7

PLAVI  IZVIDNIK

Sanjao sam posve besmislen san. Carola Tiggs je bila uza me. Nešto mi je govorila, ali nisam bio u stanju razumjeti ni riječ. I Don Juan je bio u mom snu, kao i

svi članovi zajednice. Doimali su se kao da me pokušavaju iz- vući iz maglovitog, žućkastog sna.

Nakon ozbiljnog napora tijekom kojeg sam ih u nekoliko navrata gubio iz vida, uspjeli su me izvući s tog mjesta. Budući nisam nikako bio u stanju povezati sve što se događalo u su- vislu cjelinu, shvatio sam naposljetku da sam usnio posve uo- bičajen, nesuvisao san.

Mojem iznenađenju nije bilo kraja kada sam se probudio i zatekao kako ležim u postelji u don Juanovoj kući. Nisam bio u stanju ni pomaknuti se. Nisam imao nimalo energije. Nisam znao što da mislim, iako sam odmah shvatio svu težinu svoga položaja. Imao sam nejasan osjećaj da sam izgubio svu svoju energiju upravo zbog sna koji sam usnio.

Don Juanovi su prijatelji bili vrlo zabrinuti zbog svega što mi se dogodilo. Neprestance su jedan po jedan ulazili u moju sobu. Svatko bi se od njih zadržavao za trenutak u posvemaš- njoj šutnji sve dok se ne bi pojavio netko drugi. Shvatio sam da naizmjence bdiju nada mnom. Bio sam preslab da ih upi- tam za objašnjenje takvog vladanja.

Tijekom idućih dana stao sam se osjećati bolje, te su i oni započeli razgovor o mojem snu. Isprva nisam znao što hoće od mene. Potom mi je umom proletjela nenadana spoznaja da su opsjednuti bićima sjenki. Svatko je od njih bio nasmrt prepla- šen i svi su govori više ili manje iste stvari. Bili su uporni tvr- deći da sami nikada nisu bili u svijetu sjenki. Neki su čak tvrdili da do tada nisu ni znali za njegovo postojanje. Njihove su us- trajne tvrdnje povećale moje osjećanje zbunjenosti i straha.

Pitanja su, koja su svi postavljali, glasila: »Tko te je doveo u taj svijet? Ili kako si uopće dokučio kako dospjeti ondje?« Kada sam im rekao da su mi izvidnici pokazali put, nisu mi mogli vjerovati. Očigledno su  pretpostavljali  da  sam  uistinu bio u tom svijetu, ali nisu mogli zamisliti o čemu govorim jer nisu imali nikakva osobna iskustva. Pa ipak su bili ustrajni u želji da saznaju sve što sam im mogao reći o bićima sjenki i njihovu svijetu. Udovoljio sam njihovoj znatiželji. Svi, izuzevši don Juana, posjedali su uz moju postelju, žudno upijajući sva- ku riječ koju bih rekao. Svaki puta kada bih ih upitao o po- ložaju u kojem sam se zatekao, razbježali bi se nalik bićima sjenki.

Druga je uznemiravajuća činjenica što su panično izbje- gavali svaki tjelesni dodir sa mnom, što ranije nikada nije bio slučaj. Zadržavali su se na sigurnoj udaljenosti kao da sam za- ražen. Njihovo me je vladanje zabrinjavalo u tolikoj mjeri da sam se naposljetku osjetio ponukanim zatražiti objašnjenje. Poricali su svaku neobičnost svojih postupaka. Doimali su se uvrijeđenima, te su pošli toliko daleko da su me stali uvjera- vati u pogrešnost mojih dojmova. Od srca sam se nasmijao na- petosti postupaka koje su stali činiti. Tijela bi im se ukočila svaki puta kada bi me pokušavali zagrliti.

Florinda Grau, don Juanova najprisnija pratiteljica, bila je jedini član skupine koja se usuđivala pokloniti mi opipljivu tje- lesnu pažnju, te je nastojala objasniti što se ustvari događa. Rekla mi je da sam u svijetu anorganskih bića iscrpio svu svoju energiju, ali da sam iznova uspio napuniti svoje energetske naboje. Taj je novi energetski naboj uznemiravao većinu mojih prijatelja.

Florinda me je običavala svake večeri spremati u postelju kao da sam pravi invalid.  Čak mi se i obraćala djetinjim tepa- njem, što su ostali članovi skupine popraćali glasnim  smije- hom. Bez obzira na njezino ismijavanje mog položaja, među- tim, bio sam joj zahvalan na brizi koju mi ukazuje jer se zaista činilo da mi je potrebna.

Već sam ranije pisao o Florindi i našem poznanstvu. Bila je daleko najljepša žena koju sam ikada upoznao. Jednom sam joj rekao, sasvim ozbiljan, da je svojim likom mogla ostvariti vrlo uspješnu karijeru modela modnih časopisa. »Časopisa za devedesetogodišnjake«,  nasmijala  se.

Iako je bila stara, Florinda ipak nije bila nimalo stara. Bila je mlada i prepuna životna snage. Kada sam don Juana upitao o njezinom mladenačkom izgledu, odgovorio mi je da joj vra- čanje daje životni polet. Energija vračeva, primijetio je, odaje dojam mladenaštva i životnosti.

Nakon što sam udovoljio početnoj znatiželji svojih prija- telja o svijetu sjenki, don Juanovi su pratitelji prestali nepres- tance ulaziti u moju odaju, a njihov se razgovor zadržavao na pitanjima o mojem zdravstvenom stanju. U svakoj prilici kada bih pokušavao ustati iz kreveta, međutim, uvijek bi se pokraj mene našao netko tko bi me nježnim pokretom ruke vraćao u postelju. Nisam želio njihovu pomoć, ali se ipak činilo da mi je itekako potrebna; bio sam zaista slab. Prihvatio sam položaj u kojem sam se našao. Ono što me je doista oneraspoložilo bila je činjenica što mi nitko nije mogao objasniti što radim u Meksiku unatoč tome što sam posljednji puta usnio u Los Angelesu. Neprestance sam ih zapitkivao o toj neobičnoj či- njenici. Svatko mi je od njih odgovarao na isti način, »Pitaj naguala. On je jedini koji ti to može objasniti.«

Konačno je Florinda probila led. »Bio si uhvaćen u zamku; to je ono što ti se dogodilo«, rekla je.

»Gdje sam bio uhvaćen u zamku?«

»U svijetu anorganskih bića, dakako. To je bio svijet u koji si zalazio godinama. Nije li tako?«

»Svakako, Florinda. Možeš li mi reći kakva je to bila zamka?«

»Ne. Sve što ti mogu reći jest da si ondje izgubio svu svoju energiju. Ali si se i vrlo hrabro borio.«

»Zašto sam bolestan, Florinda?«

»Nisi bolestan od kakve bolesti u uobičajenom smislu te riječi; ranjen si u energetskom smislu. Bio si hrabar, ali si sada samo smrtno ranjen.«

»Kako se sve to dogodilo?«

»Dospio si u smrtnu borbu s anorganskim bićima i u njoj si pobijeđen.«

»Ne sjećam se da sam se s nekime borio, Florinda.«

»Sasvim je nevažno sjećaš li se ili ne. Tvoja je borba bila zaista zadivljujuća, ali nisi imao nikakvog  izgleda protiv tih besprijekornih   obmanjivača.«

»Borio sam se s anorganskim bićima?«

»Da. S njima si doživio smrtonosni susret. Zaista ne znam kako si preživio njihov pogubni napad.«

Odbila je bilo što dodati, te je samo nagovijestila da mi vrlo skoro u posjet dolazi nagual.

Idućeg se dana pojavio don Juan. Bio je vrlo dobro raspo- ložen i pružao mi je svu potrebnu podršku. Sa smiješkom je izjavio da mi dolazi u posjet kao energetski liječnik. Svoja je ispitivanja izvršio pomnim promatranjem moga tijela od glave do pete. »Gotovo si izliječen«, zaključio je.

»Što mi se dogodilo, don Juane?«

»Dopao si u zamku koju su ti namjestila anorganska bića«, odvratio je.

»Kako sam onamo dospio?«

»U tome je svakako skrivena velika tajna«, rekao je i obje- šenjački se nasmijao, očigledno nastojeći rasvijetliti vrlo slo- ženo i ozbiljno pitanje. »Anorganska su te bića dohvatila, tvoje tijelo i sve ostalo. Ponajprije su tvoje energetsko tijelo do- hvatili u svoj svijet u trenutku kada si pratio jednog od nji- hovih izvidnika, a potom su uzeli i tvoje tvarno tijelo.«

Don Juanovi su mi se pratitelji doimali kao da su u stanju neizrecivog zaprepaštenja. Jedan je od njih upitao don Juana

mogu li anorganska bića ikoga silom ugrabiti. Don Juanov je odgovor bio potvrdan. Podsjetio je prisutne da je nagual Elias bio odveden u svemir, a da svojom voljom zasigurno nije nam- jeravao onamo otići.

Svi su bili zgroženi. Don Juan im je nastavio govoriti, o meni kazivajući u trećem licu. Rekao je da je prožeta svjesnost skupine anorganskih bića isprva upila moje energetsko tijelo namećući mi čuvstveno naprezanje: kako bi oslobodili plavog izvidnika. Potom je prožeta svjesnost iste skupine anorganskih bića izvukla moju tjelesnu masu i  uvukla je  u  njihov  svijet. Don Juan je  dodao  kako je osoba  bez energetskog tijela  tek grumen organske tvari kojom se svjesnošću može vrlo lako upravljati.

»Anorganska su bića sakupljena nalik stanicama tijela«, nastavio je don Juan. »Kada sakupe svoju svjesnost postaju nepobjedivi. Za njih je puka sitnica iscijepiti nas iz naših kori- jena i uvući u svoj svijet, posebice ako smo dovoljno izloženi i nadohvat ruke, kao što je on bio.«

Njihovi su usklici odzvanjali od zidova. Svi su se doimali uistinu uplašenima i zabrinutima.

Htio sam optužiti don Juana što me nije na vrijeme zaus- tavio, ali sam se istoga trenutka prisjetio kako me je nastojao upozoriti i odvratiti, ali bez ikakva učinka. Don Juan je posve jasno znao što se zbiva u mojoj glavi. Uputio mi je znalački osmijeh.

»Razlog zbog kojeg misliš da si bolestan«, rekao je oslov- ljavajući me, »jest što su anorganska bića iscrpila tvoju energi- ju, te ti dala svoju. To je dovoljno da bilo koga usmrte. Kao na- gual, imaš dodatnu energiju; to je razlog što si ipak preživio.« Spomenuo sam don Juanu da se prisjećam odlomaka i krhotina jednog posve nesuvislog sna tijekom kojeg sam se nalazio u žućkasto-maglovitom svijetu. On, Carola Tiggs i nji-

hovi pratitelji izvlačili su me iz njega.

»Svijet anorganskih bića izgleda kao žućkasto-zamagljeni svijet kada se promatra tjelesnim okom«, rekao je. »Kada si po- mislio da sanjaš nesuvisao san, prvi puta si svemir anorganskih

bića ustvari promatrao tjelesnim okom. Ma koliko ti se to činilo čudnim, i mi smo ga tada prvi puta vidjeli. O magličas- tom svijetu znamo samo iz priča starih vračeva, ali ne i osob- nog iskustva.«

Ništa od onoga što mi je rekao nije imalo nikakvog smis- la. Don Juan me je uvjeravao da ne može podastrijeti cjelovi- tije objašnjenje zbog mog nedostatka energije; moram se za- dovoljiti, rekao je, onime što mi je govorio i opsegom u kojem sam  razumijevao  njegove  riječi.

»Nimalo ih ne razumijem«, bio sam uporan.

»To je znak da ništa nisi izgubio«, odvratio je. »Kada oja- čaš, sam ćeš pronaći odgovore na svoja pitanja.«

Priznao sam don Juanu da i sada osjećam navale groz- nice. Temperatura je naglo porasla, te sam u takvu stanju vru- ćice i preznojenosti doživljavao neobične, ali i vrlo uznemiru- juće uvide u svoj položaj.

Don Juan je cijelo moje tijelo pregledao svojim prodornim pogledom. Ustvrdio je da sam u stanju energetskog šoka. Na mene je privremeno djelovao gubitak energije, a ono što sam osjećao kao napade groznice bili su ustvari udari energije tije- kom kojih bi istoga trena ovladao svojim energetskim tijelom i tako bio svjestan svega što mi se dogodilo.

»Skupi snagu i sam mi reci što ti se dogodilo u svijetu anorganskih bića«,  naredio mi je.

Rekao sam mu da s vremena na vrijeme imam posve jasnu predodžbu da su on i njegovi pratitelji krenuli u taj svijet u svojim tvarnim tijelima, te me ondje izvukli iz pandži anor- ganskih bića.

»Upravo tako«, uskliknuo je. »Dobro napreduješ. Sada pre- tvori predodžbu u viđenje onoga što se dogodilo.«

Nisam mogao učiniti što je od mene zahtijevao, ma koliko nastojao. Neuspjeh me je naveo da osjetim neobičnu iscrp- ljenost koja se doimala kao da isušuje unutrašnjost moga ti- jela. Prije no što je don Juan napustio sobu, spomenuo sam mu da me obuzima tjeskobnost.

 

»To nema značenja«, rekao je bezbrižno. »Stekni iznova svoju energiju i nemoj brinuti o glupostima.«

Minulo je više od dva tjedna tijekom kojih sam polako pri- kupljao energiju. Ipak sam se nastavio zabrinjavati zbog svega što mi se zbivalo. Brinuo sam posebice zbog činjenice da sam sam sebi nepoznanica, te zbog navale hladnoće što sam je os- jećao u unutrašnjosti tijela, a koju ranije nisam zapažao, neku vrst ravnodušnosti i nesklonosti koju sam pripisao svojem ne- dostatku energije sve dok je ponovo ne steknem. Potom sam shvatio da je to novo svojstvo moga bića, svojstvo koje me do- vodilo u unutrašnji nesklad. Kako bih dozvao osjećanja na ko- ja sam navikao, bio sam ih primoran iznova dozvati u pam- ćenje i doslovce čekati trenutak kako bi se iznova pojavila u mojem umu.

Drugo je novo svojstvo moga bića bilo neobična žudnja koja me je s vremena na vrijeme obuzimala. Čeznuo sam za nekime koga nisam poznavao; bio je to u tolikoj mjeri snažan i prožimajući osjećaj da sam bio primoran kretati se prostori- jom kako bih ga ublažio. Čežnja me je obuzimala sve dok ni- sam susreo novu pridošlicu u svojem životu: strogi nadzor nad sobom, tako nov i snažan da je samo dolio još ulja na vatru mojih briga.

Krajem četvrtog tjedna,  svi su primijetili da sam konačno izliječen. Naglo su prekinuli svoje posjete. Većinu sam vreme- na provodio sam i utonuo u san. Odmor i opuštanje koje sam uživao bili su toliko potpuni da se moja energija stala znatno povećavati. Osjećao sam se kao i ranije,  bio  sam  opet  onaj stari; čak sam počeo i vježbati.

Jednoga dana oko podneva, nakon što sam pojeo laki objed, vratio sam se u svoju sobu kako bih nakratko odspavao. Trenutak prije no što sam utonuo u dubok san, dok sam se prevrtao u postelji u potrazi za udobnijim položajem, neobi- čan me je pritisak na sljepoočnicama nagnao da otvorim oči. Djevojčica iz svijeta anorganskih bića stajala je uz kraj moje postelje i zurila u mene svojim hladnim, plavim očima.

Iskočio sam iz kreveta i toliko glasno kriknuo da su se tri don Juanova pratitelja našla u sobi prije no  što  sam prestao

 

vikati. Bili su prestravljeni. U užasnutosti su stali promatrati kako mi je djevojčica polako prilazila, te se naposljetku zaus- tavila na krajevima mojeg svijetlećeg tjelesnog bića. Gledali smo jedno u drugo cijelu vječnost. Govorila mi je nešto što ispr- va nisam bio u stanju razumjeti, ali su njezine riječi već na- rednog trenutka postale jasne kao zvuk zvona. Rekla je da moja svjesnost mora biti prenijeta iz mojeg tvarnog tijela u energetsko tijelo kako bih bio u stanju razumjeti što mi govori.

Don Juan je toga trenutka ušao u sobu. Djevojčica i don Juan stadoše zuriti jedno u drugo. Bez riječi don Juan se okre- nuo i izišao iz sobe. Djevojčica je s reskim treskom zatvorila za njime  vrata.

Nemir koji je ovaj prizor izazvao u don Juanovih pratite- lja bio je neopisiv. U tren je nestalo sve njihove smirenosti. Očito su svi vidjeli kako je djevojčica napustila sobu s na- gualom.

Osjećao sam se kao na rubu rasprsnuća, obuzela me je sla- bost i bio sam prisiljen sjesti. Prisustvo djevojčice iskusio sam kao udarac u solarni pleksus. Bila je neobično nalik mojem ocu, te su me stoga obuzeli snažni valovi sućuti. O značenju ovog osjećanja razmišljao sam i za vrijeme bolesti.

Kada se don Juan vratio u sobu, iznova sam stekao barem malo nadzora nad sobom. Iščekivanje onoga što će reći o dje- vojčici zaustavljalo mi je dah. Svi su bili uzbuđeni kao i ja. Svi su se u isti tren obraćali don Juanu, te stali smijati shvativši što čine. Posebice ih je zanimalo je li postojala ikakva suglas- nost u načinu na koji su percipirali pojavu izvidnika. Svi su se slagali da su vidjeli djevojčicu u uzrastu od šest do sedam god- ina, vrlo vitku i ukočenih, ali ljupkih pokreta. Složili su se i u tome da su njezine oči bile ledeno plave, te da su sijevale is- krenošću osjećanja; njezine su oči, rekoše, izražavale zahval- nost i odanost.

Svaku pojedinost koju su opisali o malenoj djevojčici i sam sam zapazio. Njezine su oči bile toliko svijetle i nezabo- ravna izraza da su u meni izazvale nešto nalik bolu. Težinu njezina pogleda osjećao sam u grudima.

 

Ozbiljna se znatiželja, koju smo dijelili don Juanovi prati- telji i ja, odnosila na posljedice ovoga događaja. Svi su se slo- žili da je izvidnik dio strane energije koja se provukla kroz zi- dove što dijele drugu pozornost od pozornosti svakidašnjeg svijeta. Pretpostavljali smo da dijete zasigurno postoji jer je či- njenica da nismo sanjali, ali smo svi ipak vidjeli stranu energi- ju koja je bila projicirana u lik djeteta.

Tome smo u prilog navodili da mora biti da postoje na sto- tine, ako ne i na tisuće slučajeva kada strana energija neopa- ženo sklizne kroz prirodne zapreke u ljudski svijet, ali da u povijesti naše svjesnosti nije bilo ni traga događaju takve na- ravi. Ono što nas je najviše zabrinjavalo bila je činjenica da o takvom događaju ne postoje ni priče vračeva.

»Je li ovo prvi puta u povijesti čovječanstva da se takvo što dogodilo?«, jedan je od članova skupine upitao don Juana.

»Mislim da se to događa cijelo vrijeme«, odgovorio je, »ali se nikada nije dogodilo na ovakav otvoren i voljno podstrek- nut način.«

»Što to za nas znači?«, drugi je upitao don Juana.

»Za nas ništa, ali za njih sve«, odvratio je i pokazao u mom pravcu.

Sve je obuzela vrlo uznemirujuća šutnja. Don Juan je za trenutak koračao sobom. Potom se zaustavio ispred mene i stao zuriti u mene, odajući dojam nekoga tko ne može pronaći riječi kako bi izrazio svoju iznenadnu spoznaju.

»Nisam u stanju ni započeti procjenjivati sav domet onoga što  si  učinio«,  rekao  mi je  naposljetku  don  Juan  zbunjeno.

»Pao si u klopku, ali to ipak nije bila onakva klopka kakve sam se najviše bojao. Tvoja je klopka bila načinjena posebno za te- be i ujedno opasnija od ičega što bih se usudio zamisliti. Pri- bojavao sam se tvog popuštanja laskama i ponudi da budeš služen. Ono na što nikada nisam pomislio mogućnost je da bi anorganska bića mogla postaviti zamku koristeći se tvojom unutrašnjom odbojnošću prema okovima.«

Don Juan je jednom usporedio svoj i moj način reakcije na stvari  u  svijetu  vračeva  koje  su  nam  ponajviše  zaokupljale

 

pažnju. Rekao je, ne žaleći se, da nikada nije bio u stanju izaz- vati onu vrst osjećanja, ma koliko to želio i nastojao, kakvu je nagual Julian poticao u ljudskim srcima.

»Moj istinski način koji polažem pred tvoje noge sasvim otvoreno kako bi ga mogao ispitati, jest biti u stanju reći i to zaista i misliti: nije moja sudbina da izazivam slijepu i bespo- govornu privrženost. Neka tako i bude!

»Tvoj je istinski način«, nastavio je,  »da ne možeš podni- jeti okove i svoj ćeš život izložiti pogibiji kako bi ih raskinuo.« Nisam se slagao s njime, te sam mu i rekao da pretjeruje.

Moja stajališta nisu bila ni izdaleka tako jasna.

»Ne brini«, rekao je smijući se, »vračanje je djelovanje. Ka- da dođe vrijeme, postupat ćeš u skladu sa svojim strastima na isti način na koji ja postupam. Svoje strasti mirno prihvaćam kao svoju sudbinu, ne pasivno nalik idiotu, već djelatno poput ratnika. Tvoja je strast da bez razmišljanja i oklijevanja pojuriš kako bi raskinuo nečije okove.«

Don Juan mi je objasnio kako sam doslovce prestao pos- tojati u trenutku kada sam svoju energiju prožeo s izvid- nikovom. Sva je moja tjelesnost u tom trenutku bila prenijeta u svijet anorganskih bića. Da nije bilo izvidnika koji je poveo don Juana i njegove pratioce na mjesto na kojem sam se na- lazio, zasigurno bih umro u tom svijetu, zauvijek izgubljen.

»Zašto vas je izvidnik poveo na mjesto na kojem sam se nalazio?«, upitao sam.

»Izvidnik je osjetljivo biće iz druge dimenzije«, odvratio je. »On je sada mala djevojčica koja mi je povjerila da mora uzeti svu tvoju energiju kako bi skupila dovoljno neophodne energije da slomi zapreke koje je drže zatočenu u svijetu anor- ganskih bića. To je u ovom trenutku njezin ljudski dio. Nešto nalik zahvalnosti dovelo ju je k meni. Kada sam je ugledao, odmah sam znao što si učinio.«

»Što si ti tada učinio, don Juane?«

»Sakupio sam sve do kojih sam mogao doći, posebice Carolu Tiggs, i krenuli smo u svijet anorganskih bića.«

»Zašto Carolu Tiggs?«

 

»Ponajprije zato što ona posjeduje neiscrpnu energiju i, drugo, jer se morala zbližiti s izvidnikom. Svi imamo nešto dragocjeno što baštinimo iz svoga iskustva. Ti i Carola Tiggs imate izvidnika. Drugi imaju razlog sažimanja naše tjelesnos- ti i njezina smještanja u naša energetska tijela; mi postajemo energija.«

»Kako ste to postigli, don Juane?«

»Pokrenuli smo svoje spojne točke, svi u isti mah. Naša ne- pogrešiva namjera da te spasimo obavila je ostatak posla. Izvidnik nas je u tren oka poveo na mjesto na kojem si ležao napola mrtav i Carola te je izvukla napolje.«

Njegovo mi se objašnjenje činilo besmislenim. Don Juan se samo nasmijao kada sam mu pokušao pridati značenje.

»Kako možeš sve to razumjeti kad nemaš dovoljno energi- je ni da ustaneš iz kreveta?«, nasmijao se.

Povjerio sam mu da sam posve siguran kako znam bes- krajno više od onoga što racionalno priznajem, ali je to nešto bilo duboko zakopano u mojem sjećanju.

»Nedostatak energije skriva tvoje sjećanje«, rekao je. »Ka- da budeš imao dovoljno energije, tvoje će sjećanje pokazati cijeli svoj sadržaj.«

»Misliš li time da se mogu sjetiti svega što poželim?«

»Ne sasvim. Možeš željeti koliko te je volja, ali ako tvoja razina energije nije sukladna sa značajem onoga što znaš, mo- žeš se oprostiti sa svojim znanjem; ono ti nikada neće biti dos- tupno.«

»Što da činim, don Juane?«

»Energija stremi nakupljanju; ako bespogovorno budeš slijedio put ratnika, doći će i trenutak kada će se tvoje sjećanje otvoriti.«

Priznao sam da način na koji govori u meni budi nesuvi- sao osjećaj da se neprestance samo samosažaljevam, a da mi zapravo nije ništa.

»Nije to samo samosažaljenje«, rekao je. »Zaista si bio energetski mrtav prije samo nekoliko tjedana. Sada si još sa- mo omamljen. Omamljenost i nedostatak energije priječe ti da

 

prodreš do sveg svojeg znanja. O svijetu anorganskih bića zasigurno znaš više od bilo koga od nas. Taj je svijet bio prven- stveno zanimljiv starim vračevima. Svi smo ti rekli da o njemu znamo samo iz priča vračeva. Iskreno ti priznajem da mi je vi- še nego čudno što si za nas i sam postao, svojom vlastitom voljom,  novi izvor priča vračeva.«

Zanijekao sam bilo kakvu mogućnost da sam sam posti- gao nešto što on nije nikada iskusio. Nisam, međutim, mogao vjerovati ni da me samo ismijava.

»Ne laskam ti niti te ismijavam«, rekao je, vidljivo se dosa- đujući. »Samo izričem činjenicu vraćanja. Činjenica da o tom svijetu znaš više od bilo koga od nas ne mora ti naročito las- kati. Nema nikakve nadmoći u takvom znanju; ustvari, us- prkos svemu što znaš, nisi se mogao spasiti. Mi smo spasili te- be jer smo te pronašli. Bez pomoći izvidnika, međutim, nije imalo nikakvog smisla ni pokušavati pronaći te. Bio si tako beznadežno izgubljen u tom svijetu da sam se tresao i na sa- mu pomisao na to.«

U stanju uma u kakvom sam se već nalazio nije mi bilo ni- malo čudno što je sve don Juanove pratitelje i učenike obuzeo iznenadni nemir. Jedina je neuznemirena bila Carola Tiggs. Činilo se da je u potpunosti prihvatila svoju ulogu. Po tome mi je neobično nalikovala.

»Oslobodio si izvidnika«, nastavio je don Juan,  »ali si se pritom odrekao svoga života. Ili, što je još gore, lišio si se slo- bode. Anorganska  su bića oslobodila  izvidnika u  zamjenu za tebe.«

»Teško da u to mogu povjerovati, don Juane. Ne samo što sumnjam u ono što si rekao, već si upravo opisao tako zapre- pašćujući obrat da sam zaista preneražen.«

»Nemoj o tome misliti kao o nečemu zaprepašćujućem i sve će ti postati sasvim jasno. Anorganska su bića uvijek u po- trazi za svjesnošću i energijom; ako im ponudiš mogućnost obojega, što misliš da će učiniti? Slati ti poljupce  s  druge strane  ulice?«

 

Znao sam da je don Juan u pravu. Nisam, međutim, za- dugo mogao ostati posve siguran; sve pouzdanje brzo me je napuštalo.

Don Juanovi pratitelji nastavili su mu postavljati pitanja. Htjeli su znati je li razmišljao što će poduzeti s izvidnikom.

»Jesam. To je vrlo ozbiljno pitanje koje mora riješiti samo nagual«, rekao je, pokazujući prstom na mene. »On i Carola Tiggs jedini su koji mogu osloboditi izvidnika. I on to zna.«

Prirodno, postavio sam mu jedino moguće pitanje, »Kako ga mogu osloboditi?«

»Umjesto da ti o tome govorim, postoji mnogo bolji i jed- nostavniji način da to saznaš«, rekao je don Juan sa širokim osmjehom. »Upitaj izaslanika. Anorganska bića ne mogu la- gati, to i sam znaš.«