Nutrina pjesnika Franka Sorića, Neki je drugi život, tanka je vulkanska kora, krenuta lava riječi Dalmacije, mora, neba, škoja, kameni u dodiru s izvanjskim, kamene otiske slova, stećci su pjesama. Poezija za njega sve je i u svemu, u strahu od praznine bez-pjesme. Slobodni stih osobna je iskaznica Sorićeve pjesme, jedan fini pismeni, odnjegovani jezik i stil, svaka riječ u skladu pjesme, precizna, izvagana, znalački-uspješno usklađenoga ritma, rime, stanke, zanimljivih metafora, pamtljivih i duhoviti personifikacija. Svoju tkaninu pjesme tka od niti: žene, čovjeka, zavičaja, mora, vremena, samoće, prijateljstva, vjere, života, poezije, riječi ... – pisati kod njega matematičkim obrascem izvedeno znači = postojati.

Pjesnik Faranko Sorić, pjesmama pravda zadržani pogled, misao, ispovijedajući se zidovima tjelesnosti riječi, sazida u pjesmi. Upjesmi u pjesmi, od plaveti do plaveti, mora i neba, plavetne boje bašče djetinjstva, one strane rubne crte, što crta ruke u molitvi mora i neba, svjedoka pri ispovijedi, škoja, nazočnika pjesnika, njega. Ucrtan razdjelnik jave i sna u zagubi, jedina (ne) plavetna nit koja se opire i jednako plavi, zahvaćajući preko Preku bistro plavo nebo, grabeći preko Preku bonacama i neverama plavet vala mora, i sve što dotakne uriječi, plavim tragom tinte bjelinom papira, sva ta zrna , vode, neba, djetinjstva, dječaštva, mladosti, zrelosti, bašče plave boje uspomena, zauzevši za sebe, slovnosti pjesama, oblači se u novo-stvorenje donosioca pjesme, potopljen plaveti, i krv je njegova plava, pjesnik je plave krvi, pjesnik Franko Sorić, zvira voda iz kamena pjesme.

Pjesnik Franko Sorić polaže pred nas veliki polog, polog pjesme, ubrane plodove berača riječi, nadopunjen dobrom strukturom dupina, svetosti i tajnosti škoja, građevina je to koja prima i pušta iz sebe toliko svjetlosti.

„ ... Kroz delfinov smiješak leti morem za njenim ehom; Bastardna duša ište bijeli papir i penkalo; Pjesma ne umire nikad; Ispovijeda se dok svi spavaju; U tišini zaziva svete; Poslije izblijedjeli riječi još blijedi dana; Upaljeno purpurno nebo; Burni razgovori dodvoravaju se kiši; U svakodnevnim čudima zaranja okom; U gradu-Anđelu, gradu gdje je rođen; Nigdje živio pustinjački cvijet; Svaki dan druga živa boja; U vježbanja noći noć ulazi u okvir duše; Otišao bi iz pjesma, ali ne zna to kako se to, odlazi iz pjesme; U tamnim zidovima srce mu pati; U mrtvacu, svježi mrtvac; Bogdan čovjek zaljubljen u brodove; U nekom drugom životu govori da nije kasno, iako mu svijet bježi pred očima; U bdijenju anarhisti, umiru kao lako-krili leptiri; Dišu se otok i on, asfaltnim skitnjama; Dušom od stakla razbija si glavu; Praznina ga hvata za gušu dok razmišlja o čemu pisati; Učeći poeziju upoznaje svjetlosne ljude; To je sve, život je tek usputna stanica; Iščekivanjem svitanja, obučen je u šarenu haljinu duše; Dijeli se na dvoje; U neki drugi život; Stihovi ozrcaljenoga čaglja; Smrt bježi u galopu; U nemogućoj misiji kad shvati da je pjesnik, raspade se u ništa, i riječi ga napustiše kao mrtve pčele... „

Srce pjesnika Franka Sorića, plavetni je strop neba, i samo plaveći se pod njim. Srce pjesnika Franka Sorića, plavetno je nedohodno dno mora i samo se u njem plaveći. Pjesnik Franko Sorić, pjesnik plave krvi Dalmacije, plavetnoga neba i mora, i preko njegova Preka, bujaju bujice plave, slikotvornih riječi, izgarajući u pjesmi.