Planina promjene

Prije tri godine odlučila sam podnijeti zahtjev za promjenu osobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzročila je prilično mnogo meteža i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko mojoj užoj i široj obitelji.

Objasnit ću razloge zbog kojih sam to učinila, a oni će se čitateljima ove knjige učiniti prilično ekscentričnima. Međutim, na kraju krajeva, za mene je to značilo samo učiniti ono što su anđeli od mene tražili, a kao i obično, bili su apsolutno u pravu.

Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se sprijateljili s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su živjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao što možete i zamisliti, bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenčati, a još sretniji kad su nas pozvali na vjenčanje u kolovozu 2001.

Vjenčanje se trebalo održati u Letterkennyju, u okrugu Donegal, jer Kieran potječe iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa smo Fran i ja odlučili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u Dublin odmah u ponedjeljak.

4

Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve više jačala, osjećala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama.

Putovali smo možda nekoliko sati kad mi je odjednom u mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i mogla sam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam već znala da kad mi anđeli pošalju sliku bilo čega, onda to ima neku svrhu pa sam obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela sam stazu koja je vodila uzbrdo i činilo se da ide preko planine.

Imala sam osjećaj da je mnogo ljudi prošlo tim putem. Prizor planine je bio prekrasan, ali također sam osjetila da to mjesto obavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi je jak osjećaj da je planina važna i da ću je ponovo vidjeti. Rekla sam Franu što sam vidjela, a on mi je odgovorio da se možda radi o jednoj od planina u Donegalu i da možda samo vidim područje u koje putujemo i gdje ćemo provesti vikend. Ali ja sam znala da planina ima mnogo veće značenje od toga.

Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u hotelu, a Fran je odlučio otići u šetnju da protegne noge. Ja sam odlučila ostati u sobi i možda malo pridrijemati. Samo što sam legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine. Ovaj put je bila još življa; vidjela sam ljude kako se kreću po stazi, a onda začula i glas koji je izgovorio sljedeće riječi: »Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« To je sve što je rekao i onda je slika izblijedjela. No sad sam čvrsto odlučila saznati više o toj planini i zašto se čini da je toliko važna anđelima.

Te smo večeri Fran i ja večerali u hotelu, a onda smo odlučili otići u neki pub na piće. Ponovo sam Franu rekla da sam vidjela planinu i da je očito važno da saznam nešto više o njoj. I tako, dok je za šankom naručivao piće, upitao je barmena ima li u blizini kakvih planina.

»Planine?« uzvratio je. »Jedina planina koju je ovdje vrijedno vidjeti je Muckish.« Čim mi je Fran izgovorio ime Muckish, znala sam da je to planina koju sam viđala i da moram otići tamo.

Sljedeći smo dan uživali u prelijepom vjenčanju Kierana i Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da će potrajati dugo u noć kad sam se okrenula Franu i rekla: »Mislim da je vrijeme da krenemo na spavanje. Želim rano ustati i biti spremna ujutro poći saznati nešto više o Muckishu.«

Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano je kišilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam postala svjesna da imam osjećaj velikog iščekivanja. Nisam znala čega, ali znala sam da se u tom trenutku nalazim točno gdje treba.

Kad smo izašli iz jednog zavoja, pred nama se pokazala planina. Stajala je pred nama kao da nešto čuva i kao da pazi kome će otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnožju, vidjela sam istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko planine.

Polako smo počeli pješački sve dok nismo došli do pravog puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok još nismo stigli ni do pola puta, naišli smo na kip Djevice Marije. Na obližnjem zidiću sjedio je neki starac.

»Budite pažljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo«, upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo napredovali, put se nakratko spuštao nizbrdo i odveo nas u malu udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promijenilo.

Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je oživjelo, potpuno oživjelo. Sve je u jednom trenutku postalo neokaljano cjelovito — to je jedini način na koji to mogu opisati.

Dogodilo se poput munje — čak i brže. Mogla sam čuti travu kako raste; osjetila sam oko sebe sve male životinje na planini; ptice su letjele i činilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala sam vrlo čudan osjećaj da razumijem kako sam napravljena od iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput sam shvatila pravo značenje Božjeg svijeta. On je jedno. Stvorio ga je Bog i iako su u njemu mnoge životinje i ljudi i stvari, svijet je već savršeno cjelovit — postoji samo Bog koji se pojavljuje u obliku životinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkriće zaprepastilo.

Osjetila sam se kao osoba potpuno neznačajnom; zapravo, u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.

Okrenula sam se pokušavajući nešto reći Franu, ali nisam mogla; ono što sam doživjela bilo je izvan riječi, riječi to nisu nikako mogle opisati. Činilo se da sve savršeno postoji u ovom golemom prostoru; sve je jednostavno bilo tamo u božanskom poretku, onako kako je Bog smislio. Bilo je savršeno čisto.

Na neki način znala sam da bismo se trebali nastaviti penjati pa smo krenuli dalje sve dok pred sobom nismo ugledali malu čistinu. Rekla sam Franu da ću poći još malo naprijed i sjesti, jer sam željela zastati i pokušati shvatiti sve što mi se događalo. Ali nisam imala vremena sjesti.

Niotkuda se pojavila dama odjevena u nešto što je izgledalo kao prilično stara ali dobra ladanjska odjeća od tvida. Pojavila se preda mnom na čistini. Znala sam da je anđelica iako je nikad prije nisam vidjela. Zračila je ljubaznošću iako je izgledala prilično ozbiljno. Bolje sam pogledala kakvu to odjeću ima na sebi; bila je to neka vrsta pelerine od tvida koja joj je padala do struka, a veliki broš ju je držao na ramenima. Imala je suknju od grubog tvida i otvorene sandale vezane kožnom vrpcom visoko iznad gležnjeva. Iako je odjeća izgledala prilično grubo, ipak je bila kvalitetna, a anđelica je zračila sigurnošću, kao da je ovo njezino mjesto, i osjeća se kao kod kuće. Onda je progovorila.

»Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« Iste riječi koje sam čula prije u hotelskoj sobi. Nisam se mogla dosjetiti što bih drugo rekla osim: »Zašto si me dovela ovamo?«

»Svi mi moramo davati«, odgovorila je. »Sad je došao trenutak da nam daš svoje ime.« Pogledala sam je zbunjeno — dati im svoje ime, što je time htjela reći?

»Ne razumijem; želiš da ti dam svoje ime?« upitala sam.

»Da, više nisi Penelope Gibbs. Odsad ćeš biti Francesca Brown«, odgovorila je.

»Francesca Brown?« zbunjeno sam ponovila. »Nikad nisam čula za nju. Zašto bih tako promijenila svoje ime? Je li ona netko koga ću upoznati?«

»Penelope Gibbs je mrtva; oduvijek si bila Francesca Brown«, čula sam odgovor. »Dok si bila bolesna, tvoja je duša zazivala. želju da ode kući. Bog je čuo te povike i uzeo je tvoju dušu. Ali tvoje putovanje ovdje na Zemlji još nije gotovo; još imaš posla pa si se vratila, ali odsad ćeš biti poznata kao Francesca Brown. Ona je tvoj pravi identitet i kroz nju ćeš obavljati naš posao ovdje na Zemlji.«

»Ali nisam umrla; moja me duša nikad nije napustila«, rekoh i dalje smetena.

»Sve se događa zbog nekog razloga. Bog ima mnogo načina; duša te napustila i sad si Francesca Brown. Imaj vjere; sve je u redu«, odgovorila je anđelica. Pogledala me i nasmiješila se.

Osjećala sam kako me ispunjava njezina blaga energija, ali prije nego što sam stigla išta reći, energija joj je počela blijedjeti, ostavljajući me samu na planini i prilično udaljenu od Frana.

Sjela sam na obližnji veliki kamen. Shvatila sam da drhtim i da sam potpuno zbunjena. Može li to biti istina? Je li me moja duša zaista napustila tijekom bolesti? U jednoj fazi zaista je izgledalo kao da me je sve napustilo; sva mi je energija nestala, ali nikad nisam izgubila volju za životom i nikad nisam dobila neki znak da je Bog uopće zainteresiran za moj život, sve dok mi se nije prikazala anđelica Anne. No upravo sam doživjela ovo iskustvo i ova je anđelica bila sigurna da sad imam nov identitet — nekoga tko se zove Francesca Brown. Tada se pojavio i Fran i sjeo uz mene.

»Jesi li dobro? Dugo si samo zurila u to jedno mjesto«, reče on pokazavši na mjesto gdje se bila pojavila anđelica.

»Ne znam«, odgovorila sam. »Dogodilo mi se nešto vrlo neobično. Ispričat ću ti kasnije.« Osjetila sam da mu sad ne mogu ni početi objašnjavati što se upravo dogodilo.

Kiša je sad počela jače padati i trebali smo se počeli spuštati s planine. Bilo je prilično naporno popeti se dovde i tlo je postalo klizavo, ali ipak nisam željela napustiti to mjesto. Kao da sam prije polaska morala otkriti još nešto.

Međutim, Fran je inzistirao da krenemo natrag. Polako smo počeli silaziti, pomno pazeći jer je tlo niz padinu bilo vrlo vlažno. Kad smo naposljetku stigli do mjesta na kojemu se nalazio kip Djevice Marije, starac kojeg smo ranije vidjeli, još je bio tamo i pozdravio nas je.

»Jeste li uživali u šetnji?« upitao je.

»Jesmo«, odgovorila sam. »Planina je lijepa. Jeste li vi odavde?«

»Itekako jesam, i moj otac prije mene, i njegov otac također «, reče on nasmijavši se.

»Znate li zašto se ova planina zove mjestom velikog gubitka i velike promjene?« upitala sam.

»Naravno da znam«, reče on. »Mnogi ljudi koji su u doba gladi odlazili u Ameriku i Australiju, morali su prijeći ovu planinu kako bi iz Donegala stigli u luku Derry.« Pokazao je rukom na mostić koji smo ranije vidjeli i rekao: »Ovaj most je poznat kao Most tuge. Mnogo je ljudi stajalo na njemu i gledalo za sobom u selo koje su ostavljali kao i svoju voljenu obitelj. Okrenuli bi se, mahali svojim voljenima, koji bi im uzvratili, a onda bi napravili još nekoliko koraka i zauvijek otišli u novi svijet.«

Dok je govorio osjetila sam kako mi naviru suze; mogla sam osjetiti gubitak tih ljudi davno prije, tugu koja je bila gotovo nepodnošljiva. Sad sam razumjela zašto sam dovedena ovamo — ovo je zaista bilo mjesto gubitka i velike promjene i od mene se sad tražilo da se promijenim. Tražilo se da se nečega odreknem.

Baš kao što su i se i oni emigranti prije mnogo godina morali odreći svojih dragih, kako bi prokrčili put prema nečem novom, tako se i od mene sad tražilo da se odreknem nečeg dragocjenog tako da novo može doći i početi djelovati.

Zahvalili smo starcu i rukovali se s njim. Čvrsto mi je stisnuo ruku i rekao: »Ako smijem pitati, kako se zovete, gospođo? «

»Francesca«, rekla sam. »Francesca Brown.«

Ako sam mislila da će doživljaj s planine Muckish biti jedino iznenađenje koje su mi anđeli pripremili za taj dan, prevarila sam se.

Fran i ja odlučili smo se vratiti u hotel drugim putem jer je još bilo rano poslijepodne. Vozili smo se sve dok nismo stigli do prelijepe plaže, gdje smo stali i odlučili malo prošetati. Dok smo hodali, pokušala sam Franu objasniti što se dogodilo na planini i da me je anđelica zamolila da promijenim ime. Izgledao je stvarno zabrinut dok sam mu detaljno prepričavala što mi je anđelica rekla da učinim.

»Sto ćemo reći djeci, tvojoj obitelji, mojoj obitelji?« upitao je zabrinuto. »Pomislit će da je sve to suludo i čudno.«

»Mislim da se ne mora sve dogoditi odjedanput, uzet ćemo si vremena i isplanirati«, rekoh. Onda sam se sjetila riječi anđelice i rekla: »Vjeruj. Bog ima mnogo raznih načina.«

Kad smo otišli s plaže i počeli se voziti natrag prema hotelu, naišli smo na jedan drugi hotel. Počela je padati večer i u prvom sumraku ugledali smo treperava svjetla hotela.

»Zastanimo ovdje i popijmo nešto«, predložio je Fran. Mislim da je osjećao kako nam je oboma potrebno piće nakon onog što se dogodilo na planini! Pristala sam pa smo skrenuli prema hotelu. Onda se dogodilo nešto neobično. Dok sam gledala parkirališni prostor ispred hotela, na kojemu je bilo mnogo autobusa i nekoliko automobila, postala sam svjesna pet ili šest anđela koji su stajali iza nekih ljudi, a svi su oni ulazili u hotel. Odmah sam pomislila da to moraju biti anđeli čuvari, jer su ih pratili sasvim izbliza i činilo se da je svaki anđeo zainteresiran samo za određenog čovjeka. Bilo je kao da ih s ljubavlju prate u stopu.

Dok sam živa, neću zaboraviti što se dogodilo sljedeće. Kad smo ušli u hotel, anđeli su doslovno bili posvuda, cijela je zgrada bila osvijetljena njihovim čarobnim svijetlim tijelima. Taj me je prizor preplavio i nisam mogla skrenuti pogled. Činilo se da je tamo doslovce na desetke anđela. Ušli smo u predvorje hotela i naručili piće. Kako su novi ljudi ulazili, tako su ih pratili anđeli iza ili pokraj njih i sve se vrijeme činilo da je svaki anđeo potpuno zaokupljen pojedinom osobom.

Naposljetku, svi su ljudi otišli iz hotelskog predvorja, i prostorija kao da se zamračila dok je začudna energija anđela izlazila s ljudima. Ali još mi je nešto privuklo pozornost: iako je svaki anđeo sjajio apsolutno jarkim svjetlom, neki od ljudi koje su oni pratili nisu izgledali dobro, zapravo jedno ili dvoje izgledali su doista bolesno.

Odnekud smo začuli neku glazbu; zvučalo je kao da svira živi sastav, a ja sam prepoznala jednu pjesmu uz koju sam prije mnogo godina plesala. Nakon nekog vremena ustala sam da odem u zahod i dok sam se vraćala, glazba je postala zaista glasna i činilo se da dolazi iz jedne pokrajnje prostorije. Nisam mogla odoljeti; morala sam proviriti u tu sobu.

Ono što sam vidjela kad sam otvorila vrata, natjeralo me da se ukipim na mjestu. Posvuda su bili anđeli; njihova prisutnost je bila toliko jarka da je cijela prostorija bila osvijetljena poput prekrasnog kaleidoskopa od te energije ljubavi. Kad bi neki ljudi ustali i zaplesali, izgledalo je da su anđeli presretni zbog toga, a neke sam vidjela kako stoje iza ljudi i pokušavaju ih navesti da ustanu i zaplešu; bio je to radostan i blistav prizor. Odjedanput sam osjetila potrebu da im se pridružim u plesu pa sam otišla natrag u predvorje pitati Frana želi li mi se pridružiti u sobi za ples.

»Ali ne možemo samo tako ući i početi plesati. Nikoga ne poznajemo«, protivio se on.

»Imam osjećaj da će sve biti u redu, samo mi vjeruj«, odgovorila sam mu i povukla ga da ustane sa svoje stolice. Kad smo ušli u prostoriju, pred nama je plesao jedan par i odmah su nam oslobodili prostor kao da nas pozivaju da zaplešemo. Sastav je svirao drugu melodiju — izvrsnu za ples — i Fran i ja smo počeli uživati dok smo plesali sa svim tim dragim ljudima — a vjerojatno i s četrdeset anđela! Ostali smo i otplesali još tri plesa sve dok se nismo malo umorili i sjeli na stolce, poredane uz zidove. Onda su dvije djevojke, otprilike u kasnim dvadesetim godinama, došle i sjele do nas.

»Svi se izvrsno zabavljaju«, rekla sam jednoj od njih.

»Da«, odgovorila je. »Jeste li došli sa skupinom iz Galwaya ili iz Dublina?« Morala sam joj reći istinu — da smo se Fran i ja nepozvani uvukli na njihovu zabavu, jer nam se činilo da je jako dobra. Glasno se nasmijala i rekla: »Dobro nam došli; sjajno je ustati i otplesati, dobro je to za dušu.« Složila sam se s njom i zahvalila joj na dobrodošlici.

Zaključili smo da je vrijeme da se vratimo u svoj hotel na večeru. Ali dok smo hodali preko hotelskog parkirališta prema svojem automobilu, nešto mi je privuklo pozornost. Blizu našeg auta bio je parkiran veliki bijeli autobus, a na njemu je crvenim slovima bilo ispisano ime jedne velike dablinske bolnice za liječenje raka, dok sam na drugom autobusu primijetila ime dobro poznate grupe za potporu oboljelima od raka. Onda mi je sinulo.

Svi oni ljudi u hotelu bolesnici su u različitim fazama bolesti, a s njima su njihovi anđeli čuvari koji im daju potporu u onome što je vjerojatno najteže razdoblje u njihovim životima.

Dok smo se vozili natrag u svoj hotel u Letterkennyju, osjećala sam se tako počašćenom i poniznom zbog tih začuđujućih ljudi, njihova duha i energije. Našla sam utjehu u spoznaji da su njihovi anđeli čuvari uz njih. Poželjela sam zaustaviti automobil, vratiti se i reći svakome od njih tu veliku istinu, da su anđeli čuvari uz njih, ali nekako sam znala da još nije moj zadatak da im to kažem.