. Premda je smrtnost naglo porasla, a zdrav i bezbrižan život bio prisilno zamijenjen očajničkim siromaštvom, Toradjasi su sad — prema shvaćanju nizozemske vlade — bili "civilizirani".

Isti se scenarij odigrao doslovno na tisuće puta u Aziji, Africi, Au­straliji i — naravno — u obje Amerike. U nekim su slučajevima dobro­namjerni donatori slali novac za "spas pogana" u udaljenim zemljama; to se i danas učestalo događa u prašumama Brazila i Jugoistočne Azije, gdje, na primjer, "civilizirani" interesi traže prirodne izvore prašume i jeftinu radnu snagu domorodaca.

           Treća i konačna mogućnost koju imaju plemenski narodi jest otpor i borba. Ako ne mogu pobjeći i sakriti se, a ne žele biti asimilirani, mo­raju se boriti. To je posebno razorno, jer zahtijeva da prethodno usvoje kulturu svojih napadača. Organizacija učinkovite vojske zahtijeva hi­jerarhijsku strukturu, specijalizaciju poslova i vođe/gospodare. Izvori se bjesomučno troše, što dovodi do gubitka kvalitete življenja, a često uzrokuje glad i siromaštvo. U toj točki, čak i prije no što je ispaljen prvi hitac, Starija Kultura je već izgubila rat: postala je svoj neprijatelj.